Službeni glasnik BiH, broj 59/25
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj
AP-3058/21, rješavajući apelaciju
Nedima Hasića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinja
na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija
Nedima Hasića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 633230 20 Kž od 18. marta 2021. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od mjesec dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Nedim Hasić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa advokat Dijana Hasić-Kamarić iz Sarajeva, podnio je 27. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 633230 20 Kž od 18. marta 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 633230 19 K od 7. decembra 2020. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 15. juna 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su 1. i 5. jula 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju, koje je Ustavni sud 21. augusta 2022. godine dostavio apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Presudom Općinskog suda od 19. septembra 2019. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama navedenim u izreci te presude počinio dva precizirana krivična djela za koja mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora uz trajanju od jedne godine. Tom presudom je određeno da se, uz apelantov pristanak, navedena kazna zatvora zamjenjuje radom za opće dobro na slobodi u trajanju od 90 radnih dana. Istovremeno je, u skladu sa članom 44. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), određeno da će se rad za opće dobro na slobodi izvršiti u roku od jedne godine od pravosnažnosti presude u skladu s Pravilnikom o izvršenju rada za opće dobro na slobodi (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Iz stanja spisa proizlazi da je navedena presuda postala pravosnažna 19. oktobra 2019. godine.
6. Općinski sud je 16. oktobra 2020. godine primio akt Ministarstva pravde i uprave Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) u kojem je navedeno da se apelant nalazi u KPZ Zenica na izdržavanju kazne zatvora u trajanju od pet godina i četiri mjeseca, koja po redovnom toku istječe 13. jula 2024. godine. Također je u aktu Ministarstva ukazano da navedena činjenica predstavlja objektivnu smetnju zbog koje u apelantovom slučaju ne može doći do realizacije rada za opće dobro na slobodi.
Osporene odluke
7. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K 633230 19 K od 7. decembra 2020. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje) određeno je izvršenje jedinstvene kazne zatvora apelantu u trajanju od jedne godine izrečene presudom Općinskog suda od 19. septembra 2019. godine. Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 44. stav (5) KZFBiH propisano da ukoliko "osuđenik po isteku određenog roka nije izvršio ili je samo djelimično izvršio rad za opće dobro na slobodi, sud će donijeti odluku o izvršenju kazne zatvora". U vezi s tim je istaknuto da je u konkretnom slučaju rok za izvršenje rada za opće dobro na slobodi istekao 17. oktobra 2020. godine, te da u smislu člana 44. KZFBiH nisu propisani nikakvi izuzeci od odredbe stava (5) tog člana. Zbog toga je zaključeno da nije relevantno što su za izvršenje postojale objektivne zapreke.
8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 K 633230 20 Kž od 18. marta 2021. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je, suprotno žalbenim navodima, Općinski sud donio pravilnu odluku i odredio izvršenje jedinstvene kazne zatvora koja je izrečena apelantu na osnovu presude Općinskog suda od 19. septembra 2019. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da je prije poziva Ministarstva stupio na izdržavanje kazne zatvora po drugoj presudi, te da je Općinski sud bio ovlašten i dužan u konkretnom slučaju ispitati razloge neizvršenja izrečene mjere te cijeniti da on nije izbjegavao njeno izvršenje. S obzirom na navedeno, apelant smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju suviše restriktivno, odnosno proizvoljno tumačili odredbe člana 44. KZFBiH i člana 2. stav (2) Pravilnika jer njima nije precizirano od kojeg momenta predmetni rok počinje teći, odnosno od kada se on računa.
b) Odgovori na apelaciju
10. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana te da je taj sud dao detaljno obrazložene razloge u osporenom drugostepenom rješenju.
11. Općinski sud je naveo da je tačan navod da je odredbom člana 44. stav (3) KZFBiH propisano da rok za izvršenje rada za opće dobro na slobodi ne može biti kraći od jednog mjeseca niti duži od jedne godine, odnosno bez naznačenja od kojeg momenta teče navedeni rok. Međutim, Općinski sud je istakao da je u svrhu primjene navedene zakonske odredbe neophodno odrediti od kada taj rok teče, što je u konkretnom slučaju učinjeno presudom od 19. septembra 2019. godine (pravosnažna od 17. oktobra 2019. godine). Kako je odredbom člana 44. stav (5) KZFBiH propisano donošenje odluke o izvršenju kazne zatvora bez obzira na razloge neizvršenja rada za opće dobro na slobodi, Općinski sud je naveo da je donio osporeno prvostepeno rješenje. S obzirom na navedeno, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
12.
Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16, 75/17 i 31/23)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 44. st. (1), (3), (5) i (7)
Rad za opće dobro na slobodi
(1) Kad sud odmjeri i izrekne kaznu zatvora u trajanju do jedne godine, može istovremeno odrediti da se izrečena kazna, uz pristanak optuženog, zamijeni radom za opće dobro na slobodi.
(3) Rad za opće dobro na slobodi određuje se u trajanju srazmjernom izrečenoj kazni zatvora od najmanje deset do najviše devedeset radnih dana. Rok za izvršenje rada za opće dobro na slobodi ne može biti kraći od jednog mjeseca niti duži od jedne godine.
(5) U slučaju kada osuđenik po isteku određenog roka nije izvršio ili je samo djelimično izvršio rad za opće dobro na slobodi, sud će donijeti odluku o izvršenju kazne zatvora u trajanju srazmjernom vremenu preostalog rada za opće dobro na slobodi.
(7) Raspoređivanje na rad za opće dobro na slobodi u smislu vrste i radnog mjesta obavlja kantonalno ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa prema mjestu prebivališta odnosno boravišta osuđenika, vodeći računa o njegovim sposobnostima i znanjima.
13.
Pravilnik o izvršenju rada za opće dobro na slobodi ("Službene novine Kantona Sarajevo" broj 24/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav (2)
(Trajanje, upućivanje, mjesto i troškovi izvršavanja rada za opće dobro)
(2) Rok za upućivanje osuđenog lica na rad za opće dobro ne može biti kraći od jednog mjeseca niti duži od jedne godine od dana dostavljanja Ministarstvu pravde pravosnažne presude suda.
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
16. Ustavni sud prvenstveno ističe da se pozvao na kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud zapaža da su osporena rješenja donesena u postupku u kojem su redovni sudovi odredili izvršenje kazne zatvora apelantu na osnovu presude Općinskog suda od 19. septembra 2019. godine jer apelant u određenom roku nije izvršio rad za opće dobro na slobodi. Stoga je neophodno
a priori odgovoriti da li je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na postupak u kojem su donesene osporene odluke.
17. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na cijeli postupak u kojem se utvrđuje "krivična optužba", uključujući i postupak odlučivanja o kazni (vidi Evropski sud,
Aleksandr Dementyev protiv Rusije, presuda od 28. novembra 2013. godine, predstavka broj 43095/05, tačka 23. s daljnjim referencama). Međutim, član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv na postupke za usklađivanje prvobitno izrečene kazne s odredbama novog krivičnog zakona koje podnosiocu predstavke idu u korist jer takav postupak ne uključuje odlučivanje o "krivičnoj optužbi", niti se tiče ocjene zakonitosti osude podnosioca predstavke (vidi Evropski sud,
Nurmagomedov protiv Rusije, presuda od 7. juna 2007. godine, predstavka broj 30138/02, tačka 50. s daljnjim referencama). Također, član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv ni na postupke koji se tiču izvršenja kazne poput npr. davanja amnestije (vidi Evropski sud,
Montcornet de Caumont protiv Francuske, odluka od 13. maja 2003. godine, broj predstavke 59290/00) ili uvjetnog otpusta (vidi Evropski sud,
H. A. protiv Austrije, odluka od 7. maja 1990. godine, broj predstavke 16266/90).
18. S obzirom na navedene stavove, Ustavni sud smatra da rad za opće dobro u smislu člana 44. KZFBiH predstavlja alternativnu sankciju svojevrsne
sui generis prirode, ali koja ipak ostaje u domenu općeg poimanja sankcioniranja, te stoga ne spada u domen načina izvršenja izrečene kazne. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je član 6. primjenjiv u konkretnom slučaju budući da je rad za opće dobro na slobodi, nezavisno od svog fakultativnog karaktera, u direktnoj i neraskidivoj vezi s kaznom zatvora koja je apelantu izrečena na osnovu pravosnažne sudske presude (od 19. septembra 2019. godine), zbog čega i odlučivanje o radu za opće dobro na slobodi predstavlja integralni dio suđenja apelantu, odnosno odlučivanja o njegovoj kazni. Prema tome, nema prepreke ni opravdanog razloga da se u smislu garancija prava na pravično suđenje na postupke u kojima se odlučuje o radu za opće dobro ne primjenjuju zaključci i standardi Ustavnog suda usvojeni u odnosu na pitanje dopustivosti takvih apelacija u vezi s postupcima u kojima se odlučuje o zamjeni kazne zatvora novčanom kaznom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
AP-2809/12 od 24. maja 2013. godine, tač. 21–29, dostupna na www.ustavnisud.ba).
19. Konačno, apelacija ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (
prima facie) neosnovana.
VII. Meritum
20. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
23. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud, prije svega, ističe da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud "četvrte instance", te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili "očigledno nerazumnim" (vidi Evropski sud,
Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
24. Ustavni sud dalje ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, zahtjevi pravičnog suđenja obavezuju nacionalne sudove da u presudama moraju na odgovarajući način navesti razloge na kojima zasnivaju presude. Obaveza obrazlaganja ne zahtijeva detaljan odgovor na svaki prigovor podnosioca zahtjeva, već konkretan i izričit odgovor na argumente koji su odlučujući za ishod određenog postupka. Mjera do koje se primjenjuje ta dužnost davanja obrazloženja može se razlikovati prema vrsti odluke i treba se utvrditi u svjetlu okolnosti predmeta (vidi Evropski sud,
Farzaliyev protiv Azerbejdžana, presuda od 28. maja 2020. godine, predstavka broj 29620/07, tačka 36. s daljnjim referencama).
25. Osim toga, Ustavni sud ističe da, prema praksi Evropskog suda, "pretjerani formalizam" može biti u suprotnosti sa zahtjevom osiguranja praktičnog i učinkovitog prava na pristup sudu prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije. To se obično događa u slučajevima koji uključuju posebno strogu konstrukciju proceduralnog pravila, čime se sprečava ispitivanje merituma zahtjeva, uz popratni rizik da bi pravo podnosioca predstavke na učinkovitu zaštitu sudova bilo povrijeđeno. Donoseći tu ocjenu, Evropski sud je često naglašavao pitanja "pravne sigurnosti" i "pravilnog provođenja pravde" kao dva centralna elementa za povlačenje razlike između pretjeranog formalizma i prihvatljive primjene proceduralnih formalnosti. Konkretno, Evropski sud je zaključio da je pravo na pristup sudu narušeno kada pravila prestanu služiti ciljevima pravne sigurnosti i pravilnog provođenja pravde, te tvore neku vrstu prepreke koja sprečava stranku u sporu da o njegovom ili njenom slučaju odluči nadležni sud o meritumu (vidi Evropski sud,
Efgan Çetin i ostali protiv Turske, presuda od 3. oktobra 2023. godine, predstavka broj 14684/18, tačka 38. s daljnjim referencama).
26. Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjima određeno izvršenje jedinstvene kazne zatvora na osnovu presude Općinskog suda od 19. septembra 2019. godine jer je istekao jednogodišnji rok za izvršenje rada za opće dobro na slobodi (17. oktobra 2020. godine). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je rad za opće dobro na slobodi alternativna krivična sankcija koju sud, kada odmjeri i izrekne kaznu zatvora, može istovremeno odrediti uz pristanak optuženog. Radi se, dakle, o fakultativnoj alternativnoj krivičnoj sankciji koja ide u korist optuženog, uz obavezu njenog izvršenja u ostavljenom roku. Dalje, Ustavni sud zapaža da odredbe člana 44. stav (3) KZFBiH ne propisuju na jasan i predvidiv način od kojeg precizno momenta počinje teći rok za izvršenje rada za opće dobro na slobodi: "Rok za izvršenje rada za opće dobro na slobodi ne može biti kraći od jednog mjeseca niti duži od jedne godine". S druge strane, odredbama stava (7) člana 44. KZFBiH propisana je nadležnost Ministarstva za izvršenje navedene mjere, dok je odredbama člana 2. stav (2) Pravilnika propisan rok u najdužem trajanju od godinu dana za raspoređivanje osuđenog na rad za opće dobro na slobodi nakon što Ministarstvu bude dostavljena pravosnažna sudska presuda. U konkretnom slučaju su redovni sudovi početak računanja roka za izvršenje rada za opće dobro na slobodi striktno vezali za pravosnažnost navedene presude Općinskog suda od 19. septembra 2019. godine, nezavisno od činjenice što se apelant nalazio u zatvoru (zbog izdržavanja kazne zatvora na osnovu druge ranije presude) u periodu kada je trebao izvršiti navedenu mjeru. Navedenu činjenicu su organi javne vlasti (redovni sudovi i Ministarstvo) nesporno cijenili kao okolnost zbog koje apelant nije u potpunosti niti djelimično izvršio kaznu zatvora na osnovu presude Općinskog suda od 19. septembra 2019. godine. Međutim, redovni sudovi su u osporenim rješenjima smatrali da odredbe člana 44. stav (5) KZFBiH ne omogućavaju sudu da ispituje bilo kakve objektivne okolnosti zbog kojih apelant kao osuđeno lice nije izvršio svoju obavezu rada za opće dobro na slobodi, imajući pritom u vidu maksimalan jednogodišnji rok za izvršenje navedene obaveze u smislu stava (3) člana 44. KZFBiH.
27. Takvo restriktivno tumačenje člana 44. KZFBiH u vezi sa članom 2. stav (2) Pravilnika, te neuzimanje u obzir okolnosti koja je iz objektivnih razloga spriječila, tj. onemogućila apelanta da izvrši rad za opće dobro na slobodi, prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju je učinilo iluzornim apelantovo pravo da realizira navedenu alternativnu krivičnu sankciju koja predstavlja integralni dio "suđenja". U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, pravo na pravično suđenje zajamčeno članom 6. stav 1. Evropske konvencije uključuje pravo stranaka u suđenju da dostave bilo kakva opažanja koja smatraju relevantnim za svoj slučaj. Svrha Evropske konvencije nije jamčiti prava koja su teoretska ili iluzorna, već prava koja su praktična i djelotvorna. Pravo na pravično suđenje se može smatrati djelotvornim samo ako se primjedbe – prigovori stvarno "saslušaju" i pravilno razmotre. Drugim riječima, učinak člana 6. Evropske konvencije je, između ostalog, obavezati "sud" da provede odgovarajuće ispitivanje podnesaka, argumenata i dokaza koje su iznijele stranke, ne dovodeći u pitanje sudsku ocjenu njihove relevantnosti (vidi Evropski sud,
Loucaides protiv Kipra, presuda od 18. oktobra 2022. godine, predstavka broj 60277/19, tačka 42. s daljnjim referencama). Pravilno provođenje pravde u okolnostima konkretnog predmeta je podrazumijevalo obavezu redovnih sudova da prilikom odlučivanja o izvršenju općeg rada za dobro na slobodi u apelantovom slučaju uzmu u obzir nespornu činjenicu da se apelant nalazio u zatvoru na izdržavanju kazne na osnovu druge ranije presude, zbog čega nije mogao izvršiti rad za opće dobro na slobodi. Time su, prema ocjeni Ustavnog suda, redovni sudovi propustili na odgovarajući način ispitati okolnost od odlučnog značaja za postizanje svrhe krivičnopravne sankcije u apelantovom slučaju.
28. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u tumačenju i primjeni odredbi člana 44. KZFBiH i člana 2. stav (2) Pravilnika u vezi s početkom računanja roka za izvršenje rada za opće dobro na slobodi u datim okolnostima apelantovog slučaja iskazali pretjerani formalizam koji ostavlja dojam proizvoljnosti. Takvo postupanje redovnih sudova je rezultiralo narušavanjem garancija obuhvaćenih pravom na pravično suđenje u vidu efektivnog ostvarivanja svrhe kažnjavanja u kontekstu donesene pravosnažne presude od 19. septembra 2019. godine. Donošenjem osporenih rješenja apelant je istovremeno i suštinski doveden u nepovoljniji položaj u odnosu na onaj koji mu je prvobitno utvrđen, odnosno priznat navedenom pravosnažnom presudom tako što mu je onemogućeno da ostvari pravo koje mu je priznato tom presudom – alternativna krivična sankcija umjesto kazne zatvora. Shodno tome se u okolnostima konkretnog predmeta i način primjene relevantnih propisa ne može smatrati srazmjernim cilju koji su ta pravila u vezi s radom za opće dobro na slobodi nastojala da postignu.
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je propust redovnih sudova koji se odnosi na ignoriranje specifičnog, relevantnog i važnog pitanja, od kojeg je zavisilo izvršenje rada za opće dobro na slobodi u apelantovom slučaju, rezultirao nedostatkom adekvatnog obrazloženja sudske odluke u specifičnim okolnostima konkretnog predmeta u vezi s apelantovim pristupom sudu. S obzirom na to da se radilo o pitanju koje je odlučujuće za ishod krivičnog postupka protiv apelanta, Ustavni sud smatra da se u datim okolnostima apelantovog slučaju prethodno opisano postupanje redovnih sudova može smatrati proizvoljnim u svjetlu garancija obuhvaćenih pravom na pravično suđenje.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je osporenim rješenjima prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje – obrazloženu sudsku odluku i pravo pristupa sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
31. Ustavni sud smatra da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje – obrazloženu sudsku odluku i pravo pristupa sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog propusta redovnih sudova da prilikom određivanja izvršenja kazne zatvora apelantu uzmu u obzir činjenicu od specifičnog, relevantnog i važnog značaja u vezi s početkom računanja roka za izvršenje rada za opće dobro na slobodi.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
