Službeni glasnik BiH, broj 101/13

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2370/10, rješavajući apelaciju M.K. i B.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 19. novembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija M.K. i B.K..

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 73 0 P 000266 09 Gž od 29. septembra 2009. godine u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da u roku od tri mjeseca donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. M.K. i B.K. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kotor-Varoši, koje zastupa Vukan Šelver, advokat iz Kotor-Varoši, podnijeli su 14. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 000266 10 Rev od 23. marta 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 000266 09 Gž od 29. septembra 2009. godine.

2. Odlukom Ustavnog suda broj AP 4012/09 od 11. marta 2010. godine (dostupna na web- stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbačena je kao preuranjena apelacija apelanata podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 73 0 P 000266 09 Gž od 29. septembra 2009. godine. U obrazloženju odluke Ustavni sud je naveo da je apelacija preuranjena, jer je podnesena prije nego što je donesena odluka Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji, te da nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelanti imaju mogućnost da ponovo podnesu apelaciju u kojoj su, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužni na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Đemile Letić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 30. juna 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Okružni i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 14. i 18. jula 2011. godine. Tužiteljica je dostavila odgovor na apelaciju 14. jula 2011. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda, Osnovnog suda i tužiteljice su dostavljeni opunomoćeniku apelanata 31. augusta 2011. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 000266 00 P od 16. marta 2009. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da je vlasnik i suposjednik po osnovu testamentarnog nasljeđivanja iza umrlog oca Meše Kljajića sa 1/4 dijela nekretnina označenih kao k.č. broj 3/32, zvana Selištanak, površine 22.100 m2, upisana u pl. broj 69. k.o. Radahova, po starom premjeru, što po novom premjeru odgovara dijelu parcele označene kao k.č. broj 79, zvana Selište, voćnjak, površine 468 m2, dijelu parcele k.č. broj 82, zv. Selište, pašnjak i zgrade, površine 1.250 m2, dijelu parcele k.č. broj 81/1, zv. Selište, njiva, površine 8.495 m2, te cijele parcele k.č. broj 81/15, pristupni put 250 m2, k.č. broj 81/16, zv. Selište, površine 380 m2, k.č. broj 81/17, zv. Selište, njiva, površine 175 m2, i k.č. broj 81/18, zv. Selište, njiva, površine 200 m2, što sve ukupno iznosi 11.218 m2, a prema skici lica mjesta vještaka geometra, koja se nalazi u predmetu kao sastavni dio presude, što su apelanti dužni priznati i dozvoliti tužiteljici da izvrši cijepanje parcela k.č. br. 79, 82 i 81/1 radi izdvajanja njenog suvlasničkog dijela od 1/2, prema naznačenim površinama, te dozvoliti tužiteljici da se na tako izdvojenim nekretninama upiše kao vlasnik i posjednik sa 1/1 dijela uz obavezu apelanata da tužiteljici označene nekretnine predaju u posjed. Istom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su suvlasnici i suposjednici po osnovu održaja sa po 1/8 dijela nekretnina označenih kao k.č. broj 3/32, zv. Selištana, upisana u pl. broj 49 k.o. Radahova, površine 22.100 m2, stari premjer, što po novom premjeru odgovara parcelama označenim kao k.č. broj 79, površine 468 m2, dijelu parcele k.č. broj 82, zv. Selište, pašnjak i zgrade, površine 1.250 m2, dio parcele k.č. broj 81/1, zv. Selište, njiva, površine 8.495 m2, te cijele parcele k.č. broj 81/15, površine 250 m2, k.č. broj 81/16, zv. Selište, površine 380 m2, k.č. broj 81/17, zv. Selište, njiva, površine 175 m2, i k.č. broj 81/18, zv. Selište, površine 200 m2, što sve ukupno iznosi 11.218 m2, sve upisano u pl. broj 74 k.o. Radahova, te da se tužiteljica obaveže da trpi da se na osnovu presude upišu kao suposjednici i suvlasnici sa po 1/8 dijela na navedenim nekretninama. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

8. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je prvostepeni sud zahtjev tužiteljice ocijenio kao neosnovan, i to, prvo, zbog toga što je tužiteljica već u ostavinskom postupku prihvatila rješenje suda kojim je proglašena za nasljednicu idealnog dijela od 1/6 cjelokupne ostavštine ostavioca Maše Kljajića. Istaknuto je da se tužiteljica na navedeno rješenje nije žalila, te je time prihvatila navedeni način podjele ostavštine. Preciziranim tužbenim zahtjevom tužiteljica ne zahtijeva utvrđivanje prava suvlasništva na idealnom dijelu, već na tačno određenim parcelama, odnosno dijelovima parcela preciziranim u tužbenom zahtjevu shodno nalazu vještaka, a tokom postupka nije dokazala da je to upravo dio koji joj je testamentom trebalo da pripadne. Konstatirano je da se apelantica poziva na nalaz vještaka, ali navedeni nalaz se temelji upravo na njenom pokazivanju parcele prilikom uviđaja tokom prethodno vođenog postupka, a što su tom prilikom osporili apelanti. Stoga, prvostepeni sud nije prihvatio da je to dio koji pripada tužiteljici, a naročito zbog toga što su nekretnine u testamentu označene po popisnom katastru, te ih je sada moguće identificirati samo uz iskaze stranaka i svjedoka, što u ovom postupku nije učinjeno.

9. Protiv prvostepene presude tužiteljica je podnijela žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 73 0 P 000266 09 Gž od 29. septembra 2009. godine djelimično uvažio tako što je preinačio presudu Osnovnog suda u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu tako da se utvrđuje da je tužiteljica vlasnica i posjednica po osnovu testamentarnog nasljeđivanja iza umrlog oca Maše Kljajića iz Radahove sa 1/4 dijela nekretnina označenih kao k.č. broj 3/32, zv. Selištinak, površine 22.100 m2, upisana u pl. broj 69 k.o. Radahova po starom premjeru, pa joj se nasljedni dio po testamentarnom nasljeđivanju utvrđuje u parceli označenoj kao k.č. broj 81/1, zv. Selište, čija je ukupna površina 8.495 m2, upisana u pl. broj 74. kao Radahova tako da joj se od te parcele izdvaja dio od 5.750 m2, što su apelanti dužni priznati i dozvoliti tužiteljici da izvrši cijepanje parcele k.č. broj 81/1 radi izdvajanja dijela u označenoj površini koji će najmanje štetiti i ugrožavati okolne privredne objekte, te dozvoliti tužiteljici da se na tako izdvojenoj nekretnini upiše kao isključivi vlasnik i posjednik sa 1/1 dijela, te da isti dio predmetne nekretnine, nakon što se izdvoji dio površine od 5.750 m2, preda tužiteljici u posjed i da joj apelanti naknade na ime troškova parničnog postupka iznos od 8.875,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. U preostalom dijelu žalba tužiteljice je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražila utvrđivanje suvlasničkog i suposjedničkog dijela u dijelovima parcela po novom premjeru označenih kao k.č. broj 79, zv. Selište, voćnjak, površine 468 m2, dijelu parcele k.č. broj 82, zv. Selište, pašnjak i zgrada (štala), površine 1.250 m2, te cijele parcele k.č. broj 81/15, "pristupni put", površine 250 m2, k.č. broj 81/16, zv. Selište, površine 380 m2, k.č. broj 81/17, zv. Selište, njiva, površine 175 m2, i k.č. broj 81/18, zv. Selište, njiva, površine 200 m2.

10. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da iz stanja spisa proizlazi da su parnične stranke sestra i braća, te da su u ostavinskom postupku koji je vođen iza njihovog oca proglašeni kao testamentarni nasljednici, jer je njihov otac ostavio testament koji je sačinjen pred svjedocima 18. decembra 1963. godine. Tim testamentom koji je proglašen na raspravi od 26. februara 1976. godine testamentarni ostavilac svu svoju nepokretnu imovinu ostavlja svojim sinovima i svojoj ženi na jednake dijelove u nekretninama koje su upisane u pl. broj 69. k.o. Radahova (posjedovni list broj 69 k.o. Radahova od 15. decembra 1975. godine u ostavinskom spisu). Istim testamentom svojim kćerkama Mini Kljajić, udatoj Ibrić, i tužiteljici ostavlja dio parcele broj 3/32, zv. Selištanak, površine 11.500 m2, i to donji dio do ceste na jednake dijelove. Prema tome, poštujući volju testatora, tužiteljica je dobila pola od dijela koji je pripao njoj i njenoj sestri, dakle 5.750 m2.

11. Istaknuto je da je ostavština iza oca parničnih stranaka raspravljena rješenjem prvostepenog suda od 22. novembra 1976. godine i sve nekretnine koje su upisane u pl. br. 69 k.o. Radahova i sva pokretna imovina raspoređene su na parnične stranke sa idealnim suvlasničkim dijelovima na svim nekretninama i pokretnim stvarima. Konstatirano je da iz sadržaja ostavinskog spisa proizlazi da rješenje ima klauzulu pravosnažnosti sa 30. januarom 1977. godine i da je provedeno kroz zemljišnoknjižno odjeljenje suda rješenjem od 21. februara 1977. godine. Dalje je konstatirano da su se nekretnine vodile na nasljednicima sve do aviosnimka 1985. godine nakon čega se tužiteljica gubi iz katastarske evidencije kada su, kako to proizlazi iz nalaza vještaka geometra, sve navedene nekretnine iza ostavioca upisane na ime apelanata u pl. br. 74, 76, 70, 77 i 78 k.o. Radahova sa idealnim suvlasničkim dijelovima, kako je utvrđeno uvidom u spomenute posjedovne listove, a tužiteljica je "izbrisana".

12. Istaknuto je da iz sadržaja zapisnika i skice koju je sačinio vještak prilikom izlaska na lice mjesta proizlazi da su parnične stranke pokazale granice sporne površine. Prema pokazivanju tužiteljice, sporna površina zahvata dio parcele k.č. br. 79, 82, 81/1, cijelu k.č. broj 81/15, k.č. broj 81/16, k.č. broj 81/17 i k.č. broj 81/18 s tim da su na parcelama k.č. br. 81/16, 81/17 i 81/18 sagrađene kuće, a sporni dio ima površinu 11.684 m2. Prema pokazivanju apelanata, sporno zemljište čini dio parcele k.č. br. 81/1, 81/15, 81/16, 81/17 i 81/18 i površina spornog dijela iznosi 8.750 m2 (sve ucrtano u skici lica mjesta od 6. jula 1976. godine vještaka geometra). Stoga, prema mišljenju Okružnog suda, imajući u vidu materijalne dokaze u spisu (pismeni nalaz vještaka, skica lica mjesta, testament iza umrlog Maše Kljajića, te nesporne činjenice među strankama), postoje uvjeti da se preinači prvostepena presuda.

13. Okružni sud je naveo da, prema sadržaju skice lica mjesta, te ucrtanog dijela granica po pokazivanju tužiteljice i apelanata, proizlazi da se navodi parničnih stranaka podudaraju u površini dijela zemljišta koje je testamentom dodijeljeno tužiteljici, a apelanti su sporni dio označili u većoj površini od onog koji je dat testamentom. Okružni sud je ukazao da je nesporno da apelanti poštuju posljednju volju svoga oca koji je sačinio testament za života, te pola parcele zvane Selišnjak, površine 11.500 m2, ostavio popola tužiteljici i njenoj sestri (izjava apelanta B.K. na zapisnik o raspravi od 8. maja 2006. godine kojoj se pridružio i apelant M.K.) a nesporno je da je tužiteljicina sestra prodala apelantima svoj dio, a apelanti nisu dokazali da je tužiteljica prodala svoj dio njima, kako su tvrdili.

14. Pri takvom stanju stvari, prema ocjeni drugostepenog suda, to što ostavinsko rješenje nije doneseno u skladu sa izjavom testatora, nema utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke da se tužiteljici izdvoji njen testamentarni dio u parceli koja po površini najviše zauzima dio nekretnine koju je naslijedila tužiteljica, a to je parcela k.č. broj 81/1, sada zvana Selište, po novom premjeru upisana u pl. broj 74 k.o Radahova.

15. Stoga, kako su i apelanti pokazali sporni dio u dijelu ove parcele, čija je površina 8.750 m2, na terenu, pa kako je testamentom tužiteljici dato 5.750 m2, za pravilno presuđenje u predmetnoj parnici, prema mišljenju Okružnog suda, najcjelishodnije je da se taj dio izdvoji u predmetnoj parceli, imajući u vidu okolnosti iz sadržaja odredbe člana 20. stav 1. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80, 36/90 i "Službeni glasnik RS" broj 38/03, u daljnjem tekstu: ZOSPO) u vezi sa odredbom člana 16. stav 1. navedenog zakona. Prema tome, prema mišljenju Okružnog suda, tužiteljica je stekla pravo vlasništva na dijelu parcele označene kao k.č. broj 81/1, zvane Selište, čija je ukupna površina 8.750 m2.

16. Prema tome, s obzirom na utvrđeno pravo vlasništva tužiteljici, Okružni sud je dozvolio pravo na diobu (izdvajanje dijela) koju su apelanti osporili u vanparničnom postupku pred prvostepenim sudom broj R-45/00. Okružni sud je ukazao da, prema odredbi člana 145. stav 2. Zakona o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH" br. 7/80 i 15/80), pravo na diobu je izvučeno iz testamentarnog nasljeđivanja kao načina stjecanja prava vlasništva a kako pravo na diobu nasljedstva ne može zastarjeti, to je i zahtjev tužiteljice u pogledu izdvajanja i predaje u posjed osnovan i ima opravdanje u preinačenju prvostepene odluke. Također je navedeno da pravo na diobu, u smislu navedene zakonske odredbe, ne može zastarjeti isto kao što ne može zastarjeti ni pravo da se zahtijeva raskidanje zajednice sa suvlasnicima (član 16. stav 2. ZOSPO). Pravo na diobu nasljednik stječe momentom kada mu je uručeno nasljedstvo, ali se ovo pravo ne može realizirati dok se ne utvrdi njegovo pravo na nasljedni dio, kao i dijelovi ostalih suvlasnika.

17. U odnosu na troškove postupka Okružni sud je naveo da je tužiteljica uspjela u parnici čija je vrijednost spora 15.000 KM (vrijednost utvrđena na ročištu od 27. juna 2006. godine), te prema tome dalje odredio troškove parničnog postupka.

18. Protiv drugostepene presude apelanti su izjavili reviziju koju je Vrhovni sud Rješenjem broj 73 0 P 000266 10 Rev od 23. marta 2010. godine odbacio kao nedozvoljenu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je u tužbi podnesenoj Osnovnom sudu 16. novembra 2000. godine i podnesku od 20. decembra 2005. godine (kojim je preciziran zahtjev) tužiteljica označila vrijednost predmeta spora u iznosu od 500,00 KM. Ukazano je da vrijednost predmeta spora koju je tužiteljica označila u tužbi, ukoliko se ne radi o novčanom potraživanju, ne može se mijenjati u daljnjem toku postupka u pogledu tog istog zahtjeva, te da je svaka dispozicija stranaka u tom pravcu nedozvoljena i bez pravnog djelovanja. Istaknuto je da to što je tužiteljica na ročištu od 27. juna 2006. godine, ostajući pri tužbenom zahtjevu (kakav je podnesen u tužbi i preciziran u podnesku od 20. decembra 2005. godine), označila vrijednost spora u iznosu od 15.000,00 KM je bez pravnog djelovanja. Stoga, pošto vrijednost predmeta spora od 500,00 KM ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, te pošto Vrhovni sud nije ustanovio da bi odlučivanje po reviziji u ovom parničnom postupku bilo značajno za primjenu prava u drugim slučajevima, revizija apelanata je odbačena u smislu odredbe člana 247. a u vezi sa članom 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

19. Iz predmetne apelacije, u suštini, proizlazi da apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Navode da je Okružni sud sudio mimo postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice na način da je tužiteljici dosudio površinu od 5.750 m2 od dijela k.č. broj 81, zv. Selište, ukupne površine 8.495 m2, koja nikad nije bila tužiteljicina, niti odgovara parceli od 11.500,00 m2. Pored navedenog, drugostepeni sud je obavezao apelante da tužiteljici plate troškove postupka u iznosu od 8.875,00 KM, koji su obračunati na izmijenjenu vrijednost spora od 15.000,00 KM, umjesto prvobitnog iznosa od 500 KM. Također, navode da Vrhovni sud nije uzeo u obzir činjenicu da je upravo troškove postupka obračunao drugostepeni sud na iznos od 15.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

20. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo hronologiju predmeta, te istakao da osporenom presudom nije došlo do povrede ustavnih prava apelanata.

21. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da pred tim sudom nije došlo do povrede ustavnih prava apelanata.

22. U odgovoru na apelaciju tužiteljica je navela da, ako je bilo kršenja ustavnih prava u konkretnom postupku, onda su prekršena njena prava, jer je prvostepeni sud više puta donosio odluke koje su ukidane i odugovlačio postupak na teret tužiteljice. Stoga, smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ustavnih prava apelanata.

V. Relevantni propisi

23. U Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/03) relevantne odredbe glase:

Član 16. st. 1. i 2.

Suvlasnik ima pravo da u svako doba zahtijeva diobu stvari, osim u vrijeme u koje bi ta dioba bila na štetu drugih suvlasnika, ako zakonom nije drukčije određeno.

Pravo iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.

Sticanje prava svojine

Član 20.

Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem.

Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.

U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Tužba i njena sadržina

Član 53. stav 2. tačka 5.

(2) Tužba mora da sadrži:

5) naznačenje vrijednosti spora;

VRIJEDNOST SPORA

Član 316.

Tužilac je dužan u tužbi navesti vrijednost predmeta spora, osim u slučajevima u kojim se vrijednost spora ne može izraziti u novcu.

Kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva.

Kamate, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju se u obzir pri određivanju vrijednosti spora ako ne čine glavni zahtjev.

Član 321.

Ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, ali tužilac u tužbi navede da pristaje da umjesto ispunjenja tog zahtjeva primi određeni novčani iznos, kao vrijednost predmeta spora uzeće se taj iznos.

U drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužilac naznačio u tužbi.

Ako je u slučaju iz stava 2. ovog člana tužilac suviše visoko ili suviše nisko naznačio vrijednost predmeta spora, sud će, najdocnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano, onda na glavnoj raspravi prije početka rasprave o glavnoj stvari, brzo i na pogodan način provjeriti tačnost naznačene vrijednosti, te rješenjem odrediti vrijednost predmeta spora.

Protiv rješenja iz prethodnog stava nije dozvoljena posebna žalba.

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju Rješenje Vrhovnog suda broj 73 0 P 000266 10 Rev od 23. marta 2010. godine i Presudu Okružnog suda broj 73 0 P 000266 09 Gž od 29. septembra 2009. godine. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je odbačena kao nedopuštena, pa je, slijedeći navedeno, konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, presuda Okružnog suda kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu tužiteljice.

27. Dakle, u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 73 0 OP 000266 09 Gž od 29. septembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Okružnog suda apelanti su primili 22. oktobra 2009. godine, a predmetna apelacija je podnesena 14. juna 2010. godine, odnosno nakon proteka 60 dana, kako je to propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Međutim, s obzirom na stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP 4012/09 (da apelanti nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste odluke, imaju mogućnost da ponovo podnesu apelaciju), apelacija je u konkretnom slučaju podnesena u roku. Naime, Presudu Okružnog suda broj 73 0 OP 000266 09 Gž od 29. septembra 2009. godine apelanti su primili 22. oktobra 2009. godine, a prvobitnu apelaciju broj AP 4012/09 su podnijeli 17. decembra 2009. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelanti smatraju da im je presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

30. Ustavni sud, prije svega, naglašava svoj stav da, općenito, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02, i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).

31. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelanti ukazuju da je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. Naime, prema njihovom mišljenju, drugostepeni sud je dosudio tužiteljici parcelu k.č. broj 81/1, zv. Selište, površine 5.750 m2, iako ona nije bila predmet tužbenog zahtjeva. Dakle, prema mišljenju apelanata, Okružni sud se kretao mimo postavljenog tužbenog zahtjeva. Također, ukazuju i na prozvoljno određivanje troškova postupka prema vrijednosti spora od 15.000 KM umjesto prvobitnog iznosa od 500 KM.

32. Razmatrajući navode apelanata u odnosu na to da predmetna parcela koja je tužiteljici dosuđena presudom Okružnog suda nije bila predmet njenog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud zapaža da je navedena parcela sadržana u izreci prvostepene presude kojom je Osnovni sud tužiteljicin tužbeni zahtjev odbio u cijelosti. Također, Ustavni sud zapaža da su apelanti na licu mjesta spornu površinu označili u dijelu parcele k.č. broj 81/1. Dalje, Ustavni sud zapaža da je prilikom odlučivanja o žalbi tužiteljice Okružni sud uzeo u obzir sve materijalne dokaze iz spisa (pismeni nalaz vještaka, skica lica mjesta, testament, te nesporne činjenice među strankama). Okružni sud je, prema sadržaju skice lica mjesta, te ucrtanog dijela granica po pokazivanju tužiteljice i apelanata, utvrdio da se navodi stranaka podudaraju u površini dijela zemljišta koje je testamentom dodijeljeno tužiteljici. Stoga je Okružni sud odlučio da se tužiteljici izdvoji njen testamentarni dio u parceli koja po površini najviše zauzima dio nekretnine koju je tužiteljica naslijedila, te da je to parcela broj 81/1, zvana Selište, po novom premjeru upisana u pl. broj 74 k.o. Radahova. Stoga, kako su i apelanti pokazali sporni dio u dijelu parcele broj 81/1, čija je površina 8.750 m2, a kako je tužiteljici testamentom ostavljeno 5.750 m2, utvrđeno je da je najcjelishodnije da se tužiteljicin testamentarni dio izdvoji iz te parcele. Okružni sud je navedeno zasnovao na odredbi člana 20. stav 1. ZOSPO u vezi sa odredbom člana 16. stav 1. navedenog zakona. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može zaključiti da je Okružni sud odlučivao mimo postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice, budući da je o identičnom tužbenom zahtjevu odlučivao i prvostepeni sud. Ustavni sud zapaža da presuda Okružnog suda u ovom dijelu ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava. Naime, Okružni sud je dao jasne i precizne razloge za preinačenje prvostepene presude u kojima Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnopravnih propisa. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata u ovom dijelu neosnovani.

33. U odnosu na navode apelanata u pogledu troškova postupka, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 316. stav 1. ZPP propisana obaveza tužioca da naznači vrijednost spora. Osnovni razlog za ovu obavezu tužioca je da se prema vrijednosti spora vrši izračunavanje takse na tužbu i radnje u postupku na koje se plaća sudska taksa, kao i da se odmjerava nagrada za rad advokata propisanih Tarifom o troškovima i nagradi za rad advokata koji ulaze u troškove parničnog postupka. Pored toga, označavanje vrijednosti spora je obavezan element tužbe (član 53. stav 2. tačka 5. ZPP). Ukoliko u tužbi nije naznačena vrijednost spora, sud je ovlašten da, na osnovu odredbe člana 336. ZPP, pozove tužioca da ovaj nedostatak ispravi tako što će označiti vrijednost spora. Također, od označavanja vrijednosti spora zavisi i mogućnost izjavljivanja revizije (član 237. stav 2. ZPP). Međutim, kasnije označavanje vrijednosti spora koje je drugačije od prvobitno označenog nema bilo kakvo djelovanje. Iz navedenog proizlazi da je označavanje vrijednosti spora značajno za određivanje troškova parničnog postupka, kao i za mogućnost izjavljivanja revizije. Dakle, prema istoj vrijednosti spora se određuju troškovi postupka, kao i dozvoljenost revizije.

34. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u svom rješenju kojim je reviziju apelanata odbacio kao nedozvoljenu naveo da je tužiteljica u tužbi od 16. novembra 2000. godine i u podnesku od 20. decembra 2005. godine (kojim je precizirala tužbeni zahtjev) označila vrijednost predmeta spora u iznosu od 500,00 KM. Vrhovni sud je ukazao da se vrijednost predmeta spora koji je tužiteljica označila u tužbi, ukoliko se ne radi o novčanom potraživanju, ne može mijenjati u daljem toku postupka u pogledu tog istog zahtjeva i da je svaka dispozicija stranaka u tom pravcu nedozvoljena i bez pravnog djelovanja. Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, vrijednost spora koju je tužiteljica označila na ročištu od 27. juna 2006. godine, ostajući pri tužbenom zahtjevu koji je podnesen u tužbi i preciziran u podnesku od 20. decembra 2005. godine, nema pravno djejstvo. Prema tome, imajući u vidu vrijednost spora od 500,00 KM, revizija apelanata je odbačena kao nedozvoljena.

35. Dovodeći navedeno u vezu sa obrazloženjem drugostepene presude u dijelu koji se odnosi na troškove parničnog postupka, Ustavni sud zapaža da je navedene troškove Okružni sud određivao prema vrijednosti spora od 15.000,00 KM. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih odredaba ZPP, budući da se vrijednost spora koja je prvobitno označena u tužbi (u konkretnom slučaju 500,00 KM) ne može kasnije mijenjati, odnosno da takva izmjena nema nikakvo djejstvo. Stoga, imajući u vidu navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, obrazloženje presude Okružnog suda u ovom dijelu ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih odredaba ZPP, što je u suprotnosti sa standardima prava na pravično suđenje.

36. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da je odlukom Okružnog suda u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka došlo do povrede ustavnog prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Ustavni sud neće razmatrati navode apelanata u odnosu na navodnu povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da su i ti navodi, u suštini, isti kao i navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a što je Ustavni sud već razmotrio u ovoj odluci.

VIII. Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da obrazloženje osporene odluke u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, jer ukazuje na proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba ZPP.

39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.