Službeni glasnik BiH, broj 39/19

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 810/19, rješavajući apelaciju Edina Mulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Edina Mulića podnesena protiv rješenjā Općinskog suda u Tuzli br. 32 0 K 344443 19 Kv od 19. februara 2019. godine i 32 0 K 344443 19 Kpp 6 od 14. februara 2019. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Edin Mulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupaju Amir Mešić i Mirna Delalić, advokati iz Tuzle, podnio je 22. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 32 0 K 344443 19 Kv od 19. februara 2019. godine i 32 0 K 344443 19 Kpp 6 od 14. februara 2019. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud do donošenja konačne odluke o apelaciji Općinskom sudu naložio njegovo puštanje na slobodu.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzla (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 19. aprila 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju 22. i 24. aprila 2019. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem sudije za prethodni postupak Općinskog suda broj 32 0 K 344443 19 Kpp 6 od 14. februara 2019. godine apelantu je, zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u stjecaju s krivičnim djelom porezna utaja iz člana 273. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH i u stjecaju s krivičnim djelom pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, određen pritvor iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) tako da pritvor po navedenom rješenju teče od 12. februara 2019. godine u 17 sati i može trajati do 12. marta 2019. godine u 17 sati.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo prijedlogom od 14. februara 2019. godine zatražilo da se apelantu u svojstvu osumnjičenog odredi pritvor zbog razloga propisanih u odredbi člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio navedena krivična djela u vremenskom periodu od 2015. do 2019. godine. Tužilaštvo je, osim toga, u prijedlogu istaklo da su u okolnostima konkretnog slučaja ispunjeni opći i posebni uvjeti iz odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, te da postoji dovoljno dokaza za osnovanu sumnju da je apelant počinio krivična djela koja mu se naredbom Tužilaštva o provođenju istrage od 11. februara 2019. godine stavljaju na teret, kao i posebni uvjeti koji se tiču opasnosti od ponavljanja krivičnih djela čija je osnovanost detaljno opisana u prijedlogu za određivanje pritvora.

7. Apelantovi branioci su negirali kako postojanje osnovane sumnje, tako i opasnost od ponavljanja krivičnih djela, ističući sljedeće: da Tužilaštvo taksativno nabraja iz kojih dokaza proizlazi osnovana sumnja, a da pritom obrazlaže iskaze samo četiri svjedoka od njih 40 koji su prvobitno imali svojstvo osumnjičenih kao članovi udruženja, a potom su dobili imunitet od krivičnog gonjenja i osigurali povlašten položaj u postupku, da su dokazi pribavljeni pretresanjem stana i poslovnih prostorija samo konstatirani bez analize dokaza, pa je nejasno šta se njima dokazuje ili potvrđuje, da iz dokaza pribavljenih posebnim istražnim radnjama ne proizlazi ništa u prilog osnovanoj sumnji, jer je u prijedlogu samo navedeno da je ostvareno više komunikacija, da je upitna nadležnost Općinskog suda za postupanje zbog izvještaja Porezne uprave, da su svi predmeti i poslovna dokumentacija oduzeti i blokirani transakcijski računi, pa ne postoji mogućnost činjenja novog ili istovrsnog krivičnog djela, da se svrha osiguranja apelantovog prisustva u postupku može postići i drugim mjerama, a ne mjerom pritvora.

8. Imajući u vidu argumente Tužilaštva, apelanta i njegovih branilaca, kao i sve dokaze dostavljene uz prijedlog za određivanje pritvora, Općinski sud je ocijenio da su ispunjeni opći i posebni zakonski uvjeti za određivanje pritvora apelantu. U tom kontekstu Općinski sud je istakao da osnovana sumnja proizlazi iz velikog broja materijalnih dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora koji su nabrojani na str. 4, 5. i 6. rješenja (između ostalih, akt Državne agencije za istrage i zaštitu, zapisnik o saslušanju velikog broja svjedoka koji su dati u MUP-u Tuzlanskog kantona u periodu od maja 2018. do januara 2019. godine (43 svjedoka), službena zabilješka Porezne uprave, te izvodi iz sudskih registara), zatim, dokaza pronađenih i oduzetih prilikom pretresanja apelantove kuće (između ostalih, uplatnice i kartice raznih banaka, SIM kartice), poslovnih prostorija Omladinske zadruge "Infomreža" p.o. Tuzla, čiji je direktor i jedan od osnivača apelant, te predmeta pronađenih i privremeno oduzetih prilikom pretresanja apelantovog vozila (između ostalih, veći broj novčanica eura u različitim apoenima). Obrazlažući, dalje, postojanje osnovane sumnje, Općinski sud je imao u vidu iskaze svjedoka Adila Golubovića i Rijada Durakovića, koje su dali postupajućem tužiocu i kao osumnjičeni dobili imunitet za krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela. U tom kontekstu je u obrazloženju veoma podrobno naveden sadržaj iskaza ovih svjedoka koji su opisali na koji način su se upoznali sa apelantom, kakav je bio njihov angažman u "Infomreži", po koliko su lica, odnosno studenata svaki od njih pojedinačno angažirali, na koji način su sa svojih računa u banci podizali novac i predavali apelantu ili od njega ovlaštenim licima, te kolika je bila njihova nagrada za učinjeni posao. Iz izjava velikog broja svjedoka (41) koji su saslušavani tokom 2018. godine u MUP-u Tuzlanskog kantona, kako je dalje navedeno, proizlazi da je način rada grupe bio takav da su računi studenata u bankama korišteni radi isplate novca za "Infomrežu" i da su bili evidentirani kao angažirani studenti a da pritom u pravnom licu nisu obavljali nikakav posao, osim što su podizali novac i predavali apelantu (ili nekom od lica koje je on ovlastio) uz novčanu naknadu u iznosu od 50 do 100 KM. Izjave svih saslušanih svjedoka su dovedene u vezu sa izvodima iz banaka kod kojih je "Infomreža" imala otvorene račune, koji su od banaka dobijeni u skladu s naredbom Općinskog suda u konkretnom predmetu, iz čijih podataka proizlazi da je "Infomreža" putem tih računa vršila uplate studentima (svjedoci), a da je dalje putem računa studenata potvrđivan prijem, odnosno isplata tako uplaćenih novčanih sredstava. Osim toga, kako je dalje navedeno, iz dokaza koji su prikupljeni proizlazi da je apelant, i pored udruživanja radi vršenja krivičnih djela, novac dobijen od studenata zadržavao za sebe, jer ga nije niti prijavio, niti oporezovao u smislu člana 10. stav 4. Zakona o porezu na dohodak (takav novac ima karakter dohotka od nesamostalne djelatnosti), da iz službenog izvještaja Porezne uprave proizlazi da je na već opisani način izvršena isplata u iznosu od 249.955,15 KM pri čemu niko od lica (studenata) kojima je vršena isplata i koju su, zatim, predavali posrednicima nije bio radno angažiran u okviru "Infomreže". Iz navedenog je Općinski sud zaključio da je apelant imao razrađenu shemu postupanja svakog člana grupe koja je funkcionirala dugi vremenski period (od 2015. do 2018. godine).

9. U nastavku obrazloženja rješenja, u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio navedena krivična djela, navedeni su dokazi koji ukazuju na koji način je apelant raspolagao novcem i legalizirao ga kupovinom pokretnih i nepokretnih stvari, što, prema ocjeni Općinskog suda, potvrđuje osnovanu sumnju u izvršenje krivičnog djela pranje novca. U tom kontekstu su navedeni dokazi pribavljeni od nadležnih organa u vezi sa imovinom koju je apelant stekao u inkriminiranom periodu, između ostalih, kuću i dvorište, površine 281 m2, i vozilo "audi A6", za koju je izdata mjera osiguranja zabrane otuđenja, kojom je, također, blokiran i transakcijski račun "Infomreže". Osim toga, Općinski sud je imao u vidu i dokaze pribavljene prilikom vršenja pretresa iz kojih proizlazi ne samo apelantova povezanost sa radom "Infomreže" već i sa zadrugama "Apsolvent" i "Le scarpe", te povezanim licem Ninom Mulić, te pronađenom većom količinom gotovog novca koja govori u prilog činjenici da bi novac mogao potjecati od izvršenja krivičnih djela.

10. Iz navedenog Općinski sud je zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja postoji osnovana sumnja da je apelant počinio produženo krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela u stjecaju s krivičnim djelom porezna utaja i u stjecaju s krivičnim djelom pranje novca. Imajući u vidu, kako je dalje obrazloženo, da je apelantu stavljeno na teret izvršenje krivičnih djela za koja je propisana kazna zatvora u trajanju dužem od tri godine, ocijenjeno je da je ispunjen objektivni uvjet za određivanje pritvora po navedenom osnovu. Također je ocijenjeno da je ispunjen i subjektivni uvjet, jer je apelant krivična djela činio u kontinuitetu i u dužem vremenskom periodu (više od tri godine) u kom je preduzeo brojne radnje učinjenja krivičnih djela za koja se tereti angažirajući, prema prikupljenim dokazima, više od 70 studenata pri čemu je iskazao visok stepen upornosti u izvršenju inkriminiranih radnji koje su rezultirale visokim iznosima protivpravne imovinske koristi.

11. U pogledu posebnog uvjeta za određivanje pritvora, konkretno bojazni da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo, Općinski sud je imao u vidu da je apelant tokom 2018. godine djelomično izmijenio modus operandi u izvršenju navedenih djela, jer se uplate studentima nisu više vršile u iznosima više od 3.000,00 KM, već su podijeljene u manje iznose, da postoje okolnosti koje ukazuju na povezanost apelanta sa različitim pravnim subjektima u BiH sa kojima je imao poslovne odnose (navedeni u činjeničnom opisu naredbe o provođenju istrage) koji su vršili doznačavanje novca na račune osumnjičenog pravnog lica, brojnost protivpravnih radnji koje je zajedno sa drugim članovima grupe počinio u relativno dužem vremenskom periodu, te visinu stečene protivpravne imovinske koristi. Sve navedeno, naročito dugogodišnji kontinuitet preduzimanja krivičnopravnih radnji koje se apelantu stavljaju na teret, prema ocjeni Općinskog suda, potvrđuju da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti isto ili istovrsno djelo, odnosno da postoji visok stepen iteracijske opasnosti, pa se jedino mjerom pritvora može osigurati njegovo prisustvo i uspješno vođenje krivičnog postupka.

12. Konačno, Općinski sud je ispitao mogućnost izricanja blažih mjera - mjera zabrane u odnosu na mjeru pritvora, te utvrdio da se svrha pritvora, s obzirom na prirodu i težinu krivičnih djela za koja se tereti apelant, kao i zakonske razloge na osnovu kojih je apelantu određena mjera pritvora, ne bi mogla ostvariti izricanjem neke od propisanih mjera zabrane. U tom kontekstu je napomenuto da mjera pritvora po navedenom osnovu nema cilj samo da osigura apelantovo prisustvo (osumnjičenog), koji predstavlja preduvjet za uspješno vođenje krivičnog postupka, već da svojom preventivnom prirodom eliminira opasnost da boravkom na slobodi ponovi krivično djelo.

13. Vijeće Općinskog suda je, odlučujući o apelantovoj žalbi, donijelo Rješenje broj 32 0 K 344443 19 Kv od 19. februara 2019. godine kojim je žalba protiv rješenja o određivanju pritvora odbijena kao neosnovana. Imajući u vidu žalbene prigovore, Općinski sud je na sjednici vijeća razmotrio sve apelantove istaknute prigovore i zaključio da su neosnovani. Obrazlažući navedeni stav, zaključeno je da su u prvostepenom rješenju navedeni jasni razlozi koje je prihvatilo i vijeće, te da u spisu postoji dovoljno relevantnih dokaza na osnovu kojih proizlazi zaključak u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se sumnjiči. U tom kontekstu su ponovljene, između ostalih, izjave saslušanih svjedoka koje su praktično dokumentirane materijalnim dokazima (pobrojani na str. od 4. do 9. rješenja) na osnovu kojih je, prema mišljenju vijeća Općinskog suda, prvostepenim rješenjem pravilno utvrđeno postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela. Također je, prema mišljenju sudskog vijeća, pravilno izveden zaključak u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga koji su opširno navedeni na stranama 10. i 11. pobijanog rješenja. Imajući to u vidu, vijeće Općinskog suda je zaključilo da je apelantu pritvor određen pravilno i da su, stoga, žalbeni navodi neosnovani.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

15. U vezi s navodima o povredi ovog ustavnog prava, apelant je ukazao da mu je pritvor određen usljed pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene procesnog prava kako u pogledu postojanja osnovane sumnje kao općeg pritvorskog razloga, tako i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Naime, apelant tvrdi da su u osporenim rješenjima izostali dokazi, razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, te da u osporenim rješenjima nisu navedene okolnosti koje opravdavaju primjenu mjere pritvora zbog postojanja bojazni da će ponoviti krivično djelo. U tom pravcu je posebno ukazao da sudsko vijeće koje je odlučivalo o njegovoj žalbi protiv rješenja o određivanju pritvora nije ocijenilo žalbene navode, naročito sa aspekta posebnog pritvorskog razloga, već je, kako proizlazi iz njegovog obrazloženja, preuzelo razloge iz pisanog prijedloga Tužilaštva uz minimalna preinačenja. Stoga, smatra da zakonitost lišavanja slobode nije razmotrena u smislu relevantnih odredaba ZKPFBiH i Evropske konvencije, da nisu identificirane naročite okolnosti kakve se zahtijevaju navedenim odredbama a koje bi opravdale realnu bojazan da bi mogao ponoviti krivično djelo. Zbog navedenih razloga, smatra da je pritvor protiv njega proizvoljno određen. S tim u vezi, apelant se pozvao na odluke Ustavnog suda br. AP 2938/17 i AP 4309/14 za koje smatra da su primjenjive u konkretnom slučaju. Osim toga, apelant smatra da mu je navedeno pravo povrijeđeno i zbog činjenice da nije adekvatno razmotrena mogućnost primjene mjera zabrane iako je njegova odbrana ukazivala na takvu mogućnost. Ovo zbog toga što nema mogućnosti da ponovi djela, jer je njegovo ime objavljeno u medijima i jer su bankovni transakcijski računi blokirani, pa je predložio da se njegova apelacija usvoji.

16. Apelant je u zahtjevu za donošenje privremene mjere ukazao na svoje narušeno zdravstveno stanje koje se boravkom u pritvorskoj jedinici dalje narušava, pri čemu je kao prilog dostavio medicinsku dokumentaciju, predloživši da se do donošenja konačne odluke Ustavnog suda usvoji privremena mjera puštanja na slobodu.

b) Odgovor na apelaciju

17. Općinski sud smatra da je apelacija neosnovana, da su u rješenjima tog suda navedeni jasni i konkretni razlozi zbog kojih je apelantu određen pritvor, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Tužilaštvo smatra da su i apelacija i zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovani i da ih kao takve treba odbiti, budući da su u osporenim rješenjima navedeni jasni i argumentirani razlozi zbog kojih je apelantu određen pritvor kako opći, tako i posebni.

V. Relevantni propisi

19. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14, 46/16 i 75/17)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 272. st. 1. i 2.
Pranje novca

(1) Ko novac ili drugu imovinu za koje zna da su pribavljeni učinjenjem krivičnog djela direktno ili indirektno primi, zamijeni, drži, raspolaže njima, koristi u privrednom ili drugom poslovanju, vrši konverziju ili njihov prijenos ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti njihovu prirodu, izvor, lokaciju, raspolaganje, kretanje, vlasništvo ili drugo pravo, a takav novac ili imovinska korist su pribavljeni učinjenjem krivičnog djela koje je propisano zakonom u Federaciji,

bit će kažnjen kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je učinitelj djela iz stava (1) ovog člana istovremeno i učinitelj ili saučesnik u krivičnom djelu kojim je pribavljen novac ili imovinska korist iz prethodnog stava,

bit će kažnjen kaznom zatvora od jedne do osam godina.

Član 273. st. 1. i 2.
Porezna utaja

(1) Ko za sebe ili drugog izbjegne plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom u Federaciji ili doprinosa socijalnog osiguranja propisanih u Federaciji, ne dajući zahtijevane podatke ili dajući lažne podatke o svom stečenom oporezivom prihodu ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa takvih obaveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 10.000 KM,

kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(2) Ko učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 50.000 KM,

kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

Član 340. stav 1.
Udruživanje radi činjenja krivičnih djela

(1) Ko organizira grupu ljudi ili na drugi način udružuje tri ili više osoba u cilju činjenja krivičnih djela propisanih zakonom u Federaciji za koja se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za takvo organiziranje ili udruživanje radi činjenja pojedinog krivičnog djela nije propisana posebna kazna,

kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

20. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravke, 56/03 - ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 146. stav (1) tačka c)
Razlozi za pritvor

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna,

[...]

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Općinskog suda broj 32 0 K 344443 19 Kv od 19. februara 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio, kako je naveo u apelaciji, 20. februara 2019. godine a apelacija je podnesena 22. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant pobija rješenja o određivanju pritvora smatrajući da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava

2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

27. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

28. Apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi za određivanje pritvora, pri čemu osporava kako postojanje osnovane sumnje, tako i posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

Relevantni standardi

29. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno, u konkretnom slučaju, ZKPFBiH kao nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice za osumnjičenog ne smije pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji "osnovana sumnja" da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPFBiH za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, dakle "osnovane sumnje" da je lice počinilo krivično djelo, i postojanje barem jednog od posebnih razloga, taksativno nabrojanih u članu 146. stav 1. tač. a), b), c) i d).

30. U kontekstu apelacionih prigovora Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) izražen u više njegovih presuda (vidi, između ostalih, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, aplikacija broj 57180/09) da član 5. st. 1. i 3. Evropske konvencije zahtijevaju, na prvom mjestu, da pritvaranje bude zakonito, što uključuje i ispunjenje procedure propisane nacionalnim zakonodavstvom, ali da poštivanje nacionalnog prava nije dovoljno, jer član 5. stav 1. Evropske konvencije traži da svako lišavanje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinaca od proizvoljnosti. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u citiranoj odluci ponovio mjerodavna načela koja potpadaju pod opseg zaštite člana 5. stav 1. Evropske konvencije koja je navedeni sud utemeljio u presudi Mooren (vidi, Evropski sud, predmet Mooren protiv Njemačke (GC), broj 11364/03, ECHR 2009, st. 72-81).

Postojanje osnovane sumnje

31. Dovodeći navedene principe u kontekst predmetnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je apelant svoje prigovore, prije svega, usmjerio na nedostatak osnovane sumnje kao conditio sine qua non za zakonitost pritvora.

32. U vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja je osumnjičen, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je sudija za prethodni postupak u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje ocijenio dokazni materijal koji mu je predočilo Tužilaštvo. U tom pogledu u obrazloženju rješenja je naveden veliki broj materijalnih dokaza, izjava svjedoka saslušanih tokom 2018. godine na okolnost modusa operandi udruženih članova među kojima je i apelant, te dokaza prikupljenih prilikom pretresanja apelantove kuće, poslovnih prostorija i vozila. Navedeni dokazi su dovedeni u vezu sa drugim prikupljenim dokazima za inkriminirani period radi utvrđenja na koji način je apelant raspolagao novcem u vezi s kojim je proistekao zaključak o njegovom legaliziranju putem kupovine nekretnina i pokretnih stvari. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je sudija za prethodni postupak, imajući u vidu obimnost dokazne građe za pojedina djela za koja se apelant sumnjiči, u obrazloženju rješenja konkretizirao radnje i dokaze za svako od pojedinačnih krivičnih djela za koja se apelant osnovano sumnjiči, počev od udruživanja radi činjenja krivičnih djela (navedena lica i radnje činjenja), te porezne utaje i pranja novca (navedene službene evidencije i akti, pravna i povezana lica) iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio produženo krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela u stjecaju s krivičnim djelom porezna utaja i pranje novca. Odlučujući o apelantovoj žalbi, vijeće Općinskog suda je u cijelosti prihvatilo argumentaciju sudije za prethodni postupak, kao i zaključak iz pobijanog rješenja o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se sumnjiči, kao i da je postojanje osnovane sumnje dovoljno konkretizirano. Stoga, imajući u vidu da je osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela za koja je osumnjičen utvrđena na osnovu dokaza koji su detaljno interpretirani u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja, koje je u cijelosti prihvatilo vijeće Općinskog suda, ne mogu se prihvatiti kao utemeljene apelantove tvrdnje da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u vezi sa zaključkom o postojanju osnovane sumnje, odnosno da se radi o uopćenim razlozima. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, redovni sudovi utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivična djela za koja je osumnjičen (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane.

Poseban pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH

33. Apelant tvrdi da pri ocjeni i zaključku u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga redovni sudovi nisu uzeli u obzir njegove lične okolnosti (činjenicu da ranije nije osuđivan) i da nisu adekvatno razmotrili mogućnost primjene mjera zabrane.

34. Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedenog lica (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembra 1991, stav 40, Serija A, br. 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobra 2009). Pritom ni težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81, 26. jula 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maja 2006. godine, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. aprila 2010. godine).

35. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz izreke prvostepenog rješenja proizlazi da je apelant ranije osuđivan Presudom Općinskog suda broj 032 0 K 000851 od 5. marta 2009. godine zbog krivičnog djela iz člana 336. stav 3. KZFBiH u vezi s članom 332. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH za koje je kažnjen kaznom zatvora u trajanju od šest mjeseci uvjetno na dvije godine, ali da ta okolnost nije ocijenjena u smislu postojanja naročitih okolnosti, pa se Ustavni sud u kontekstu suprotnosti s apelacionim navodima njome neće posebno baviti. Iz osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi pri ocjeni postojanja okolnosti koje ukazuju na opasnost od ponavljanja krivičnog djela imali u vidu, prije svega, objektivni uvjet – da je za krivična djela za koja se apelant sumnjiči propisana kazna zatvora u trajanju dužem od tri godine, te subjektivne okolnosti na apelantovoj strani. U obrazloženjima su, naime, konkretizirane te subjektivne okolnosti koje, prema ocjeni sudova, predstavljaju: kontinuitet radnji u dužem vremenskom periodu (2015-2018), broj preduzetih radnji učinjenja i broj lica koja je tim radnjama angažirao (prema prikupljenim dokazima, više od 70 studenata), visok stepen upornosti pri izvršenju inkriminiranih radnji koji je rezultirao visokim iznosima protivpravno stečene koristi, povezanošću apelanta sa različitim pravnim licima u BiH sa kojima je imao poslovne odnose od kojih su neki obuhvaćeni naredbom o provođenju istrage, zaključivši da je ispunjen poseban uvjet predviđen članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz apelantovih navoda ne proizlazi ništa iz čega bi se moglo zaključiti da u okolnostima njegovog slučaja i u fazi u kojoj se nalazi predmetni krivični postupak ne postoji istinska "opravdana sumnja" da bi, u smislu predmetnog pritvorskog osnova, puštanjem na slobodu apelant mogao ponoviti krivično djelo, odnosno da su izostali valjani razlozi za zaključak o "opravdanoj sumnji" koji nadjačavaju pravilo o poštivanju apelantovog prava na slobodu.

36. U tom kontekstu je, također, preispitana mogućnost izricanja blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora, te navedeni potpuni i određeni razlozi zbog kojih je zaključeno da neke od blažih mjera nisu primjenjive, niti svrsishodne u konkretnom slučaju, da cilj mjere pritvora nije samo da osigura prisustvo osumnjičenog kako njegova odbrana smatra, već da preventivnom prirodom eliminira opasnost od ponavljanja krivičnog djela, te da svestranom analizom svih okolnosti egzistiraju objektivni razlozi i bojazan da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo.

37. Stoga, suprotno apelantovim tvrdnjama, pobrojane okolnosti koje su ocijenjene u osporenim rješenjima u odnosu na apelanta kao osumnjičenog u pogledu težine krivičnog djela i zaprijećene kazne, okolnosti pod kojima je učinjeno, načinom učinjenja i kontinuiranim trajanjem u dužem vremenskom periodu, u svojoj ukupnosti ne dovode u pitanje zaključak redovnih sudova da postoji opravdana bojazan da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, mogao dovršiti ili ponoviti krivično djelo za koje se sumnjiči. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

38. U pogledu apelantovih tvrdnji da redovni sudovi nisu adekvatno razmotrili primjenu blažih mjera u kontekstu člana 5. stav 4. Evropske konvencije koji garantira licu lišenom slobode da bude obaviješteno, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega, te da mora imati pristup "sudu" koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere, te da ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje, Ustavni sud zapaža da apelant, zapravo, ove tvrdnje dovodi u vezu sa nedostatkom valjanih razloga u pogledu posebnog pritvorskog razloga. U tom pravcu se poziva i na praksu Ustavnog suda. Međutim, imajući u vidu da je u prethodnim tačkama ove odluke u pogledu posebnog pritvorskog osnova zaključeno da su razlozi u pobijanim rješenjima potpuni, jasni i argumentirani, proizlazi da su navodi o povredi ovog prava neosnovani. U vezi sa praksom Ustavnog suda za koju apelant smatra da je primjenjiva u predmetnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da se svaki konkretan predmet ispituje u svjetlu datih specifičnih okolnosti koje se tiču objektivnih i subjektivnih uvjeta za pritvor o kojima je u prethodnom dijelu bilo riječi, pa proizlazi da primjena prakse po automatizmu nije moguća. Dalje, u konkretnom slučaju apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa "sudu" koji bi mogao ispitati zakonitost njegovog pritvora, odnosno mogućnost izricanja blažih mjera. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost da izjavi žalbu vijeću Općinskog suda protiv prvostepenog rješenja kojim mu je određen pritvor koje je donijelo odluku, pri čemu su razmotreni svi apelantovi žalbeni navodi, između ostalog i izricanje blaže mjere, te dati razlozi zašto oni u okolnostima konkretnog slučaja nisu mogli dovesti do drugačije odluke suda. Naime, odlučujući o navodima apelantove žalbe, i vijeće Općinskog suda je zaključilo da se ni sa jednom mjerom zabrane ne bi mogla ostvariti svrha koja se u okolnostima apelantovog slučaja ostvaruje mjerom pritvora pri čemu su ponovljeni razlozi prvostepenog suda (o cilju ovog pritvorskog osnova - prevencija opasnosti od ponavljanja). Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije.

39. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i argumentirane razloge kako za postojanje osnovane sumnje, tako i za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, zbog kojih je apelantu određen pritvor, pri čemu nema ništa što ukazuje na kršenje garancija člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.