Službeni glasnik BiH, broj 72/24

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-509/21, rješavajući apelaciju Sanjina Sefića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija na sjednici održanoj 19. septembra 2024. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Sanjina Sefića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 027292 20 Kž 25 od 20. oktobra 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 027292 19 K2 od 19. marta 2020. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Sanjin Sefić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Kerim Čelik, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 027292 20 Kž 25 od 20. oktobra 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 027292 19 K2 od 19. marta 2020. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 17. marta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su u periodu od 22. do 25. marta 2022. godine dostavili tražene odgovore, koji su 6. jula 2022. godine proslijeđeni apelantovom punomoćniku. Punomoćnik je 14. jula 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore.

III. Činjenično stanje


3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene


4. U Sarajevu se 10. oktobra 2016. godine oko 21.35 dogodila saobraćajna nezgoda. Tom prilikom je na pješačkom prelazu putničko motorno vozilo (u daljnjem tekstu: vozilo) u pokretu udarilo pješakinje S. A. i E. M. (u daljnjem tekstu: oštećene ili S. A. i E. M.) koje su od zadobivenih povreda preminule. Vozilo se nakon saobraćajne nezgode nesmanjenom brzinom udaljilo s lica mjesta. Apelant je u isto vrijeme napustio Bosnu i Hercegovinu, pa se nakon dva dana (12. oktobra 2016. godine) dobrovoljno predao u policijsku stanicu u Novom Sadu – Republika Srbija. Apelant je 9. januara 2017. godine izručen nadležnim organima Bosne i Hercegovine, a 10. januara 2017. godine je u svojstvu osumnjičenog ispitan u Tužilaštvu.

5. Tužilaštvo je nakon provedene istrage utvrdilo da postoji osnovana sumnja da je apelant prouzrokovao saobraćajnu nezgodu opisanu u prethodnoj tački, a 21. januara 2017. godine je podiglo optužnicu protiv njega.

6. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 K 027292 17 K od 26. septembra 2018. godine apelanta proglasio krivim zato što je radnjama opisanim u dvije tačke izreke presude počinio teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 2. u vezi sa članom 332. stav 1. i neukazivanje pomoći osobi povrijeđenoj u saobraćajnoj nezgodi iz člana 337. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), u vezi sa članom 54. tog zakona. Za počinjena krivična djela Kantonalni sud je apelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 14 godina i šest mjeseci. Vrhovni sud je Presudom broj 09 0 K 027292 19 Kž od 15. aprila 2019. godine djelimično uvažio žalbe Tužilaštva, apelantovog branioca i punomoćnice oštećenih E. M. i A. A. (očevi S. A. i E. M.), pa je ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje.

Osporene presude


7. Nakon ponovljenog postupka Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 K 027292 19 K 2 od 19. marta 2020. godine apelanta proglasio krivim zbog krivičnih djela za koja je optužen, s tim da je za krivično djelo, opisano pod tačkom 2. izreke presude, apelanta proglasio krivim za krivično djelo iz člana 337. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 17 godina i šest mjeseci, u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počev od 12. oktobra 2016. godine. Na osnovu člana 77. KZFBiH, apelantu je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja vozilima ,,B" kategorije u trajanju od pet godina. Na osnovu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), porodice oštećenih su s imovinskopravnim zahtjevima upućene na parnični postupak.

8. Kantonalni sud je utvrdio da je apelant u vrijeme, na način i mjestu detaljno opisanom u tački 1. izreke presude upravljao vozilom protivno navedenim odredbama Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH i kretao se nedozvoljenom brzinom od 102,6 km/h na mjestu gdje je dozvoljena brzina 60 km/h. Utvrđeno je da je apelant vozilom ušao u raskrsnicu nesmanjenom brzinom, ne preduzimajući radnju kočenja kada je za kretanje vozila na semaforu bilo upaljeno crveno svjetlo – zabrana prolaza, dok je za pješake bilo upaljeno zeleno svjetlo – slobodan prolaz. Tom prilikom apelant je prednjim čeonim dijelom vozila udario S. A. i E. M., pa je od posljedica tog udara kod S. A. na licu mjesta nastupila smrt, dok je E. M. nakon par sati preminula u bolnici. Apelant je proglašen krivim i što je, nakon prouzrokovanja saobraćajne nezgode, propustio da ostane na licu mjesta, te se nesmanjenom brzinom vozilom udaljio s lica mjesta ostavljajući bez pomoći povrijeđenu osobu, čiju je povredu prouzrokovao.

9. Kantonalni sud je u ponovnom postupku preuzeo dokaze Tužilaštva i apelantove odbrane koji su provedeni u ranije vođenom postupku. Kao dokazi odbrane preuzeti su zapisnici o saslušanju dva svjedoka, apelanta i vještaka saobraćajne struke Milana Vujanića (u daljnjem tekstu: vještak Vujanić), zapisnik o saslušanju vještaka saobraćajne struke Ševala Kovačevića (u daljnjem tekstu vještak Kovačević) i tri materijalna dokaza. Kantonalni sud je preuzeo mnogobrojne dokaze Tužilaštva, među kojima su dokazi koji su izuzeti s lica mjesta saobraćajne nezgode, uključujući i tri videosnimka nadzornih sistema s CD-om i fotodokumentacijom (u daljnjem tekstu: sporni snimci). Preuzeti su i zapisnici o iskazima svjedoka koji su bili na licu mjesta saobraćajne nezgode i zapisnici o iskazima ovlaštenih službenih osoba koje su preduzimale službene radnje nakon saobraćajne nezgode. U presudi su detaljno interpretirani svi iskazi svjedoka i data ocjena iskaza.

10. Tokom postupka je provedeno ukupno 10 vještačenja, i to sedam radi utvrđivanja činjenica relevantnih za ovaj postupak (apelantova sposobnost da učestvuje u postupku, uzrok smrti S. A. i E. M., tragovi s lica mjesta u odnosu na vozilo, funkcionalnost stanja dijelova i uređaja sistema na vozilu, DNK analiza, razgovori i apelantove SMS poruke, kao i neuropsihijatrijsko vještačenje porodica S. A. i E. M.). Kantonalni sud je naveo da je nalazima i mišljenjima vještaka poklonio vjeru jer su dati objektivno i u skladu s pravilima vještine i struke. U postupku su dalje, radi rasvjetljavanja okolnosti pod kojima se desila saobraćaja nezgoda, provedena i tri vještačenja posredstvom vještaka saobraćajne struke, koja su uradili: vještak Vujanić kao vještak odbrane, vještak Kovačević kao vještak Tužilaštva i Nedim Kamenjašević kao vještak suda (u daljnjem tekstu: vještak Kamenjašević). Zadatak tih vještaka je bio da utvrde brzinu kretanja vozila, način i pravac kretanja pješakinja – djevojaka, tačno mjesto kontakta vozila sa S. A. i E. M., boje svjetala koja su bila upaljena na semaforu za vozače i pješake i kakve su bile tehničke mogućnosti da se spriječi saobraćajna nezgoda. Kantonalni sud je u presudi detaljno interpretirao nalaze i mišljenja navedenih vještaka i iskaze koje su dali na pretresu kada su pojašnjavali nalaze i odgovarali na pitanja članova sudskog vijeća i stranaka u postupku.

11. Kantonalni sud je veoma opširno pojasnio zašto nije poklonio vjeru iskazima vještaka Vujanića i Kovačevića i zašto je poklonio vjeru iskazu vještaka Kamenjaševića, čiji je nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti kao objektivan i stručan. U vezi s tim, Kantonalni sud je obrazložio da tokom unakrsnog ispitivanja nije dovedena u pitanje stručnost vještaka Kamenjaševića jer je on dao jasne, precizne i logične odgovore na sva pitanja apelantovog branioca. Kantonalni sud je također obrazložio da je odbio apelantove prigovore o tome da vještak Kamenjašević nema licencirani program, da nije adekvatno primijenio metode prilikom izračunavanja brzine itd., između ostalog i zato što je taj vještak angažiran u skladu s odredbama člana 109. ZKPFBiH i izabran s liste stalnih sudskih vještaka. Sud je također naglasio da je nalaz i mišljenje tog vještaka dat u cijelosti prema zadatku koji mu je postavljen, te da odbrana ničim nije dovela u pitanje njegovu objektivnost i stručnost. U vezi s tim, Kantonalni sud je pojasnio da nije prihvatio prijedlog apelantovog branioca da provede dodatne dokaze kojim je odbrana željela dokazati vještakovu nestručnost da vještači u ovom predmetu.

12. Nadalje, Kantonalni sud je iz svih provedenih dokaza koji su detaljno interpretirani u obrazloženju presude zaključio da je dokazano da je apelant počinio krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja. Naročito, Kantonalni sud je zaključio da je apelant mogao predvidjeti nastupanje zabranjene posljedice, da je njegov voljni element bio na liniji pristajanja i da je postupao s eventualnim umišljajem u odnosu na ugrožavanje javnog saobraćaja, dok se teža posljedica koja se ogleda u smrti dvije osobe može pripisati apelantovom nehatu.

13. Kantonalni sud je nesporno utvrdio i da apelant nakon saobraćajne nezgode nije ostao na licu mjesta. Budući da je kod S. A. smrt nastupila na licu mjesta, Kantonalni sud je zaključio da je apelant kritične prilike ostavio bez pomoći samo E. M., čime su ostvareni svi elementi bića krivičnog djela neukazivanja pomoći osobi povrijeđenoj u saobraćajnoj nezgodi. Apelant je udaljavanjem s mjesta saobraćajne nezgode, znajući da je nekoga udario, postupao s direktnim umišljajem u odnosu na osnovno krivično djelo neukazivanja pomoći osobi ozlijeđenoj u saobraćajnoj nezgodi, dok je u odnosu na težu posljedicu koja se ogleda u smrti E. M. postupao s nehatom.

14. U odnosu na kaznu, Kantonalni sud je obrazložio da su visina pojedinačno utvrđenih kazni i izrečena jedinstvena kazna zatvora adekvatne okolnostima pod kojima je apelant počinio krivična djela i njihovoj težini. Kao olakšavajuću okolnost Kantonalni sud je cijenio da je apelant porodicama djevojaka "izrazio saučešće i žaljenje zbog događaja koji se desio". Kao otežavajuće okolnosti sud je cijenio da je apelant počinjenim krivičnim djelom prouzrokovao smrt dvije osobe, da se kritični događaj desio u centru grada gdje je saobraćaj vrlo frekventan i na raskrsnici kada su druga vozila stajala na znak zabrane prolaza, čime je potencijalno ugrozio i druge učesnike u saobraćaju. Također, sud je kao otežavajuću okolnost cijenio i apelantovu raniju osuđivanost (da je kažnjen uvjetno i da je za manje od dva mjeseca nakon isteka vremena provjeravanja počinio novo, teže krivično djelo). Kantonalni sud je naveo i da je apelant u periodu od 2011. do 2016. godine prekršajno kažnjavan 47 puta zbog prekršaja iz oblasti saobraćaja, "što jasno ukazuje da je [apelant] osoba koja se ne pridržava i ne poštuje saobraćajne propise".

15. Vrhovni sud je Presudom broj 09 0 K 027292 20 Kž 25 od 20. oktobra 2020. godine odbio žalbe izjavljene protiv navedene presude Kantonalnog suda. Istovremeno, Vrhovni sud je po službenoj dužnosti navedenu presudu preinačio u pravnoj ocjeni djela i za radnje opisane u tački 2. izreke prvostepene presude, te je apelanta proglasio krivim za krivično djelo iz člana 337. stav 1. KZFBiH, za koje mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. Utvrđena kazna za krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja ostala je ista. Slijedom toga, Vrhovni sud je apelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 16 godina i šest mjeseci, u koju se uračunava vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

16. Vrhovni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve provedene dokaze, o čemu je dao valjano obrazloženje, koje je taj sud i prihvatio. Vrhovni sud je naročito istakao da je prvostepeni sud dao konkretne razloge zbog čega ne prihvata nalaze vještaka Kovačevića i Vujanića, a zbog čega prihvata nalaz vještaka Kamenjaševića, te koje odlučne činjenice je utvrdio na osnovu iskaza, nalaza i mišljenja tog vještaka. Vrhovni sud je ponovio da apelantova odbrana nije ni u najmanjoj mjeri svojim pitanjima, koja su se odnosila i na posjedovanje licence, dovela u pitanje objektivnost i stručnost vještaka. Pobijana presuda, kako je dalje navedeno, sadrži konkretne razloge zbog čega je odbijen prijedlog apelantovog branioca da se provede dokaz – isprintana e-mail korespondencija koju je preveo ovlašteni sudski tumač za engleski jezik, iz koje proizlazi da ne postoji licenca na ime vještaka Kamenjaševića "za korištenje programa PC Crash". Vrhovni sud je pojasnio da je vještak Kamenjašević, na pitanje apelantovog branioca, odgovorio "da posjeduje licencu izdatu od strane Biroa za vještačenje u Gracu". Vrhovni sud je istakao i da iz stanja spisa slijedi da se radi o vještaku koji je na listi stalnih sudskih vještaka. Potvrda, koju je priložila odbrana, iz koje proizlazi da vještak Kamenjašević ne posjeduje licencu za korištenje programa "PC Crash", prema ocjeni Vrhovnog suda, ne može dovesti u pitanje pravilnost pobijane presude, tim prije što analiza nalaza i mišljenja vještaka Kamenjaševića, sadržana u potvrdi koju je priložio apelant, ne može biti dokaz u postupku jer "taj institut nije određen za vještaka u ovom predmetu naredbom suda ili tužioca".

17. Vrhovni sud je također ocijenio da potvrda koju je apelantov branilac priložio uz žalbu i u kojoj je sadržana analiza nalaza i mišljenja vještaka Kamenjaševića ne može biti dokaz u postupku budući da institut koji je sačinio tu potvrdu nije određen za vještaka u ovom predmetu naredbom suda ili tužioca u smislu odredbe člana 110. stav 1. ZKPFBiH.

18. Vrhovni sud je obrazložio da u pogledu dokazanosti apelantovih krivičnopravnih radnji nije ostala bilo kakva sumnja, zbog čega se na konkretan slučaj nije moglo primijeniti načelo in dubio pro reo. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da se ne mogu prihvatiti ni apelantovi žalbeni navodi da se zaključak prvostepenog suda o brzini kretanja vozila, osvijetljenosti raskrsnice, položaju vozila kojim je upravljao apelant i položaju pješaka zasniva na dokazima koji nisu izvedeni na glavnom pretresu. U vezi s tim, ocijenjeni su neosnovanim i apelantovi navodi da se presuda zasniva na spornim videosnimcima iako je predsjednik vijeća tvrdio suprotno, uz konstataciju "da je iz snimaka očigledno da se radi o većoj brzini u odnosu na ostala vozila". Odbrana je tvrdila da je tom izjavom povrijeđeno apelantovo pravo na pretpostavku nevinosti iz člana 3. ZKPFBiH i člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Vrhovni sud je ukazao da iz obrazloženja pobijane presude slijedi da su sporni snimci uvršteni u dokaznu građu kao dokazi optužbe. Okolnost da je predsjednik vijeća izrekao opisanu konstataciju, sama po sebi, ne znači da je apelantu povrijeđena pretpostavka nevinosti jer nije iznesena tvrdnja da je apelant kriv za krivično djelo, niti je apelant proglašen krivim prije završetka dokaznog postupka i glavnog pretresa. Također, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i apelantovi žalbeni prigovori o tome da je na odluku suda odlučujući utjecaj imalo i to što je "apelant bio izložen medijskom linču, te da upravo izrečena kazna zatvora pokazuje da je prvostepeni sud bio pod utjecajem medija kada je odlučivao o visini krivičnopravne sankcije". U vezi s tim, Vrhovni sud je ocijenio da prvostepeni sud prilikom odlučivanja o apelantovoj krivici i visini krivičnopravne sankcije nije cijenio medijsku pažnju, tj. medijsku eksponiranost ovog predmeta. Prvostepeni sud je, kako je zaključio Vrhovni sud, apelanta proglasio krivim i kaznio u skladu sa zakonom, nakon provedenog kontradiktornog krivičnog postupka.

19. Vrhovni sud je ocijenio da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja o visini kazne dao odgovarajući značaj svim olakšavajućim i otežavajućim okolnostima. Apelantova dob u inkriminirano vrijeme (oko 26 godina) ne obavezuje sud da je cijeni kao olakšavajuću okolnost, dok se apelantovo korektno ponašanje na sudu podrazumijeva. Činjenica da je apelant 47 puta prekršajno kažnjavan pokazuje apelantov stav prema poštovanju saobraćajnih propisa, nezavisno od njihove prirode. Vrhovni sud je istakao i da se kazna odmjerava u zavisnosti od okolnosti svakog konkretnog predmeta. Zbog toga, apelantovo ukazivanje na odluke drugih sudova u kojima su izrečene kazne zatvora u kraćem trajanju od kazne koja je izrečena njemu nemaju utjecaja na ovaj predmet.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


20. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz čl. II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije, kao i člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U opširnoj apelaciji apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog uskraćivanja prava "na jednakost strana u postupku i na akuzatoran postupak, na obrazloženu sudsku presudu, proizvoljne primjene materijalnog prava, proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede prava na pretpostavku nevinosti". U vezi s tim, apelant ističe da je u prvostepenoj presudi izostala savjesna ocjena dokaza jer Kantonalni sud pri donošenju osporene presude "uopće nije cijenio veliki broj dokaza", te je propustio dati ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza. Apelant posebno ukazuje da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama u odnosu na nalaz i mišljenje sedam vještaka, kao ni razloge o odlučnim činjenicama iz kojih bi bilo vidljivo da su ti dokazi cijenjeni u vezi s ostalim dokazima, apelantovom odbranom, te iskazima saslušanih svjedoka (koje apelant u apelaciji analizira). Također, apelant ističe da je prvostepeni sud detaljno "parafrazirao nalaz i mišljenje vještaka" Kovačevića i Vujanića, ali da nalaze tih vještaka nije cijenio u vezi s drugim dokazima, a prevashodno s nalazom i mišljenjem vještaka Kamenjaševića. Ovaj posljednji apelant detaljno analizira i pri tome osporava zaključke do kojih je taj vještak došao. Apelant smatra da je način ocjene dokaza rezultirao kršenjem načela in dubio pro reo.

21. Apelant smatra da je uskraćen za pravičan postupak i zato što drugostepeni sud nije jasno obrazložio zašto je žalbene prigovore odbrane ocijenio neosnovanim. Nadalje, apelant ukazuje da obrazloženje prvostepene presude ne sadrži razloge o elementima bića krivičnih djela, niti razloge koji se tiču oblika apelantove vinosti. Apelant smatra da mu je izrečena neadekvatna kazna koja je, kako ističe, u znatno dužem trajanju od kazni koje su sudovi za ista krivična djela i u istim ili sličnim okolnostima izricali presudama u Bosni i Hercegovini, Republici Hrvatskoj i Republici Srbiji, koje je interpretirao. Apelant smatra da se tolikom kaznom direktno podriva osnovno ustavno načelo jednakosti građana pred zakonom "u području odmjeravanja kazne".

22. Nadalje, smatra da je u ovom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje, između ostalog, i zbog činjenice da je sud presudu zasnovao na dokazima – spornim snimcima, koji nisu izvedeni na glavnom pretresu. U vezi s tim, ističe da je predsjedavajući sudskog vijeća, iako sporni snimci nikada nisu prezentirani na glavnom pretresu, konstatirao da je iz snimka "očigledno da se radi o većoj brzini u odnosu na ostala vozila". Apelant smatra da je to "ne samo paušalan navod nego i direktno podriva garancije načela in dubio pro reo". Navod predsjedavajućeg vijeća, prema apelantovom mišljenju, ukazuje na to da je u tim okolnostima predsjednik vijeća, čak i prije izvođenja dokaza odbrane, već bio zaključio da se apelant kretao velikom brzinom, te da je imao formiran stav o apelantovoj krivici. Osim toga, drugostepeni sud se nije očitovao o žalbenim navodima da sporni snimci "zbog očitog nekvaliteta" nisu mogli poslužiti vještaku za donošenje zaključaka o odlučnim činjenicama.

23. U vezi s navodima o kršenju pretpostavke nevinosti, apelant navodi i da je vijest o saobraćajnoj nezgodi, njenim posljedicama i činjenici da je osoba koja ju je prouzrokovala pobjegla s lica mjesta objavljena u svim elektronskim i printanim medijima u Bosni i Hercegovini. Apelant navodi da je nakon lišenja slobode, kao i za vrijeme trajanja ekstradicionog pritvora, uslijedio njegov "progon" od visokih javnih zvaničnika. S identičnom praksom je nastavljeno i tokom samog postupka istrage i podizanja optužnice, te nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta, kada su brojni zvaničnici dali veliki broj izjava za javnost kojima su javnost u Bosni i Hercegovini, ali i šire, informirali o svojim stavovima o apelantovom predmetu, uključujući i sudije. Apelant smatra da zbog navedenih izjava i medijske kampanje koja je vođena protiv njega redovni sud nije bio nepristrasan, slijedom čega mu je izrekao "drakonsku" kaznu zatvora. Budući da je apelant nakon "dobrovoljne predaje" u drugoj državi lišen slobode, mediji su tu vijest objavili i u vezi s tim je, prema apelantovim navodima, objavljeno sljedeće:

- Internetski portal DEPO.ba objavio je anketu o rezultatima krivičnog postupka protiv apelanta s pitanjem: "Suđenje Sanjinu Sefiću bit će: - pošteno, - namješteno u korist Sanjina Sefića, - namješteno na štetu Sanjina Sefića."

- Dana 12. oktobra 2016. godine printani medij "Dnevni avaz" prenio je da je tadašnji premijer Vlade Kantona Sarajevo Elmedin Konaković nakon apelantovog hapšenja izjavio da je "sa oduševljenjem dočekao vijest da je večeras u Srbiji uhapšen Sefić Sanjin" i "Presretan sam da smo jednog brutalnog zločinca doveli pred lice pravde. Pravda je bila brza i ako Bog da on će brzo odgovarati za svoja zlodjela. [...] Ako je neko zaslužio najveću moguću kaznu zatvora koju predviđa zakon, to je ovaj momak". Apelant navodi da iz te izjave proizlazi da je "krivično odgovoran, iako u tom trenutku nije ni bio pokrenut krivični postupak protiv apelanta".

- Goran Kovačević, docent na Fakultetu za kriminalistiku Univerziteta u Sarajevu, 13. oktobra 2016. godine, gostujući uživo na elektronskom mediju N1, povodom apelantovog slučaja izjavio je da "bez 20 godina zatvora ne bi trebao da prođe".

- Policijski komesar Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo Vahid Ćosić je na konferenciji za medije, održanoj 14. oktobra 2016. godine, izjavio: "[…] Sanjin Sefić je evidentiran u 47 slučajeva gdje mu je izrečena novčana kazna. […] prema operativnoj evidenciji koju vodi MUP KS, proističe da je Sefić teške tjelesne povrede drugim licima nanosio tri puta, za razbojništvo je evidentiran osam puta, te razbojništvo u pokušaju. Navodno je zbog tih krivičnih djela kažnjen 17 puta, a procesuiran jednom, kada je pravomoćno osuđen na uslovnu kaznu od jedne godine i osam mjeseci, zbog djela počinjenog 2010. godine."

- Na internetskom portalu "Crna hronika" je 1. januara 2021. godine objavljeno da je otac S. A. izjavio "da je kazna u apelantovom slučaju najviša izrečena kazna ikad u ovakvim predmetima u Bosni i Hercegovini, te da, po njegovom mišljenju, tako visoku kaznu mogu 'zahvaliti' novinarima, postupajućoj tužiteljici i advokatici oštećenih, kao i sudskom vijeću, koje je imalo snage 'iznijeti takav predmet' ".

24. Apelant smatra da je zbog navedenih izjava javnih zvaničnika kod javnosti u Bosni i Hercegovini, koju je činilo i sudsko vijeće, koje je zatim odlučivalo u apelantovom predmetu, formirano predubjeđenje o njegovoj krivici.

b) Odgovori na apelaciju


25. Kantonalni sud je odgovorio da je presudu zasnovao na utvrđenim činjenicama i dokazima provedenim na glavnom pretresu, a ne na medijskim napisima.

26. Vrhovni sud je odgovorio da su apelacioni navodi, u suštini, ponovljeni apelantovi navodi iz žalbe, koje je taj sud ocijenio neosnovanim u svojoj presudi i o čemu je dao jasne i određene razloge. Vrhovni sud je naglasio da je presuda zasnovana na utvrđenim činjenicama i okolnostima iz spisa predmeta, a ne na medijskim izvještajima, o čemu se taj sud u presudi, također izjasnio.

27. Tužilaštvo je odgovorilo da su apelantovi navodi neosnovani.

28. Apelant smatra da odgovori nisu konkretni i da je "banalizirana" apelacija od 98 stranica.

V. Relevantni propisi


29. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16, 75/17 i 31/23)

U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 43. stav (1)
Kazna zatvora

(1) Kazna zatvora ne može biti kraća od 30 dana ni duža od 20 godina.

Član 49. stav (1)
Opća pravila za odmjeravanje kazne

(1) Sud će učinitelju krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegove osobne prilike i njegovo ponašanje nakon učinjenog krivičnog djela, te druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja.

Član 332. stav (1)
Ugrožavanje javnog prometa

(1) Učesnik u prometu na putevima koji se ne pridržava prometnih propisa i time tako ugrozi javni promet da dovede u opasnost život ljudi ili imovinu većih razmjera, pa zbog toga kod drugoga nastupi imovinska šteta preko 5.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora do pet godina.

Član 336. stav (2)
Teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa

(2) Ako je krivičnim djelom iz člana 332. st. 1. i 2., […] ovog zakona prouzrokovana smrt jedne ili više osoba, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje godinu dana.

Član 337. stav (1)
Neukazivanje pomoći osobi ozlijeđenoj u prometnoj nezgodi

(1) Vozač prijevoznog sredstva koji ostavi bez pomoći osobu koja je ozlijeđena tim prijevoznim sredstvom ili čiju je ozljedu prouzrokovao, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

30. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 15.
Jednakost u postupanju

(1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. stav (7)
Sadržaj presude

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, [...], kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Odjeljak 2 - Žalba na drugostepenu presudu

Član 333. stav (1)
Opća odredba

(1) Protiv presude vijeća žalbenog odjeljenja dozvoljena je žalba u slučaju ako je:

a) vijeće žalbenog odjeljenja preinačilo prvostepenu presudu kojom je optuženi oslobođen od optužbe i izreklo presudu kojom se optuženi proglašava krivim;

b) vijeće žalbenog odjeljenja u vezi sa žalbom na oslobađajuću presudu na raspravi donijelo presudu kojom se optuženi proglašava krivim.

VI. Dopustivost i meritum


31. Ustavni sud konstatira da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

32. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje


33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

35. Apelant se, u suštini, poziva na kršenje prava na pravično suđenje, naročito ističući kršenje sljedećih garancija: pravo na jednakost strana u postupku i na akuzatoran postupak, pravo na obrazloženu sudsku presudu i proizvoljnost u odlučivanju i u ocjeni dokaza, te u vezi s tim kršenje načela in dubio pro reo, te pravo na pretpostavku nevinosti.

a) Pretpostavka nevinosti


36. Ustavni sud primjećuje da apelant u vezi s ovim pitanjem navodi da je pretpostavku nevinosti prekršio predsjedavajući sudskog vijeća koji je na glavnom pretresu rekao da je iz snimka "očigledno da se radi o većoj brzini u odnosu na ostala vozila" (vidi tačku 22. ove odluke). Nadalje, apelant se poziva na izjave zvaničnika, i to: tadašnjeg premijera Kantona Sarajevo Elmedina Konakovića, tadašnjeg policijskog komesara Vahidina Ćosića i univerzitetskog profesora Gorana Kovačevića (vidi tačku 23. ove odluke). Osim toga, apelant navodi da je tokom cijelog trajanja ovog postupka vođena negativna medijska kampanja protiv njega (idem).

Izjava "suda"


37. U odnosu na izjavu predsjedavajućeg sudskog vijeća, Ustavni sud ukazuje da pretpostavka nevinosti obavezuje sudiju da se suzdrži od preuranjenog izražavanja mišljenja da je osoba "optužena za krivično djelo" kriva prije nego što joj je to dokazano prema zakonu (vidi Evropski sud, Vardan Martirosyan protiv Armenije, presuda od 15. juna 2021. godine, predstavka broj 13610/12, tačka 80). Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predsjedavajući sudskog vijeća za dokaz – videosnimak na kojem se vidi kretanje vozila izjavio da je "očigledno da se radi o većoj brzini u odnosu na ostala vozila". Ustavni sud smatra da ta izjava predstavlja izražavanje o vizuelnom doživljaju sadržaja videosnimka koji se odnosio na brzinu kretanja vozila u odnosu na druga vozila. U izjavi se apelant uopće ne spominje ni u kojem kontekstu, a naročito se ne radi o mišljenju predsjednika vijeća o njegovoj krivici. Osim toga, zbog takve izjave apelant nije tokom postupka doveo u pitanje nepristrasnost predsjednika vijeća, niti je zbog toga tražio njegovo izuzeće. Stoga, Ustavni sud smatra da se navedena izjava ne može tumačiti kao preuranjeno mišljenje suda da je apelant kriv za krivično djelo prije nego što je to dokazano prema zakonu, te da takvom izjavom nije prekršeno apelantovo pravo na pretpostavku nevinosti.

Izjave javnih zvaničnika


38. U odnosu na izjave javnih zvaničnika, tadašnjeg premijera Kantona Sarajevo Elmedina Konakovića i tadašnjeg policijskog komesara Vahidina Ćosića, Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 2. zabranjuje izjave javnih zvaničnika o krivičnim istragama koje su u toku i koje podstiču javnost na vjerovanje da je osumnjičeni kriv te prejudiciraju ocjenu činjenica koju provodi nadležno pravosudno tijelo (vidi Evropski sud, Ismoilov i drugi protiv Rusije, presuda od 24. aprila 2008. godine, predstavka broj 2947/06, tačka 161). Predstavlja li neka izjava javnog zvaničnika povredu pretpostavke nevinosti utvrđuje se u kontekstu konkretnih okolnosti u kojima je data sporna izjava (vidi Evropski sud, Peša protiv Hrvatske, presuda od 8. aprila 2010. godine, predstavka broj 40523/08, tačka 141).

39. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi u nekoliko navrata utvrdio povrede prava na pretpostavku nevinosti u vezi s izjavama političara i drugih visokih zvaničnika koji su, prije donošenja pravomoćne presude, donosili zaključke o krivici apelanata (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-4319/14 od 18. decembra 2014. godine, tačka 35, i AP-2011/15 od 22. decembra 2016. godine, tačka 50. s daljnjim referencama, dostupne na www.ustavnisud.ba). U tim predmetima apelanti su podnosili apelacije u relativno kratkom vremenu nakon što su izjave koje su za njih bile sporne postale dostupne javnosti i u "početnoj" fazi postupka, odnosno prije donošenja prvostepenih presuda. U takvim situacijama Ustavni sud je, za razliku od Evropskog suda, mogao da promptno reagira i da svojom odlukom, ako utvrdi povredu, prije donošenja odluke o krivici, ukaže na spornu izjavu zvaničnika i njen eventualni štetan utjecaj na pretpostavku nevinosti. Ustavni sud je nakon utvrđivanja povrede odluke dostavljao redovnim sudovima kako bi prilikom donošenja odluka zanemarili sporne izjave. Za razliku od tih predmeta, u konkretnom slučaju apelant je na ovo pitanje ukazao tek u žalbi na prvostepenu presudu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su sporne izjave date 12. i 14. oktobra 2016. godine, dva odnosno četiri dana nakon saobraćajne nezgode, a žalba na prvostepenu presudu kojom je apelant proglašen krivim je podnesena 19. juna 2020. godine, dakle nakon što su protekle skoro četiri godine od kada su sporne izjave postale dostupne javnosti.

40. Na osnovu uvida u izjavu policijskog komesara (vidi tačku 23. ove odluke), Ustavni sud zapaža da je izjava data na konferenciji za medije s ciljem obavještavanja javnosti o apelantovom lišenju slobode u inozemstvu, za koje je javnost bila veoma zainteresirana. U dijelu te izjave koji apelant smatra spornim policijski komesar je navodio podatke o prijavama protiv apelanta za druga protivpravna djela, koje, prema operativnoj evidenciji, vodi Ministarstvo unutrašnjih poslova. Također, tom prilikom policijski komesar nije koristio termin da je apelant kriv za krivično djelo povodom kojeg je lišen slobode. Dakle, sporna izjava nije podsticala javnost na vjerovanje da je apelant kriv, niti je prejudicirana ocjena činjenica o krivičnoj istrazi koju je provodilo nadležno tužilaštvo, četiri dana nakon saobraćajne nezgode u kojoj su dvije djevojke poginule. Stoga, Ustavni sud smatra da izjava policijskog komesara ne može predstavljati izjavu javnog zvaničnika koja bi ohrabrila javnost da vjeruje da je apelant kriv i koja bi prejudicirala sudsku ocjenu činjenica.

41. U vezi s izjavom tadašnjeg premijera Elmedina Konakovića, Ustavni sud smatra da je nesporno da njegova izjava: "Ako je neko zaslužio najveću moguću kaznu zatvora koju predviđa zakon, to je ovaj momak […]", sama po sebi, jest prejudiciranje apelantove krivice, što je suprotno načelu pretpostavke nevinosti. Apelant smatra da je sporna izjava utjecala na odluku suda o njegovoj krivici. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant, pozivajući se na tu izjavu, ni u žalbi protiv prvostepene presude, a ni u apelaciji, nije naveo na čemu zasniva tvrdnju da je ta izjava, koja je data četiri godine prije donošenja prvostepene presude, utjecala na sud prilikom odlučivanja. Ustavni sud zapaža i da apelant ni tokom krivičnog postupka, pa ni u apelaciji nije tvrdio da nije počinio ovu saobraćajnu nezgodu, već je samo ukazivao na navodne procesne povrede i izvodio dokaze kojima je pokušavao umanjiti svoju odgovornost. Stoga, imajući u vidu sve ove specifične okolnosti, Ustavni sud smatra da nije ni očigledno, niti je apelant dokazao da je sporna izjava javnog zvaničnika, iako neprimjerena, na bilo koji način utjecala na sudije koje su odlučivale o njegovoj krivici, odnosno da je prekršen član 6. stav 2. Evropske konvencije.

Medijska kampanja


42. U odnosu na apelantove navode da je negativan publicitet koji je pratio krivični postupak protiv njega utjecao na visinu kazne koja mu je izrečena, Ustavni sud naglašava da, iako su sudovi jedini pozvani donijeti ocjenu o optuženikovoj krivici, oni ipak ne djeluju izolirano, te je stoga prihvatljivo da se o predmetu krivičnih postupaka raspravlja i na drugim mjestima, kao npr. u specijaliziranim publikacijama, dnevnim i drugim novinama ili u javnosti općenito (vidi Evropski sud, Kaçiu i Kotorri protiv Albanije, presuda od 25. juna 2013. godine, predstavke br. 33192/07 i dr., tačka 157). Izvještavanje o sudskim postupcima, uključujući i komentiranje, pridonosi njihovoj javnosti i u potpunom je skladu sa zahtjevom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije da sudske rasprave trebaju biti javne. Osim toga, Evropski sud je ukazao i da mediji ne smiju prekoračiti određene granice, naročito u pogledu zaštite prava na privatnost optuženog u krivičnom postupku i pretpostavke nevinosti (vidi Evropski sud, Bédat protiv Švicarske, presuda od 29. marta 2016. godine, predstavka broj 56925/08, tačka 51).

43. U konkretnom slučaju apelant je naveo da je jedan informativni portal proveo anketu među čitaocima o tome kakvu odluku treba očekivati u konkretnom slučaju. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije naveo na koji način je javna anketa, provedena nekoliko godina prije donošenja presude, utjecala na odluku suda o njegovoj kazni. Osim toga, iz osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud razmotrio apelantove navode o, kako je apelant naveo, "medijskom linču" kojem je bio izložen. Vrhovni sud je u vezi s tim obrazložio da ništa ne ukazuje da je medijska eksponiranost ovog predmeta utjecala na odluku prvostepenog suda i da mu je time povrijeđena pretpostavka nevinosti (vidi tačku 18. ove odluke).

44. Nadalje, Ustavni sud smatra da ni izjava Gorana Kovačevića, docenta na Fakultetu za kriminalistiku, "bez 20 godina zatvora ne bi trebalo da prođe", također, sama po sebi, ne predstavlja prejudiciranje krivice, nego raspravu u javnosti o mogućim ishodima krivičnog postupka zbog teške saobraćajne nezgode u kojoj su dvije mlade djevojke izgubile život. To je nesumnjivo bilo od velikog javnog interesa, pa je sasvim logično da su mediji o tome vrlo intenzivno obavještavali javnost. Također, Ustavni sud smatra da ni izjava oca jedne od preminulih djevojaka, dan nakon okončanog krivičnog postupka, nezavisno od njenog sadržaja, ne može biti dokaz da je apelantu zbog medijske kampanje izrečena "drakonska" kazna ili da je sud takvu kaznu izrekao zbog "medijske eksponiranosti" ovog predmeta.

45. U odnosu na ostale uopćene apelantove navode o negativnoj medijskoj kampanji, Ustavni sud ukazuje da država nema kontrolu nad sadržajem medijskih napisa, te stavovima izraženim u medijima. Zaštita koju država osigurava u odnosu na napise u medijima je pravo na ispravku netačnih navoda, te tužba za naknadu štete u slučajevima u kojima medijski napisi nanesu štetu ugledu fizičke osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica. Ta pravna sredstva predviđena su Zakonom o zaštiti od klevete i Zakonom o obligacionim odnosima. U vezi s tim, Evropski sud je prihvatio da je s ciljem zaštite reputacije optuženog u krivičnom postupku moguće koristiti pravna sredstva radi naknade štete protiv novinara (vidi Evropski sud, Milosavljević protiv Srbije, presuda od 25. maja 2021. godine, predstavka broj 57574/14). Apelant ne tvrdi da je koristio ta pravna sredstva. Osim toga, nema nikakvih naznaka da bi bilo kakvi tekstovi u medijima imali utjecaj na nezavisnost i nepristrasnost sudija u konkretnom predmetu. Vijeća sudija Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, koji su odlučivali u konkretnom predmetu, bila su sastavljena isključivo od profesionalno izabranih sudija, koji su sudili u predmetu na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja i na osnovu Ustava Bosne i Hercegovine, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava, a svoje odluke su donijeli na osnovu savjesne i brižljive ocjene svih provedenih dokaza, kako je to Ustavni sud već utvrdio.

46. Ovakvi zaključci Ustavnog suda o nepostojanju povrede prava na presumpciju nevinosti objektivizirani su analizom ukupnog postupka i utvrđenja da su poštovane sve garancije iz člana 6. Evropske konvencije. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da se ne može naći niti jedno uporište u postupku na osnovu kojeg bi se objektivno moglo smatrati da je sud presude koje apelant osporava donio pod utjecajem spornih izjava ili da je zbog toga postupak proveden na apelantovu štetu.

47. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud smatra neosnovanim sve apelantove navode o povredi prava na pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

b) Pravo na jednakost strana u postupku i pravo na odbranu


48. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na jednakost stranaka u postupku, Ustavni sud upućuje na načela Evropskog suda prema kojima svaka strana treba da dobije razumnu priliku da iznese svoje argumente u predmetu u uvjetima koji je ne stavljaju u nepovoljan položaj vis-à-vis protivne stranke (vidi Evropski sud, Faig Mammadov protiv Azerbejdžana, presuda od 26. januara 2017. godine, predstavka broj 60802/09, stav 19. s daljnjim referencama).

49. Također, Ustavni sud podsjeća da je načelo jednakosti stranaka tijesno povezano s pravom iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije. To načelo podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uvjetima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika, a na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izvođenje predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48. s daljnjim referencama). Međutim, sud je u obavezi da navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije je saslušanje izričito zahtijevano.

50. Dovodeći navedena načela u vezu s osporenim presudama, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da predlaže dokaze kao i Tužilaštvo, da osporava dokaze Tužilaštva i da tim dokazima suprotstavi svoje dokaze. Ustavni sud, također, ukazuje da je Vrhovni sud, razmatrajući iste prigovore, zaključio da nije došlo do povrede načela ravnopravnosti stranaka u postupku budući da je prvostepeni sud dao mogućnost odbrani da svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe, te odbrana ni na koji način nije dovedena u neravnopravan položaj. Nadalje, Ustavni sud primjećuje i da je Kantonalni sud odbio provođenje određenih dokaza kojim je apelant osporavao stručnost vještaka Kamenjaševića i kvalitet nalaza i mišljenja tog vještaka. Kantonalni sud je dao jasno obrazloženje o razlozima zbog kojih je odbio provođenje tog dokaza (vidi tačku 11. odluke). Zatim je i Vrhovni sud u drugostepenoj presudi dao jasno obrazloženje zbog čega je pravilna odluka prvostepenog suda u dijelu kojim je odbio provođenje predloženog dokaza (vidi tačku 16. odluke). Apelant, osim ovih navoda, nije ponudio bilo kakve druge dokaze da mu je uskraćeno pravo na ravnopravnost u postupku ili pravo na odbranu. Naprotiv, Ustavni sud smatra da apelantova odbrana ni na koji način nije dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na Tužilaštvo.

51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u provedenom postupku nije došlo do povrede načela ravnopravnosti stranaka u postupku, niti prava na odbranu iz člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije.

c) Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje


52. Ostali apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje tiču se navodno proizvoljno utvrđenih činjenica i primjene prava, sudske ocjene dokaza i navodnog nedostatka u obrazloženju osporenih presuda.

53. U odnosu na navodnu proizvoljnost u odlučivanju, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud "četvrte instance", te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05, tačka 23).

54. Da bi se utvrđenje činjenica i ocjena dokaza od redovnih sudova moglo smatrati proizvoljnim na način da utječu na pravičnost konkretnog postupka, pogrešni zaključci tih sudova o odlučnim činjenicama trebali bi biti toliko očigledni da se mogu okarakterizirati kao nesporna greška (manifest error), drugim riječima, takva greška koju nijedan razuman sud ne bi nikada mogao učiniti (vidi Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine (br. 2) [VV], presuda od 5. februara 2015. godine, predstavka broj 22251/08, stav 62. s daljnjim referencama) Takvu praksu slijedi dosljedno i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, npr. Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-1111/20 od 12. januara 2022. godine, tačka 25. s daljnjim referencama).

55. Također, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Evropskog suda, da bi se ispunili zahtjevi poštenog suđenja nacionalni sudovi u presudama moraju na odgovarajući način navesti razloge na kojima zasnivaju presude. Mjera do koje se primjenjuje ova dužnost davanja obrazloženja može se razlikovati prema vrsti odluke i treba se utvrditi u svjetlu okolnosti predmeta. Obaveza obrazlaganja ne zahtijeva detaljan odgovor na svaki prigovor podnosioca zahtjeva, već konkretan i izričit odgovor na argumente koji su odlučujući za ishod određenog postupka (vidi Evropski sud, Farzaliyev protiv Azerbejdžana, presuda od 28. maja 2020. godine, predstavka broj 29620/07, stav 36. s daljnjim referencama).

56. U svjetlu navedenih načela i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena svih dokaza koji su provedeni u toku postupka. Kantonalni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata ili ne prihvata kao vjerodostojne dokaze koje su predložili Tužilaštvo i apelant. Osim toga, odlučujući o apelantovoj žalbi, te apelantove prigovore je ispitao i Vrhovni sud, a Ustavni sud zapaža da je i taj sud odgovorio na sve žalbene navode od suštinskog značaja. Dakle, redovni sudovi su detaljno i jasno obrazložili na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio krivična djela za koja je optužen. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelantovi prigovori koje je isticao u toku postupka pred redovnim sudovima i koje je ponovio i u apelaciji. Ti prigovori se primarno tiču kvaliteta pojedinih dokaza, posebno onih koje su prihvatili redovni sudovi prilikom utvrđivanja ispunjenosti odlučujućih elemenata krivičnih djela u konkretnom slučaju. To se posebno odnosi na izvedene dokaze kod utvrđenja načina nastanka saobraćajne nezgode onako kako je opisano u izreci prvostepene presude. U tom smislu, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su te zaključke redovni sudovi zasnovali na nalazu i mišljenju vještaka Kamenjaševića, koji je sačinjen po naredbi Kantonalnog suda, i koji je vještak sačinio nakon što je izvršio uvid u cjelokupan spis predmeta. Također, iz stanja spisa predmeta (što se ne dovodi ni u pitanje apelacionim navodima) proizlazi da je apelantova odbrana imala mogućnost unakrsnog ispitivanja vještaka Kamenjaševića na glavnom pretresu, odnosno mogućnost pobijanja sadržaja njegovog nalaza. Isto tako, Ustavni sud zapaža da apelantova odbrana nije bila onemogućena da predlaže izvođenje svojih dokaza u odnosu na isto pitanje, te da su u tom smislu na glavnom pretresu izvedeni i dokazi saslušanjem vještaka odbrane Vujanića, kao i vještaka optužbe Kovačevića. Međutim, Ustavni sud zapaža da su se sudovi jasno izjasnili o tome zašto te nalaze nisu prihvatili, odnosno zašto su vjeru poklonili nalazu vještaka Kamenjaševića. O tome je dato detaljno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Na ovakav zaključak ne može utjecati ni apelantovo ponavljanje prigovora da taj vještak nema licencu "za korištenje programa PC Crash". Naime, i to pitanje su sudovi detaljno analizirali i svoj zaključak obrazložili navodeći detaljne razloge za to (vidi tačku 16. ove odluke).

57. Također, apelant problematizira i korištenje tri videosnimka tvrdeći da oni nisu provedeni kao dokaz, a osporava i njihov kvalitet. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da osuđujuća presuda protiv apelanta nije zasnovana samo na tom dokazu, već na detaljnoj i jasno obrazloženoj analizi svih provedenih dokaza, njihovoj pojedinačnoj i međusobnoj ocjeni, u čemu se ne može uočiti bilo kakva proizvoljnost ili postupanje na apelantovu štetu. Stoga, suprotno apelantovim tvrdnjama, nema proizvoljnosti u obrazloženju osporene drugostepene presude da taj dokaz nije proveden u toku postupka i, stoga, nema značaj koji mu pridaje apelant.

58. S obzirom na navedeno, prema ocjeni Ustavnog suda, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi svoj zaključak o postojanju krivičnih djela za koja je apelant osuđen izveli na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispunili svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na sva ključna činjenična i pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su i Kantonalni sud i Vrhovni sud u osporenim presudama dali jasna obrazloženja za sve protivrječnosti koje su se pojavile u iskazima svjedoka i vještaka. S obzirom na to da su redovni sudovi u osporenim presudama dali zadovoljavajuća obrazloženja koja ne dovode u sumnju njihove zaključke o tome da je nesumnjivo dokazano da je apelant počinio krivična djela za koja je osuđen, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo.

59. U odnosu na apelantovo osporavanje visine kazne na koju je osuđen, Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira određena prava u odnosu na "odlučivanje o [...] bilo kojoj krivičnoj optužbi [...]", te je jasno da u krivičnim predmetima navedeni član pokriva sve faze krivičnog postupka, uključujući i određivanje visine kazne (vidi Evropski sud, Kereselidze protiv Gruzije, presuda od 28. marta 2019. godine, predstavka broj 39718/09, stav 30. s daljnjim referencama).

60. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Kantonalni sud prilikom odlučivanja o visini kazne apelantu cijenio okolnosti i imao u vidu osnovne kriterije propisane zakonom iz člana 49. KZFBiH. U tom smislu, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su sudovi primijenili odredbe člana 49. KZFBiH budući da odluka o apelantovoj kazni nije donesena na paušalan način već nakon sagledavanja svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, od kojih zavisi visina kazne, u kontekstu krivičnih djela za koja je apelant proglašen krivim. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode kojim osporava odluke redovnih sudova o visini kazne zatvora na koju je osuđen.

61. Konačno, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te njegove veoma opširne navode koji su međusobno isprepleteni i kojima je pokušao argumentirati svoje tvrdnje o kršenju prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve te navode uzeo u obzir prilikom donošenja odluke, ali da ne smatra da je potrebno da ih sve obrazlaže u ovoj odluci. Naime, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud dali logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, a naročito one koji su bili odlučujući za ocjenu njegovih tvrdnji da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje.

62. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Ostali navodi


63. Ustavni sud zapaža da je apelant istakao da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na žalbu iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant imao na raspolaganju pravni lijek (žalba protiv prvostepene presude), koji je i koristio. Činjenica da korištenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom bi apelant bio zadovoljan ni na koji način ne dovodi u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

64. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 333. stav 1. ZKPFBiH propisano kada je dozvoljena žalba protiv presude drugostepenog suda. Naime, riječ je isključivo o situacijama u kojima se radi o meritorno potpuno drugačijem rezultatu postupka po optuženog pred prvostepenim i drugostepenim sudom, odnosno kada je došlo do preinačenja oslobađajuće prvostepene presude i proglašavanja optuženog krivim, nezavisno od toga je li održana rasprava pred drugostepenim sudom. Prema tome, navedena mogućnost u ZKPFBiH je dozvoljena upravo u onim situacijama koje su stavom 2. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju predviđene kao izuzetak, a to je preispitivanje "osude", odnosno presude kojom se osoba osuđuje na osnovu žalbe protiv oslobađajuće presude. Stoga, u konkretnoj situaciji kada ni u jednoj fazi nije bila donesena oslobađajuća presuda, kako to izričito navodi član 333. stav 1. ZKPFBiH, apelant nema ni pravo na žalbu protiv osporene drugostepene presude. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo na preispitivanje presude iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

VII. Zaključak


65. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu ocjene izvedenih dokaza te kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Osim toga, Ustavni sud je zaključio da ništa ne ukazuje niti je apelant dokazao da su izjave koje je apelant problematizirao, kao i medijska pažnja koja je bila posvećena spornom događaju imale ikakav, a kamoli odlučujući utjecaj na odluku sudova i njihovu nepristrasnost, pa nema kršenja ni presumpcije nevinosti.

66. Ustavni sud zaključuje da nema povrede člana 13. Evropske konvencije jer je apelant imao mogućnost i koristio pravne lijekove propisane zakonom budući da je protiv prvostepene presude izjavio žalbu drugostepenom sudu.

67. Ustavni sud zaključuje da nema povrede člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju jer apelant nije imao oslobađajuću prvostepenu presudu, koja je preinačena u osuđujuću presudu, što je preduvjet za podnošenje žalbe protiv drugostepene presude.

68. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

69. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!