Službeni glasnik BiH, broj 49/18

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2075/16, rješavajući apelaciju Majde Korajlić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Majde Korajkić, Muhameda Marića, Nijaza Teletovića, Mirsada Omerike, Habibe Kevrić, Vahidina Kurića, Bećira Jusupovića, Osmana Jusupovića, Emina Bešića, Vahide Šašić, Dženite Šarić, Ramiza Idrizovića, Vildana Tucakovića, Majdina Bristine, Amira Spahića, Munira Gusića, Edina Hindića, Bećira Idrizovića, Senade Širić, Jagode Đelmo, Bećira Čilića i Hasana Motike podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 280594 15 Rev od 23. februara 2016. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Majda Korajkić, Muhamed Marić, Nijaz Teletović, Mirsad Omerika, Habiba Kevrić, Vahidin Kurić, Bećir Jusupović, Osman Jusupović, Emin Bešić, Vahida Šašić, Dženita Šarić, Ramiz Idrizović, Vildan Tucaković, Majdin Bristina, Amir Spahić, Munir Gusić, Edin Hindić, Bećir Idrizović, Senada Širić, Jagoda Đelmo, Bećir Čilić i Hasan Motika (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Jablanice i Sarajeva, koje zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnijeli su 13. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 280594 15 Rev od 23. februara 2016. godine. Apelant Muhamed Matrić dostavio je dopunu apelacije 26. januara 2018. godine. Budući da uz apelaciju nije dostavljena punomoć za zastupanje kako je propisano članom 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda, od apelanata je 22. maja 2018. godine zatraženo da dopune apelaciju. Apelanti su 28. maja 2018. godine dostavili traženu dopunu apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tuženog Granit d.d. Jablanica (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 24. aprila 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 27. aprila 2018. godine, a tuženi 9. maja 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 280594 12 Rs od 27. augusta 2013. godine poništene su kao nezakonite odluke o raskidu radnog odnosa koje je tuženi dao apelantima, a koje su precizirane u presudi i obavezan tuženi da apelante vrati na poslove radnog mjesta koje su obavljali prije raskida ugovora o radu (stav 1); tuženi je obavezan da apelantima isplati na ime naknade plaća koje bi apelanti kao zaposlenici osnovano mogli očekivati da su bili u radnom odnosu za periode i iznose precizirane u presudi za svakog apelanta ponaosob (stav 2); tuženi je obavezan da apelantima na ime pripadajućih doprinosa za uvezivanje penzijsko-invalidskog staža za period preciziran u presudi uplati nadležnom Fondu za PIO iznose precizirane za svakog apelanta ponaosob (stav 3); tuženi je obavezan i da apelantima naknadi troškove parničnog postupka precizirane u presudi.

6. U obrazloženju je navedeno kako slijedi: da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je nad tuženim otvoren stečajni postupak 27. januara 2010. godine; da je grupa radnika nakon otvaranja stečajnog postupka blokirala firmu i da stečajni upravnici (koji su se mijenjali u toku postupka) sve do 2012. godine nisu mogli stupiti u posjed objekata firme; da su apelanti ostali u radnom odnosu kod tuženog i nakon otvaranja stečajnog postupka na način da su potpisali izjave da ostaju da rade i dalje, a tu mogućnost im je ponudio tadašnji stečajni upravnik, dok su drugi radnici tuženog koji se nisu saglasili s ponuđenim dobili rješenja o otkazu ugovora o radu i prestao im je radni odnos, te da je novi stečajni upravnik poimenično naveden u presudi 25. maja 2012. godine donio rješenja o otkazu ugovora o radu apelantima uz obrazloženje da nema daljnje potrebe za njihovim radom. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je članom 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stečajnom postupku (u daljnjem tekstu: Zakon) izmijenjen član 74. Zakona o stečajnom postupku, te je stavom 1. tog člana propisano da poslije otvaranja stečajnog postupka stečajni upravnik mora pismenim putem u roku od 60 dana raskinuti radni odnos sa zaposlenikom stečajnog dužnika po osnovu procjene da nema potrebe za radom zaposlenika u toku odvijanja stečajnog postupka. Općinski sud je naveo da iz citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da su odluke o otkazu ugovora o radu apelantima nezakonite, s obzirom na to da su donesene nakon dvije godine od dana otvaranja stečajnog postupka, a ne u roku od 60 dana kako je navedenim članom propisano. Zbog navedenog Općinski sud je zaključio da su osnovana potraživanja apelanata, a sve shodno odredbama čl. 68, 69. i 73. stav 3. Zakona o radu, kojim su regulirana pitanja naknade plaće i u slučajevima kakav je konkretan. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.

7. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 65 0 Rs 280594 13 Rsž od 26. maja 2015. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu (te odbio i zahtjev apelanata za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu) uz obrazloženje da u potpunosti prihvata utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda jer je jasno da je stečajni upravnik postupio suprotno odredbama člana 74. stav 1. Zakona o stečajnom postupku.

8. Protiv navedene presude tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 65 0 Rs 280594 15 Rev od 23. februara 2016. godine reviziju uvažio i obje nižestepene presude preinačio tako da je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanata. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja nižestepeni sudovi prihvatili tužbeni zahtjev kao osnovan, pri tome, u bitnom, zaključivši da su predmetne odluke o raskidu radnog odnosa donijete nakon proteka roka od 60 dana od dana otvaranja stečajnog postupka, da su stoga nezakonite i kao takve su poništene primjenom odredbe člana 74. stav 1. Zakona o stečajnom postupku. Nadalje, kako je obrazložio Vrhovni sud, usvojili su i ostale zahtjeve apelanata (povrat na posao, isplatu naknade plaće, uplatu doprinosa za PIO) primjenom odredbe člana 96. stav 2. tačke 1. i 2. Zakona o radu. Pri tome, nižestepeni sudovi su istakli da između stranaka nije bilo sporno da tuženi nije radio dvije godine po otvaranju stečaja iz razloga što je grupa zaposlenika nezadovoljna otkazima (nisu prihvatili raditi u stečaju) dobijenim od stečajnog upravnika (Refik Biber) blokirala pristup u krug tuženog, i to od 6. februara 2010. godine pa do proljeća 2012. godine, da u tom periodu nije bilo proizvodnje kod stečajnog dužnika, niti su stečajni upravnici (Refik Biber, Abdulaziz Mahmutović) vršili posao. Prestankom te situacije, kako je obrazloženo, imenovani stečajni upravnik (Velija Sabljić) na osnovu procjene da nema potrebe za radom apelanata u toku odvijanja stečajnog postupka donio je 25. maja 2012. godine sporne odluke o raskidu radnog odnosa s tim datumom. Također, iz obrazloženja osporene presude proizlazi i da su nižestepeni sudovi istakli da između stranaka nije bilo sporno da su se apelanti, po otvaranju stečaja nad tuženim, pismeno izjasnili (2010. godine) da žele ostati u radu i da nisu skrivili prekid rada kod tuženog.

9. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, u revizionom stadiju postupka sporno je da li je odluka o raskidu radnog odnosa koja je donijeta nakon 60 dana od otvaranja stečajnog postupka nedopuštena i nezakonita. To pravno pitanje, prema mišljenju Vrhovnog suda, valja sagledati sa stanovišta novelirane odredbe člana 74. stav 1. Zakona o stečajnom postupku, a kojom je propisano: "Poslije otvaranja stečajnog postupka, stečajni upravnik mora pisanim putem, u roku od 60 dana, raskinuti radni odnos sa zaposlenikom stečajnog dužnika po osnovu procjene da nema potrebe za radom zaposlenika u toku odvijanja stečajnog postupka". Osnovano tuženi, prema obrazloženju tog suda, ukazuju da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili navedenu materijalnopravnu odredbu kada su usvojili tužbeni zahtjev apelanata. Naime, apelanti su zakonitost odluka o prestanku radnog odnosa osporavali zbog "probijanja" roka. Prema pravnom shvatanju tog suda, donošenje spornih odluka nakon 60 dana od dana otvaranja stečajnog postupka ne čini taj prestanak radnog odnosa apelantima nedopuštenim jer nije riječ o roku prekluzivne naravi. Vrhovni sud je obrazložio da je članom 115. Zakona o stečajnom postupku zakonodavac odredio prekluzivni rok za pokretanje parnice vezano za osporeno potraživanje propisujući: "Stranka (...) mora da pokrene tu parnicu u roku od 30 dana od dana ročišta (...)". Međutim, prema obrazloženju tog suda, na navedeni način nije određen rok iz člana 74. stav 1. istog zakona, jer ta odredba propisuje "poslije otvaranja stečajnog postupka", dakle nije definiran (omeđen) izrazom "u roku od... dana od dana...", a kojim se propisuje prekluzivni rok. Tako je i članom 89. Zakona o radu na isti način propisan prekluzivni rok za otkaz ugovora o radu,,u roku od 15 dana od dana saznanja". Upotrijebljeni pojam u članu 74. stav 1. Zakona o stečajnom postupku "poslije otvaranja stečajnog postupka" obuhvata i proteže se, prema mišljenju Vrhovnog suda, na čitav period od dana otvaranja stečajnog postupka do dana zaključenja stečajnog postupka. Smisao roka iz te zakonske odredbe očito valja sagledati sistemskim tumačenjem te odredbe imajući u vidu cilj, ulogu i svrhu raskida radnih odnosa stečajnog dužnika poslije otvaranja stečaja nad njegovom imovinom. Prema mišljenju tog suda, poslije otvaranja stečajnog postupka rok za raskidanje radnog odnosa nije prekluzivni koji dovodi do gašenja prava na raskidanje radnih odnosa, a niti je samo unutar roka od 60 dana od dana otvaranja stečajnog postupka stečajni upravnik ovlašten za donošenje odluke o raskidanju radnih odnosa, kako to zaključuju nižestepeni sudovi.

10. Otvaranje stečajnog postupka nad poslodavcem je, prema obrazloženju Vrhovnog suda, poseban (dovoljan) razlog (poseban zakonski osnov) raskidanje radnog odnosa – kad stečajni upravnik procijeni da nema potrebe za radom zaposlenika stečajnog dužnika u toku odvijanja stečajnog postupka, a u kojem je upravo ovlašten da donese odluku o raskidu radnog odnosa i za koju ne mora navoditi bilo kakve druge razloge ili okolnosti za svoj postupak. To je, samo po sebi, prema mišljenju tog suda, posebni dodatni razlog za prestanak ugovora o radu osnovom Zakona o stečajnom postupku kao lex specialisa. Kako je obrazložio Vrhovni sud, izraz,,mora" odnosi se na formu (pismenu) odluke u roku od 60 dana po procjeni stečajnog upravnika da nema potrebe za radom zaposlenika u toku odvijanja stečajnog postupka. Ako stečajni upravnik, prema obrazloženju presude, donese odluku o raskidu radnog odnosa, zaposlenik kao druga strana može kao stečajni povjerilac zahtijevati naknadu štete zbog prijevremenog prestanka ugovora o radu u skladu s odredbom člana 74. stav 2. Zakona o stečajnom postupku, a kojom je propisano: "Zahtjevi koji za zaposlenike mogu nastati na osnovu prestanka ugovora o radu, kao što su naknada štete zbog prijevremenog prestanka ugovora o radu ili otpremninama, mogu se ostvarivati samo kao stečajna potraživanja općeg isplatnog reda u skladu sa članom 32. Zakona". Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je revizija tuženog osnovana, te je donio odluku kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelanti smatraju da su im osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni prava. Smatraju da je Vrhovni sud sasvim proizvoljno protumačio odredbu člana 74. stav 1. Zakona o stečajnom postupku, te da se ne vidi nikakva svrha ukoliko bi se dopustilo da radnici firme u stečaju mogu bilo kada, bez obzira na dan otvaranja stečajnog postupka, dobiti otkaz. Navode i da se postavlja pitanje kako će otkazi ugovora o radu apelantima biti zakoniti ako je nakon toga uslijedilo zapošljavanje drugih radnika a apelantima nije ponuđen posao, iako su shodno zakonskim odredbama imali prednost pri zapošljavanju kao bivši radnici stečajnog dužnika. Apelanti smatraju da je odredba člana 74. stav 1. Zakona o stečajnom postupku imperativnog karaktera i da nije ostavljeno prostora niti za najmanju manipulaciju ili proizvoljno tumačenje te odredbe.

12. U dopuni apelacije apelant Muhamed Marić navodi da kao dokaz svojim tvrdnjama dostavlja Presudu Suda BiH broj S1 2 K 010279 17 Kž 4 od 11. oktobra 2017. godine iz koje se jasno vidi da su on i ostali poimenično navedeni apelanti oslobođeni optužbe za organizirani kriminal i ostala krivična djela precizirana u toj presudi.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.

14. Tuženi je naveo da je apelacija neosnovana, te da je pozvao devet apelanata koje poimenično navodi da ponovno stupe u radni odnos kod njega kada se za tim ukazala potreba, što su oni i prihvatili i danas se nalaze na radu kod tuženog, te da su neki od apelanata u međuvremenu penzionirani (i umrli), pa tako nisu ni mogli biti ponovno primljeni u radni odnos.

V. Relevantni propisi

15. U Zakonu o stečajnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 29/03, 32/04 i 42/06) relevantne odredbe glase:

Član 8.
Shodna primjena odredbi Zakona o parničnom postupku

U stečajnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

Član 74. stav 1.
Ugovori o radu

(1) Poslije otvaranja stečajnog postupka, stečajni upravnik mora pisanim putem, u roku od 60 dana, raskinuti radni odnos sa zaposlenikom stečajnog dužnika po osnovu procjene da nema potrebe za radom zaposlenika u toku odvijanja stečajnog postupka.

(2) Zahtjevi koji za zaposlenike mogu nastati na osnovu prestanka ugovora o radu, kao što su naknada štete zbog prijevremenog prestanka ugovora o radu ili otpremninama, mogu se ostvarivati samo kao stečajna potraživanja općeg isplatnog reda u skladu sa članom 32. Zakona.

(3) Prednost pri novom zaposlenju imaju zaposlenici kojima je prestao radni odnos poslije otvaranja stečajnog postupka ako ispunjavaju uvjete za rad na poslovima za koje se ukazala potreba kod stečajnog dužnika.

16. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 2. stav 3.

3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 280594 15 Rev od 23. februara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 18. marta 2016. godine, a apelacija je podnesena 13. maja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelanti osporavaju navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.[...]

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[...]

24. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje prava apelanata koja proizlaze iz radnog odnosa, dakle na pitanje građanskopravne prirode, te stoga apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. Apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu prava jer je Vrhovni sud preinačio obje nižestepene presude i odbio njihov tužbeni zahtjev tumačeći odredbe člana 74. stav 1. Zakona o stečajnom postupku na suprotan način od onog kako su ga protumačili nižestepeni sudovi. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su nižestepeni sudovi usvojili tužbeni zahtjev apelanata i obavezali tuženog na isplatu navedenih naknada koje proizlaze iz radnog odnosa i da vrati apelante na posao jer su zaključili da je stečajni upravnik donio rješenja o otkazu ugovora o radu apelantima nakon dvije godine od otvaranja stečajnog postupka, iako je prema odredbi člana 74. stav 1. Zakona o stečajnom postupku to bio obavezan uraditi u roku od 60 dana od otvaranja stečajnog postupka. S druge strane, Vrhovni sud je uvažio reviziju tuženog i preinačio obje nižestepene presude na način da je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanata, s obzirom na to da je zaključio da navedena zakonska odredba ne sadrži prekluzivni rok, već da se radi o roku koji je vezan za dan utvrđivanja prestanka potrebe za radom zaposlenika, a koja se pojavi u toku trajanja stečajnog postupka. Dakle, u konkretnom slučaju je sporan način na koji su sudovi tumačili navedenu zakonsku odredbu.

28. Ustavni sud podsjeća da sporna odredba člana 74. stav 1. Zakona o stečajnom postupku (kako je već naprijed citirano) glasi: "Poslije otvaranja stečajnog postupka, stečajni upravnik mora pisanim putem, u roku od 60 dana, raskinuti radni odnos sa zaposlenikom stečajnog dužnika po osnovu procjene da nema potrebe za radom zaposlenika u toku odvijanja stečajnog postupka." U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u osporenoj presudi Vrhovni sud protumačio ovu odredbu na način da njome nije utvrđen prekluzivni rok u kojem stečajni upravnik "mora" donijeti otkaze ugovora o radu (već je isključivo obavezan da otkaz "mora" biti u pisanom obliku), a da je rok od 60 dana omeđen cijelim tokom trajanja stečajnog postupka i da se veže za utvrđivanje prestanka potrebe za radom zaposlenika. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na neophodnost da redovni sudovi u toku svog rada tumače zakonske odredbe koje nisu eksplicitne ili mogu upućivati na različite zaključke ukoliko od tih odredbi zavisi odlučenje u predmetu, a s obzirom na to da je odredbom člana 8. Zakona o stečajnom postupku propisano da se u stečajnom postupku shodno primjenjuju odredbe ZPP ukoliko tim ili nekim drugim zakonom nije drugačije određeno, a članom 2. stav 3. ZPP da sud primjenjuje materijalno pravo prema vlastitoj ocjeni i u tome nije vezan navodima stranaka u vezi s materijalnim pravom. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je spornu odredbu protumačio na različit način od nižestepenih sudova i došao do drugačijeg zaključka u pogledu merituma predmeta. Pri tom je Vrhovni sud za svoj zaključak i tumačenje dao argumentirane i jasne razloge iz kojih ne proizlazi da su proizvoljni. S obzirom na navedeno, te kako u konkretnom slučaju apelanti osim nezadovoljstva rezultatom konkretnog spora ne nude nikakve druge razloge ili argumente iz kojih bi proizlazilo da je Vrhovni sud postupio na proizvoljan način, Ustavni sud smatra da su ti navodi apelanata neosnovani.

29. Osim navedenog, apelanti tvrde da su, nakon prestanka njihovih radnih odnosa, primani novi radnici kod tuženog i da tuženi nije apelantima ponudio da ponovno zasnuju radni odnos, iako je to bio obavezan prema odredbi člana 74. stav 3. Zakona o stečajnom postupku. Ustavni sud primjećuje da apelanti osim paušalnog navoda ni u odnosu na to pitanje ne nude nikakve argumente iz kojih bi se moglo zaključiti da je tuženi postupio na način kako tvrde, pa su i ti navodi apelanata neosnovani. Ustavni sud upućuje i na odgovor tuženog koji je dat u ovom predmetu i iz kojeg jasno proizlazi da su neki od apelanata pozvani na rad, što su i prihvatili i još uvijek se nalaze na radu kod tuženog, a da su neki od njih u međuvremenu penzionirani pa nisu ni mogli biti ponovno zaposleni. Ustavni sud ukazuje i da presuda donesena u krivičnom postupku protiv nekih od apelanata nije bila predmet konkretnog postupka pa je Ustavni sud ovom prilikom neće ni uzeti u razmatranje.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

31. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelanti navode o kršenju ovog prava svode na navode o kršenju prava na pravično suđenje, odnosno primjenu prava, a kako je Ustavni sud utvrdio da to pravo nije prekršeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

32. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo kada je spornu odredbu člana 74. stav 1. Zakona o stečajnom postupku protumačio na način različit od tumačenja koje su dali nižestepeni sudovi, te kada je Vrhovni sud za svoje tumačenje dao argumentirane i jasne razloge koji su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i kada apelanti ničim nisu dokazali da je tuženi, nakon što im je prestao radni odnos kod njega, primio druge radnike na njihova radna mjesta a da prethodno nije njima ponudio zaposlenje.

33. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje ovog prava vezuju za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.