Službeni glasnik BiH, broj 83/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 4207/13, rješavajući apelaciju Muharema Softića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Muharema Softića.

Utvrđuje se da je prekršena zabrana diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 000492 12 Rev od 23. jula 2013. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Muharem Softić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 10. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 P 000492 12 Rev od 23. jula 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 000492 09 Gž od 16. aprila 2012. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 P 000492 07 P od 19. augusta 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te od Hate Mujanović i Nezira Kovača kao učesnika u postupku (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 10. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 13. maja, Kantonalni sud 19. maja, tuženi putem punomoćnika 16. maja 2016. godine, a Općinski sud nije dostavio odgovor.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 33 0 P 000492 07 P od 19. augusta 2009. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je, po osnovu vanbračne zajednice, "zakonski nasljednik drugog nasljednog reda umrle Fatime Kulović" (u daljnjem tekstu: ostaviteljica), sestre tuženih, te da su tuženi dužni to priznati i trpjeti da se u ostavinskom postupku iza ostaviteljice njena imovina rasporedi tako što će apelantu pripasti ½, a tuženima po ¼ zaostavštine. Drugim stavom iste presude, usvojen je apelantov alternativni tužbeni zahtjev i obavezani su tuženi da apelantu solidarno isplate 970,00 KM na ime uvećanja i očuvanja imovine koja predstavlja ostaviteljicinu posebnu imovinu (stan). Trećim stavom prvostepene presude, usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženih i obavezan je apelant da tuženim, kao zakonskim nasljednicima iza ostaviteljice, preda u posjed i slobodno korištenje stan pobliže naveden u ovom stavu prvostepene presude, te da im naknadi troškove postupka.

6. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama bilo nesporno da su apelant i ostaviteljica živjeli u vanbračnoj zajednici od kraja 2003. do kraja novembra 2007. godine, u stanu koji je bio ostaviteljicino vlasništvo. Dalje, među parničnim strankama je, također, bilo nesporno da sporni stan predstavlja ostaviteljicinu posebnu imovinu, jer je pravo vlasništva na tom stanu stekla prije zasnivanja vanbračne zajednice sa apelantom. Nesporno je bilo, prema obrazloženju Općinskog suda i to da apelant i ostaviteljica nisu imali zajedničke djece, niti da je ostaviteljica imala djecu iz ranijeg braka, odnosno "da u momentu smrti nije imala svojih potomaka, niti bračnog partnera". Sporno je bilo pitanje da li apelant ulazi u krug zakonskih nasljednika iza ostaviteljice.

7. U odgovoru na ovo pitanje, Općinski sud je naveo da je apelant ovako postavljeni tužbeni zahtjev zasnivao na odredbi člana 3. Porodičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: PZFBiH) kojim je propisano da je vanbračna zajednica ona koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno dijete. Međutim, Općinski sud je smatrao da se "pravilnim tumačenjem ove odredbe nikako ne može izvesti zaključak da je ova zajednica u svemu izjednačena sa bračnom zajednicom", već samo "u pogledu određenih prava". Općinski sud je naveo da to konkretno znači da su "vanbračnim partnerima priznata određena prava iz ove zajednice kao u bračnoj zajednici, kao što su prava međusobnog izdržavanja, u pogledu sticanja vanbračne stečevine", ali da "nisu ipak izjednačeni u svim pravima, pogotovo u pogledu nasljeđivanja". Stoga je Općinski sud zaključio da iako je apelant sa ostaviteljicom živio u vanbračnoj zajednici duže od tri godine, on se ne može smatrati njenim zakonskim nasljednikom, "ali mu Porodični zakon daje pravo da potražuje određena prava".

8. Dalje, Općinski sud je naveo da je članom 9. Zakona o nasljeđivanju koji je primijenjen u konkretnom slučaju (u daljnjem tekstu: ZON) naveden krug lica koja se smatraju zakonskim nasljednicima, a da među njima nije spomenut vanbračni partner. Osim toga, Općinski sud je naveo da se "dosadašnja sudska praksa jasno izjasnila da vanbračni partner ne ulazi u krug zakonskih nasljednika, niti se učinci vanbračne zajednice iz [PZ FBiH] odnose na nasljeđivanje osoba sa kojima je živio ostavitelj", kao i da "osoba sa kojom je ostavitelj živio u vanbračnoj zajednici ukoliko nije testamentarni nasljednik, legator ili korisnik nekog prava iz ostavine, nije stranka u ostavinskom postupku". Budući da je, kako je Općinski sud zaključio, ZON lex specialis u odnosu na PZFBiH i da ne predviđa mogućnost da se osobe koje su bile u vanbračnoj zajednici mogu uzajamno nasljeđivati, odnosno da se "u nasljednom pravu vanbračnoj zajednici ne daje isti značaj kao bračnoj", apelantov tužbeni zahtjev da mu bude priznat status zakonskog nasljednika iza ostaviteljice je odbijen.

9. S druge strane, Općinski sud je iz provedenih dokaza utvrdio da su u toku trajanja vanbračne zajednice apelant i ostaviteljica zajednički ulagali sredstva za uređenje spornog stana u kojem su živjeli, što po nalazu vještaka građevinske struke iznosi 1.940,00 KM. Međutim, Općinski sud je cijenio da je apelantovo potraživanje u vezi sa ovim osnovano do iznosa od 970,00 KM zato što apelant nije dokazao da je te radove u stanu sam finansirao "odnosno da te radove nisu finansirali zajednički on i [ostaviteljica]". Također, Općinski sud je u obrazloženju dijela odluke o predaji tuženima u posjed spornog stana naveo da je taj stan bio ostaviteljicina posebna imovina, da je u apelantovom posjedu, a da on u odnosu na taj stan nema nasljedno pravo, niti neki drugi pravni osnov, te da stoga tuženima pripada pravo da od njega traže predaju u posjed spornog stana.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 P 000492 09 Gž od 16. aprila 2012. godine, apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda je preinačena u odnosu na dosuđeni iznos za ulaganje sredstava u sporni stan tako što mu je dosuđen iznos od 1.940,00 KM i smanjen je iznos koji mora platiti na ime troškova postupka. U ostalom dijelu, apelantova žalba je odbijena. Kantonalni sud je naveo da su tačne apelantove tvrdnje da je on preinačenim tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je on zakonski nasljednik prvog, a ne drugog nasljednog reda, kako je to u navedeno u prvostepenoj presudi. Međutim, kako je obrazložio Kantonalni sud, u situaciji kada je prvostepeni sud "dao jasne i iscrpne razloge zbog čega smatra da je tužbeni zahtjev sadržan u stavu I izreke pobijane presude neosnovan, a koje kao pravilne prihvata i ovaj sud", ovakva "greška u pisanju" može se uvijek ispraviti. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak Općinskog suda da vanbračna zajednica ne utječe na zakonsko nasljeđivanje, odnosno da "sama po sebi ona nije osnov za nasljeđivanje" u smislu člana 9. ZON-a. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da pozivanje na "pravo na dom i s tim u vezi na odredbe Ustava BiH i Evropske konvencije ne može dovesti do drugačije odluke suda, pošto se radi o vanbračnoj zajednici, a ostaviteljica za vrijeme života nije sa [apelantom] zaključila ugovor o poklonu ili pak ugovor o doživotnom izdržavanju, niti je [apelant] testamentarni nasljednik, niti legatar, niti je dokazao da je korisnik nekog drugog prava iz ostavine". Stoga je Kantonalni sud zaključio da je pravilan zaključak Općinskog suda da apelant ne može biti stranka u ostavinskom postupku iza ostaviteljice.

11. Vrhovni sud je osporenom Presudom broj 33 0 P 000492 12 Rev od 23. jula 2013. godine odbacio apelantovu reviziju protiv drugostepene odluke u dijelu koji se tiče novčanog potraživanja kao nedozvoljenu, a odbio je apelantovu reviziju u dijelu koji se tiče apelantovog traženja da mu se prizna status nasljednika prvog nasljednog reda. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, pa je naročito naglasio da je apelantov tužbeni zahtjev "nejasan i neprecizan, ali i neosnovan jer tužitelj kao vanbračni partner umrle, prema važećim zakonskim propisima, nema pravo da naslijedi" ostaviteljicu, zato što ne ulazi u krug zakonskih nasljednika "nijednog od nasljednih zakonskih redova predviđenih [ZON]".

12. U odnosu na dio revizije u kojem se apelant pozvao na kršenje prava iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), Vrhovni sud je obrazložio da je sporni stan bio apelantov "dom" u smislu navedene odredbe, ali da je miješanje u to pravo bilo zakonito "jer se temeljilo na domaćoj pravnoj osnovi koja je dovoljno dostupna, precizna i predvidljiva", da je preduzeto sa legitimnim ciljem "radi ostvarenja javnog interesa (mjere za uređenje prava na nasljeđe)", te da je uspostavljen i "pravičan balans između opštih interesa zajednice i poštovanja prava pojedinca". Vrhovni sud je zaključio da je apelant u sporni stan uselio kao "vanbračni supružnik" i zajedno sa ostaviteljicom "stan koristio tri godine", da se taj period "ne može smatrati dužim vremenskim razdobljem", te da bi "priznanjem [apelantu] 'prava na dom' tuženi snosili 'poseban i prekomjeran teret'".

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju navoda o kršenju prava na pravično suđenje, apelant smatra da su sudovi "proizvoljno i paušalno tumačili odredbe materijalnog prava" i da konkretnu situaciju "nisu podveli pod odredbe Obiteljskog zakona i Zakona o nasljeđivanju". Obrazlažući te navode, apelant ističe da je PZFBiH propisano da vanbračna zajednica jeste zajednica žene i muškarca koji nisu u braku ili vanbračnoj zajednici sa drugom osobom, koja traje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete. Osim toga, apelant naglašava da je vanbračna zajednica u PZFBiH u potpunosti izjednačena sa bračnom, kako je to propisano u članu 2. stav 1. PZFBiH. Apelant dalje navodi da je u postupku pred sudom dokazao da je njegova zajednica sa ostaviteljicom trajala duže od tri godine, da nijedno od njih dvoje nije bilo u braku ili vanbračnoj zajednici sa drugom osobom, te da ove činjenice ni sudovi nisu doveli u pitanje. Dalje, apelant navodi da je ZON donesen i da je stupio na snagu 25 godina prije nego je stupio na snagu važeći PZFBiH, "u sasvim drugim društvenim, socijalnim i političkim uvjetima i okolnostima". Stoga, kako apelant navodi, ZON kao nasljednike prvog nasljednog reda ne navodi vanbračne partnere, iako su važećim PZFBiH vanbračni i bračni partneri izjednačeni. Imajući to u vidu, apelant smatra da se i vanbračni partneri "moraju tretirati kao zakonski nasljednici prvog nasljednog reda umrle osobe". Osim toga, apelant ističe da ZON ne regulira, niti bi morao regulirati "tko se sve ima smatrati partnerom umrlog u smislu zajednice života, nego samo tko jesu nasljednici". Apelant smatra da je PZFBiH lex specialis, da je tim zakonom propisan "jednakopravan status izvanbračne i bračne zajednice, a time i partnera iz tih zajednica života". Zbog toga, kako navodi, "u ostavinski postupak moraju se, s punim pravima, involvirati i partneri iz izvanbračnih zajednica, kao nasljednici."

14. U odnosu na pravo na imovinu, apelant smatra da mu je zbog pogrešne primjene materijalnog prava, kako je to već obrazložio, onemogućeno da kao nasljednik prvog nasljednog reda naslijedi ostaviteljicinu zaostavštinu. Smatra da je na taj način, kao ostaviteljicin vanbračni partner, lišen imovine suprotno članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Odgovor na apelaciju

15. U odgovoru na apelaciju, Vrhovni i Kantonalni sud navode da smatraju da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu neosnovani, te da su sudovi o tome dali iscrpna i detaljna obrazloženja u osporenim odlukama. Tuženi su u svom odgovoru, također, osporili apelacione navode, te su istakli da je, nasuprot apelantovim tvrdnjama, ZON lex specialis, jer se samo tim zakonom utvrđuje krug zakonskih nasljednika.

V. Relevantni propisi

16. U Porodičnom zakonu FBiH ("Službene novine FBiH" br. 35/05, 41/05 i 31/14) relevantne odredbe glase:

Član 2.

Porodica, u smislu ovog Zakona, jeste životna zajednica roditelja i djece i drugih krvnih srodnika, srodnika po tazbini, usvojilaca i usvojenika i osoba iz vanbračne zajednice ako žive u zajedničkom domaćinstvu.

Član 3.

Vanbračna zajednica, u smislu ovog Zakona, jeste zajednica života žene i muškarca koji nisu u braku ili vanbračnoj zajednici sa drugom osobom, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.

Član 213.

(1) Međusobno izdržavanje bračnih i vanbračnih partnera, roditelja i djece i drugih srodnika njihova je dužnost i pravo kada je to predviđeno ovim Zakonom.

Član 224.

Bračni partner koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti, ima pravo na izdržavanje od svog bračnog partnera srazmjerno njegovim mogućnostima.

Član 230.

Vanbračni parnter koji ispunjava uvjete iz čl. 3. i 224. ovog Zakona ima pravo na izdržavanje od drugog vanbračnog partnera nakon prestanka vanbračne zajednice.

Član 263.

(1) Imovina koju su vanbračni partneri stekli radom u vanbračnoj zajednici koja ispunjava uvjete iz člana 3. ovog Zakona smatra se njihovom vanbračnom stečevinom.

(2) Na imovinu iz stava 1. ovog člana primjenjuju se odredbe ovog Zakona o bračnoj stečevini.

17. U Zakonu o nasljeđivanju – prečišćeni tekst ("Službeni list SRBiH" br. 7/80 i 15/80) relevantne odredbe glase:

Član 9.
Ako ovim zakonom nije drukčije određeno na osnovu zakona umrlog nasljeđuju: svi njegovi potomci, njegov bračni drug, njegovi roditelji, njegova braća i sestre i njihovi potomci, njegovi djedovi i babe

18. U Zakonu o nasljeđivanju FBiH ("Službene novine FBiH" broj 80/14) relevantne odredbe glase:

Član 9.

(1) Na osnovu zakona ostavitelja nasljeđuje i njegov vanbračni partner koji je u pravu nasljeđivanja izjednačen s bračnim.

(2) Vanbračnom zajednicom u smislu ovog zakona smatra se zajednica života žene i muškarca u skladu s odredbama zakona koji uređuje porodične odnose, a koja je prestala ostaviteljevom smrću.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 33 0 P 000492 12 Rev od 23. jula 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. septembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 10. oktobra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu, zbog toga što kao vanbračni partner nije mogao steći status zakonskog nasljednika prvog nasljednog reda po ZON-u, iako je vanbračna zajednica u potpunosti izjednačena sa bračnom prema PZFBiH.

24. U vezi sa ovim, Ustavni sud najprije zapaža da se apelant u apelaciji nije pozvao na kršenje zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je to isticao u postupku pred redovnim sudovima. Međutim, apelantovi navodi se eksplicitno odnose na različit tretman njega kao ostaviteljicinog vanbračnog partnera u odnosu na bračne partnere prema ZON-u koji je primijenjen, uprkos izjednačenju vanbračne sa bračnom zajednicom u PZFBiH. Iste navode je apelant iznio tokom postupka pred redovnim sudovima, dakle u postupku pred redovnim sudovima je postavio suštinski isti zahtjev bez obzira kako ga je on pravno kvalificirao. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su sudovi u osporenim odlukama, ovakav njegov zahtjev razmatrali u okviru relevantnih pravnih propisa, ali i sa stanovišta prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije.

25. Ustavni sud naglašava da je Evropski sud u svojoj praksi zaključio da je taj sud najpozvaniji dati pravnu kvalifikaciju činjenica iznesenih u aplikaciji i da nije ograničen niti vezan za aplikantovu ili vladinu pravnu kvalifikaciju. Na osnovu principa iura novit curia, Evropski sud je, na vlastitu inicijativu, razmatrao aplikacije u odnosu na članove i stavove Evropske konvencije na koje se aplikanti nisu bili pozvali, pa čak i u odnosu na odredbe koje je bio proglasio nedopustivim uz istovremeni zaključak da je aplikacija dopustiva po drugoj odredbi. Ovo zato što Evropski sud smatra da su za pravnu kvalifikaciju navoda iznesenih u aplikaciji odlučne činjenice koje su u njoj navedene, a ne samo pravni osnov na koji se aplikant pozvao (vidi Evropski sud za ljudska prava, Şerife Yiğit protiv Turske, presuda od 2. novembra 2010. godine, tač. 51–52. sa daljnjim referencama). Sličnu praksu ima i Ustavni sud u situacijama kada se apelant pozove na jedno pravo, a činjenice i argumenti koje iznese ukazuju na moguće kršenje nekog drugog ustavnog prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 10/16 i na www.ccbh.ba).

26. Stoga će u konkretnom slučaju, Ustavni sud apelantove navode razmotriti u svjetlu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu.

Primjenjivost člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu

27. Ustavni sud ponovo naglašava da član 14. Evropske konvencije ne djeluje samostalno, već ima efekat isključivo u vezi sa pravima i slobodama garantiranim materijalnim odredbama Evropske konvencije i njenih protokola. Da bi član 14. Evropske konvencije bio primjenjiv, dovoljno je da činjenice konkretnog slučaja ulaze u opseg nekog od materijalnih prava garantiranih Evropskom konvencijom ili njenim protokolima (loc. cit. presuda Şerife Yiğit, tačka 55). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o pitanju može li se apelantu kao ostaviteljicinom vanbračnom partneru priznati status zakonskog nasljednika prvog nasljednog reda. Naime, prema ZON-u, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih odluka, vanbračni partneri nisu bili priznati kao zakonski nasljednici bilo kojeg nasljednog reda. Prema dobro utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, pravo na imovinu ne uključuje pravo da se stekne imovina. Međutim, u konkretnom slučaju apelant je u postupku koji je rezultirao osporenim presudama tražio da se utvrdi da on ima status zakonskog nasljednika, s obzirom na PZFBiH koji je donesen 2005. godine i koji je u cijelosti izjednačio vanbračnu i bračnu zajednicu u pravima i obavezama, uključujući i imovinska prava. U slučaju prihvatanja takvog zahtjeva, apelant bi ex lege imao "imovinu" u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U takvoj situaciji Ustavni sud smatra da su odluke o ovako postavljenom zahtjevu odlučujuće za apelantovo pravo na imovinu, zbog čega apelantovi navodi ulaze u okvir člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

28. Dalje, situacija u kojoj jedan zakon izjednačava trajniju vanbračnu zajednicu sa bračnom u pravima i obavezama, uključujući i imovinska prava, a drugi potpuno isključuje mogućnost međusobnog nasljeđivanja vanbračnih partnera, svakako predstavlja različit tretman koji treba ispitati. Stoga Ustavni sud smatra da je član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjiv u konkretnom slučaju.

Poštovanje člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu

29. Prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, razlika u postupanju bit će diskriminaciona ako za nju ne postoji objektivno i razumno opravdanje, odnosno ako se njom ne nastoji postići legitimni cilj ili ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između primijenjene mjere i legitimnog cilja (vidjeti, npr. Evropski sud za ljudska prava, Burden protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 29. aprila 2008. godine, tačka 60). Osim toga, diskriminacija može postojati i u situacijama u kojima ona nastaje kao posljedica istog postupanja prema osobama koje su u različitim situacijama, odnosno "kada država bez objektivnog i opravdanog razloga ne osigura drugačije postupanje prema osobama čije se situacije bitno razlikuju" (vidjeti, Evropski sudi za ljudska prava, Thlimmenos protiv Grčke, presuda od 6. aprila 2000. godine). Također, Ustavni sud podsjeća da je zabrana kršenja diskriminacije kvalitativna, a ne apsolutna i da države u tom smislu mogu imati značajno polje slobodne procjene. Da li će to polje slobodne procjene biti široko ili usko, zavisi od: a) prirode predmetnog prava (šire je npr. kada su u pitanju socijalna i ekonomska prava, npr. vidjeti, Evropski sud za ljudska prava, Stec protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 12. aprila 2006. godine, a vrlo usko kada su u pitanju osnovna prava); b) stepena miješanja (da li se određenom mjerom djelimično ili potpuno uskraćuje neko pravo, vidjeti, Evropski sud za ljudska prava, Aziz protiv Kipra, presuda od 22. aprila 2004. godine); i c) javnog interesa (npr. snažan interes javnosti u borbi protiv različitog postupanja po osnovu spola ili rase zahtijeva veći stepen opravdanja za različit tretman po tim osnovama).

30. S druge strane, važno je ukazati i da je Evropski sud u praksi zauzeo i stav da je široko prihvaćeno da brak daje određeni pravni status i određena prava onima koji ga zaključe. Zaštita braka stoga, u principu, predstavlja važan i legitiman razlog koji može opravdati različit tretman između vjenčanih i nevjenčanih parova (op. cit. Şerife Yiğit, tačka 72. sa daljnjim referencama). Međutim, Evropski sud je, također, ukazao i na to da je pojam porodice i porodičnog života širi od pojma braka zato što je vremenom evoluirao, pa je zaključio "da se u pogledu poštivanja porodičnog života u obzir moraju uzeti kretanja u društvu i promjene u percepciji društvenog i građanskog statusa". U vezi s tim, Evropski sud je tumačio pojam "de facto bračne kohabitacije", pa je zaključio da isključenje istospolnih partnera iz mogućnosti nasljeđivanja ugovora o zakupu stana predstavlja razliku u postupanju koja ne može biti opravdana zaštitom porodice. (vidi, Evropski sud, Kozak protiv Poljske, presuda od 2. marta 2010. godine, tačka 98).

31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je u osporenim odlukama nesumnjivo utvrđeno da je zajednica između apelanta i ostaviteljice trajala duže od tri godine, te da je ispunila uvjete da se smatra vanbračnom zajednicom u smislu PZFBiH. Sudovi su u osporenim odlukama dosljedno ukazivali da je vanbračna zajednica izjednačena sa bračnom prema PZFBiH, ali su zaključili da se "pravilnim tumačenjem ove odredbe nikako ne može izvesti zaključak da je ova zajednica u svemu izjednačena sa bračnom zajednicom", već samo "u pogledu određenih prava". Pri tome su se pozvali na ZON, za koji su zaključili da je lex specialis i da kao takav ne uključuje vanbračne partnere kao zakonske nasljednike bilo kojeg nasljednog reda.

32. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je PZFBiH donesen 2005. godine i da je zakonodavac, uvažavajući činjenicu da je i ranijim Porodičnim zakonom vanbračna zajednica bila izjednačena sa bračnom, ali i razvoj društvenih odnosa općenito, pa tako i porodice i porodičnih veza, ovu jednakost dosljedno regulirao u odnosu na sva prava i obaveze, uključujući i imovinska prava. S druge strane, ZON koji je bio na snazi u vrijeme odlučivanja, usvojen je 1980. godine i nije nikada bio promijenjen da bi i u njemu bila priznata jednakost ovih dviju zajednica, pa čak ni nakon što je donesen novi PZFBiH sve do 2014. godine, kada je donesen novi Zakon o nasljeđivanju FBiH. Tim zakonom je, u članu 9, eksplicitno navedeno da ostavitelja nasljeđuje i njegov vanbračni partner koji je u pravu nasljeđivanja izjednačen s bračnim, ukoliko vanbračna zajednica ispunjava uvjete propisane u PZFBiH i ako je trajala do smrti ostavitelja. Ustavni sud naročito ukazuje da je predlagač Nacrta Zakona o nasljeđivanju FBiH, u obrazloženju ovakvog rješenja naveo sljedeće:

"[...] u posljednjih pola stoljeća osim promjene društveno-ekonomskog uređenja dogodile [su se] i druge izmjene društvenih prilika što je imalo za posljedicu izmjenu ili donošenje drugih zakona. Prije svega se ima u vidu reforma stvarnog i zemljišnoknjižnog prava te donošenje novog Porodičnog zakona. Kao i u ranijem Porodičnom zakonu SR BiH iz 1979. godine i ovaj zakon izražava princip jednakosti između bračne i vanbračne zajednice, što nije bilo dosljedno provedeno u nasljednom pravu. Naime, za razliku od ranije SR Slovenije i SAP Kosovo koje su još u okviru bivše SFRJ priznavale vanbračnom partneru pravo na zakonsko nasljeđivanje, u nasljednom pravu SR BiH, odnosno Federacije BiH, ovo opredjeljenje porodičnog zakonodavstva je bilo ostalo bez odjeka. Ovaj Nacrt uvrštava vanbračnog druga u krug zakonskih nasljednika i time slijedi tendencije u uporednom pravu.

[...]

Član 9. stav 2. uvodi značajnu novinu predvidjevši mogućnost da vanbračni partner bude zakonski nasljednik. Time je konačno u pravu Federacije BiH do kraja provedeno opredjeljenje iz porodičnog prava o jednakom tretmanu bračne i vanbračne zajednice, što je apsolutni trend i u uporednom i evropskom pravu. Uvjeti da bi vanbračni partner mogao biti nasljednik je da vanbračna zajednica ispunjava uvjete propisane Porodičnim zakonom Federacije BiH te da je trajala sve do smrti ostavitelja. [...] Osobe koje žive u vanbračnoj zajednici ovim zakonom neće biti diskriminirane u odnosu na bračne partnere, kao što je do sada bio slučaj" (naglasak dodan).

33. Dakle, predlagač novog ZONFBiH, a zatim i zakonodavac koji je takvo rješenje usvojio, prepoznali su diskrepanciju između dva zakona, zaključili su da je takva diskrepancija rezultirala diskriminirajućim tretmanom vanbračnih partnera, pa su tu diskriminaciju novim propisom otklonili. Ovakvo postupanje je, po mišljenju Ustavnog suda BiH, u okviru širokog polja slobodne procjene koje država uživa u reguliranju ovih odnosa. Pri tome, Ustavni sud naglašava da nije relevantno ocijeniti da li je ili ne jedan zakon u odnosu na drugi lex specialis. Naime, PZFBiH regulira, između ostalog, pitanje porodice i porodičnih odnosa i izjednačuje vanbračnu zajednicu koja je trajala preko tri godine sa bračnom u pravima i obavezama, dok se nasljednim zakonom uređuje pitanje ko od članova porodice nasljeđuje ostavitelja. U takvoj situaciji, razumno je bilo očekivati, a zakonodavac je takvo očekivanje i potvrdio u novom nasljednom zakonu, da vanbračni partneri budu izjednačeni sa bračnim i u odnosu na nasljeđivanje.

34. Naravno, Ustavni sud zapaža da je u vrijeme donošenja osporenih odluka na snazi bio ZON iz 1980. godine, koji vanbračnim partnerima nije priznavao pravo na nasljeđivanje. Međutim, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine Evropska konvencija se primjenjuje direktno i ima prioritet nad svim drugim zakonima. To, između ostalog, znači i da se zakoni koji nisu usaglašeni sa Evropskom konvencijom moraju primijeniti na način na koji se neće kršiti prava iz Evropske konvencije. Dakle, u situaciji kada je nesumnjivo da je vanbračna zajednica apelanta i ostaviteljice započela u vrijeme kada je već na snazi bio PZFBiH iz 2005. godine koji ne samo da je preuzeo princip ravnopravnosti vanbračne i bračne zajednice iz ranijeg zakona već je i dosljedno izjednačio ove dvije zajednice u pravima i obavezama; da je ta zajednica trajala sve do ostaviteljicine smrti, da je sam zakonodavac prilikom donošenja novog nasljednog zakona istakao da je različit tretman vanbračnih i bračnih partnera u oblasti nasljeđivanja bio diskriminirajući, Ustavni sud smatra da ZON iz 1980. godine nije primijenjen uz dosljedno poštovanje "opredjeljenja iz porodičnog prava o jednakom tretmanu bračne i vanbračne zajednice". Osim toga, u situaciji kada je novi ZONFBiH sa istim tim ciljem donesen tek skoro 10 godina kasnije, Ustavni sud smatra da apelant ne može snositi štetne posljedice toga što relevantni zakoni nisu ranije harmonizirani kako bi se provelo dosljedno opredjeljenje zakonodavca da otkloni diskriminaciju u tretmanu vanbračnih i bračnih partnera i u nasljednim odnosima.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da primjena ZON-a iz 1980. godine na način kako su to uradili sudovi u osporenim odlukama nije imala razumno i objektivno opravdanje. Zbog toga je apelant na diskriminirajući način lišen mogućnosti sticanja statusa zakonskog nasljednika prvog nasljednog reda i učestvovanja u ostavinskom postupku iza ostaviteljice.

36. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da su sudovi primjenom Zakona o nasljeđivanju iz 1980. godine, bez uvažavanja opredjeljenja iz Porodičnog zakona FBiH iz 2005. godine o dosljednom izjednačavanju vanbračne zajednice koja traje preko tri godine sa bračnom zajednicom u svim pravima i obavezama, uključujući i imovinska prava, i odbijanjem apelantovog zahtjeva da mu se prizna pravo da kao nasljednik prvog nasljednog reda učestvuje u ostavinskom postupku, prekršili zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

38. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.