Službeni glasnik BiH, broj 51/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 7/15, rješavajući zahtjev Safeta Softića, drugog zamjenika predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. alineja b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. maja 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovan zahtjev Safeta Softića, drugog zamjenika predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, za ocjenu ustavnosti prve rečenice člana 7. stav 1. Ustava Republike Srpske u dijelu koji glasi: "jezik bošnjačkog naroda".

Utvrđuje se da je prva rečenica člana 7. stav 1. Ustava Republike Srpske u dijelu koji glasi: "jezik bošnjačkog naroda" u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Safet Softić, drugi zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), podnio je 9. septembra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti prve rečenice člana 7. stav 1. Ustava Republike Srpske u dijelu koji glasi: "jezik bošnjačkog naroda".

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. stav (2) Pravila Ustavnog suda, od Narodne skupštine Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Narodna skupština) zatraženo je 17. septembra 2015. godine da dostavi odgovor na zahtjev.

3. Narodna skupština je dostavila odgovor na zahtjev 9. novembra 2015. godine.

III. Zahtjev

a) Navodi iz zahtjeva

4. Podnosilac zahtjeva smatra da osporeni član 7. stav 1. prva rečenica Ustava Republike Srpske u dijelu "jezik bošnjačkog naroda" nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav BiH). Na početku izlaganja podnosilac zahtjeva naglašava da se zahtjev za ocjenu ustavnosti bavi ustavnim pravom na jezik, koje uključuje i pravo kolektiviteta da zove svoj jezik onako kako želi i da ga upotrebljava na način na koji to propisuje međunarodno i ustavno pravo. Posebno je istaknuto da se "ne radi o pokretanju bilo kakvog pitanja u vezi sa sadržajem jezika, njegove sličnosti ili usporedbe sa drugim službenim jezicima u Bosni i Hercegovini, opravdanosti postojanja tri jezika itd., a što su, prije svega, pitanja za lingvističke nauke, te van interesa ovog konkretnog zahtjeva".

5. Neustavnost prve rečenice člana 7. stav 1. Ustava Republike Srpske u dijelu kojim se propisuje da su u Republici Srpskoj službeni jezici: "(...) jezik bošnjačkog naroda" podnosilac zahtjeva vidi u pet aspekata:

a) Nameće bošnjačkom narodu naziv jezika i uskraćuje mu se pravo na imenovanje vlastitog jezika kao inherentnog prava na jezik, a što je sastavni dio vitalnog nacionalnog interesa konstitutivnog naroda

6. Podnosilac zahtjeva ističe da posljednja, deseta rečenica Preambule Ustava BiH propisuje načelo konstitutivnosti naroda koje sadrži niz pojedinačnih kolektivnih prava konstitutivnih naroda. U samom Ustavu BiH, kako dalje navodi podnosilac zahtjeva, nije propisano da je jezik dio načela konstitutivnosti naroda, ali da pravo na jezik predstavlja sastavni dio načela konstitutivnosti naroda i da proizlazi explicite iz odredaba ustavâ entitetâ. Također, ne radi se o individualnom, već o kolektivnom pravu na jezik kao dijelu vitalnog nacionalnog interesa svakog konstitutivnog naroda u smislu člana IV/3.f) Ustava BiH, te se u kontekstu navedenog podnosilac zahtjeva poziva na Odluku Ustavnog suda broj U 10/05. Podnosilac zahtjeva konstatira da se "Konvencija za regionalne jezike i jezike nacionalnih manjina" ne primjenjuje na konstitutivne narode (U 10/05), ali smatra da je neprihvatljiv zaključak da se pristup pravu kolektiviteta na jezik ne primjenjuje i na konstitutivne narode s obzirom na to da bi država morala uzimati u obzir potrebe i želje konstitutivnih naroda koji koriste svoje jezike. Naglašava da se u konkretnom slučaju radi o jeziku kolektiviteta koji u Republici Srpskoj predstavlja faktičku manjinu, te se poziva na Odluku Ustavnog suda broj U 5/98-III od 1. jula 2000. godine (tač. 58. i 59, koje u cijelosti citira).

7. Podnosilac zahtjeva dalje ističe da kada se koristi izraz "pravo na jezik", to pravo podrazumijeva i pravo kolektiviteta da svom jeziku dâ određeno ime, a ne da mu ime nameću drugi. Pravo na naziv jezika, kako tvrdi podnosilac zahtjeva, predstavlja inherentni element općeg prava na jezik jer pravo na priznanje jezika obuhvaća i pravo na priznanje naziva jezika. Ova veza je dio efektivne zaštite prava na jezik, jer su jezik i njegov naziv izraz kulturnog bogatstva jednog kolektiviteta (član 7. stav 1. alineja 1. "Konvencije za regionalne jezike i jezike nacionalnih manjina").

8. Da bi se izveo zaključak, kako to ističe podnosilac zahtjeva, da je Republika Srpska povrijedila načelo konstitutivnosti naroda tako što je u Ustavu Republike Srpske uvela "jezik bošnjačkog naroda, a ne "jezik bosanskog naroda", podnosilac zahtjeva ukazuje da je, prema popisu stanovništva 1991. godine, bosanskim jezikom kao maternjim govorilo 37,2853 % stanovništva, te da je bosanski jezik činjenica ustavnopravnog sistema i poretka Bosne i Hercegovine i prije trenutno važećeg Ustava BiH. Dalje navodi da je Opći okvirni sporazum za mir u BiH napisan, između ostalog, i na bosanskom jeziku, te citira član XI stav 2. Sporazuma u kojem je navedeno: "Sklopljen u Parizu dana 14. decembra 1995. na bosanskom, hrvatskom, engleskom i srpskom jeziku s tim da je svaki tekst jednako vjerodostojan." Iako ovaj sporazum, kako navodi podnosilac zahtjeva, nije objavljen na službenim jezicima u Bosni i Hercegovini, ova činjenica je nepobitna, a engleska verzija jasno upotrebljava izraz "Bosnian language" tako da ne postoji dilema da li je sklopljen na "bosanskom" ili "bošnjačkom" ili na "jeziku bošnjačkog naroda". Podnosilac zahtjeva se poziva na Odluku Ustavnog suda broj U 32/01, i to na tačku 17. u kojoj je navedeno da: "Ustav BiH, čiji je tekst dat u Aneksu 4 sastavni je dio Sporazuma pa prema tome iz same strukture sporazuma proizilazi da su Aneksi istog karaktera i da tvorcima Aneksa nije bila namjera da dođe do bilo kakvog sukoba", pa zaključuje da je Ustav BiH, kao i ostali aneksi uz Opći okvirni sporazum za mir u BiH kao njegovi dijelovi, pisan, između ostalog, i na "bosanskom jeziku", te polazeći od tumačenja Općeg okvirnog sporazuma i pojedinih aneksa "bosanski jezik" je ustavni jezik u Bosni i Hercegovini i jedan od tri službena jezika. Ovo je obavezujuće za Republiku Srpsku u smislu člana III/3.b) Ustava BiH i entitet nema diskreciono pravo da priznaje druge jezike od onih koji postoje ili da im mijenja nazive. Dalje, podnosilac zahtjeva navodi primjer da su svi državni zakoni na nivou Bosne i Hercegovine objavljeni u "Službenom glasniku BiH" na "bosanskom jeziku" s obzirom na to da u zaglavlju jasno piše: "Izdanje na srpskom, hrvatskom i bosanskom jeziku." Također, navodi da i Ustavni sud u svom radu koristi "bosanski jezik" i kao primjer navodi tačku 10. apelacionog formulara.

9. Narodna skupština je, kako navodi podnosilac zahtjeva, nakon što je "bosanski jezik" faktički i pravno postojao i bio uveden u Opći okvirni sporazum, te nakon što je egzistirao u Federaciji Bosne i Hercegovine (bosanski jezik i hrvatski jezik su bili službeni jezici do ustavnih promjena) sebi dala za pravo da preimenuje taj jezik u "jezik bošnjačkog naroda", a da nije imala bilo kakav legalan ili legitiman osnov. Smatra da je Republika Srpska oduzela i povrijedila kolektivno pravo bošnjačkog naroda da zove svoj maternji i jedan od službenih jezika onako kako taj narod to želi, što je suprotno načelu konstitutivnosti u smislu posljednje, 10. alineje Preambule Ustava BiH.

b) Vrši de facto diskriminaciju bošnjačkog naroda u odnosu na srpski narod jer se u praksi različito pristupa "jeziku srpskog naroda" i "jeziku bošnjačkog naroda" kada je u pitanju njihovo imenovanje

10. Podnosilac zahtjeva, dalje, ističe da vlast u Republici Srpskoj "jezik srpskog naroda" u praksi naziva "srpski", dok se isti takav pristup ne koristi za "jezik bošnjačkog naroda" u smislu da se u praksi koristi izraz "bosanski". Dakle, u praksi postoji različit tretman "jezika srpskog naroda" u odnosu na "jezik bošnjačkog naroda". Kao primjer podnosilac zahtjeva navodi zvaničnu stranicu Vrhovnog suda Republike Srpske koja koristi izraz "srpski jezik". Iz zvanične stranice Republičkog pedagoškog zavoda, kako navodi podnosilac zahtjeva, jasno je da se u Republici Srpskoj uči "srpski jezik", dok "bosanskog jezika" i nema. Potvrda za to je što se u školskim knjižicama upisuje ocjena iz srpskog jezika, a ne iz "jezika srpskog naroda". Dalje ističe da na svim internetskim stranicama javnih organa u Republici Srpskoj nije uopće napisano na kojem jeziku se čita internetska stranica na koji način se pokušava prikriti etablirana praksa "srpskog jezika" za razliku od formalnog i neprirodnog forsiranja u praksi "jezika bošnjačkog naroda". Podnosilac zahtjeva smatra da je ova praksa odraz vrlo "nedemokratskog i politički nekorektnog odnosa prema kolektivnim pravima konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini". Također navodi da i u mnogobrojnim pravnim aktima vlasti Republike Srpske piše da se radi o "srpskom", a ne o "jeziku srpskog naroda". Kao primjer navodi da se u Banjoj Luci svi dokumenti prevode sa engleskog na "srpski jezik", kao i sa "srpskog jezika" na engleski. U medijima se naglašava da se radi o "srpskom jeziku", a ne "jeziku srpskog naroda".

11. Podnosilac zahtjeva se poziva na Odluku broj U 5/98-III u kojoj je Ustavni sud ukazao da diskriminacija ne postoji samo kada zakon formalno pravi razlike bez opravdanja već i kada "zakonodavstvo i administrativne prakse sa diskriminacijskom namjerom ili efektom" budu usvojeni. Tu je, kako dalje navodi, također rečeno da postoji nekoliko načina diskriminacije koje podnosilac u daljnjem izlaganju citira iz spomenute odluke. Dalje se poziva na opis diskriminacije iz Explanatory Report za DP broj 12 uz Evropsku konvenciju u kojoj je navedeno da diskriminacija postoji ne samo u slučaju tzv. formalne diskriminacije nego kada se država faktički ponaša na diskriminatoran način, kada država svoje diskreciono pravo upotrebljava na diskriminatoran način ili bilo kojim drugim aktom. Iako Ustav Republike Srpske formalno-pravno jednako tretira sva tri naroda, postoji jasna distinkcija u faktičkom tretmanu između "jezika srpskog naroda" i "jezika bošnjačkog naroda", jer se u praksi "jezik srpskog naroda" koristi kao "srpski jezik", što je stvarna volja srpskog naroda. Opisana de facto diskriminacija, kako navodi podnosilac zahtjeva, dešava se samo iz jednog razloga, a to je što "bosanski" jezik podsjeća na državu Bosnu i Hercegovinu, na izraz koji ukazuje na nešto zajedničko, nadnarodno, nadnacionalno i što se konceptualno ne uklapa u politiku Republike Srpske izraženu u izvornoj verziji Ustava Republike Srpske (čl. 1. i 7) prema kojem je Republika Srpska "država srpskog naroda" u kojoj je "srpski" jedini službeni jezik. Ovaj homofobični, etno-nacionalni i diskriminatorni koncept koji negira druge narode i njihova prava, te ih diskriminira u uživanju osnovnih ljudskih prava odavno je proglašen neustavnim i protivnim osnovnim evropskim vrijednostima pluralnih društava. Negiranje kako prava na imenovanje jezika, tako i njegovog postojanja, te diskriminiranje bošnjačkog naroda u odnosu na srpski narod i srpski jezik predstavlja narušavanje načela pluralnog društva u smislu 3. alineje Preambule Ustava BiH, jer ovaj ustavnopravni pojam obuhvaća kulturnu raznovrsnost u što spada i jezik. Podnosilac zahtjeva se ponovo poziva na Odluku broj U 5/98 u kojoj je Ustavni sud u tački 26. dao tumačenje Preambule Ustava BiH, istakavši da služi i kao mjerilo za ustave entiteta.

c) Povreda prava "Ostalih" na maternji jezik kao dio identiteta grupe "Ostalih" koji pripadaju bosanskoj jezičkoj zajednici

12. U daljnjem izlaganju podnosilac zahtjeva daje definiciju maternjeg jezika, navodeći da korištenje maternjeg jezika predstavlja jedan od osnovnih elemenata duhovnosti čovjeka, njegove kulture i tradicije. Ponovo podsjeća da je prilikom popisa stanovništva 1991. godine, prema statističkim podacima, u Bosni i Hercegovini živio veliki broj osoba koje nisu bile pripadnici današnjih konstitutivnih naroda. Misli se na građane koji iz objektivnih ili subjektivnih razloga ne pripadaju bilo kojoj zajednici i kolektivitetu, ili koji se identificiraju kao pripadnici (ne)priznatih nacionalnih manjina, ali ne govore više jezikom koji je službeni u državama u kojim su te nacionalne manjine državotvorni narodi (npr. Jevreji, Poljaci, Austrijanci...). Svi ti "bh" građani su, kako dalje navodi, nakon ponovnog uvođenja bosanskog jezika kao ustavnopravne kategorije ("a što je cenzus iz 1991. godine i pokazao") identificirali bosanski jezik kao maternji jezik. Prema tome "bosanski jezik" fungira dvojako i igra ulogu kako za "Ostale", tako i za bošnjački narod. Vukući paralelu sa konstitutivnim narodima, kako dalje navodi podnosilac zahtjeva, svi pripadnici "Ostalih" koji su identificirali "bosanski jezik" kao svoj maternji predstavljaju posebnu jezičku zajednicu, tj. kolektivitet koji bi morao imati jednaka ustavna prava kao i konstitutivni narod jer su ustavna kategorija iz 10. alineje Ustava BiH, te imaju pravo na jednak tretman bez diskriminacije. Ustavnopravne promjene u Republici Srpskoj kojima je došlo do ukidanja "bosanskog jezika" uzrokovale su nemogućnost da se pripadnici "Ostalih" identificiraju s jednim od službenih jezika u Bosni i Hercegovini u identitetskom smislu. Na taj način ugroženo јe njihovo pravo na privatnost i porodični život u smislu člana 8. Evropske konvencije jer se utječe na depersonalizaciju mladih osoba u identitet. Pored navedenog, podnosilac zahtjeva se poziva na član 27. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt) koji propisuje pravo jezičkih manjina, što pripadnici iz grupe "Ostalih" koji govore bosanski jezik jesu i koji imaju pravo na jezik i njegovo korištenje. U kontekstu navedenog podnosilac zahtjeva se poziva na presude Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine i Zornić protiv Bosne i Hercegovine, tač. 30. i 31, kojima je jasno identificiran zaključak da "Ostali" moraju biti jednaki u uživanju ustavnih prava i sloboda, te da se kolektivna jednakost konstitutivnih naroda ne može ostvariti na račun pripadnika "Ostalih".

13. Podnosilac zahtjeva ukazuje da je pravo izbora maternjeg jezika stvar "vlastitog samoodređenja osobe", te činjenica da se pripadnici "Ostalih" identificiraju sa jednim jezikom koji fungira kao službeni jezik jeste lična stvar svakog čovjeka, a citirana presuda Zornić protiv Bosne i Hercegovine ukazuje da država nema pravo da ulazi u razloge takvog opredjeljenja, jer je to privatna stvar i opredjeljenje koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije. Podnosilac zahtjeva zaključuje da prva rečenica stava 1. člana 7. Ustava Republike Srpske građanima iz reda "Ostalih" koji govore bosanskim jezikom krši pravo na maternji jezik u smislu sastavnog dijela pojma "Ostali" iz 10. alineje Preambule Ustava BiH, pravo na privatni i porodični život iz člana 8. Evropske konvencije, pravo na upotrebu jezika iz člana 27. Međunarodnog pakta, člana 30. Konvencije o pravima djeteta, "Okvirne konvencije o regionalnim jezicima i jezicima manjina", Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, kao i "Okvirne konvencije o pravima manjina".

d) Povreda prava na obrazovanje na maternjem jeziku bošnjačkog naroda i "Ostalih" koji pripadaju bosanskoj jezičkoj zajednici

14. U daljnjem izlaganju podnosilac zahtjeva polazi od teze da ustavnopravno načelo konstitutivnosti naroda inkorporira i štiti pravo na maternji jezik, a to pravo obuhvaća i pravo da maternji jezik nazove onako kako ga određena grupa i želi imenovati, i teze da pripadnici "Ostalih" koji govore "bosanski jezik" kao maternji predstavljaju posebnu jezičku zajednicu, kolektivitet koji ima pravo na jezik kao dio svog nacionalnog identiteta na isti način kao i pripadnici konstitutivnih naroda, te postavlja pitanje da li ukidanje "bosanskog jezika" ujedno predstavlja i povredu prava na obrazovanje u smislu člana 2. stav 1. prve rečenice Dopunskog protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na sadržinu navedene odredbe prema kojoj pravo na obrazovanje garantira pravo svake individue ne samo na pristup obrazovanju već i na djelotvorno obrazovanje, te citira relevantne presude Evropskog suda. Tako se podnosilac zahtjeva poziva na predmet Kipar protiv Turske (aplikacija broj 25781/94, presuda od 10. maja 2001. godine, st. 277-279) u kome negiranje prava na obrazovanje na maternjem jeziku predstavlja negiranje suštine prava na obrazovanje.

15. Podnosilac zahtjeva smatra da faktor faktičke većine ne daje pravo javnoj vlasti da srpski narod privilegira, te negira drugim konstitutivnim narodima ili "Ostalim" upotrebu maternjeg jezika u sistemu javnog obrazovnog sistema, pozivajući se na Djelimičnu odluku Ustavnog suda broj U 5/98 od 18. augusta 2000. godine (tačka 34) u kojoj se potvrđuje jednako korištenje bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika ne samo u institucijama BiH već i na nivou entiteta i svih njihovih administrativnih jedinica pri zakonodavnim, izvršnim i sudskim vlastima, što podrazumijeva mogućnost korištenja ovih jezika i u obrazovanju. Ukidanjem bosanskog jezika, kako tvrdi podnosilac zahtjeva, djeca i roditelji povratnici u Republiku Srpsku nemaju pravo na obrazovanje, niti pravo da osiguraju svojoj djeci obrazovanje na vlastitom maternjem jeziku. Neprihvatljivo je da se nemogućnost obrazovanja na vlastitom jeziku kompenzira mogućnošću da se djeci bošnjačkog i hrvatskog porijekla, te "Ostalim" koji govore bosanski jezik nudi obrazovanje na bosanskom i hrvatskom na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Takva alternativa znači ponovno razdvajanje djece od roditelja ili nemogućnost održivog opstanka bošnjačkih i hrvatskih porodica u Republici Srpskoj nakon povratka poslije rata u prijeratna mjesta življenja.

16. Podnosilac zahtjeva dalje navodi da inherentan element konstitutivnosti triju naroda u Bosni i Hercegovini jeste i nacionalni etnički identitet pripadnika konstitutivnih naroda, što uključuje i pravo na maternji jezik, u konkretnom slučaju bosanski. U kontekstu navedenog podnosilac zahtjeva citira tačku 31. Odluke Ustavnog suda broj U 10/05, te zaključuje da je etno-nacionalni identitet pripadnika konstitutivnih naroda obilježen jezikom zbog čega roditelji u Bosni i Hercegovini imaju pravo da traže od školskog sistema da se njihovo identitetsko opredjeljenje kroz jezik poštuje u javnom sistemu školovanja. Podnosilac zahtjeva iznosi stav iz presude Evropskog suda Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine da "etnicitet vodi porijeklo od ideje o društvenim grupama označenim istom nacionalnošću, religijskim uvjerenjem, zajedničkim jezikom ili kulturnim i tradicionalnim porijeklom i istorijom", što, kako zaključuje podnosilac zahtjeva, znači da pitanja jezika i etniciteta ne mogu biti razdvojena, nego su u potpunosti isprepletena. Osim toga, podnosilac zahtjeva se poziva na presudu Evropskog suda Champan protiv Velike Britanije od 18. januara 2001. godine, aplikacija broj 27238/95, stav 93, u kojoj je Evropski sud naglasio da postoji "međunarodni konsenzus među državama članicama Vijeća Evrope u smislu priznavanja posebnih potreba manjina i obaveze da se zaštiti njihova sigurnost, identitet i način života". Bosna i Hercegovina ima obavezu ne samo da prizna pravo na obrazovanje na maternjem jeziku koje je dio identiteta konstitutivnih naroda u BiH i "Ostalih" već i da afirmira pluralističko društvo. Osporenom odredbom Ustava Republike Srpske jasno se miješa u pravo Bošnjaka i "Ostalih" koji pripadaju bosanskoj jezičkoj zajednici na način da se djeci i roditeljima ne garantira pravo na obrazovanje na maternjem jeziku te se, kako navodi, postavlja pitanje ove opravdanosti.

17. U daljnjem izlaganju podnosilac zahtjeva citira relevantne odredbe Okvirnog zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju u BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 18/03) kao i odredbe Zakona o osnovnom vaspitanju i obrazovanju ("Službeni glasnik RS" br. 119/08 i 71/09), te zaključuje da negiranje prava bošnjačkog konstitutivnog naroda i pripadnika "Ostalih" koji pripadaju bosanskoj jezičkoj zajednici na školovanje na maternjem jeziku u Republici Srpskoj nije "zakonito" u smislu načela zakonitosti jer je suprotno Ustavu BiH, te nije potrebno ispitivati daljnje aspekte opravdanosti miješanja u pravo na obrazovanje na vlastitom jeziku: javni interes, adekvatnost i proporcionalnost.

e) Povreda načela zabrane diskriminacije građana iz grupe "Ostalih" koji pripadaju bosanskoj jezičkoj zajednici u vezi sa pravom na maternji jezik

18. Podnosilac zahtjeva ukazuje da je objasnio na koji način funkcionira "jezik srpskog naroda" kako formalno-pravno tako i u praksi i da je dokazao da "postoji jaz između jednog i drugog na način da se u praksi jezik srpskog naroda tretira kao "srpski jezik", te da građani koji su pripadnici "Ostalih", a koji govore "bosanski jezik", imaju kolektivno pravo na maternji "bosanski jezik" jer se mogu tretirati kao "jezička zajednica". U trenutku kada je u Republici Srpskoj izbačen "bosanski jezik" u normativnom smislu i u praksi, pripadnici "Ostalih" koji govore bosanskim jezikom izgubili su pravo na maternji jezik kako generalno tako i na području obrazovanja, a koje je zaštićeno članom 2. Dopunskog protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, na koji način je različito tretirana ova grupa građana u odnosu na srpski konstitutivni narod jer im je ovo pravo uskraćeno. Nemogućnost "Ostalih" koji govore "bosanski jezik" da koriste svoj maternji jezik u sistemu obrazovanja, već moraju izabrati jedan od jezika konstitutivnih naroda predstavlja zabranjenu diskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 2. Dopunskog protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Na kraju, podnosilac zahtjeva zaključuje da je prva rečenica člana 7. stav 1. Ustava Republike Srpske neustavna jer krši:

a) posljednju, 10. alineju Preambule Ustava BiH i njegovo načelo konstitutivnosti bošnjačkog naroda jer tom narodu nameće naziv jezika i uskraćuje mu pravo na imenovanje svog vlastitog jezika kao inherentnog elementa prava na jezik, koje je sastavni element vitalnog nacionalnog interesa konstitutivnog naroda u smislu člana IV/3.f) Ustava BiH;

b) član II/4 Ustava BiH u vezi sa posljednjom, 10. alinejom Preambule Ustava BiH jer predstavlja de facto diskriminaciju bošnjačkog naroda u odnosu na srpski s obzirom na to da vlasti u Republici Srpskoj u praksi različito pristupaju "jeziku srpskog naroda" i "jeziku bošnjačkog naroda" kada je u pitanju njihovo imenovanje;

c) član 3. i posljednju, 10. alineju Preambule Ustava BiH, član 8. Evropske konvencije, član 27. Međunarodnog pakta, član 30. Konvencije o pravima djeteta, "Okvirnu konvenciju o regionalnim jezicima i jezicima manjina", Međunarodnu konvenciju o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, kao i "Okvirnu konvenciju o pravima manjina" u smislu da se "bh" građanima iz grupe "Ostalih" koji pripadaju bosanskoj jezičkoj zajednici oduzima pravo na maternji jezik kao dio identiteta ove jezičke zajednice;

d) član 2. Dopunskog protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer se bošnjačkom narodu i pripadnicima "Ostalih" koji pripadaju bosanskoj jezičkoj zajednici oduzima pravo na obrazovanje na maternjem jeziku jer pravo na jezik podrazumijeva i pravo na identifikaciju jezika;

e) član 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 2. Dopunskog protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer se "bh" građanima iz reda "Ostalih" koji pripadaju bosanskoj jezičkoj zajednici oduzima pravo na obrazovanje na maternjem jeziku u odnosu na srpski konstitutivni narod bez opravdanja, tj. na neustavan način.

20. Također, podnosilac zahtjeva konstatira da bi supremacija Ustava BiH, koja proizlazi iz člana III/3.b) Ustava BiH, bila iluzorna ukoliko bi Republika Srpska ukidala ustavne standarde koji su predviđeni u Ustavu BiH, a jedan od tih standarda je i službeni bosanski jezik u cijeloj i za cijelu Bosnu i Hercegovinu, pored hrvatskog i srpskog, tako da Ustav Republike Srpske u osporenom dijelu krši i član III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. Podnosilac zahtjeva je predložio da Ustavni sud proglasi prvu rečenicu člana 7. stav 1. Ustava Republike Srpske u dijelu koji glasi: "jezik bošnjačkog naroda" neustavnom, te naredi Narodnoj skupštini da odmah, najkasnije u roku od tri mjeseca od dana objavljivanja ove odluke u "Službenom glasniku BiH", izvrši izmjenu i dopunu ove norme na način da će Ustav Republike Srpske umjesto riječi "jezik bošnjačkog naroda" garantirati bosanski jezik bez konotacije na "bošnjački narod".

b) Odgovor na zahtjev

21. U odgovoru na zahtjev Narodna skupština je navela da podnosilac zahtjeva neosnovano ističe i predviđa da je ustavno pravo na upotrebu jezika i pisma garantirano članom 34. stav 1, u vezi sa članom 49. stav 5. Ustava Republike Srpske. Naime članom 70, koji je dopunjen Amandmanom LXXVII na Ustav Republike Srpske, definirano je kao vitalni nacionalni interes konstitutivnih naroda i pravo na upotrebu jezika, a Amandmanom LXXXII na Ustav Republike Srpske osigurana je zaštita vitalnih nacionalnih interesa konstitutivnih naroda putem Vijeća naroda Narodne skupštine Republike Srpske i Vijeća za zaštitu vitalnog interesa pri Ustavnom sudu Republike Srpske.

22. Narodna skupština je ukazala da je, u skladu s odredbom člana III/3.b) Ustava BiH, kao i Odlukom Ustavnog suda broj U 5/98, koja se odnosi na konstitutivnost naroda, Amandmanom LXXI na član 7. stav 1. i Amandmanom XLIV na član 1. Ustava BiH izvršila usklađivanje sa Ustavom BiH. Tako je utvrđeno da su konstitutivni narodi u Republici Srpskoj Srbi, Bošnjaci, Hrvati kojima se zajedno sa Ostalim i građanima garantira ravnopravnost bez diskriminacije po bilo kom osnovu ili statusu, te je utvrđeno da su službeni jezici i jezici konstitutivnih naroda: jezik srpskog, jezik bošnjačkog i jezik hrvatskog naroda u vezi s čim je i Venecijanska komisija dala pozitivno mišljenje. S obzirom na navedeno, Narodna skupština je zaključila da tvrdnja podnosioca zahtjeva da je prva rečenica člana 7. Ustava Republike Srpske u dijelu kojim se propisuje da se u Republici Srpskoj govori kao jedan od tri jezika "jezik bošnjačkog naroda" neustavna jer nameće bošnjačkom narodu naziv jezika, koji je sastavni dio vitalnog nacionalnog interesa konstitutivnog naroda, netačna.

23. Kriteriji iz zahtjeva, kako dalje navodi Narodna skupština, nisu pravno, naučno i stručno osnovani.

24. Definicija službenih jezika u Ustavu Republike Srpske ("Službeni jezici u Republici Srpskoj su: jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda") ne nameće nijednom narodu ime jezika, nego opisno ukazuje na to da su tri "jezika" nerazdvojno povezana s trima konstitutivnim narodima. Lingvistika kao nauka, a posebno leksikologija (nauka o značenju riječi), neki pojam definira na dva načina: opisno i leksički (terminom), kao primjer navodi kada se kaže "francuski jezik" isti sadržaj se izražava i opisno kao "jezik francuskog naroda". U Ustavu Republike Srpske data je opisna definicija triju jezika, pa tako "jezik srpskog naroda" jednako je " jezik kojim govori srpski narod", "jezik bošnjačkog naroda jednako je "jezik kojim govori bošnjački narod" ili terminološki iskazano jednako je "bošnjački jezik" i "jezik hrvatskog naroda" jednako je "jezik kojim govori hrvatski narod" ili terminološki iskazano jednako je "hrvatski jezik". Definicijom se, kako dalje navodi Narodna skupština, na isti način opisno određuje suština sva tri jezika - da su to jezici svakog od naroda, nikom se ne nameće naziv jezika, nego se konstatira činjenica "da svako ima pravo na svoj jezik" i uvodi univerzalno naučno načelo da se ime jezika "izvodi iz imena naroda" jer se tako pokazuje da se taj jezik odnosi na taj narod budući da je jezik identitetski kriterij naroda.

25. Što se tiče "prava na imenovanje vlastitog jezika po vlastitoj volji i želji", Narodna skupština ističe da naučna istraživanja devet međunarodnih dokumenata (u odgovoru na zahtjev taksativno nabrojana), u kojima se pominje i jezičko pravo, pokazuju da se u svim tim dokumentima govori isključivo o jezičkim pravima pojedinaca i pripadnika nacionalnih manjina, a nigdje se ne spominju jezička prava naroda niti država, niti se propisuje pravo naroda da svoj jezik nazove svojim imenom. Ne postoji niti je propisano pravo da bilo koji, pa ni bošnjački narod, svoj maternji jezik naziva onako kako to želi, te je neosnovana tvrdnja podnosioca zahtjeva da pravo na ime jezika po želji i način upotrebe tog jezika "propisuje međunarodno i ustavno pravo". U prilog navedenoj tvrdnji Narodna skupština se pozvala na istraživanje koje je proveo u svom radu Miloš Kovačević, te je citiran i stav lingviste Midhata Riđanovića o navedenom pitanju.

26. Upravo na isti način kako je Srbima i Hrvatima u Ustavu Republike Srpske omogućeno pravo na svjetski jedino naučno poznato pravo imenovanja jezika, odnosno veze imena naroda i jezika, tako je omogućeno i bošnjačkom narodu. Definicija jezika odražava načelo veze imena jezika i imena naroda iz čega proizlazi neosnovanost primjedbe podnosioca zahtjeva (da se vrši diskriminacija bošnjačkog naroda u odnosu na srpski narod jer organi vlasti u Republici Srpskoj različito pristupaju "jeziku srpskog naroda" i "jeziku bošnjačkog naroda" kada je u pitanju njihovo imenovanje) s obzirom da organi vlasti Republike Srpske omogućavaju da se na potpuno ravnopravan i isti način uspostavlja opisna i leksička definicija jezika za sva tri konstitutivna naroda, koja važi za sve jezike u svijetu.

27. Jezičko rješenje u Ustavu Republike Srpske nije, kako tvrdi podnosilac zahtjeva, rješenje legalnih organa i institucija Republike Srpske, nego je nametnuto Amandmanom LXXI o jeziku i pismu tadašnjeg visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu kojim je zamijenjena ranija ustavna norma o jeziku koju je predložila Narodna skupština Republike Srpske upravo da bi se izbjegle nejasnoće oko termina "bosanski jezik" i da bi se sva tri naroda stavila u isti položaj - priznanje njihovih jezika i posredne veze imena njihovog jezika sa njihovim nacionalnim imenima.

28. Podnosilac zahtjeva, kako se dalje navodi u odgovoru, obrazlaže kršenje prava na jezik i obrazovanje na svom jeziku "pripadnika Ostalih" koji pripadaju "bosanskoj jezičkoj zajednici", a nigdje ne objašnjava šta se podrazumijeva pod "bosanskom jezičkom zajednicom", da li je to zajednica triju jezika ili zajednica formirana na osnovu bosanskog kao zemaljskog jezika. Navodi podnosioca zahtjeva da se u konkretnom slučaju ne radi o pokretanju bilo kakvog pitanja u vezi sa sadržajem jezika, njegovim sličnostima i usporedbama sa drugim službenim jezicima u Bosni i Hercegovini, opravdanosti postojanja tri jezika, a što su pitanja za lingvističke nauke "je u kontradiktornosti sa u zahtjevu pomenutom 'Evropskom konvencijom za regionalne jezike i jezike nacionalnih manjina', odnosno Evropskom poveljom o regionalnim ili manjinskim jezicima (u daljnjem tekstu: Evropska povelja) jer se u Povelji navodi šta se može smatrati jezikom manjina u koje svakako spadaju jezici 'Ostalih' u Bosni i Hercegovini". Narodna skupština u daljnjem tekstu odgovora na zahtjev citira član 2. Zakona o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina ("Službeni glasnik RS" broj 2/05), te član 3. Zakona o zaštiti prava nacionalnih manjina ("Službeni glasnik BiH" broj 12/03) kojima je definiran pojam nacionalne manjine. Također je citiran član 11. Zakona o zaštiti prava nacionalnih manjina, te član 1. Evropske povelje koji daje definiciju regionalnih ili manjinskih jezika. "Bosanski jezik" kao manjinski ne postoji jer nijedna manjina u Bosni i Hercegovini nije do sada kvalificirala taj jezik ili podnijela nadležnim institucijama Republike Srpske zahtjev za njihovo priznavanje kao manjinskog jezika, te je "čudna konstatacija podnosioca zahtjeva da 'Ostali' identifikuju 'bosanski jezik kao maternji jezik' i da se tada 'ne misli da ti građani biraju jedan od maternjih jezika kojima govore pripadnici konstitutivnih naroda i koji su službeni već se misli na vlastiti maternji jezik'". Iz navedene definicije manjinskih jezika u Strazburškoj povelji jasno je da to nije moguće jer bi takav jezik morao biti različit od triju jezika konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine, te je pozivanje podnosioca zahtjeva na "Ostale" u ovom zahtjevu više plod domišljanja nego činjenično utemeljenih tvrdnji podnosioca zahtjeva.

29. Navode iz zahtjeva da se neprihvaćanjem naziva "bosanski jezik" i Bošnjacima i "Ostalim" uskraćuje "pravo na obrazovanje na maternjem jeziku", Narodna skupština smatra netačnim i apsurdnim, te se poziva na stav bošnjačkih lingvista (imena i prezimena navedena u odgovoru) da se bosanski jezik prema kriterijima identiteta jezika ne može smatrati različitim u odnosu na srpski, odnosno da su srpski i bosanski samo različita imena "lingvistički" istog jezika. Također ukazuje da se Evropska konvencija za regionalne jezike i jezike nacionalnih manjina kao i član 27. Međunarodnog pakta odnose na regionalne ili manjinske jezike država članica, a ne na jezike konstitutivnih naroda, te smatra da je pogrešan stav podnosioca zahtjeva da se primjenjuju i na konstitutivne narode.

30. Narodna skupština je naglasila da je izvršeno usklađivanje Ustava Republike Srpske sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom u pogledu prava bošnjačkog naroda na jezik kao i konstitutivnost naroda BiH, a što je potvrdila i Venecijanska komisija. Također je u odgovoru istaknuto da neupotreba termina "bosanski jezik" ne znači negiranje prava na obrazovanje na maternjem jeziku, kako se tvrdi u zahtjevu, jer se to pravo ostvaruje i kada se jezik naziva "bošnjački" ili "srpski" ili "hrvatski" ili pak "bosanski". Neupotreba simboličkog nacionalnog ili državnog naziva jezika ne znači "negiranje mogućnosti korištenja i upotrebe jezika". Narodna skupština postavlja pitanje da li znači da se Amerikancima negira mogućnost korištenja jezika ili obrazovanja na maternjem jeziku zato što se jezik koji upotrebljavaju ne zove američki nego engleski. Republika Srpska, kako se dalje ističe, svim Bošnjacima garantira pravo na maternji jezik u školama i kada se jezik naziva "bošnjački", a ne "bosanski" jer se time ništa ne mijenja u nastavnom planu, programu i sadržaju nastavnog predmeta tog jezika.

31. Narodna skupština navodi da je neosnovana tvrdnja da je sporno–ime jezika "bosansko" zato što ga ne prihvaća Republika Srpska jer im (Bošnjacima) nije onemogućeno da "jezik bošnjačkog naroda" zovu bosanski koji je po imenu naroda bošnjački. Kao primjer gdje jedan narod nije upotrebljavao ime koji je za svoj jezik izabrao drugi narod navodi Srbe i Bošnjake koji "jezik slovenačkog naroda" ne zovu "slovenski", kako ga zovu Slovenci, nego "slovenački". Isto je sa "jezikom bošnjačkog naroda" koji u srpskom jeziku prema tvorbenim pravilima može biti samo "bošnjački jezik".

32. Podnosilac zahtjeva, kako se dalje ističe u odgovoru na zahtjev, neargumentirano i tendenciozno navodi da se opisana diskriminacija dešava samo iz jednog razloga, a to je što "bosanski" jezik podsjeća na državu Bosnu i Hercegovinu, na izraz koji ukazuje na nešto zajedničko, nacionalno i što se konceptualno ne uklapa u politiku Republike Srpske. Suština problema oko "bosanskog jezika" je, kako navodi Narodna skupština, u "nadnarodnom, nadnacionalnom" karakteru "bosanskog jezika" čime se ugrožava ravnopravnost, pa i opstanak srpskog naroda i srpskog jezika u Bosni i Hercegovini. U vezi sa pozivanjem podnosioca zahtjeva na Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini u kome je navedeno da je: "Potpisan u Parizu na dan 14. decembar 1995. godine na bosanskom, hrvatskom, engleskom i srpskom jeziku s tim što je svaki tekst podjednako autentičan...", Narodna skupština ukazuje da potpisnici Sporazuma nisu nacionalni nego državni (republički) predstavnici, da nisu potpisali u ime Hrvata, Srba i Muslimana, nego u ime Republike Hrvatske, Republike Bosne i Hercegovine i Savezne republike Jugoslavije, pa se postavlja pitanje da li to znači da je svaki od jezika omeđen granicama njegovog potpisnika. Znači li to da potpis Alije Izetbegovića na "bosanskom jeziku" podrazumijeva da je Bosna i Hercegovina republika samo "bosanskog jezika". Podneseni zahtjev, kao dalje konstatira Narodna skupština, upravo implicira da Bosna i Hercegovina treba da bude republika samo "bosanskog" jezika" sa čime se Srbi u Republici Srpskoj nikada ne mogu složiti.

33. Narodna skupština smatra neprihvatljivim i navode o povredi Preambule Ustava BiH jer u domaćoj pravnoj teoriji ne postoji jedinstven stav o njezinoj pravnoj prirodi, da li je sastavni dio Ustava BiH i da li ima normativno-pravno obavezujući karakter.

34. Narodna skupština dalje ukazuje da je u neusaglašenosti pojmova "Bošnjak" i "bosanski jezik" prepoznatljiva tendencija unitarizacije i centralizacije vlasti na nivou Bosne i Hercegovine i dominacije većinskog naroda i njegovog jezika. Ponovo ističe da prema tvorbenim pravilima srpskog jezika od "srpski narod" izvodi se ekvivalentan naziv "srpski jezik", od "hrvatski narod" izvodi se naziv "hrvatski jezik", a od "bošnjački narod" moguće je jedino izvesti "bošnjački jezik", dok bi naziv "bosanski jezik" odgovarao terminu nepostojećeg bosanskog naroda. Dakle, kako zaključuje Narodna skupština, ime jezika je identično imenu nacije čiji je on proizvod i može da se zove po narodu koji ga govori, a ne po državi. Smatra da je neosnovano i nepravilno da se "jezik bošnjačkog naroda" zamijeni riječima koje garantiraju bosanski jezik bez konotacije na "bošnjački narod" jer bi to predstavljalo poistovjećivanje pojmova nacije i državljanstva. U konkretnom ustavno-sudskom sporu, kako se dalje navodi, termin nacija se odnosi na Bošnjake, ali termin državljani Bosne i Hercegovine, osim njih, predstavljaju Hrvati, Srbi, Jevreji i Romi, a svi oni su po državljanstvu bosanskohercegovački državljani koji govore svojim (nacionalnim) jezikom i zato je ispravno reći "bošnjački jezik" jer je nacionalni jezik samo Bošnjaka, a ne svih ostalih, pa ni pripadnika "Ostalih".

35. Vođen činjenicom da ne želi biti "dijaspora", bošnjački narod nameće stav da su oni po nacionalnom određenju "Bosanci" i da im je maternji jezik "bosanski", što je pokazatelj da prihvaćanje naziva "bosanski jezik" ugrožava pravo srpskog naroda, dovodi se u pitanje opstanak ne samo srpskog jezika nego i srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Zahtjev podnosioca zahtjeva da se u Ustavu Republike Srpske zamijeni "jezik bošnjačkog naroda" tako što će se "garantovati bosanski jezik bez konotacije na bošnjački narod" znači da podnosilac zahtjeva želi da "bosanski jezik" nije samo jezik Bošnjaka, već i Srba, Hrvata u Bosni i Hercegovini. Narodna skupština smatra da je neprihvatljivo da "bosanski jezik" predstavlja širi pojam od "bošnjačkog naroda", da se on ne vezuje samo za jezik Bošnjaka nego za "jezik Bosne i Hercegovine" tako da svojim sadržajem "pokriva" sve konstitutivne narode u Bosni i Hercegovini i da u svijesti priziva "Bosanca" kao integrativni nacionalni pojam. U suodnosu tri naziva za jezik, jednog zemaljskog "bosanskog" i dva nacionalna "srpski" i "hrvatski" bosanski je nužno nadređen i kao "zemaljski jezik" podrazumijeva kao svoje podređene pojmove nacionalne nazive jezika. Ako bi se u Republici Srpskoj prihvatio bosanski jezik, prema mišljenju Narodne skupštine, diskriminiran bi bio srpski narod i njegov jezik jer bi bosanski jezik bio nadređen srpskom, a ne ravnopravan. Srpski jezik bi bio samo nacionalna varijanta bosanskog kao "zemaljskog jezika", te srpski narod ne može prihvatiti naziv "bosanski jezik" jer se ne odnosi na "jezik bošnjačkog naroda" nego na jezik svih stanovnika Bosne i Hercegovine. Uvođenje termina "bosanski jezik", kako zaključuje Narodna skupština, značilo bi prvi korak ka negiranju ravnopravnosti Srba i srpskog jezika sa Bošnjacima i bosanskim jezikom u Republici Srpskoj, ali i u Bosni i Hercegovini. Narodna skupština je na kraju predložila da se zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 7. stav 1. prva rečenica Ustava Republike Srpske u dijelu koji se tiče riječi "jezik bošnjačkog naroda" odbije kao neosnovan.

IV. Relevantni propisi

36. Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Preambula

Oslanjajući se na poštovanje ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti

[...]

Ubijeđeni da demokratski organi vlasti i pravične procedure najbolje stvaraju miroljubive odnose unutar pluralističkog društva,

[...]

Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine:

Član II/1.

Ljudska prava i osnovne slobode

1. Ljudska prava

Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. U tu svrhu postoji Komisija za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, kao što je predviđeno u Aneksu 6 Opšteg okvirnog sporazuma.

Član II/4.

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član III
Nadležnosti i odnosi između institucija Bosne i Hercegovine i entiteta

3. Pravni poredak i nadležnosti institucija

b) Entiteti i sve njihove administrativne jedinice će se u potpunosti pridržavati ovog Ustava, kojim se stavljaju van snage zakonske odredbe Bosne i Hercegovine i ustavne i zakonske odredbe entiteta koje mu nisu saglasne, kao i odluka institucija Bosne i Hercegovine. Opšta načela međunarodnog prava su sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta.

37. Ustav Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 21/92 - prečišćeni tekst, 28/94, 8/96, 13/96, 15/96, 16/96, 21/96, 21/02, 26/02 ispravka, 30/02 ispravka, 31/02, 69/02, 31/03, 98/03, 115/05, 117/05 i 48/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Službeni jezici Republike Srpske su: jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda. Službena pisma su ćirilica i latinica.

Na područjima gdje žive druge jezičke grupe u službenoj upotrebi su i njihovi jezici i pisma, na način određen zakonom.

38. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima u relevantnom dijelu glasi:

Član 27.

U državama gdje postoje etničke, vjerske ili jezičke manjine, lica koja pripadaju tim manjinama ne mogu biti lišena prava da imaju zajedno sa članovima svoje grupe, svoj posebni kulturni život, da ispoljavaju i upražnjavaju svoju vlastitu vjeru ili da se služe svojim jezikom.

39. Evropska povelja za regionalne i jezike manjina u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.
Ciljevi i načela

U pogledu i regionalnih ili manjinskih jezika na područjima na kojima se ti jezici rabe i u skladu sa položajem svakog jezika, ugovorne strane zasnivat će njihovu politiku, zakonodavstvo i praksu na sljedećim ciljevima i načelima

a) priznanje regionalnog ili manjinskog jezika kao izraza kulturnog bogatstva.

40. Konvencija o pravima djeteta u relevantnom dijelu glasi:

Član 30.

U onim državama strankama gdje postoje etničke, vjerske ili jezičke manjine ili osobe starosjedilačkog porijekla, djetetu koje pripada takvoj manjini ili koje je starosjedilačkog porijekla ne smije se uskratiti njegovo pravo, da u zajednici s ostalim članovima njegove grupe uživa svoju kulturu, ispovijeda svoju vjeru i obavlja vjerske obrede ili koristi svoj jezik.

41. Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

1 Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

Član 14.

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

42. Protokol broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Nikome se ne smije uskratiti pravo na obrazovanje. U vršenju svih svojih funkcija koje preuzima u odnosu na obrazovanje i nastavu država poštuje pravo roditelja da osiguraju obrazovanje i nastavu koji su u skladu s njihovim vlastitim vjerskim i filozofskim uvjerenjima.

V. Dopustivost

43. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.(a) Ustava Bosne Hercegovine.

44. Član VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to:

Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.

Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom.

Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.

45. U konkretnom slučaju zahtjev je podnio Safet Softić, drugi zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je predmetni zahtjev dopustiv zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, a da ne postoji nijedan razlog za nedopustivost zahtjeva iz člana 19. Pravila Ustavnog suda.

VI. Meritum

46. Podnosilac zahtjeva navodi da prva rečenica člana 7. stav 1. Ustava Republike Srpske u dijelu "jezik bošnjačkog naroda" nije u skladu sa posljednjom, 10. alinejom Preambule Ustava BiH i njegovim načelom konstitutivnosti bošnjačkog naroda, sa članom II/4. Ustava BiH u vezi sa posljednjom, 10. alinejom Preambule Ustava BiH. Pored navedenog smatra da osporena odredba krši treću i desetu alineju Preambule Ustava BiH, član 8. Evropske konvencije, član 27. Međunarodnog pakta, član 30. Konvencije o pravima djeteta, Okvirnu konvenciju o regionalnim jezicima i jezicima manjina, Međunarodnu konvenciju o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, kao i Okvirnu konvenciju o pravima manjina. Također smatra da osporena odredba Ustava Republike Srpske krši član 2. Dopunskog protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i član 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 2. Dopunskog protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

47. Ustavni sud će na početku izlaganja dati opći stav o jeziku, odnosno zašto je pravo na ime jezika ustavno pitanje u konkretnom slučaju. Prilikom ispitivanja zahtjeva, Ustavni sud će se isključivo baviti ustavnim aspektima prava na ime jezika. Ustavni sud se neće baviti stručnim pitanjima i mogućim (stručnim) dilemama u vezi sa službenim jezicima koji se koriste u Bosni i Hercegovini (npr. da li se radi o jednom ili o tri jezika, u kojoj mjeri su oni slični ili različiti, itd.) jer su to pitanja koja treba da riješi struka (lingvistika), a ne Ustavni sud.

48. Kako postoje različiti jezici i različiti narodi/nacije koji njima govore, prirodno se nameće ideja o jeziku kao konstitutivnom elementu narodnosti/nacionalnosti. Jezik i pismo su jedno od bitnih obilježja konstitutivnog naroda koji čine njegov identitet. Kako je jezik, između svega ostalog, (i) izraz slobode izražavanja svoje narodnosti i kulture, sloboda upotrebe svog jezika i ravnopravnost jezika svakog naroda spada u zajamčena prava. Ova sloboda, kako za narode tako i za nacionalne manjine, znači pravo slobodne upotrebe svog jezika i u privatnom govoru, pismu pred državnim organima, u štampi i u drugim oblicima javne upotrebe jezika. Samim tim, svako pitanje koje zadire u ovu oblast evidentno predstavlja pitanje od vitalnog interesa za svaki konstitutivni narod.

49. Ustavni sud je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj 10/05 (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 10/05 od 22. jula 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 64/05)) dao pojam vitalnog interesa konstitutivnog naroda. Tako je Ustavni sud naveo nekoliko faktora koji oblikuju razumijevanje navedenog pojma. Prvo da je pojam "vitalnog interesa" funkcionalna kategorija i ne može se posmatrati odvojeno od pojma konstitutivnosti konstitutivnih naroda čije vitalne interese štiti član IV/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine. Dalje je Ustavni sud u pomenutoj odluci istakao da: "U zadnjoj alineji Preambule Ustava Bosne i Hercegovine, Bošnjaci, Hrvati i Srbi su definisani kao konstitutivni narod (u zajednici sa ostalim) i građani Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je, u svojoj Trećoj djelimičnoj odluci broj U 5/98 (odluka od 7. januara 2000. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 23/00, stav 52) zaključio da 'kako god neodređen bio jezik Preambule Ustava BiH zbog ovog nedostatka definicije statusa Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda, ona jasno označava sve njih kao konstitutivne narode, tj. kao narode'. Pojam konstitutivnosti naroda, kako je dalje navedeno, nije apstraktan pojam, već on inkorporira određene principe bez kojih jedno društvo, sa ustavno zaštićenim razlikama, ne bi moglo efikasno funkcionirati" (Odluka Ustavnog suda broj U 2/04, tačka 33).

50. U daljnjoj analizi značenja "vitalnog interesa", Ustavni sud je u citiranoj odluci naglasio da je značenje "vitalnog interesa" djelimično oblikovano članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine koji naglašava da je Bosna i Hercegovina demokratska država, odnosno "da demokratski organi vlasti i pravične procedure najbolje stvaraju miroljubive odnose unutar pluralističkog društva" (alineja 3. Preambule). S tim u vezi, interes konstitutivnih naroda da u punom kapacitetu učestvuju u sistemu vlasti i aktivnostima javnih organa vlasti se može posmatrati kao vitalni interes. Također je istakao da: "Vitalni interesi konstitutivnih naroda kao što je već istaknuto u ovoj odluci uključuju zaštitu raznih prava i sloboda koji pružaju značajnu pomoć u osiguravanju da konstitutivni narodi mogu iznijeti svoje interese u okviru kolektivne jednakosti i sudjelovanja u funkcioniranju države. Pored toga što je to ustavno pravo (vidi član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa čl. I/4, II/3.m) i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, Evropsku povelju za regionalne jezike i jezike manjina i Četvrtu djelimičnu odluku Ustavnog suda br. U 5/98 od 18. i 19. augusta 2000. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", br. 36/00, tačka 34), sloboda korištenja svog jezika u sudjelovanju i pristupu obrazovanju, informacijama i idejama na tom jeziku spada u vitalne interese" (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/04, tač. 38-41).

51. Ustavni sud također podsjeća na stav iznesen u citiranoj odluci broj U 5/98 kojim je istaknuto: "Budući da svaka odredba ustava entiteta mora biti konzistentna sa Ustavom BiH, uključujući Preambulu ovog ustava, odredbe Preambule pružaju pravnu osnovu za preispitivanje svih normativnih akata nižeg reda u odnosu na Ustav BiH dok god pomenuta preambula sadrži ustavne principe koji, prema riječima kanadskog Vrhovnog suda, opisuju sfere nadležnosti, doseg prava i obaveza, ili uloge političkih institucija. Odredbe preambule onda nisu samo opisne, već im je također data moćna normativna snaga, te one predstavljaju valjan standard za sudsku kontrolu Ustavnog suda" (stav 26).

52. U kontekstu navedenog Ustavni sud će prvo analizirati kako je pitanje jezika regulirano u ustavno-pravnom sistemu Bosne i Hercegovine.

53. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da Ustav Bosne i Hercegovine nije eksplicitno regulirao pitanje upotrebe službenih jezika u Bosni i Hercegovini. Međutim, Preambula Ustava Bosne i Hercegovine propisuje načelo konstitutivnosti naroda koje sadrži niz pojedinačnih kolektivnih prava konstitutivnih naroda (u zajednici sa ostalim) i građana Bosne i Hercegovine. Jezik, kako je već navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, jedno je od bitnih obilježja konstitutivnog naroda koje čini njegov identitet. To ustavno pravo proizlazi iz poštovanja načela ljudskog dostojanstva iz prve rečenice Preambule Ustava Bosne i Hercegovine. Bilo bi iluzorno govoriti o poštovanju ljudskog dostojanstva iz prve rečenice Preambule Ustava Bosne i Hercegovine ako se ne bi poštovala volja konstitutivnih naroda i ostalih da slobodno upotrebljavaju svoj jezik.

54. Ustavni sud dalje ističe da je pitanje upotrebe službenih jezika u Federaciji Bosne i Hercegovine regulirano članom 6. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine tako što je u stavu (1) navedenog člana propisano da su: "Službeni jezici u Federaciji Bosne i Hercegovine: bosanski jezik, hrvatski jezik i srpski jezik", dok je u stavu (2) propisano: "Ostali jezici mogu se koristiti kao sredstvo komunikacije i nastave". Službeni jezici su prema prvobitnim odredbama Ustava Federacije BiH bili bosanski i hrvatski, međutim provođenjem odluke o konstitutivnosti sva tri naroda u Federaciji Bosne i Hercegovine, Amandmanom XXIX propisano je da je i srpski jezik službeni jezik.

55. Ustavni sud dalje ukazuje da je Pravilima Ustavnog suda (vidi "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), koja su donesena u skladu sa članom VI/2.b) Ustava Bosne i Hercegovine, pitanje upotrebe jezika i pisma regulirano tako što je u članu 6. stav (1) propisano da: "U radu Ustavnog suda se osigurava ravnopravna upotreba jezika i pisama koji su u službenoj upotrebi u Bosni i Hercegovini" dok je stavom (2) propisano da: "Kada u radu Ustavnog suda učestvuju sudije koje je imenovao predsjednik Evropskog suda za ljudska prava, na odgovarajući način se osigurava upotreba engleskog jezika." Članom 17. stav (1) navedenih Pravila dalje je regulirano pitanje upotrebe jezika tako što se: "U postupku pred Ustavnim sudom koriste se službeni jezici i pisma iz člana 6 ovih pravila, a na zahtjev učesnika u postupku, pripadnika drugih naroda, Ustavni sud može dopustiti upotrebu drugog jezika", dok je stavom (2) propisano: "Ustavni sud će osigurati uvjete da svako može efektivno ostvariti pravo iz stava (1) ovog člana." Ustavni sud također napominje da je sastavni dio navedenih pravila i formular apelacije koju je podnosilac dužan popuniti prilikom obraćanja Ustavnom sudu. U tački 10. formulara apelacije kao službeni jezik "na kom apelanti žele da komuniciraju sa Ustavnim sudom" navedeni su bosanski, hrvatski i srpski.

56. Pitanje službenih jezika u Republici Srpskoj regulirano je članom 7. stav 1. Ustava Republike Srpske kojim je propisano da: "Službeni jezici Republike Srpske su: jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda." Stavom 2. navedenog člana je propisano da "na područjima gdje žive druge jezičke grupe u službenoj upotrebi su njihovi jezici i pisma, na način određen zakonom".

57. Ustavni sud, prije svega želi, ukazati da je osporena odredba člana 7. stav 1. Ustava Republike Srpske donesena 19. aprila 2002. godine kada je visoki predstavnik donio odluku o izmjenama i dopunama Ustava Republike Srpske (Amandman LXXI), a radi provođenja četiri djelimične odluke Ustavnog suda broj U 5/98 (odluka o konstitutivnosti). Obrazlažući razloge za donošenje navedene odluke visoki predstavnik je konstatirao da je: "Ustavni sud u svojoj trećoj djelomičnoj odluci u slučaju broj 5/98 od 30. juna i 1. jula 2000. godine, odlučio da je isključenje bilo kojeg konstitutivnog naroda iz uživanja ne samo građanskih nego i prava naroda u cijeloj Bosni i Hercegovini u jasnoj suprotnosti sa pravilima o ne-diskriminacija koja su sadržana u Aneksu 4., a ta pravila su utvrđena u cilju ponovne uspostave multi-etničkog društva koje se temelji na jednakim pravima Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda i svih građana; te imajući na umu da entiteti Bosne i Hercegovine nisu do sada preduzeli nikakve korake u pravcu implementacije pomenute četiri djelomične odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u slučaju broj 5/98", te je također istakao "da su neophodne izmjene teksta nekih od amandmana na Ustav Republike Srpske koji su dostavljeni visokom predstavniku".

58. Ustavni sud zapaža da je do donošenja navedenog amandmana u Republici Srpskoj u službenoj upotrebi bio samo "srpski jezik ijekavskog i ekavskog izgovora". Dakle, razlog donošenja navedenog amandmana na Ustav Republike Srpske bilo je usaglašavanje entitetskog ustava sa Ustavom BiH nakon Odluke Ustavnog suda broj U 5/98. Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio "čak ako su konstitutivni narodi u stvarnosti u većinskom ili manjinskom položaju u entitetima, izričito priznanje Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda u Ustavu BiH može samo značiti da nijedan od njih nije ustavno priznat kao većina, tj. drugim riječima, da oni uživaju jednakost kao grupa. Mora se, stoga, zaključiti, na isti način kao što je švajcarski Vrhovni sud izveo iz priznanja nacionalnih jezika obavezu kantona da ne potiskuju ove jezičke grupe, da priznanje konstitutivnih naroda i ustavni princip koji leži u pozadini–princip kolektivne jednakosti, nameću obavezu entitetima da ne diskriminiraju, u prvom redu, one konstitutivne narode koji su, u stvarnosti, u manjinskom položaju u odgovarajućem entitetu. Stoga, tu nije samo jasna ustavna obaveza da se ne krše pojedinačna prava na diskriminacijski način, koja slijedi iz člana II/3. i 4. Ustava BiH, već također i ustavna obaveza nediskriminacije u smislu prava grupa ako npr. jedan ili dva konstitutivna naroda imaju specijalni povlašteni tretman kroz pravni sistem entiteta" (vidi Treća djelimična odluka Ustavnog suda broj U 5/98 od 1. jula 2000. godine, stav 59, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 23/00 od 14. septembra 2000. godine).

59. Ustavni sud mora da odgovori na pitanje da li se definicijom službenog jezika u članu 7. stav 1. Ustava Republike Srpske nameće bošnjačkom narodu naziv jezika i time mu uskraćuje pravo na imenovanje svoga jezika, a na koji način bi (kako to tvrdi podnosilac zahtjeva) bilo povrijeđeno načelo konstitutivnosti bošnjačkog naroda u odnosu na pravo na ime vlastitog jezika.

60. Ustavni sud zapaža da je u prvoj rečenici člana 7. stav 1. Ustava Republike Srpske data definicija službenih jezika Republike Srpske, pa je tako navedeno da su službeni jezici u Republici Srpskoj "jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda". Ustavni sud smatra da je na ovaj način data opisna - neutralna definicija službenih jezika koji se koriste u Republici Srpskoj, a nije dat naziv jezika konstitutivnih naroda. Naime, kako proizlazi iz same definicije, "jezik bošnjačkog naroda" opisno se određuje da je to jezik kojim govore Bošnjaci (bez ustavnog imenovanja tog jezika). Dakle, za razliku od Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Pravila Ustavnog suda gdje je eksplicitno dat naziv jezika koji su u službenoj upotrebi u Federaciji Bosne i Hercegovine i prilikom komunikacije sa Ustavnim sudom, Ustav Republike Srpske ne imenuje, tj. ne daje naziv jeziku, već ga vezuje za konstitutivni narod tako što propisuje da je u Republici Srpskoj, između ostalog, u upotrebi i "jezik bošnjačkog naroda". Na ovaj način ne nameće se bošnjačkom narodu naziv jezika, već se konstatira da bošnjački narod ima pravo da kao službeni jezik koristi svoj jezik. Dakle, da je službeni jezik u Republici Srpskoj pored "jezika srpskog naroda" i "jezika hrvatskog naroda" i jezik "bošnjačkog naroda".

61. Ustavni sud napominje da je Venecijanska komisija u svom mišljenju povodom implementacije Odluke Ustavnog suda broj U 5/98 i usvojenih amandmana na Ustav Republike Srpske (usvojeno na 52. plenarnom zasjedanju 18-19. oktobra 2002. godine), između ostalog, istakla: "Osjetljivim pitanjem zvaničnih jezika bavi se novi član 7. Zvanični jezici u Republici Srpskoj su jezik Srpskog naroda, jezik Bošnjačkog naroda i jezik Hrvatskog naroda. Ova neodređena formulacija je takva da bi se izbjegle sve nepotrebne rasprave oko tačnih naziva jezika."

62. Ovakav pristup da se svim, pa tako i konstitutivnom - bošnjačkom narodu daje pravo da se sam odredi - opredijeli za naziv svog jezika, po mišljenju Ustavnog suda, u skladu je sa načelom konstitutivnosti naroda. Dakle, osporena odredba ne imenuje službene jezike (ne daje njihove nazive), pa tako ne sadrži ni naziv (ime) jezika koji bi bio suprotan imenu jezika kojim govore Bošnjaci u Republici Srpskoj. Osporena odredba, kada se analizira u apstraktnom smislu bez konkretnih slučajeva, odnosno postupanja javne vlasti u Republici Srpskoj, ne sprečava Bošnjake da jezik kojim govore nazovu imenom kojim žele. Ustavni sud zaključuje da je prva rečenica člana 7. stav 1. Ustava Republike Srpske u dijelu "jezik bošnjačkog naroda" kao neutralna odredba koja ne imenuje naziv jezika u skladu sa načelom konstitutivnosti naroda.

63. Međutim, Ustavni sud naglašava da je (suprotno većini navoda iz odgovora na zahtjev) jezik vlasništvo naroda koji ga govori i zato njegovo ime treba da odražava želje što većeg broja ljudi koji ga govore. Ustavno načelo o slobodi upotrebe svog jezika i slobodi imenovanja svog jezika prema vlastitoj želji proizlazi iz poštovanja načela ljudskog dostojanstva iz prve rečenice Preambule Ustava Bosne i Hercegovine, te predstavlja izražavanje pripadnosti narodu, posebno izražavanje nacionalne kulture.

64. Ustav Bosne i Hercegovine nigdje ne propisuje da se imena jezika kojim govore konstitutivni narodi moraju vezati za ime konstitutivnog naroda. Ustav Bosne i Hercegovine daje pravo konstitutivnim narodima i Ostalim da jezik kojim govore nazovu imenom kakvim žele. Ovakva odredba na daje pravo javnim vlastima u Republici Srpskoj da u konkretnim slučajevima određuje ime jezika kojim govore Bošnjaci suprotno od njihovog ustavnog prava da jezik kojim govore nazovu imenom kojim žele. Ime jezika ne može biti uvjetovano ni lingvističkim pravilima zato što je ustavno pravo na ime jezika odvojeno od sadržaja jezika, standarda jezika, itd. Osporena odredba ne sprečava Bošnjake niti bilo koga drugog da jezik kojim govore nazovu imenom kojim žele. Stoga, ovakav koncept osporene odredbe upravo slijedi stav da Ustav Bosne i Hercegovine daje pravo svim konstitutivnim narodima, pa tako i Bošnjacima, kao i drugima koji se tako ne izjašnjavaju, da jezik kojim govore nazovu imenom kojim žele.

65. Ustavni sud dalje treba da odgovori na pitanje da li osporena odredba, zato što ne sadrži naziv "bosanski jezik", krši pravo na obrazovanje i školovanje na maternjem jeziku Bošnjacima kao i onim pripadnicima Ostalih koji smatraju da je "bosanski jezik" njihov maternji jezik i da li se na ovaj način krši načelo zabrane diskriminacije građana iz grupe "Ostalih" koji pripadaju bosanskoj jezičkoj zajednici u vezi sa pravom na obrazovanje na maternjem jeziku.

66. Pravo na obrazovanje koje garantira prva rečenica člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, po samoj svojoj prirodi, zahtijeva da ga uređuje država, ali se time nikada ne smije povrijediti suština prava, niti smije da bude u suprotnosti s drugim pravima predviđenim u Evropskoj konvenciji ili njezinim protokolima (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, str. 32, stav 5). U odnosu na njegovu drugu rečenicu Evropski sud je u svojoj presudi Campbell i Cosans protiv Ujedinjenog Kraljevstva objasnio riječi "filozofska uvjerenja" u smislu druge rečenice člana 2. Naime, u svom uobičajenom značenju riječ "uvjerenja" nije sama po sebi sinonim riječi "mišljenja" i "ideje" kako su one upotrijebljene u članu 10. Evropske konvencije kojim se garantira sloboda izražavanja. Ona je sličnija pojmu "vjerovanja" (u francuskoj verziji teksta convictios) koji se javlja u članu 9. kojim se garantira sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti i označava gledišta koja u izvjesnom stepenu mogu biti uvjerljiva, ozbiljna, dosljedna i važna (vidi Evropski sud, Campbell i Cosans protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. februara 1982. godine, Serija A, broj 48, str. 16, stav 36).

67. Također, Evropski sud je naveo da "riječ filozofski nije moguće iscrpno definirati", te da "je neophodno uložiti malo truda da bi se došlo do njegovog preciznog značenja". Evropski sud je naveo da "imajući u vidu Evropsku konvenciju kao cjelinu, uključujući i član 17, izraz filozofska uvjerenja u ovom slučaju označava", prema mišljenju Evropskog suda, "takva uvjerenja koja zavređuju da se poštuju u demokratskom društvu (vidi Evropski sud, Young, James i Webster protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 13. augusta 1981. godine, Serija A, broj 44, str. 25, stav 63) i koja nisu u neskladu s ljudskim dostojanstvom". Osim toga, "ta uvjerenja ne smiju biti u suprotnosti sa pravom djeteta na obrazovanje, čemu je posvećen čitav član 2. u kojem dominira prva rečenica" (vidi Evropski sud, Campbell i Cosans protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. februara 1982. godine, Serija A, broj 48, str. 16, stav 36).

68. Dalje, prema praksi Evropskog suda, član 2. obuhvaća sve funkcije države koje se tiču obrazovanja i nastave, ne dopušta da se pravi razlika između vjerske nastave i drugih predmeta. On propisuje da država mora poštovati uvjerenja roditelja, i vjerska i filozofska, u cjelokupnom programu državnog obrazovanja.

69. Ustavni sud podsjeća na stav izražen u Odluci broj U 26/13 koja je donesena u postupku ocjene ustavnosti Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju Republike Srpske, Zakona o srednjem obrazovanju i vaspitanju Republike Srpske i zakona o osnovnom obrazovanju i odgoju i zakona o srednjem obrazovanju i odgoju svih deset kantona u Federaciji BiH. U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao da: "Sve principe i standarde koji su propisani Evropskom konvencijom u pogledu diskriminacije i prava na obrazovanje podržava i Ustavni sud. Dalje, Ustavni sud smatra da je u složenoj državi kakva je Bosna i Hercegovina potrebno da postoji sistem obrazovanja koji neće biti u suprotnosti sa navedenim principima. Naime, neophodno je da sistem obrazovanja ponudi roditeljima i djeci pravo pristupa obrazovanju koje će biti u skladu sa njihovim vjerskim i filozofskim uvjerenjima koja zavređuju da se poštuju u demokratskom društvu bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu. Jedino je takva vrsta obrazovanja u demokratskom duhu kojom naravno teži Bosna i Hercegovina a sve ostalo bilo bi iluzorno" (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 26/13 od 26. marta 2015. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 33/15, stav 39).

70. U citiranoj odluci je dalje istaknuto da odredbe spornih zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju entiteta Republike Srpske koje propisuju da se nastavni planovi i programi donose u okviru nadležnog ministarstva obrazovanja u saradnji sa pedagoškim zavodima nisu, same po sebi, diskriminirajuće ako bi se postigao cilj da se sporni zakoni, koji obiluju odredbama o zabrani diskriminacije prema bilo kojem osnovu, provode i implementiraju na ispravan način u duhu spornih zakona. Upravo navedeni zakoni, prema mišljenju Ustavnog suda, sadrže opća načela međunarodnog prava, na koje podnosilac zahtjeva upućuje u smislu čl. II/1. i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine jer svojim odredbama propisuju i garantiraju veoma visok stepen zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda bez diskriminacije u oblasti obrazovanja. To je bila i obaveza entiteta Republika Srpska prema Okvirnom zakonu koji je postavio opća načela i ciljeve u obrazovnom sistemu Bosne i Hercegovine. Međutim, način implementacije odredaba zakona u praksi u okviru nadležnih ministarstava koja donose podzakonske akte, kao i provedba tih akata ne može biti pitanje kojim se Ustavni sud treba baviti prilikom ocjene ustavnosti spornih zakona u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine (stav 57).

71. Ustavni sud ponovo upućuje na praksu iz Odluke broj U 10/05, koja je donesena na osnovu člana IV/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, u kojoj je Ustavni sud naglasio da se neće baviti implementacijom zakona. Naime, u toj odluci Ustavni sud je naveo da se kao argumenti da je predloženi zakon destruktivan za vitalne interese hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini ne mogu koristiti tvrdnje da su postojeće televizijske stanice Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske navodno de facto televizijske stanice na bosanskom i srpskom jeziku i da zadovoljavaju potrebe samo bošnjačkog i srpskog naroda.

72. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporena odredba ne može služiti kao opravdanje da nadležne vlasti u Republici Srpskoj zabranjuju Bošnjacima ili Ostalim da ime maternjeg jezika koji uče u školi bude bosanski jezik. Međutim, samo zato što osporena odredba ne sadrži naziv "bosanski jezik" ona ne krši pravo na obrazovanje na maternjem jeziku Bošnjacima i "Ostalima". Ukoliko se osporena odredba tumači u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine ona daje pravo Bošnjacima i Ostalim na školovanje na bosanskom jeziku. Nadležne javne vlasti u Republici Srpskoj su dužne na ovaj način primjenjivati navedenu odredbu u obrazovnom sistemu, kao što je i navedeno u prethodnom dijelu obrazloženja prilikom ocjene ustavnosti sporne odredbe u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.

73. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je da li osporena odredba ima za posljedicu da se pripadnici "Ostalih" koji pripadaju "bosanskoj jezičkoj zajednici" automatski ne mogu identificirati ni sa jednim od službenih jezika u Republici Srpskoj (u identitetskom smislu), čime se, kako navodi podnosilac zahtjeva, krši njihovo pravo na privatni i porodični život iz člana 8. Evropske konvencije, odnosno da li na ovaj način i onim pripadnicima Ostalih koji smatraju da je bosanski jezik njihov maternji jezik uskraćuje pravo na identitet u smislu člana 8. Evropske konvencije.

74. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je pravo "Ostalih" da budu jednaki u uživanju svojih ljudskih prava i sloboda, kako individualnih tako i kolektivnih, utvrđeno u presudama Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine od 22.12.2009. godine i Zornić protiv Bosne i Hercegovine od 15. jula 2014. godine (dostupne na www.mhrr.gov.ba). U obje presude jasno je identificiran zaključak da "Ostali" moraju biti jednaki u uživanju ustavnih prava i sloboda, te da se kolektivna jednakost konstitutivnih naroda ne može ostvariti na račun pripadnika "Ostalih". U kontekstu navedenog, kao i zaključka Ustavnog suda, da je prva rečenica člana 7. stav 1. Ustava Republike Srpske u dijelu "jezik bošnjačkog naroda" u skladu sa načelom konstitutivnosti bošnjačkog naroda u odnosu na pravo na jezik iz Preambule Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da ovakav pristup ne pravi razliku između konstitutivnih naroda i "Ostalih", odnosno niko nije u privilegiranom niti u podređenom položaju u pogledu upotrebe jezika, pa tako ni "Ostali". Osporena odredba, kao što je naglašeno u prethodnim stavovima ove odluke, ne daje pravo javnoj vlasti da određuje ime jezika, već je to isključivo pravo konstitutivnih naroda i Ostalih. Osporena odredba ne zabranjuje pripadnicima Ostalih (kao ni Bošnjacima) da jezik kojim govore zovu "bosanski" i nadležne vlasti u Republici Srpskoj dužne su im to omogućiti. Javne vlasti u Republici Srpskoj ne mogu osporenu odredbu tumačiti na neustavan način niti mogu određivati ime jezika mimo volje naroda koji ga govori. Činjenica je da osporena odredba kao službene jezike propisuje samo jezike konstitutivnih naroda. Međutim, podnosilac zahtjeva ne osporava odredbu člana 7. Ustava Republike Srpske zato što nije kao službeni jezik propisala jezik kojim govore "Ostali", već neustavnost vidi u tome što osporena odredba ne sadrži naziv bosanski jezik što, samo po sebi, nije razlog za njezinu neustavnost.

75. Ustavni sud dalje treba da odgovori na pitanje podnosioca zahtjeva da li javna vlast u Republici Srpskoj de facto diskriminira Bošnjake u odnosu na Srbe zato što u praksi "jezik srpskog naroda" naziva "srpski", dok isti takav pristup ne primjenjuje na Bošnjake jer "jezik bošnjačkog naroda" ne naziva "bosanskim".

76. Ustavni sud zapaža da je u kontekstu navedenog podnosilac zahtjeva naveo primjere ocjene u školskim knjižicama u kojima se upisuje ocjena iz "srpskog jezika" a ne iz "jezika srpskog naroda", te primjer Osnovne škole "Petar Kočić" u Kravicama (Konjević Polje) i Osnovne škole u Kozarcu gdje se prema odlukama Republičkog pedagoškog zavoda u nastavu uvodi jezik bošnjačkog naroda mada su djeca bošnjačke nacionalnosti prije toga godinama pohađala nastavu na "bosanskom jeziku". Pored navedenog, podnosilac zahtjeva navodi primjere da zvanična stranica Vrhovnog suda Republike Srpske koristi "srpski jezik", da se na zvaničnoj stranici Pedagoškog zavoda Republike Srpske "jasno ukazuje da se u Republici Srpskoj uči srpski jezik dok bosanskog jezika i nema" i sl.

77. U vezi s navedenim, Ustavni sud ističe da je u prethodnim tačkama ove odluke osporenu odredbu ocijenio apstraktno i da je zaključio da postojeća odredba slijedi stav da Ustav Bosne i Hercegovine daje pravo svim konstitutivnim narodima kao i drugima koji se tako ne izjašnjavaju da jezik kojim govore nazovu imenom kojim žele. Ustavni sud ne može ispitivati sve slučajeve u kojima javna vlast u Republici Srpskoj tumači osporenu odredbu i primjenjuje je u praksi. Svaki pojedinačni slučaj može biti predmet nekog posebnog postupka, pa na kraju i postupka pokrenutog na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ponovo naglašava da je ustavno pravo konstitutivnih naroda i ostalih koji se tako ne izjašnjavaju da jezik kojim govore nazovu imenom kojim žele i svako suprotno postupanje u praksi vodilo bi kršenju Ustava Bosne i Hercegovine, ali i Ustava Republike Srpske. Ustavno pravo na ime jezika prema želji onog naroda koji govori taj jezik ne može biti uvjetovano lingvističkim pravilima jer ustavno pravo na ime jezika ima prevagu nad lingvističkim pravilima. Osporena odredba ne daje pravo javnim vlastima u Republici Srpskoj da u konkretnim slučajevima određuju ime jezika, konkretno jezika kojim govore Bošnjaci, suprotno od njihovog ustavnog prava da jezik kojim govore nazovu imenom kojim žele. Prilikom postupanja u takvim slučajevima sva nadležna tijela (sudovi i upravni organi) trebaju imati u vidu stav Ustavnog suda da svi konstitutivni narodi, kao i Ostali koji se tako ne izjašnjavaju, imaju ustavno pravo da jezik kojim govore nazovu imenom kojim žele i da je samo takvo tumačenje i primjena u praksi u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

78. Ustavni sud zaključuje da prva rečenica člana 7. stav 1. Ustava Republike Srpske u dijelu "jezik bošnjačkog naroda" kao neutralna odredba koja ne imenuje naziv jezika nije u suprotnosti sa načelom konstitutivnosti bošnjačkog naroda i Ostalih u odnosu na pravo na jezik iz Preambule Ustava Bosne i Hercegovine. Također, Ustavni sud zaključuje da prva rečenica člana 7. stav 1. Ustava Republike Srpske u dijelu "jezik bošnjačkog naroda" nije u suprotnosti s odredbom člana 2. Dopunskog protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 2. Dopunskog protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 8. Evropske konvencije, člana 27. Međunarodnog pakta, člana 30. Konvencije o pravima djeteta, Okvirnom konvencijom o regionalnim jezicima i jezicima manjina, Međunarodnom konvencijom o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, kao i Okvirnom konvencijom o pravima manjina.

VII. Zaključak

79. Ustavni sud zaključuje da je prva rečenica člana 7. stav 1. Ustava Republike Srpske u dijelu "jezik bošnjačkog naroda" neutralna odredba koja ne određuje naziv jezika, već sadrži ustavno pravo konstitutivnog bošnjačkog naroda da, kao i svi konstitutivni narodi i Ostali koji se tako ne izjašnjavaju, jezik kojim govori nazove imenom kojim želi, što je u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i svako suprotno postupanje u praksi vodilo bi kršenju Ustava Bosne i Hercegovine, ali i Ustava Republike Srpske.

80. Na osnovu člana 57. stav 2. alineja b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

81. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje predsjednika Mirsada Ćemana suprotno odluci, kojem se pridružila sutkinja Seada Palavrić.

82. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.

Izdvojeno mišljenje predsjednika Mirsada Ćemana u predmetu U 7/15

(Član 43. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH" broj 94/14)).
Na prvi pogled nije se teško složiti sa stavom većine u Ustavnom sudu iz obrazloženja odluke "da osporena odredba ("prva rečenica člana 7. stav 1. Ustava Republike Srpske u dijelu koji glasi: 'jezik bošnjačkog naroda'"), kada se analizira u apstraktnom smislu, ne sprečava Bošnjake da jezik kojim govore nazovu imenom kojim žele", te je, kao takva, neutralna odredba koja ne određuje naziv jezika, već sadrži ustavno pravo konstitutivnog bošnjačkog naroda da, kao i svi konstitutivni narodi i Ostali koji se tako ne izjašnjavaju, jezik kojim govori nazove imenom kojim želi, što je, kako eksplicitno zaključuje Ustavni sud, u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, te da bi svako suprotno postupanje u praksi vodilo kršenju Ustava Bosne i Hercegovine, ali i Ustava Republike Srpske" (tačka 79. odluke).
Pogotovo se nije teško složiti sa pristupom koji je Ustavni sud imao u ovom slučaju, tj. da "... će se isključivo baviti ustavnim aspektima prava na ime jezika... da se neće baviti stručnim pitanjima i mogućim (stručnim) dilemama u vezi sa službenim jezicima koji se koriste u Bosni i Hercegovini (npr. da li se radi o jednom ili o tri jezika, u kojoj mjeri su oni slični ili različiti, itd.) jer su to pitanja koja treba da riješi struka (lingvistika), a ne Ustavni sud" (tačka 47).
Međutim, dublja analiza navoda iz odgovora Narodne skupštine na zahtjev za ocjenu ustavnosti sporne odredbe entitetskog ustava (tač. 21-35. odluke), a posebno ranije ustanovljena, a povodom ovog zahtjeva, obnovljena i pooštrena neustavna praksa javnih vlasti (obrazovnih i drugih) u entitetu Republika Srpska upućuju na to da je Ustavni sud u konkretnom slučaju spornu odredbu mogao i morao sagledati u širem kontekstu koji nauka konstitucionalizma na određeni način ohrabruje. Jer Ustav u suspstancionalnom smislu, pored same norme, čine opći i posebni društveni odnosi, ciljevi i vrijednosti koji se njim promoviraju kao dostignuto stanje, ali i projekcija kojoj se legitimno teži - moralni, ideološki i programski ciljevi. Naime, pravila odnosno metodologija tumačenja pravne norme općenito ne samo da poznaju ovakav pristup (evolucionistički, u razumnoj mjeri) nego se radi o razvijenoj praksi širom demokratskog svijeta koji istinski teži afirmaciji konstitucionalizma i uloge ustavnih sudova u njima, te efektivnoj zaštiti ljudskih prava i sloboda otklanjanjem svih oblika diskriminacije.
Uostalom i Evropski sud za ljudska prava kada kroz svoje odluke tumači i primjenjuje Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, čije odredbe su nerijetko dosta uopćene (a Konvencija je, da podsjetim, sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine - član II 2), to čini na način što u tzv. operativnom dijelu (dispozitivu) i obrazloženju odluka sporno pitanje rješava kroz sasvim konkretne stavove i poruke kojima, u pravilu, ne treba dodatno tumačenje.
Stoga, ukoliko se određena ustavna norma ili institut iz bilo kojeg razloga počnu razumijevati, tumačiti i primjenjivati suprotno od njihovog pravog (?!) značenja ili nastane dilema o njihovom pravom značenju i smislu onda, prije svega, ustavotvorac mora intervenirati i otkloniti razloge koji tome vode, odnosno, kao u ovom slučaju, kada je ustavotvorac/Narodna skupština taj koji normi daje sporno značenje i smisao, to mora biti otklonjeno na drugi ustavan način. U okvirima postojećeg ustavno-pravnog poretka u Bosni i Hercegovini to znači kroz jasnu i nedvosmislenu obrazloženu odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Međutim, u predmetu U 7/15 ovaj Ustavni sud je ocjeni ustavnosti osporene odredbe pristupio apstrahujući realni kontekst iz kojeg je ustavni spor zapravo proistekao, kao i mogućnosti koje su mu stajale na raspolaganju u okviru široko prihvaćenog modernog shvaćanja konstitucionalizma prema kojem je Ustavni sud ipak posljednje i realno uporište ne samo formalnog nego i suštinskog tumačenja smisla ustavne norme.
Zbog toga što je apstraktna ocjena ustavnosti u pravilu i po definiciji dosta kompleksna, a odluke vrlo često slojevite, te i same zahtijevaju dosta umijeća i ustavnopravnog znanja (pogotovo iskrene volje) u postupku njihove implementacije, to je dodatni razlog i obaveza da, kada budu donesene, odluke budu u svemu i u cjelini jasne i konkretne. Ova odluka, sasvim sam uvjeren, u cjelini posmatrano, to ipak NIJE.
Naime, prema mom mišljenju, obrazloženje i dispozitiv Odluke u predmetu broj U 7/15 nisu kompatibilni, pa to ovu odluku čini slabom odlukom koja, kao i sporna ustavna odredba, može i vjerovatno će biti podložna različitom razumijevanju. Samo na prvi pogled u konkretnom slučaju se radi o "neutralnoj odredbi" koja bi, istina, mogla biti tako okvalificirana, ali u drugom društvenom kontekstu i razvijenijoj pravnoj i političkoj kulturi. Kontraargumentacija Narodne skupštine, međutim, jasno pokazuje da u konkretnom slučaju ne postoji niti takav "neutralan" društveni kontekst, a ni pravna, pogotovo ne politički tolerantna kultura i namjera. Odgovornost Ustavnog suda Bosne i Hercegovine je bila da to prepozna i na to adekvatno odgovori.
Zato su očigledna suzdržanost i oprez (iako po sebi najčešće ne moraju biti sporni) koje je Ustavni sud ispoljio u konkretnom slučaju, ja bih rekao s varljivim uvjerenjem da će ovako koncipirana odluka proizvesti očekivani pravni efekat i ustavno-pravne i praktične konsekvence, po mom mišljenju, bili pogrešni i proizveli su nekoliko bitnih slabih karakteristika ove odluke koje će se u pravoj mjeri i s velikom vjerovatnoćom pokazati tek u postupku njezine provedbe (doduše ne samo zbog toga):
1. S formalnog stajališta odluka je ipak nejasna, protivrječna je (bez obzira što pojam "odluka" podrazumijeva sve njezine dijelove) jer su dispozitiv i obrazloženje nekompatibilni i ne slijedi u dovoljnoj mjeri standard "obrazložena odluka" koji i ovaj Ustavni sud primjenjuje kada tretira odluke redovnih sudova u apelacionom postupku. Uporedno, uvjeren sam da bi odluku s ovako protivrječnim dispozitivom i obrazloženjem svaki žalbeni sud u redovnom sudskom postupku, upravo primjenom standarda "obrazložena odluka", osporio i takvom je okvalificirao.
2. Ustavni sud mora u suštini razriješiti ustavnopravno pitanje, te svojim stavom i odlukom rasvijetliti spornu normu kako s formalnog stanovišta (npr. moguće jezičko značenje ili značenja), ali jednako tako mora otkloniti mogućnost njezinog različitog tumačenja i faktičkog produženja spora. U protivnom, Sud devalvira ne samo ustavnu odredbu o obaveznosti njegovih odluka (član VI.5 Ustava) nego i svrsishodnost samog postupka ocjene ustavnosti koji bi, kroz odluku i njezino prihvaćanje, morao doprinijeti harmonizaciji prakse s Ustavom.
3. Iako je implementacija, tj. provedba odluka bilo kojeg organa, pa i ove odluke Ustavnog suda, pitanje za sebe, ona se ne može odvojiti od kvaliteta odluke. Ako odluka, kao takva, ostavlja prostora za voluntarizam onda to nije dobra niti kvalitetna odluka. Voluntarizam se u konkretnom slučaju ne može isključiti jer je Ustavni sud za tako nešto, suštinskom, ako ne formalnom neusklađenošću dispozitiva i obrazloženja odluke, ostavio odškrinuta vrata.
Dakle, bez obzira što je kao jedno od bitnih pitanja na koja mora odgovoriti apostrofirao i pitanje "da li javna vlast u Republici Srpskoj de facto diskriminira Bošnjake u odnosu na Srbe zato što u praksi "jezik srpskog naroda" naziva "srpski", dok isti takav pristup ne primjenjuje na Bošnjake jer "jezik bošnjačkog naroda" ne naziva "bosanskim" (tačka 75. odluke), Ustavni sud se nije do kraja vodio stvarnom težinom nalaza i ustavno-pravnih konsekvenci potvrdnog odgovora nego se, kako sam ističe, ograničio isključivo na "apstraktnu" ocjenu usprkos tome što je našao i zaključio da diskriminacija de facto postoji. To će, po svemu sudeći, veoma teško doprinijeti realnom otklanjanju neustavnog stanja u konkretnom slučaju bez obzira što odluka, i ovakva kakva jeste (ako se tako hoće čitati), na to ipak obavezuje.
S druge strane, nekonzistentno je u ovom kontekstu i pozivanje na mišljenje Venecijanske komisije iz 2002. godine (tačka 61. odluke) u kome se pitanje zvaničnih jezika u Republici Srpskoj uistinu kvalificira tek kao "osjetljivo pitanje" kojim se bavi "novi član 7. Ustava" ovog entiteta i zaključuje da je ova neodređena formulacija takva "da bi se izbjegle sve nepotrebne rasprave oko tačnih naziva jezika". Ustavni sud zanemaruje da ovo pitanje u međuvremenu (prošlo je više od 13 godina) nije ostalo niti je postalo na ravni pukog lingvističkog spora i akademskih "prepucavanja" (zašto to i tako ne nazvati), nego se sve vrijeme, očigledno mimo očekivanja, ispoljava prije svega kao prvorazredno ustavno-pravno i praktično pitanje koje se tiče elementarnih ljudskih prava i sloboda, pojedinačnih i kolektivnih. Naime, upravo Venecijanska komisija, ali i Evropski sud za ljudska prava u brojnim mišljenjima i odlukama insistiraju ne samo na formalnom sadržaju i značenju norme nego i na njihovoj praktičnoj provedbi (praksi) kao relevantnom kriteriju. Zato se Ustavni sud u konkretnom slučaju mogao, zapravo morao je ?!, umjesto što se u tački 49. odluke pozvao na predmet broj U 10/05, pozvati na svoju praksu u drugim slučajevima, ali i na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj "nevažno je da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, Serija A, broj 25, stav 226). Ovo je standard koji nije izmislio ovaj Ustavni sud nego tekovina principijelnog i u okviru uzusa modernog konstitucionalizma razumijevanja Evropske konvencije (pogotovo, već sam napomenuo, što je Evropska konvencija sastavni dio Ustava BiH, što je za naše prilike izuzetno važno). Konačno, siguran sam da ni Venecijanska komisija pod "neutralnom/neodređenom" formulacijom sporne norme entitetskog Ustava nije podrazumijevala pravo da se bilo kojem konstitutivnom narodu (u ovom slučaju bošnjačkom) uskrati pravo na imenovanje svog jezika kako sam želi umjesto što mu se to nameće pod neosnovanim izgovorima i obrazloženjima poduprtim samo naučnim ili kvazinaučnim mišljenjima lingvista koja im "idu u prilog", ne osvrćući se na jednako tako referentna drugačija mišljenja.
Iz navedenih razloga, iako podržavam stajališta i interpretaciju (tj. odluku) u onim dijelovima obrazloženja u kojima Ustavni sud eksplicitno zaključuje da sporna odredba člana 7. stav 1. Ustava Republike Srpske "... sadrži ustavno pravo konstitutivnog bošnjačkog naroda (naravno i bilo kojeg drugog) da, kao i svi konstitutivni narodi i Ostali koji se tako ne izjašnjavaju, jezik kojim govori nazove imenom kojim želi...", nisam se mogao složiti i podržati dispozitiv ove odluke jer u društvenom i ustavnopravnom kontekstu, kakav je još uvijek u Bosni i Hercegovini, a koji je trebalo uzeti u obzir, za takav stav nema uvjerljive argumentacije. Barem ne dovoljno uvjerljive. Naprotiv!
Po mom mišljenju, Ustavni sud je stavove iz obrazloženja morao sasvim eksplicitno izraziti i u dispozitivu odluke, a ne samo kroz obrazloženje, što dalje znači dispozitiv i obrazloženje međusobno uskladiti, tako što će:
- utvrditi da sporna odredba nije "neutralna" odredba, i
- usvojiti zahtjev za ocjenu ustavnosti i utvrditi da "prva rečenica člana 7. stav 1. Ustava Republike Srpske u dijelu koji glasi: "jezik bošnjačkog naroda" nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine".
Tek ovako strukturirana i argumentirana odluka bi, makar na formalnoj ravni, imala više šanse da ne ostane u kategoriji ius nudus (golo pravo).
Iako su u odgovoru Narodne skupštine na zahtjev za ocjenu ustavnosti navedeni kao dio navodne stručne argumentacije, navodi i tvrdnje u tač. 34. i 35. odluke, na koje se Ustavni sud nije posebno osvrnuo, primarno su političke naravi, pa se na njih neću detaljnije osvrtati. Ipak, riječ je o neosnovanim tezama i tvrdnjama koje bi analiza legislative, ali i prakse po tim pitanjima jasno demantirala.
Proizlazi, u suštini, da se u ovom slučaju radi o mom djelimičnom neslaganju sa stavom većine, što sa žaljenjem, ali i dužnim poštovanjem prema mojim kolegicama i kolegama i njihovom mišljenju, odnosno stavu o ovom pitanju smatram potrebnim konstatirati.
Čini mi se, u ovom kontekstu uputnim podsjetiti, nakon svega, da je npr. u predmetu broj U 9/09 ovaj Ustavni sud (tačka 70. navedene odluke) konstatirao, odnosno zaključio da: "Ustavni sud mora uzeti u obzir svoje vlastito znanje i razumijevanje situacije u Bosni i Hercegovini. Budući da je mnogo bliži i upućeniji u društvene i političke uslove života u Bosni i Hercegovini u današnjem vremenu nego što je to slučaj (čak i - dodao MĆ) sa Evropskim sudom...".
Većina u Ustavnom sudu ponekad "zaboravi" na vlastite standarde koje je Sud ranije izgradio. Odluka broj U 7/15 je, očigledno, jedan takav primjer.