Službeni glasnik BiH, broj 57/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4881/14, rješavajući apelaciju DOO "NPC Internacional" Banja Luka i Đoke Kesića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija DOO "NPC Internacional" Banja Luka i Đoke Kesića.

Utvrđuje se povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 083505 14 Gž od 22. augusta 2014. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. "NPC Internacional" d.o.o. Banja Luka i Đoko Kesić iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Dejan Miletić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 13. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 083505 14 Gž od 22. augusta 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 083505 10 P od 27. februara 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Zlatana Markovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 7. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i opunomoćenica tužitelja Ljiljana B. Miljanović, advokat iz Doboja, dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 15. novembra do 7. decembra 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Odlučujući u pravnoj stvari tužitelja protiv prvotuženog Dragana Čolića (novinara), te dugoapelanta, koji je kao glavni i odgovorni urednik imao procesnu poziciju drugotuženog, i prvoapelanta (izdavača) koji je imao procesnu poziciju trećetuženog, radi naknade štete za duševne bolove prouzrokovane klevetom, Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 083505 10 P od 27. februara 2014. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda, kojom je tužbeni zahtjev djelomično usvojen, a u preostalom dijelu odbijen. Naime, u stavu 1. navedene presude obavezani su apelanti da tužitelju na ime nematerijalne štete za duševne bolove, zbog povrede ugleda, solidarno isplate iznos od 3.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 27. februara 2014. godine do isplate i da mu isplate troškove postupka u iznosu od 411,00 KM. U stavu 2. iste presude je u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev (preko dosuđenog iznosa - do iznosa od 30.000,00 KM).

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je tužitelj svoj zahtjev za naknadu štete utemeljio na tekstu koji je objavljen u dnevnim novinama "Press RS" broj 1006 od 24. marta 2010. godine pod naslovom "Lekar tera žene da se skidaju u čekaonici" sa uvodom teksta "Pacijentkinje kao logorašice" u kojem su prvoapelant, kao izdavač, i drugoapelant, kao glavni i odgovorni urednik, iznijeli niz neistina o tužitelju, citirajući izjave nekih lica iz kojih su zaključili "da je grupa pacijentkinja Doma zdravlja u Brodu optužila ginekologa Zlatana Markovića (tužitelj) da traži od njih da se, umjesto u ordinaciji, za pregled svlače u čekaonici ove zdravstvene ustanove gdje svako može da ih vidi". U tužbi je, dalje, navedeno da su apelanti, upotrebljavajući riječi i izraze koji su neprimjereni ličnosti tužitelja za vrijeme obavljanja posla u Domu zdravlja Brod, u kojem radi jednom sedmično kao specijalista ginekolog, iznijeli neistine prema kojima je skandalozno postupao sa pacijentkinjama, na ponižavajući način, čime mu je narušen ugled i povrijeđeni dostojanstvo i čast.

7. Tuženi su u odgovoru na tužbu iznijeli sljedeće: da je tužbeni zahtjev neosnovan, jer je javno informiranje slobodno i u interesu javnosti, da odredbe Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK) štite pravo na slobodu izražavanja, što podrazumijeva sadržaj i način na koji je izneseno izražavanje, da se ove odredbe primjenjuju ne samo na informacije i sadržaj koji se smatra korisnim i neuvredljivim već i na one koje mogu uvrijediti, uznemiriti i šokirati, da javnost ima opravdan interes da zna o predmetnom događaju (kvalitet zdravstvenih usluga), da se analizom predmetnog teksta može zaključiti da nije postojala namjera da se tužitelju povrijedi ugled, niti je to učinjeno, već je namjera bila da se javnost objektivno informira o situaciji i položaju pacijentkinja, da autor niti u jednom dijelu teksta nije iznosio vlastite opservacije i mišljenje povodom predmetnog događaja, već su iznesene optužbe koje su na račun tužitelja iznijele njegove pacijentkinje, i to na način da je ispoštovana odredba člana 5. Kodeksa za štampu, da je autor teksta prije objave teksta o predmetnom događaju zatražio mišljenje tužitelja i objavio njegovu izjavu o spomenutoj kontroverzi na adekvatan način, da tužitelj apelantima nikad nije dostavio demanti, pa on nije mogao ni biti objavljen.

8. U toku postupka su provedeni dokazi na okolnost tvrdnji iz tužbe i odgovora na tužbu, i to: uvidom i čitanjem pisane dokumentacije, između ostalog spornog teksta i tekstova sa zvaničnog sajta Općine Brod, saslušanjem tužitelja i Dragana Čolića (novinara, u postupku je bio prvotuženi) u svojstvu parničnih stranaka i saslušanjem svjedoka. Među parničnim strankama je bilo sporno da li su iznesene informacije u spornom tekstu istinite ili ne, da li je navodima iz spornog teksta tužitelju nanesena nematerijalna šteta i da li su apelanti zbog toga odgovorni.

9. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da je njegov zadatak, u smislu odredbe člana 5. ZZK, da ispita da li navodi izneseni u spornom tekstu predstavljaju neistinite činjenice ili ne. Pri tome se polazi od toga, kako je dalje obrazloženo, da je lice koje je iznijelo klevetu, ustvari, iznijelo neistinu, pa je na tom licu teret dokazivanja da je klevetnička izjava eventualno istinita (obaveza apelanata) pri čemu se ne zanemaruje primjena navedenog principa na strani oklevetanog lica, konkretno tužitelja. Ocjenjujući izvedene dokaze u skladu sa odredbama materijalnog prava, ZZK i Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Osnovni sud je ocijenio da je tužitelj dokazao da su apelanti sadržajem spornog teksta u kome su prenijeli neistinite informacije prouzrokovali štetu tužitelju koja se ogleda u duševnim bolovima zbog povrede njegovog ugleda. Naime, iz iskaza tužitelja u svojstvu parnične stranke, kako je dalje obrazloženo, proizlazi da klevetničkim navodima u spornom tekstu tužitelj smatra sljedeće: "da primorava pacijentkinje da se, umjesto u ordinaciji, svlače u čekaonici gdje svako može da ih vidi, da su njegovi postupci klasičan primjer ponižavanja žena, da tretira pacijentkinje kao logorašice i da ih pokušava svesti na ljude drugog reda." S tim u vezi, tužitelj je prilikom saslušanja negirao istinitost takvih navoda, napominjući da ga nikad niko nije upoznao s nekim anonimnim pismom pacijentkinje upućenim načelniku Općine Brod, da mu se prije objave teksta telefonskim putem obratilo lice nepoznatog imena i prezimena postavljajući mu pitanja u vezi s događajem koji je kasnije i objavljen, pri čemu je negirao navode da se pacijentkinje pripremaju za pregled u hodniku, ali se tom prilikom i našalio izjavivši da bi neke (pacijentkinje) možda voljele da "izvode striptiz pred doktorom", što je kasnije preneseno u novinskom članku u ružnijem kontekstu - da ih ponižava, tretira kao logorašice i pokušava svesti na ljude drugog reda.

10. Iz navedenog dokaza - iskaza tužitelja sud je, kako je navedeno u obrazloženju presude, utvrdio pravno relevantne činjenice iz kojih proizlazi da su navodi apelanata iz spornog teksta neistiniti, konkretno da je na osnovu ovog dokaza utvrđeno da nije istina da pacijentkinje tretira kao logorašice i da ih ponižava.

11. Iz iskaza novinara saslušanog u svojstvu parnične stranke (u sudskom postupku bio je prvotuženi) na okolnost tvrdnji iz tužbe Osnovni sud je utvrdio da je do podataka o događaju došao putem zvaničnog web-sajta Općine Brod iz kog proizlazi da je načelnik Općine putem anonimnog pisma pacijentkinje obaviješten o problemu čekaonice za pacijentkinje u Domu zdravlja u kom je tužitelj kao ljekar specijalista zaposlen po ugovoru o djelu, da je, zatim, nazvao tužitelja kako bi provjerio navode iz anonimnog pisma i tim povodom u vezi sa problemom prostora za pripremu specijalističkog ljekarskog pregleda od tužitelja dobio podatak da nisu tačni navodi o nepostojanju kabine za pripremu pri čemu je (tužitelj) šaljivo izjavio da bi "neke (pacijentkinje) voljele da izvode striptiz pred doktorom", te da smatra da je sve prikupljene podatke sa web-sajta Općine, anonimnog pisma i izjave tužitelja adekvatno prenio u sporni članak.

12. Obrazlažući neosnovanost navoda iz odgovora na tužbu prema kojima apelanti iznesenim sadržajem teksta negiraju odgovornost za klevetu, ukazujući da je u konkretnom slučaju u pitanju vrijednosni sud, a ne iznošenje neistinitog izražavanja, Osnovni sud je naveo da analizom dokaza koje su izveli apelanti nije utvrđeno da su dokazali istinitost svojih tvrdnji. Stoga je zaključeno da su se ostvarile okolnosti na koje je tužitelj ukazao, jer su apelanti pežorativnim navodima u spornom tekstu doveli javnost u zabludu da tužitelj ponižava žene koje dolaze na zdravstveni pregled. U vezi s iznošenjem mišljenja u spornom tekstu, Osnovni sud je zaključio da su apelanti svoje mišljenje mogli iznijeti na razumljiviji način i pojasniti zbog čega smatraju da tužitelj na način opisan u sadržaju teksta ponižava žene. Kako to nisu učinili, zaključeno je da su naštetili tužiteljevom ugledu i samopoštovanju. Ocjenom izvedenih dokaza je utvrđeno da sadržaj spornog teksta predstavlja klevetničku izjavu o kvalitetu i načinu rada tužitelja, jer je prosječnom čitaocu iz sadržaja teksta jasno da se tužitelj kao ljekar prema pacijentkinjama nije ponašao u skladu s pravilima struke, uvažavajući njihove ličnosti. Postojanje odgovornosti apelanata u konkretnoj situaciji, osim navedenog, utvrđena je i na temelju njihovog ponašanja povodom predmetnog događaja. S tim u vezi je pojašnjeno da su apelanti na osnovu podataka sa zvaničnog sajta Općine Brod i anonimnog pisma pacijentkinje sačinili tekst spornog sadržaja o tužitelju, pri čemu nije prikazano anonimno pismo, što, prema ocjeni suda, znači da su upravo oni okvalificirali rad tužitelja, uobičajeno se pozivajući na anonimni izvor. Apelanti su, kako je dalje navedeno, svakako imali pravo komentirati rad tužitelja sa aspekta kvaliteta zdravstvenih usluga, ali je taj komentar morao biti prezentiran na bazi argumenata, bez ružnih riječi i zlonamjernih kvalifikacija, u skladu s novinarskom etikom i pristupom. U tom smislu su ocijenjeni način i oblik putem kojeg je preneseno sporno izražavanje (dnevne novine), priroda i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost općeprihvaćenih profesionalnih standarda, opći interes i, s tim u vezi, pravo na slobodu izražavanja na koje su se apelanti pozvali. U vezi sa posljednjim, pravom na slobodu izražavanja, Osnovni sud je zaključio da opći interes, zaista, dopušta pokretanje pitanja o eventualnom kvalitetu zdravstva, ali da se zaštita i primjena prava na slobodu izražavanja ne mogu zahtijevati iznošenjem neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na ugled nekog lica. S obzirom na to da su apelanti u postupku imali mogućnost dokazati da je sporno izražavanje istinito i na taj način se osloboditi odgovornosti za klevetu, a time i odgovornosti za štetu, a to nisu učinili, Osnovni sud je zaključio da sporno izražavanje predstavlja činjenično izražavanje koje ima elemente klevete, te da su, stoga, apelanti dužni nadoknaditi tužitelju štetu. Imajući u vidu da je tužitelj na ime naknade nematerijalne štete, zbog povrede ugleda zatražio 30.000,00 KM, a da su, s tim u vezi, ocijenjene sve okolnosti propisane u odredbi člana 11. ZZK i člana 200. ZOO, Osnovni sud je smatrao da naknada štete u iznosu od 3.000,00 KM predstavlja pravičnu naknadu kao satisfakciju za duševne bolove koje su apelanti prouzrokovali tužitelju. U preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, tužbeni zahtjev je odbijen.

13. Okružni sud je, odlučujući o žalbi apelanata, donio Presudu broj 71 0 P 083505 14 Gž od 22. augusta 2014. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je nakon ispitivanja osporene presude naveo da je odluka prvostepenog suda rezultat pravilne primjene materijalnog prava, jer su apelanti u spornom tekstu iznijeli neistine na račun tužitelja, pri čemu su na strani 3. presude ponovljene pravno relevantne činjenice na kojima je tužitelj zasnovao svoj zahtjev, tvrdnjom da su u pitanju neistinite činjenice. U takvoj činjeničnoj situaciji Okružni sud je, potvrđujući da po svom sadržaju sporni tekst o tužitelju predstavlja klevetu u smislu člana 5. ZZK, zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelante obavezao da tužitelju nadoknade nematerijalnu štetu, jer u postupku nisu dokazali istinitost objavljenih informacija koje su iznesene u spornom tekstu. Osim toga, Okružni sud se osvrnuo na žalbeni navod apelanata prema kojem su u spornom tekstu iznesene činjenice i saznanja do kojih su došli uvidom u zvanični web-sajt Općine Brod i uvidom u anonimno pismo pacijentkinje. S tim u vezi je obrazloženo da takvi žalbeni navodi nisu osnovani, jer su podaci sa sajta Općine mogli biti provjereni kod osoblja Doma zdravlja i direktora, a u konkretnoj situaciji nisu, niti činjenica postojanja anonimnog pisma pacijentkinje predstavlja garanciju tvrdnji koje su u tom pismu navedene. Okružni sud smatra da su apelanti imali obavezu da dokažu da na njihovoj strani nije bilo namjere i nepažnje da tužitelju prouzrokuju štetu, da su imali obavezu dokazati da je njihovo izražavanje zaista bilo istinito (a ne neistinito), pa žalbeni prigovori nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude iz koje proizlazi da su u spornom tekstu, iznoseći neistinu (klevetu) o tužitelju, zloupotrijebili pravo na slobodu izražavanja. Prvostepena presuda je potvrđena i u pogledu dosuđene visine naknade kao satisfakcije za pričinjenu štetu tužitelju (duševne bolove za povredu ugleda izazvanu iznošenjem klevete) i u pogledu odluke o troškovima postupka koja je donesena pravilnom primjenom materijalnog i procesnog prava.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i člana 17. Evropske konvencije. Obrazlažući povrede navedenih prava apelanti ukazuju da su redovni sudovi utvrdili visinu nematerijalne štete u vidu duševnih bolova tužitelja, a da tokom postupka na te okolnosti tužitelj nije izveo niti jedan dokaz, pozivajući se pri tome na stav Ustavnog suda iz predmeta broj AP 3001/10 od 5. septembra 2013. godine. U pogledu, prema njihovom mišljenju, pogrešnog utvrđenja redovnih sudova da su u okolnostima konkretnog slučaja u spornom tekstu iznijeli neistinite činjenice o tužitelju i na taj način ga oklevetali, apelanti su naveli: da se sporni članak bavio temom od općeg interesa za javnost (kvalitetom zdravstvene zaštite), da su do podataka o predmetnom događaju došli putem zvaničnog web-sajta Općine na kom je bilo objavljeno anonimno pismo nezadovoljne pacijentkinje, da je, zatim, kontaktirano sa načelnikom Općine i direktorom Doma zdravlja koji su potvrdili postojanje problema s prostorom u kom su se obavljali specijalistički pregledi i čekaonice za pacijente, da je nakon toga telefonskim putem kontaktirano sa tužiteljem koji je negirao navode u vezi sa postojanjem problema neadekvatnog prostora za pripremu pregleda pri čemu je dao i vlastito mišljenje prema kojem bi "neke voljele da izvode striptiz", da je u spornom novinskom tekstu iznesen vrijednosni sud formiran na bazi mišljenja i stava više nezadovoljnih pacijentkinja i stava tužitelja o tom pitanju, dakle, dvije suprotstavljene strane, vjerno prenoseći saznanja do kojih su istražujući predmetni događaj došli, te da, stoga, u smislu odredaba ZZK, ne postoji odgovornost za klevetu. Osim toga, navode iz spornog teksta smatraju istinitim, jer evidentno u Domu zdravlja u kom je tužitelj zaposlen postoji problem s adekvatnim prostorom za pripremu specijalističkog pregleda, kako proizlazi iz zvaničnog web-sajta Općine Brod na kom je evidentiran veliki broj pritužbi i komentara povodom uvjeta u kojima tužitelj radi i načina na koji radi, koji, nažalost, redovni sudovi, osim što je evidentiran kao dokaz, nisu ni analizirani, niti ocijenjen s drugim dokazima. Stoga se, prema mišljenju apelanata, postavlja pitanje da li su sudovi mogli isključivo na temelju kazivanja tužitelja, konkretno njegovim saslušanjem u svojstvu parnične stranke, utvrditi da su navodi iz teksta neistiniti, jer ih tužitelj tako doživljava, a ne suprotno tome. Također su ukazali da pri izvođenju zaključka o postojanju klevete sudovi nisu ocijenili okolnosti da su apelanti prije objave kontaktirali sa drugim licima (načelnikom, direktorom Doma zdravlja), pa i samim tužiteljem, a zatim objavili sporni tekst o spomenutom događaju iznoseći javnosti vrijednosni sud o nezadovoljstvu pojedinih pacijentkinja povodom problema s adekvatnim prostorom pri pružanju medicinskih usluga.

15. Apelanti su predložili da se apelacija usvoji i utvrdi kršenje njihovih prava na koja su u apelaciji ukazali, posebno akcentirajući pravo na slobodu izražavanja, te da se osporena presuda Okružnog suda ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje u skladu sa standardima iz Evropske konvencije i Ustava Bosne i Hercegovine.

b) Odgovor na apelaciju

16. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju sve prigovore istaknute u apelaciji ocijenio neosnovanim naglasivši da u svemu ostaje pri obrazloženju datom u osporenoj presudi.

17. Osnovni sud je naveo da presudom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata na koja u apelaciji neosnovano ukazuju i da je presuda potvrđena drugostepenom presudom.

18. U iscrpnom odgovoru na apelaciju opunomoćenik tužitelja je sve apelacione prigovore ocijenio neosnovanim, ukazujući da su redovni sudovi postupali na pravilan i zakonit način i da su utvrdili sve bitne činjenice iz kojih proizlazi nesumnjiv zaključak da su apelanti u spornom tekstu o tužitelju iznijeli niz neistina, zbog kojih je trpio duševne bolove. U okolnostima konkretnog slučaja apelanti su postupali neprimjereno, iznoseći neistinite tvrdnje koje su pokušali interpretirati kao stav pacijentkinja iako takav stav zasigurno nije tačan, već usmjeren na izazivanje loših asocijacija i podsjećanja na logore. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

19. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Opšti deo

Član 1. stav 1. tačka a)

Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

Član 5.
Odgovornost za klevetu

(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usled nepažnje iznijelo ili pronelo izražavanje.

(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Izuzeci od odgovornosti

Član 6.

(1) U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, vjerovatnost da bi šteta nastala i da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

20. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:

Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanju o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 083505 14 Gž od 22. augusta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 15. septembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 13. novembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelanti osporavaju presude redovnih sudova ukazujući da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, te člana 17. Evropske konvencije.

26. S tim u vezi, Ustavni sud ima u vidu da je osporenim odlukama usvojen tužbeni zahtjev prema kojem su apelanti obavezani da tužitelju nadoknade nematerijalnu štetu po osnovu pretrpljenih duševnih bolova u određenom novčanom iznosu za iznesenu klevetu učinjenu putem sredstva javnog informiranja – štampe.

27. Budući da se suština zahtjeva apelanata odnosi na zaštitu "prava na slobodu izražavanja" i iz toga proistekle obaveze na naknadu štete, koje je zaštićeno članom 10. Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), ispitati da li se u konkretnom slučaju radi o neistinitom iznošenju činjenica (kleveti) ili vrijednosnom sudu (mišljenju), odnosno da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite prava apelanata na slobodu izražavanja.

Pravo na slobodu izražavanja

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

29. Član 10. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

a) Opći principi

30. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom definiraju dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na "informacije" ili "ideje" koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi, Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

31. Kad su u pitanju ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da se pri odlučivanju u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem: da li činjenice predmeta ukazuju da je "izražavanje" obuhvaćeno članom 10. Evropske konvencije, da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, da li teži ostvarenju legitimnog cilja i, na kraju, da li je miješanje "neophodno u demokratskom društvu". Posljednja tri kriterija se tiču opravdanosti miješanja u pravo na slobodu izražavanja i s tim ciljem je, ukoliko je odgovor na prva dva kriterija (pitanja) potvrdan, potrebno utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima ustanovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. S tim u vezi je u okviru analize opravdanosti miješanja s aspekta proporcionalnosti potrebno utvrditi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i, s druge strane, pravo lica koje je tekstom (izražavanjem) napadnuto da zaštiti svoju reputaciju koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije u okviru prava na privatni život (vidi, Evropski sud, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70).

32. Kako su i Evropski sud, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi sa istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati dok se za istinitost mišljenja ne zahtijeva dokazivanje (vidi, Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, Serija A broj 103, stav 46, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, tač. 75-76, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine, tačka 31). Ovaj stav je putem odluka Evropskog suda i Ustavnog suda konstantno reafirmiran s tim što je naročito ukazano da mediji ne smiju prekoračiti određene granice koje ulaze u opseg člana 8. Evropske konvencije, već je njihova dužnost da pružaju i saopćavaju informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa, budući da javnost ima pravo da takve informacije dobije. Član 10. Evropske konvencije štiti ne samo suštinu iznesenih ideja i informacija već i formu u kojoj su one prenesene, a novinarska sloboda uključuje i određeni stepen pretjerivanja ili čak provokacije (vidi, Evropski sud, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40 (e)).

33. Konačno, kako proizlazi iz prakse Evropskog suda, malo je prostora unutar člana 10. stav 2. Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa, pri čemu su granice prihvatljive kritike mnogo šire kada su u pitanju javne ličnosti kao što su političari nego kada su u pitanju privatna lica.

b) Primjena navedenih principa na konkretan slučaj

34. Dovodeći navedene opće principe u vezu s činjenicama konkretnog predmeta (na neke od njih su ukazali apelanti), Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju osporene presude donesene na osnovu ZZK i ZOO iz čega proizlazi da je miješanje u pravo na slobodu izražavanja propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv. Osim toga, osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužitelj protiv apelanata zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja u pravo apelanata na slobodu izražavanja zaštita "ugleda ili prava drugih" u okviru prava na privatnost, dakle, ugleda tužitelja, što je, svakako, legitiman cilj.

35. Ustavni sud, imajući u vidu princip proporcionalnosti, dalje treba ispitati da li su u osporenim presudama uzeti u obzir svi faktori koji su bili opredjeljujući u zaključku da su u konkretnom slučaju apelanti prouzrokovali štetu tužitelju. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je dokazati postojanje "hitne društvene potrebe", koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Za Ustavni sud se s tog aspekta postavlja pitanje da li je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između slobode izražavanja apelanata i tužiteljevog prava na privatnost (ugled).

36. U vezi s tim, Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za što se mogu dati dokazi. Imajući u vidu specifičnost postupka radi naknade štete učinjene klevetom i činjenice da istinitost mišljenja nije potrebno dokazivati, postavlja se pitanje da li je pretpostavka prema kojoj su apelanti kao prenosioci informacije iznijeli neistinu, pa su, u smislu principa o teretu dokazivanja, bili obavezni dokazati njenu istinitost isključivo primjenjiva, ili nasuprot tome, redovni sudovi, u smislu standarda prava na slobodu izražavanja garantiranog članom 10. Evropske konvencije, imaju obavezu ocijeniti sve relevantne okolnosti koje se tiču konkretnog slučaja u smislu uspostavljanja jasne razlike između činjenica i vrijednosnih sudova. Pod tim okolnostima se, u smislu prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, prije svega podrazumijeva da li je pojedinac (o kome je izneseno određeno izražavanje) javna ili privatna ličnost, da li se izražavanje odnosi na potrebu javnosti da se informira o nekoj važnoj društvenoj temi, ili se tema tiče privatnog života lica koje je u pitanju, da li ta tema može doprinijeti raspravi od općeg društvenog interesa ili ne, način na koji su pribavljene informacije, da li je sa licem koje je u pitanju (javno ili privatno) kontaktirano radi provjere informacija, da li mu je data mogućnost da odgovori na iznesene navode, da li se izvještavanje odnosi na privatni ili poslovni segment lica koje je u pitanju, kontekst i cilj objavljivanja informacije, da li je izražavanje rezultat namjernog ili postupanja uslijed nepažnje itd.

37. U konkretnom slučaju su, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda, redovni sudovi u postupku povodom tužbe za naknadu štete imali u vidu činjenicu koja se tiče statusa tužitelja i njegovog zanimanja, dakle, da je u pitanju privatna ličnost, doktor medicine-specijalista ginekologije i akušerstva, da opći interes u konkretnom slučaju dopušta pokretanje pitanja o eventualnom kvalitetu zdravstva, da su apelanti nesporno u sadržaju teksta, opisujući način rada tužitelja s pacijentkinjama pozivajući se na anonimni izvor, okvalificirali njegov rad na način koji je, prema mišljenju sudova, suprotan pravilima struke. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je primjenom navedenih kriterija bilo neophodno napraviti jasnu razliku i utvrditi da li su apelanti u spornom tekstu o tužitelju iznijeli neistinite činjenice, ili je bio u pitanju vrijednosni sud, kako su tvrdili apelanti, te s tim u vezi, da li su postupali "u dobroj namjeri" (u skladu s profesionalnim standardima).

38. Ustavni sud, u tom smislu, podsjeća na presudu Evropskog suda u predmetu Dalban protiv Rumunije (presuda od 28. septembra 1999. godine, tač. 49-50) u kojoj je aplikant, novinar, napisao članak u kojem se govorilo o nizu prevara koje je počinio izvršni direktor poljoprivrednog preduzeća u vlasništvu države s kojim je bio povezan jedan od senatora, zbog čega su ga domaći sudovi sankcionirali. Evropski sud je, utvrđujući kršenje prava na slobodu izražavanja, naveo da bi "bilo neprihvatljivo da se novinaru zabrani izražavanje kritičkog vrijednosnog suda osim onda kada je u stanju dokazati njegovu istinu". U tom slučaju Evropski sud je uočio da nema dokaza prema kojima je opis događaja iz članka potpuno neistinit i da je cilj bio isključivo podsticanje klevetničkih izjava protiv izvršnog direktora i senatora, da nije pisao o aspektima privatnog života, već o njegovom ponašanju i držanju u svojstvu izabranog predstavnika i da se novinari pod određenim okolnostima mogu osloniti na glasine kada izvještavaju o pitanjima od javnog interesa. Domaći sudovi su smatrali da način na koji je aplikant iznio svoje mišljenje ne odgovara realnosti i da se, stoga, radi o kleveti, te da je činjenica prema kojoj nije bilo osnova da se protiv izvršnog direktora pokrene krivični postupak zbog navodnih prevara dovoljna da se utvrdi da je informacija u članku neistinita.

39. Imajući u vidu navedenu praksu, kao i uspostavljene relevantne kriterije, Ustavni sud smatra spornim zaključak redovnih sudova da su apelanti tekstom pod naslovom "Lekar tera žene da se skidaju u čekaonici" sa uvodom "Pacijentkinje kao logorašice" i sadržajem prema kojem tužitelj pacijentkinje tretira kao logorašice i ponižava ih narušili ugled tužitelja klevetom i prouzrokovali mu duševne bolove zbog kojih su dužni da mu nadoknade nematerijalnu štetu. Ustavni sud, suprotno zaključku redovnih sudova, smatra da se navedene fraze o tužitelju kao doktoru specijalisti (dakle, u vršenju javnog posla) u tekstu ne mogu smatrati činjenicama čiju je istinitost trebalo utvrđivati (dokazivati) u postupku, već vrijednosnim sudom (mišljenjem) o temi od općeg društvenog interesa (a ne o privatnom životu tužitelja) koja se u širem kontekstu tiče kvaliteta zdravstva u određenoj lokalnoj zajednici (općina) i pružanju medicinskih (specijalističkih) usluga u toj lokalnoj zajednici (putem Doma zdravlja). Pri tome ne treba zanemariti kontekst i cilj objavljivanja spornog sadržaja, dakle, okolnost evidentnog nedostatka adekvatnog prostora u kom se medicinske usluge pružaju zbog čega je načelnik Оpćine, kako iz provedenih dokaza proizlazi, kontaktirao sa direktorom Doma zdravlja s ciljem prevazilaženja tog problema. Tužitelj, također, u svom iskazu u svojstvu parnične stranke nije negirao postojanje tog problema, ali je o tom pitanju, u odnosu na apelante, imao drugačije viđenje i utisak, pri čemu način pribavljanja informacija (web-sajt Оpćine, anonimno pismo pacijentkinje) predstavlja dovoljnu činjeničnu osnovu za navedeni vrijednosni sud.

40. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da Evropski sud smatra da se, prilikom razmatranja ovakvih predmeta, mora uvjeriti da su nacionalne vlasti primijenile standarde koji su u skladu sa principima propisanim članom 10. Evropske konvencije i, štaviše, da su odluke zasnovale na prihvatljivoj procjeni relevantnih činjenica (vidi, Evropski sud, Vogt protiv Njemačke, presuda od 26. septembra 1995. godine, Serija A broj 323, str. 25-26, stav 52, Jerusalem protiv Austrije, aplikacija broj 26958/95, stav 33, ECHR 2001-II sa daljnjim referencama). Imajući u vidu da u okolnostima konkretnog slučaja prethodno nije napravljena jasna razlika između vrijednosnog suda (mišljenja) i činjenica, niti su ocijenjeni kontekst i cilj informacije u vezi s društvenim interesom, već su zaključci do kojih su redovni sudovi došli utemeljeni isključivo na iskazu tužitelja i njegovog utiska o spornom izvještavanju, uz pretpostavku da su apelanti o tužitelju iznijeli neistinu, a u postupku izvedeni dokazi nisu dokazali suprotno, ocjenjujući da je anonimno pismo uobičajeni način pozivanja (novinara) na izvor objavljenih informacija (a ne dovoljna činjenična osnova), zanemarujući okolnost da su predmetni događaj i navodi iz anonimnog pisma prije objave provjereni s tužiteljem lično, Ustavni sud smatra da nije bilo mjesta za primjenu odredbe člana 5. ZZK, kojom je regulirana odgovornost za klevetu. Primjena navedene zakonske odredbe dolazi u obzir samo u slučaju kada se radi o iznošenju neistinitih činjenica, a ne vrijednosnih sudova čiju istinitost u postupku nije potrebno dokazivati ako postoji barem neka činjenična osnova koja takav sud može potkrijepiti, kao što je u konkretnom slučaju anonimno pismo, podaci sa web-sajta Općine i evidentni nedostatak prostora za pružanje kvalitetnih medicinskih usluga. Nasuprot tome, Ustavni sud ocjenjuje da je izostala primjena odredbe iz člana 6. stav 1. tačka a) ZZK kojom su propisani izuzeci od odgovornosti za klevetu u slučaju kada je saopćenjem izneseno mišljenje (vrijednosni sud) upravo zbog propuštanja redovnih sudova da primjenom navedenih kriterija Evropskog suda naprave jasnu razliku između onoga što predstavlja vrijednosnu ocjenu (mišljenje) u odnosu na činjenične tvrdnje.

41. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno pravo apelanata na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, jer miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja nije bilo proporcionalno pravu tužitelja na ugled u okviru prava na privatnost.

Ostali navodi

42. S obzirom na zaključke o povredi prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje navode o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava iz člana 17. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da u spornom izvještavanju (tekstu) apelanata naprave jasnu razliku između činjeničnih tvrdnji i vrijednosnog suda, što je rezultiralo miješanjem u pravo apelanata na slobodu izražavanja.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.