Službeni glasnik BiH, broj 59/20

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6035/18, rješavajući apelacije Marinka Katića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

OBRAZLOŽENJE

Usvajaju se apelacije Marinka Katića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se rješenjâ Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 Dn 011 76115 Gž 2 od 21. septembra 2018. godine i broj 07 0 Dn 011 760 15 Gž 2 od 21. septembra 2018. godine. Predmeti se vraćaju Kantonalnom sudu u Mostaru, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Mostaru da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

1. Marinko Katić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Mladen Šimić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 29. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 Dn 011 76115 Gž 2 od 21. septembra 2018. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 6035/18.

2. Apelant, kojeg zastupa isti advokat, 29. oktobra 2018. godine podnio je apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 07 0 Dn 011 760 15 Gž 2 od 21. septembra 2018. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 6036/18.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je zatraženo 15. maja 2020. godine da dostavi odgovor na apelaciju broj AP 6035/18, a 18. maja 2020. godine na apelaciju broj AP 6036/18.

4. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelacije u ostavljenom roku.

5. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 6035/18 i AP 6036/18 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 6035/18.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

7. Općinski sud u Čapljini - Zemljišnoknjižni ured (u daljnjem tekstu: ZK ured), postupajući po službenoj dužnosti u zemljišnoknjižnom predmetu za uspostavljanje zemljišnoknjižnog uloška, primjenom člana 65. i 88. stav 2. Zakona o zemljišnim knjigama Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o zemljišnim knjigama) donio je rješenjâ br. 053-0-DN-10-002 496 i 053-0-DN-10-003 752, oba od 11. septembra 2012. godine, o uspostavljanju preciziranih zemljišnoknjižnih uložaka u katastarskoj općini Čapljina (u daljnjem tekstu: prvi i drugi zk. uložak), kojim se dozvoljava na osnovu preciziranih prijavnih listova Katastarskog ureda Čapljina upis: u A listu prvog zk. uloška precizirane katastarske čestice (u daljnjem tekstu: prva k.č.), koju u naravi čine kuća i zgrada, i precizirane katastarske čestice (u daljnjem tekstu: druga k.č.), koju čini njiva 4. klase, a u A listu drugog zk. uloška precizirane katastarske čestice, koju u naravi čini neplodno zemljište (u daljnjem tekstu: treća k.č.). Tačkama 2. navedenih rješenja je utvrđeno da se na osnovu člana 69. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama dozvoljava uknjižba prava vlasništva na prvoj i drugoj k.č. upisanim u prvi zk. uložak i na trećoj k.č. upisanoj u drugi zk. uložak (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) u korist državnog vlasništva sa dijelom 1/1, a na nekretninama upisanim u A listu uknjižba prava korištenja u apelantovu korist sa dijelom 1/1.

8. U obrazloženju rješenjâ je navedeno da je 28. aprila 2011. godine Općinski sud na oglasnoj ploči suda, te u službenim glasilima po službenoj dužnosti objavio najavu uspostavljanja zemljišnoknjižnog uloška u skladu sa čl. 63. i 67. Zakona o zemljišnim knjigama i čl. 13. i 16. Pravilnika o postupanju u zemljišnoknjižnim stvarima. Dalje je navedeno da je apelant 28. jula 2011. godine podnio zahtjev ZK uredu za uspostavljanje zemljišnoknjižnog uloška za predmetne nekretnine, da je uz zahtjev priložio posjedovni list, ugovor o doživotnom izdržavanju od 9. decembra 2002. godine [koji je, kako proizlazi iz činjenica predmeta, zaključen u Općinskom sudu u Pločama, Republika Hrvatska, između apelanta kao davaoca izdržavanja i apelantovog oca Ivana Katića kao primaoca izdržavanja], izvod iz matične knjige umrlih od 11. jula 2011. godine i rješenje o dogradnji od 27. aprila 1978. godine. Zemljišnoknjižni referent je, zatim, kako je navedeno u rješenju, po službenoj dužnosti uputio poziv Službi geodetskih i imovinskopravnih poslova (u daljnjem tekstu: Služba) sa zahtjevom "o pravnom [osnovu] upisa posjednika" u preciziranom p.l., pa je obaviješten da je "Ivica Katić Perin upisan na osnovu Rješenja o dodjeli broj […] od 7.5.1980. godine". Navedeno je da je ZK ured, nakon proteka zakonskih rokova, a na osnovu dokaza priloženih uz zahtjev, te primjenom člana 69. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama, dozvolio upis prava korištenja na predmetnim nekretninama na apelanta.

9. Rješenjima Kantonalnog suda broj 07 0 Dn 007584 12 Gž od 11. decembra 2013. godine i broj 07 0 Dn 010793 12 Gž od 1. oktobra 2014. godine žalbe Melite Šetka kao zainteresiranog lica su uvažene, prvostepena rješenja su ukinuta i predmet je vraćen tom sudu na ponovni postupak i odlučivanje. U obrazloženju rješenjâ je konstatirano da se uknjižba prava korištenja na predmetnim nekretninama nije mogla dozvoliti na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog između apelanta, kao davatelja izdržavanja, i primaoca izdržavanja (apelantovog oca Ivana Katića) u smislu člana 21. Zakona o rješavanju sukoba Zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon o rješavanju sukoba Zakona), jer je ugovor ovjerio sud u Republici Hrvatskoj (u daljnjem tekstu: RH) a predmet tog ugovora su nekretnine koje se nalaze na području općine Čapljina u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BiH), odnosno da bi takav ugovor bio podoban da se radi o ugovoru notarski obrađenom od notara u BiH.

10. Postupajući u ponovnom postupku ZK ured je donio rješenja broj 053-0-DN-10-002 496 i broj 053-0-DN-10-003 752 od 19. novembra 2014. godine kojim je (stav 1. izreke rješenjâ), na osnovu navedenih rješenja Kantonalnog suda od 11. decembra 2013. godine i 1. oktobra 2014. godine, izvršeno brisanje upisa u C listu prava korištenja na predmetnim nekretninama upisanim u apelantovu korist na osnovu rješenja od 11. septembra 2012. godine. Također, predmetnim rješenjima (stav 2. izreke rješenjâ) odlučeno je da se uspostavljaju prvi zk. uložak, koji se sastoji od prve i druge k.č., i drugi zk. uložak, koji se sastoji od treće k.č., te je na osnovu člana 69. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama na tim k.č. dozvoljena uknjižba državnog vlasništva sa 1/1 dijela, a na "nekretninama u A listu uknjižuje se pravo korištenja u korist Katića Ivana, sina Pere" (dakle, apelantovog oca) sa 1/1 dijela.

11. Rješenjima Kantonalnog suda br. 07 0 Dn 011760 15 Gž i 07 0 Dn 011761 15 Gž od 10. decembra 2015. godine apelantove žalbe su odbijene kao neosnovane i potvrđena su prvostepena rješenja.

12. U obrazloženju rješenjâ je prvenstveno navedeno da je apelant podnio žalbu "ističući da se radi o pravno valjanom ugovoru bez obzira na to što se radi o uknjižbi nekretnine koja se nalazi na području Bosne i Hercegovine, a čija se uknjižba traži na temelju Ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog kod Općinskog suda u Pločama, Republika Hrvatska". Zatim je navedeno da je pobijanim rješenjima brisan upis u C listu – pravo korištenja u apelantovu korist, koje je upisano na osnovu rješenja istog suda od 11. septembra 2012. godine, pa je na spornim nekretninama uknjiženo pravo korištenja u korist Ivana Katića sa dijelom 1/1. Kantonalni sud je, dalje, u obrazloženju rješenja istakao da smatra, suprotno navodima apelantove žalbe, da prvostepeni sud nije pogriješio donoseći pobijano rješenje, jer se uknjižba ne može dozvoliti na osnovu ugovora koji je ovjerio sud u RH s obzirom na to da se ugovor o doživotnom izdržavanju odnosi na nekretnine koje se nalaze na području k.o. Čapljina, odnosno na području BiH. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 21. Zakona o rješavanju sukoba Zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon o rješavanju sukoba Zakona) propisano da je za ugovore koji se odnose na nekretnine isključivo mjerodavno pravo države na čijoj se teritoriji te nekretnine nalaze. Prema tome, taj sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da takav "Ugovor ovjeren od suda u Republici Hrvatskoj nije mogao biti temelj za uknjižbu prava korištenja [apelanta] sa 1/1 dijela", tj. kako je naveo Kantonalni sud, "on nije bio podoban za uknjižbu, odnosno da bi bio podoban da se radi o Ugovoru notarski obrađenom od notara u BiH", pa je primjenom člana 235. tačka 3. ZPP odlučio kao u izreci rješenja.

Odluka Ustavnog suda broj AP 759/16 od 6. juna 2018. godine

13. Odlučujući o apelacijama br. AP 759/16 i AP 760/16 koje je apelant podnio protiv rješenjâ Kantonalnog suda broj 07 0 Dn 011760 15 Gž od 10. decembra 2015. godine i broj 07 0 Dn 011761 15 Gž od 10. decembra 2015. godine, Ustavni sud je Odlukom broj AP 759/16 od 6. juna 2018. godine usvojio apelaciju i utvrdio da je tim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je, zbog nedostatka obrazloženja u vezi sa primjenom materijalnog prava, ostalo krajnje nejasno zbog kojih razloga i na osnovu kojih odredaba materijalnog ili procesnog prava je, zapravo, odbijen apelantov zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama, što je i bio razlog da se predmet vrati Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje.

14. Ustavni sud je u citiranoj odluci (tačka 40. Odluke), između ostalog, naveo da je, dakle, u osporenim rješenjima Kantonalnog suda, u konačnici, apelantov zahtjev za uknjižbu odbijen pozivom na član 21. Zakona o rješavanju sukoba koji propisuje da je za ugovore koji se odnose na nekretnine isključivo mjerodavno pravo države na čijoj se teritoriji nalazi nekretnina. Međutim, ukazao je da pri nespornoj činjenici da je predmetni ugovor zaključen 2002. godine i da se predmetne nekretnine nalaze u Čapljini iz obrazloženja osporenih odluka nije jasno koje se to pravo Bosne i Hercegovine, kao države na čijoj se teritoriji nalaze predmetne nekretnine, primjenjuje u konkretnom slučaju, odnosno na kojoj odredbi materijalnog ili procesnog zakona je utemeljen stav suda da bi predmetni ugovor "bio podoban da se radi o Ugovoru notarski obrađenom od notara u BiH".

15. U vezi s tim, Ustavni sud je prvenstveno ukazao (tačka 41. Odluke) da je ugovor o doživotnom izdržavanju bio reguliran (starim) Zakonom o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH" br. 7/80 i 15/80), koji je u članu 120. stav 2. propisivao da "Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije", a da iz činjenica predmeta kao nesporno proizlazi da je apelant prijedlog za uknjižbu utemeljio na sudski ovjerenom ugovoru o doživotnom izdržavanju. Dalje, Ustavni sud je ukazao da je u vrijeme trajanja predmetnih postupaka (koji su, dakle, vođeni od 2011. godine, a okončani osporenim rješenjima od decembra 2015. godine) u Federaciji BiH 8. oktobra 2014. godine stupio na snagu (novi) Zakon o nasljeđivanju ("Službene novine FBiH" broj 80/14), koji se počeo primjenjivati 8. januara 2015. godine, koji u članu 147.e propisuje da "ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti zaključen u formi notarski obrađene isprave". Međutim, Ustavni sud je ukazao da navedeni zakon u odredbi člana 270. stav 2. eksplicitno propisuje da "do dana primjene tog zakona (dakle, u vrijeme kad su započeti i vođeni predmetni postupci i donesena prvostepena rješenja) valjanost […] ugovora o doživotnom uzdržavanju, […] primjenjivat će se odredbe Zakona o nasljeđivanju ('Službeni list SRBiH' br. 7/80 i 15/80)".

16. Ustavni sud je (tačka 42. Odluke) zapazio da je u Federaciji BiH 28. septembra 2002. godine stupio na snagu Zakon o notarima koji se, kako proizlazi iz člana 135. tog zakona, počeo primjenjivati 28. marta 2004. godine. U članu 73. navedenog zakona su pobrojani pravni poslovi koji za svoju pravnu valjanost zahtijevaju notarsku obradu isprava. Međutim, Ustavni sud je zapazio da iz sadržaja navedene odredbe ne proizlazi da je njome tretiran i ugovor o doživotnom izdržavanju.

17. U vezi s tim, Ustavni sud je (tač. 43. i 44. Odluke) zapazio da je apelant u žalbi koju je podnio protiv prvostepenog rješenja tvrdio da se radi o pravno valjanom ugovoru, ali iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da je Kantonalni sud suštinski razmotrio ove apelantove navode, već da je, kako je to već rečeno, svoje odlučenje isključivo utemeljio na navodu da bi ugovor bio podoban da se radi o ugovoru notarski obrađenom od notara u BiH bez pozivanja na bilo koju odredbu domaćeg materijalnog prava. Imajući u vidu da Kantonalni sud uopće nije naveo odredbe materijalnog prava na kojim je utemeljio svoje odlučenje, te okolnost da, kako to apelant navodi, u vrijeme zaključivanja navedenog ugovora, 9. decembra 2002. godine, nije bila uopće uspostavljena notarska služba u BiH, Ustavni sud smatra da je, zbog ovakvog postupanja redovnog suda, odnosno nedostatka obrazloženja u vezi sa primjenom materijalnog prava, ostalo krajnje nejasno zbog kojih razloga i na osnovu kojih odredaba materijalnog ili procesnog prava je, zapravo, odbijen apelantov zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je zaključio da je osporenim rješenjima Kantonalnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Osporene odluke

18. Kantonalni sud je, postupajući u postupku izvršenja prethodno donesene Odluke Ustavnog suda broj AP 759/16 od 6. juna 2018. godine, donio rješenjâ br. 07 0 Dn 011 76115 Gž 2 i 07 0 Dn 011 760 15 Gž 2 od 21. septembra 2018. godine kojim je odbio apelantove žalbe i potvrdio prvostepena rješenja.

19. U obrazloženju rješenjâ je konstatirano da, suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud nije pogriješio kada je donio pobijana rješenja, jer se uknjižba ne može dozvoliti na osnovu ugovora koji je ovjerio sud u RH pri činjenici da se ugovor o doživotnom izdržavanju odnosi na nekretnine koje se nalaze na području k.o. Čapljina, odnosno na području BiH. Naime, Kantonalni sud je ukazao da, prema odredbama člana 120. Zakona o nasljeđivanju, ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovarača ili neko treće lice, a u kome drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u naslijeđe, nije ugovor o nasljeđivanju. To je ugovor o otuđivanju uz naknadu cijele ili dijela imovine koja pripada primaocu izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, čija je predaja davaocu izdržavanja odgođena do smrti primaoca izdržavanja (ugovor o doživotnom izdržavanju). Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pisanom obliku i ovjeren od sudije. Prilikom ovjere sudija će pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora. Kao ugovori o doživotnom izdržavanju smatraju se ugovori koji su, uz obećanje nasljedstva poslije smrti, ugovorena zajednica života ili zajednica imanja, ili obaveza jednog ugovarača da će čuvati, paziti drugog, obrađivati njegovo imanje i poslije smrti ga sahraniti ili učiniti nešto drugo s istim ciljem. Ovaj ugovor mogu međusobno zaključiti lica koja su prema zakonu obavezna da se međusobno izdržavaju. Pri tome Kantonalni sud je ponovno ukazao na odredbe člana 21. Zakona o rješavanju sukoba Zakona kojima je propisano da je za ugovore koji se odnose na nekretnine isključivo mjerodavno pravo države na čijoj se teritoriji nalaze nekretnine.

20. Budući da se sporne nekretnine nalaze na području FBiH, Kantonalni sud je zaključio da je ugovor o doživotnom izdržavanju morao biti ovjeren kod nadležnog suda na teritoriji BiH, zbog čega sporni ugovor o izdržavanju ne može biti osnov za uknjižbu prava korištenja apelanta, jer ga je ovjerio Općinski sud koji se nalazi na teritoriji Republike Hrvatske. Kantonalni sud je konstatirao da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da ovakav ugovor koji je ovjerio sud u Republici Hrvatskoj nije mogao biti temelj za uknjižbu prava korištenja apelanta sa 1/1 dijela, odnosno da on nije bio podoban za uknjižbu. Zbog izloženog, odlučeno je kao u izreci.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelant tvrdi da Kantonalni sud nije pravilno ocijenio dokaze, da nije jasno obrazložio svoje odluke i da je proizvoljno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, apelant, između ostalog, ukazuje da iz sadržaja ugovora o doživotnom izdržavanju od 9. decembra 2002. godine i sadržaja ovjere Općinskog suda u Pločama proizlazi da taj ugovor ispunjava sve uvjete iz člana 120. ranijeg Zakona o nasljeđivanju. Također, ukazuje da taj ugovor ispunjava uvjete i iz Zakona o nasljeđivanju RH i da je zaključen u mjestu u kojem je njegov otac više godina u kontinuitetu imao prebivalište. Pri tome ističe da je taj ugovor ovjerio sudija Općinskog suda u Pločama, koji je stvarno nadležan za zaključenje tog ugovora, a da član 120. ranijeg Zakona o nasljeđivanju uopće ne propisuje pred kojim mjesno nadležnim sudijom se taj ugovor treba zaključiti. Smatra da su u konkretnom slučaju pogrešno primijenjene odredbe člana 21. Zakona o rješavanju sukoba Zakona, jer u konkretnom slučaju nema sukoba zakona s obzirom na to da je zakonima o nasljeđivanju i u FBiH i u RH identično propisano koji su to uvjeti da bi ugovor o doživotnom izdržavanju bio pravovaljan.

V. Relevantni propisi

22. Zakon o rješavanju sukoba Zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 43/82 i 72/82 i "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1. stav 1.

Ovaj zakon sadrži i pravila o određivanju mjerodavnog prava za statusne, porodične i imovinske odnosno druge materijalnopravne odnose sa međunarodnim elementom.

Član 2.

Ako u ovom zakonu nema odredbe o pravu mjerodavnom za neki odnos iz člana 1. stava 1. ovog zakona, shodno se primjenjuju odredbe i načela ovog zakona, načela pravnog poretka Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i načela međunarodnog privatnog prava.

Član 21.

Za ugovore koji se odnose na nekretnine isključivo je mjerodavno pravo države na čijoj se teritoriji nalazi nekretnina.

23. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 58/02, 19/03 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 65.
Nadležnost

Novo uspostavljanje i zamjenu, kao i provođenje postupka uspostavljanja zemljišnih knjiga, vrši mjesno nadležni sud.

Član 69. stav (1)
Upisi u postupku uspostavljanja

(1) U zemljišnu knjigu će se kao vlasnik, odnosno nosilac nekog drugog prava, upisati:

1) osoba koja je od strane zemljišnoknjižnog referenta utvrđena kao vlasnik, odnosno nosilac nekog drugog prava na nekretnini u skladu sa odredbama ovog zakona,

2) osoba čije vlasništvo, odnosno drugo pravo prema stanju stvari zemljišnoknjižnom uredu izgleda najvjerovatnijim.

Član 70.
Predmet žalbe u postupku uspostavljanja

U žalbenom postupku zainteresirane osobe mogu samo zahtijevati da se zemljišnoknjižnom uredu naloži da izvrši zabilježbu protiv tačnosti zemljišne knjige ili da poduzme brisanje.

24. Zakon o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH" br. 7/80 i 15/80) u relevantnom dijelu glasi:

Član 120.

Ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovarača, ili neko treće lice, a u kome drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u nasljeđe nije ugovor o nasljeđivanju. To je ugovor o otuđivanju uz naknadu cijele ili dijela imovine koja pripada primaocu izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, čija je predaja davaocu izdržavanja odložena do smrti primaoca izdržavanja (ugovor o doživotnom izdržavanju).

Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije.

Prilikom ovjere sudija će pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora.

Kao ugovori o doživotnom izdržavanju smatraju se i ugovori kojim je uz obećanje nasljedstva poslije smrti ugovorena zajednica života ili zajednica imanja, ili obaveza jednog ugovarača da će čuvati, paziti drugog obrađivati njegovo imanje i poslije smrti ga sahraniti ili učiniti nešto drugo u istom cilju.

Ovaj ugovor mogu međusobno zaključiti lica koja su po zakonu obavezna da se međusobno izdržavaju.

VI. Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenjâ Kantonalnog suda br. 07 0 Dn 011 76115 Gž 2 i 07 0 Dn 011 760 15 Gž 2 od 21. septembra 2018. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacije kojima su osporena ta rješenja su podnesene 29. oktobra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelant osporava rješenjâ Kantonalnog suda tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

32. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene odluke odnosi se na postupak upisa apelantovog prava na predmetnim nekretninama, a Ustavni sud je u navedenoj odluci (stav 35) već utvrdio da se radi o predmetu građanskopravne prirode i da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

33. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu prava na pravično suđenje suštinski vidi u tome što je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, što je, u konačnici, prema apelantovoj ocjeni, rezultiralo donošenjem osporenih odluka.

34. U vezi s apelantovim prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

36. U konkretnom slučaju Ustavni sud će uporediti i razmotriti rješenjâ Kantonalnog suda koja su osporena konkretnom apelacijom sa Odlukom Ustavnog suda broj AP 759/16.

37. Naime, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih rješenja Kantonalnog suda nesumnjivo proizlazi da je, za razliku od situacije u rješenjima ukinutim Odlukom Ustavnog suda broj AP 759/16, u konkretnom slučaju jasno na osnovu kojih propisa je Kantonalni sud zasnovao svoje odlučenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud svoje odlučenje u osporenim rješenjima zasnovao na odredbama člana 21. Zakona o rješavanju sukoba Zakona i odredbama člana 120. ranijeg Zakona o nasljeđivanju. Naime, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Kantonalni sud zaključio da se u konkretnom slučaju, shodno odredbi člana 21. Zakona o rješavanju sukoba Zakona (kojom je propisano da je za ugovore koji se odnose na nekretnine isključivo mjerodavno pravo države na čijoj se teritoriji nalazi nekretnina), primjenjuje raniji Zakon o nasljeđivanju SRBiH (koji je važio u vrijeme zaključenja tog ugovora). Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ocijenio da nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe člana 120. ranijeg Zakona o nasljeđivanju, jer je zaključio da se uknjižba ne može dozvoliti na osnovu ugovora koji je ovjerio sud u RH pri činjenici da se ugovor o doživotnom izdržavanju odnosi na nekretnine koje se nalaze na području k.o. Čapljina, odnosno na području BiH. Shodno tome, Kantonalni sud je obrazložio da je ugovor o doživotnom izdržavanju morao biti ovjeren kod nadležnog suda na teritoriji BiH zbog čega je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da takav ugovor ne može biti temelj za uknjižbu prava korištenja apelanta 1/1, jer je ugovor ovjerio Općinski sud koji se nalazi na teritoriji RH.

38. Međutim, u vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 120. stav 2. ranijeg Zakona o nasljeđivanju propisano: "Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije." Dakle, imajući u vidu tekst odredbe člana 120. ranijeg Zakona o nasljeđivanju, na kojoj odredbi je Kantonalni sud temeljio svoje odlučenje, Ustavni sud smatra da je proizvoljan zaključak Kantonalnog suda da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju morao biti ovjeren kod nadležnog suda na teritoriji BiH, budući da se predmetne nekretnine nalaze na području FBiH. Naime, imajući u vidu da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju nesumnjivo sastavljen u pisanom obliku i ovjeren od sudije, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju upravo ispoštovan suštinski uvjet iz domaćeg zakona, a to je da je ugovor ovjerio sudija bez obzira na to što se radi o sudiji iz RH, a što je u skladu i sa Zakonom o rješavanju sukoba Zakona, koji u ovakvoj situaciji (član 21. navedenog zakona) upravo upućuje na primjenu domaćeg prava. Suprotno tumačenje bi u datim okolnostima konkretnog slučaja rezultiralo pretjeranim teretom za apelanta i zapravo bi ga dovelo u situaciju da ne može ostvariti svoja prava budući da iz činjenica proizlazi da je apelantov otac, kao primalac izdržavanja, u međuvremenu umro, pa apelant uopće ne bi mogao provesti bilo kakav postupak pred domaćim sudovima, jer nema lica protiv kojeg bi, odnosno sa kojim bi mogao pokrenuti adekvatan postupak.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 120. ranijeg Zakona o nasljeđivanju, tumačeći je na apelantovu štetu, u situaciji kada je zaključio da predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju (kao osnov za uknjižbu prava korištenja apelanta na predmetnim nekretninama u zemljišne knjige), iako je sačinjen u pisanom obliku i ovjeren od sudije, što je kao eksplicitan uvjet propisano stavom 2. navedene zakonske odredbe, u datim okolnostima apelantovog slučaja nije podoban za uknjižbu.

40. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporena rješenja Kantonalnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovni postupak u skladu sa stavovima Ustavnog suda izraženim u ovoj odluci.

41. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima Kantonalnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

42. S obzirom na utvrđenu povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da je bespredmetno da ispituje apelacione navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se osporena rješenja Kantonalnog suda zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno primjeni odredaba člana 120. ranijeg Zakona o nasljeđivanju, koja je protumačena na apelantovu štetu, budući da je nesporno da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju (kao osnov za uknjižbu prava korištenja apelanta na predmetnim nekretninama u zemljišne knjige), u smislu mjerodavnog domaćeg prava, nesumnjivo sastavljen u pisanom obliku i ovjeren od sudije a što korespondira sa zahtjevom iz stava 2. navedene odredbe Zakona o nasljeđivanju.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Предсједник
Уставног суда Босне и Херцеговине
Златко М. Кнежевић, с. р.