Službeni glasnik BiH, broj 44/22

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 72/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Nevenka Ivaniš, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7), člana 72. stav (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija koju je podnijela Nevenka Ivaniš.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što Ministarstvo građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona nije donijelo odluku o zahtjevu za izvršenje Rješenja tog organa broj UPI-09-04-25-49/07 od 19. septembra 2007. godine.

Na osnovu člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Ministarstvu građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona da po hitnom postupku okonča predmeti upravni postupak, shodno članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da Nevenki Ivaniš isplati iznos od 2.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke o zahtjevu za izvršenje Rješenja Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona broj UPI-09-04-25-49/07 od 19. septembra 2007. godine, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona i Ministarstvu građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. Nevenka Ivaniš (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa ZAK "Paponja-Bunoza" iz Mostara, podnijela je 7. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što Ministarstvo građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) nije donijelo odluku o apelanticinom zahtjevu za izvršenje Rješenja tog organa broj UPI-09-04-25-49/07 od 19. septembra 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Ministarstva je 25. januara 2021. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Ministarstvo je dostavilo odgovor na apelaciju 8. februara 2021. godine.

4. Ustavni sud je dopisom od 16. decembra 2021. godine od Ministarstva zatražio da dostavi informaciju o statusu predmetnog postupka pred tim organom. Ministarstvo nije odgovorilo na predmetni dopis Ustavnog suda.

5. Ustavni sud je 22. decembra 2021. godine apelanticinom zastupniku dostavio odgovor Ministarstva radi eventualnog izjašnjenja. Apelanticin zastupnik nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Rješenjem Ministarstva broj UPI-09-04-25-49/07 od 19. septembra 2007. godine apelantica je imenovana za nosioca stanarskog prava na stanu pobliže označenom izrekom predmetnog rješenja.

8. Odlučujući o apelanticinom zahtjevu za izvršenje rješenja Ministarstva od 19. septembra 2007. godine, podnesenom 30. novembra 2010. godine, navedeni organ je Rješenjem broj UPI-09-04-24-49/07 od 30. marta 2011. godine predmetni zahtjev odbio kao neosnovan (uz obrazloženje da apelantica nije sa ovlaštenim organom zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana).

9. Odlučujući o apelanticinoj žalbi izjavljenoj 19. aprila 2011. godine protiv rješenja Ministarstva od 30. marta 2011. godine, Federalno ministarstvo prostornog uređenja (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) Rješenjem broj UPII/05-23-5-47/11 od 23. maja 2011. godine poništilo je osporeno rješenje i predmet vratilo na ponovni postupak. U obrazloženju predmetnog rješenja Federalno ministarstvo je, između ostalog, ukazalo da je odredbama člana 274. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) propisano da administrativno izvršenje provodi organ uprave koji je o stvari rješavao u prvom stepenu, te da je odredbama člana 276. navedenog zakona propisano da se administrativno izvršenje provodi na osnovu rješenja koje je postalo izvršno i zaključka o dozvoli izvršenja. Također, Federalno ministarstvo je navelo da tvrdnja Ministarstva da apelantica nije sa ovlaštenim organom zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana nije od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne stvari. Konačno, Federalno ministarstvo je navelo da je u ponovnom postupku prvostepeni organ dužan da postupi po navedenim odredbama ZUP-a, te da donese novu, na zakonu zasnovanu odluku.

10. Postupajući povodom apelanticine žalbe "zbog šutnje administracije" zbog nedonošenja rješenja Ministarstva o apelanticinom predmetnom zahtjevu, Federalno ministarstvo je Rješenjem broj UPII/05-23-5-47/11 od 4. juna 2012. godine naložilo Ministarstvu da u roku od 15 dana od dana prijema predmetnog rješenja odluči o apelanticinom zahtjevu.

11. Apelantica je urgencijama od 6. novembra 2015. godine i 20. januara 2016. godine tražila od Ministarstva postupanje u predmetnom postupku.

12. Postupajući povodom apelanticinog zahtjeva za inspekcijski nadzor, Sektor Upravne inspekcije Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Sektor Upravne inspekcije) Obaviješću broj 03-04-14-163/16 od 22. marta 2016. godine obavijestio je apelanticu da je inspekcijskim nadzorom izvršenim u predmetnom postupku utvrđeno da Ministarstvo nije u zakonskom roku postupilo prema rješenju Federalnog ministarstva od 23. maja 2011. godine. Također, navedeno je da je Sektor Upravne inspekcije rješenjem od 21. marta 2016. godine Ministarstvu naredio da u roku od 15 dana od dana prijema predmetnog rješenja preduzme upravne radnje s ciljem okončanja tog postupka.

13. Ministarstvo je dopisom od 21. marta 2016. godine od apelantice zatražilo da dostavi podatak o trenutnom korisniku predmetnog stana.

14. Apelantica je podneskom od 1. aprila 2016. godine, radi utvrđenja podataka traženih dopisom Ministarstva od 21. marta 2016. godine, predložila Ministarstvu da se u predmetnom stanu izvrši uviđaj na licu mjesta i vještačenje po vještaku građevinske struke.

15. Zaključkom od 19. aprila 2016. godine Ministarstvo je odredilo M. B. (vještaka građevinske struke) za vještaka u predmetnom postupku, te naložilo da navedeni vještak do 6. juna 2016. godine Ministarstvu preda svoj nalaz i mišljenje. Određeno je da troškove predmetnog vještačenja snosi apelantica.

16. Ministarstvo je pozvalo apelanticinog zastupnika da 11. jula 2016. godine lično pristupi u prostorije Ministarstva radi saslušanja u svojstvu apelanticinog punomoćnika, ali je navedeno saslušanje odgođeno.

17. Apelantica je urgencijama od 25. juna 2020. godine i 14. decembra 2020. godine tražila od Ministarstva postupanje u predmetnom postupku.

18. Prema stanju apelacionog spisa, predmetni postupak je u toku pred Ministarstvom.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

19. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica smatra da joj je zbog toga što Ministarstvo nije donijelo odluku o njenom zahtjevu za izvršenje rješenja tog organa od 19. septembra 2007. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete. Apelantica je navela tok predmetnog postupka, kako je naveden u činjenicama predmetne odluke, te istakla da predmetni postupak traje od 30. novembra 2010. godine.

b) Odgovor na apelaciju

20. Ministarstvo je, između ostalog, navelo da "upravni postupci koji se tiču stanova u izgradnji, što je u konkretnom predmetu slučaj, u pravilu, zahtijevaju duži period, po čemu nije izuzetak ni postupak u naslovnoj upravnoj stvari". Dalje, istaknuto je da je dužina trajanja postupka uvjetovana trenutnim stanjem na terenu, odnosno stanjem u zgradama u kojima se predmetni stanovi nalaze, te da su "trenutni korisnici tih stanova u velikom postotku slučajeva njihovi vlasnici, što dovodi do teže izvršivosti rješenja kojima se priznaje stanarsko pravo". Konačno je navedeno da su "u konkretnom slučaju uzete u obzir sve naročite okolnosti predmeta, pa je on rješavan kako su to okolnosti predmeta dozvoljavale".

V. Relevantni propisi

21. Zakon o upravnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

6. Načelo efikasnosti

Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

14. Ekonomičnost postupka

Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Član 272.

(1) Izvršenje rješenja provodi se administrativnim putem (administrativno izvršenje), a u slučajevima predviđenim ovim zakonom - sudskim putem (sudsko izvršenje).

(2) Administrativno izvršenje provode organi uprave po odredbama ovog, odnosno posebnog zakona, a sudsko izvršenje - nadležni sud po propisima koji važe za sudsko izvršenje.

Član 274. stav (1)

(1) Administrativno izvršenje provodi organ uprave koji je o stvari rješavao u prvom stupnju, ako posebnim propisom nije za to određen drugi organ.

Član 275. stav (1)

(1) Da bi se moglo pristupiti izvršenju rješenja, potrebno je da organ nadležan za provođenje administrativnog izvršenja donese po službenoj dužnosti ili na zahtjev tražioca izvršenja zaključak o dozvoli izvršenja. Zaključkom se utvrđuje da je rješenje koje se ima izvršiti postalo izvršno i određuje način izvršenja. Protiv ovog zaključka dopuštena je žalba nadležnom drugostepenom organu.

Član 276. stav (1)

(1) Administrativno izvršenje koje provodi organ, koji je o stvari rješavao u prvom stupnju, provodi se na osnovu rješenja koje je postalo izvršno i zaključka o dozvoli izvršenja.

22. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine FBiH" broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Upravni spor može se pokrenuti i kad nadležni organ o zahtjevu, odnosno o žalbi stranke nije donio odgovarajući upravni akt u upravnom postupku, pod uvjetima određenim u članu 20. ovog Zakona da se prethodno pisano obratila nadležnoj upravnoj inspekciji koja u roku od 30 dana nije postupila po njenom zahtjevu.

Član 20.

Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.

Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu u upravnom postupku nije donio rješenje prvostepeni organ protiv čijeg akta zakonom nije dozvoljena žalba.

Ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo da uključuje sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

25. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski suda za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo da postoje formalna pravna sredstva u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike. Pri tom, na pojedinca ne može da se stavi pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava.

26. U konkretnom slučaju apelantica se žali zbog toga što Ministarstvo nije donijelo odluku o njenom zahtjevu za izvršenje rješenja tog organa od 19. septembra 2007. godine, zbog čega smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na dom. U vezi s tim, apelantica je istakla da je izjavila žalbu zbog šutnje administracije i da je tu žalbu Federalno ministarstvo uvažilo i naložilo Ministarstvu da donese odluku u roku od 15 dana. Također, ona se obraćala Sektoru Upravne inspekcije koji je rješenjem naložio Ministarstvu da u roku od 15 dana preduzme upravne radnje s ciljem okončanja tog postupka. Međutim, Ministarstvo do dana podnošenja predmetne apelacije nije donijelo odluku o apelanticinom zahtjevu za izvršenje rješenja tog organa od 17. septembra 2007. godine. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da predmetna apelacija pokreće pitanje u vezi s pravom na pristup sudu kao elementom prava na pravično suđenje.

27. Naime, Ustavni sud ukazuje da, u skladu s relevantnim odredbama ZUP-a, u slučaju šutnje administracije stranke imaju na raspolaganju mogućnost da izjave žalbu zbog šutnje administracije, da se obrate nadležnom upravnom inspektoru i da tužbom pokrenu upravni spor. U okolnostima konkretnog slučaja apelantica je iskoristila žalbu zbog šutnje administracije, te se obratila i nadležnom upravnom inspektoru. Ustavni sud zapaža da su navedeni pravni lijekovi ishodili odluke kojima je Ministarstvu naloženo da odluči o apelanticinom predmetnom zahtjevu, odnosno da preduzme upravne radnje s ciljem okončanja tog postupka, ali da odluka nije donesena. Dakle, Ustavni sud zapaža da, s obzirom na to da je drugostepeni organ povodom apelanticine žalbe zbog šutnje administracije donio odluku, te da je Sektor Upravne inspekcije naložio Ministarstvu da preduzme upravne radnje s ciljem okončanja predmetnog postupka, to u smislu odredbi čl. 10. i 20. Zakona o upravnim sporovima nije moguće pokrenuti upravni spor zbog šutnje administracije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelantici u okolnostima konkretnog slučaja ne stoji na raspolaganju efikasno pravno sredstvo koje bi joj omogućilo da se žali zbog nedonošenja odluke Ministarstva o njenom zahtjevu za izvršenje rješenja tog organa od 19. septembra 2007. godine.

28. Dakle, imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (2) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelantica smatra da joj je zbog toga što Ministarstvo nije donijelo odluku o zahtjevu za izvršenje rješenja tog organa od 19. septembra 2007. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]

32. U konkretnom slučaju apelantica, dakle, navodi da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog nedonošenja odluke Ministarstva o njenom zahtjevu za izvršenje rješenja tog organa od 19. septembra 2007. godine, te da je Ustavni sud zaključio da predmetna apelacija pokreće pitanje u vezi s pravom na pristup sudu kao elementom prava na pravično suđenje.

33. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da pravo na pristup sudu, zajamčeno u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, nije apsolutno pravo i ono može biti predmet ograničenja. Međutim, ta ograničenja ne mogu biti tolikog obima "da je sama suština prava umanjena" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998. godine, 1998-V). Nadalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ako ne služi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos ravnomjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A, tom 333).

34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da, shodno relevantnim odredbama ZUP-a, da bi se moglo pristupiti izvršenju rješenja potrebno je da organ koji je nadležan za provođenje izvršenja ima izvršno rješenje i zaključak o dozvoli izvršenja. Zaključak o dozvoli izvršenja nadležni organ donosi po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranke. Shodno navedenom, slijedi da je efikasno ostvarivanje prava utvrđenog rješenjem usko povezano i zavisno od efikasnog provođenja postupka administrativnog izvršenja. Dakle, Ustavni sud primjećuje da je u okolnostima konkretnog slučaja apelantica pred organom određenim zakonom istakla zahtjev koji je suštinski vezan za ostvarivanje njenih građanskih prava s obzirom na to da se efikasno ostvarivanje prava koje je utvrđeno konačnim rješenjem u upravnom postupku ne može ostvariti bez provođenja postupka administrativnog izvršenja. Prema tome, podnošenjem zahtjeva za izvršenje rješenja apelantica je nastojala da, u smislu odredbi člana 275. ZUP-a, ishodi zaključak kao zakonsku pretpostavku za pokretanje postupka administrativnog izvršenja. Također, Ustavni sud zapaža da je apelantica izjavila žalbu zbog šutnje administracije (o kojoj je Federalno ministarstvo donijelo rješenje s nalogom prvostepenom organu da donese odluku u roku od 15 dana), te podnijela zahtjev za inspekcijski nadzor (po kojem je Sektor Upravne inspekcije Ministarstvu naredio da u roku od 15 dana preduzme upravne radnje s ciljem okončanja tog postupka), ali odluka Ministarstva o apelanticinom predmetnom zahtjevu nije donesena ni nakon toga. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da Ministarstvo nije iznijelo niti jedan (objektivno prihvatljiv) razlog koji bi opravdao predmetno postupanje Ministarstva (te koji bi imao osnov u relevantnim zakonskim odredbama), a zbog kojeg do danas nije odlučeno o apelanticinom predmetnom zahtjevu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne pruža garancije samo u odnosu na postupak, kad je on već jednom pokrenut, već i na samo pravo na pokretanje postupka. Shodno navedenom, nadležni organ je obavezan da o apelanticinom predmetnom zahtjevu donese odluku bez obzira na to da li bi ona za rezultat imala donošenje zaključka o dozvoli izvršenja ili bi ovaj apelanticin zahtjev iz zakonom utvrđenih razloga bio odbačen ili odbijen (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3303/08 od 12. oktobra 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja zbog propusta Ministarstva da odluči o apelanticinom zahtjevu za izvršenje rješenja tog organa od 19. septembra 2007. godine (što Ministarstvo nije učinilo ni nakon što je uvažena apelanticina žalba zbog šutnje administracije, te nakon što je nadležna upravna inspekcija naložila Ministarstvu da preduzme upravne radnje s ciljem okončanja predmetnog postupka) povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

36. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio povredu apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati apelanticine navode o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

37. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

38. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. januara 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. maja 2019. godine i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. septembra 2019. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke o zahtjevu za izvršenje rješenja Ministarstva od 19. septembra 2007. godine apelantici treba isplatiti iznos od 2.000,00 KM.

39. Ovu naknadu dužna je da plati Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

40. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada Ministarstvo kao nadležni organ nije odlučilo o apelanticinom zahtjevu za izvršenje rješenja tog organa, koji je apelantica podnijela 30. novembra 2010. godine, što Ministarstvo nije učinilo ni nakon što je uvažena apelanticina žalba zbog šutnje administracije, te nakon što je nadležna upravna inspekcija naložila Ministarstvu da preduzme upravne radnje s ciljem okončanja predmetnog postupka, a pri tome Ministarstvo nije ponudilo (objektivno prihvatljivo) opravdanje za takvo svoje postupanje u predmetnom postupku.

42. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7), člana 72. stav (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić