Službeni glasnik BiH, broj 74/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3739/13, rješavajući apelaciju Adema Mujčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Adema Mujčića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja postupka u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 051157 12 Rev od 20. juna 2013. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Ademu Mujčiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.650,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Ademu Mujčiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Adema Mujčića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 051157 12 Rev od 20. juna 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 051157 12 Gž od 18. septembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 051157 03 P od 4. marta 2011. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Adem Mujčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Drinka Lekić, advokat iz Tešnja, podnio je 30. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 051157 12 Rev od 20. juna 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 051157 12 Gž od 18. septembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 051157 03 P od 4. marta 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te od Agencije za nadzor osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine kao pravnog sljednika Ureda za nadzor osiguravajućih društava Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 12. aprila 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Svi pozvani dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 14. aprila do 21. aprila 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je tužbom pokrenuo postupak protiv tuženog, kako apelant navodi "u toku 2001. godine", a kako proizlazi iz dostavljene dokumentacije pred Kantonalnim sudom u Zenici. Prema dokumentaciji priloženoj uz apelaciju i odgovoru na apelaciju proizlazi da se Sud u Zenici oglasio nenadležnim, a zatim je Općinski sud u Sarajevu (kao nadležan) donio rješenje od 5. decembra 2001. godine kojim je dobacio tužbu kao neurednu. Apelantovu žalbu protiv rješenja od 5. decembra 2001. godine, koja je cijenjena kao povrat u pređašnje stanje, Općinski sud je odbio rješenjem od 18. februara 2002. godine, ali je Kantonalni sud po apelantovoj žalbi ukinuo rješenje od 3. marta 2003. godine i vratio predmet prvostepenom sudu na ponovni postupak.

6. Rješenjem od 26. januara 2005. godine apelantu je tužba vraćena na ispravak i dopunu, kao i rješenjem od 31. marta 2008. godine. Nakon toga tužba je dostavljena tuženoj na odgovor, a pripremno ročište održano je 29. januara 2009. godine.

7. Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 051157 03 P od 4. marta 2011. godine kojom je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev da sud obaveže tuženu da apelantu na ime naknade materijalne štete i izgubljene dobiti isplati iznos od 7.276.135,25 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Apelant je obavezan na plaćanje troškova parničnog postupka.

8. Prvostepeni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant u tužbi istakao da je tužena donijela rješenje o oduzimanju odobrenja za rad nad sada likvidiranim društvom "Kamel" osiguranje d.d. Tešanj (u daljnjem tekstu: "Kamel" osiguranje), te podnijela nadležnom sudu prijedlog za pokretanje likvidacije, a da pri tome nije dala mogućnost pravnom prethodniku tužioca ("Kamel" osiguranje) da na to rješenje istakne prigovor ili na bilo koji drugi način utječe na tok postupka. U suštini, apelant je u tužbi istakao propuste i nedostatke u rješenju tužene od 21. septembra 2001. godine, radnjama koje su mu prethodile, kao i nakon donošenja rješenja, odnosno da se nije imalo u vidu da je "Kamel" osiguranje imalo osnovni kapital i da su dioničari vršili nove uplate kapitala. Pozivajući se na propise iz Zakona o vrijednosnim papirima i Zakona o registru vrijednosnih papira, apelant je zaključio da je odluka tužene (o oduzimanju dozvole za rad "Kamel" osiguranju) bila štetna. Apelant u tužbi dalje navodi da je postupak likvidacije "Kamel" osiguranja trajao do 2005. godine što je imalo za posljedicu materijalnu štetu za društvo i ugled dioničara, te je apelantu od 10 miliona KM vraćen neznatan iznos. Također, apelant je naveo da je nakon okončanog likvidacionog postupka nad "Kamel" osiguranjem apelant proglašen za pravnog nasljednika "Kamel" osiguranja, a da je bio 90% vlasnik likvidiranog osiguravajućeg društva. Tuženi je osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva ističući prigovor aktivne legitimacije, kao i prigovor presuđene stvari.

9. Nakon provedenog dokaznog postupka – uvida u materijalnu dokumentaciju, saslušanja parničnih stranaka, izvršenog vještačenja i saslušanja svjedoka, Općinski sud je odlučio da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev.

10. Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je tužena nakon izvršenih kontrola 21. septembra 2000. godine donijela rješenje o oduzimanju dozvole za rad svih vrsta osiguranja, zabrane izdavanja polica, zabrane raspolaganja sredstvima dioničkog društva do imenovanja likvidatora, a zatim je po zahtjevu tužene pokrenut zahtjev za likvidaciju društva "Kamel" osiguranje koji je zaključen rješenjem od 31. maja 2005. godine. Također je navedeno da je protiv rješenja o oduzimanju dozvole za rad (koju je izdala tužena 21. septembra 2000. godine, koje je bilo konačno u upravnom postupku) apelant tužbom pokrenuo upravni spor, ali je tužba odbačena kao podnesena od neovlaštenog lica, kao i tužba apelanta protiv rješenja o pokretanju prethodnog postupka za pokretanje postupka likvidacije. Općinski sud je nadalje istakao da nije osnovan prigovor tužene da se radi o presuđenoj stvari jer u konkretnom predmetu apelant traži naknadu štete od tužene i to naknadu materijalne štete i izmakle dobiti. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da apelant nije dokazao nezakonitost radnji tužene, a "Kamel" osiguranje, koje je jedino po zakonu bilo ovlašteno, nije pokrenulo upravni spor protiv rješenja koje je donijela tužena (o oduzimanju dozvole za rad), a u skladu sa članom 60. i 61. a. Zakona o osiguranju imovine i osoba koji je važio u tom trenutku tužena je bila ovlaštena za poduzimanje radnji koje je poduzela. Općinski sud je naveo da "Kamel" osiguranje nije preduzelo niti jednu radnju da pravnim putem utvrdi ništavost rješenja na osnovu kojeg je pokrenut likvidacioni postupak. Stoga je Općinski sud zaključio da apelant nije dokazao da je protivpravnim radnjama tužene došlo do nastanka štete, te nisu ispunjeni uvjeti iz člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osim toga, Općinski sud je zaključio da apelant kao pravno lice nije ni aktivno legitimiran da traži naknadu izmakle dobiti jer bi to pravo pripadalo samo "Kamel" osiguranju.

11. Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 051157 12 Gž od 18. septembra 2012. godine kojom je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

12. U obrazloženju presude, ispitujući apelantove navode, Sud je naveo da je žalba neosnovana, da je prvostepeni sud utvrdio činjenice oko donošenja rješenja o oduzimanju odobrenja za rad "Kamel" osiguranja, te da nije došlo do povrede odredbi parničnog postupka, odnosno da je prvostepeni sud izveo dokaz čitanjem izvoda iz zapisnika o izvršenoj kontroli od 23. marta 2000. godine i 26. maja 2000. godine. Kantonalni sud je uputio na odredbe člana 62. stav 7. Zakona o osiguranju imovine i lica, te je naveo da je protiv rješenja o oduzimanju dozvole za rad postojala mogućnost pokretanja upravnog spora, ali je tužba u upravnom sporu odbačena Odlukom Vrhovnog suda broj U-2062/00 od 5. aprila 2001. godine. Kantonalni sud je naveo da je tužbeni zahtjev u nedostatku odluke kojom bi se poništilo rješenje o oduzimanju odobrenja za rad očigledno neosnovan. Kantonalni sud je naveo da tužilac u parničnom postupku ne može dokazivati nezakonitost rješenja od 21. septembra 2000. godine, jer sud nije ovlašten ispitivati zakonitost i pravilnost upravnog akta. Ostali aspekti žalbe prema mišljenju Kantonalnog suda nisu od odlučnog značaja.

13. Vrhovni sud je donio Presudu broj 65 0 P 051157 12 Rev od 20. juna 2013. godine kojom je odbio reviziju.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je sud postupao u skladu sa članom 8. ZPP-a u vezi sa ocjenom dokaza, kao i da nisu od značaja apelantovi navodi da nije izvršen uvid u zapisnik o kontroli. Polazeći od predmeta spora (zahtjev za naknadu štete koja je apelantu navodno prouzrokovana nezakonitim radom organa tužene), Vrhovni sud je naveo rješenje koje je doneseno u upravnom sporu (rješenje Vrhovnog suda od 5. aprila 2001. godine), a kojim je odbačena apelantova tužba, uz pozivanje na član 62. stav 7. Zakona o osiguranju imovine i lica jer je tužbu podnijelo neovlašteno lice (apelant kao dioničar i jedan od osnivača). Vrhovni sud je naveo da je zahtjev za zaštitu zakonitosti, također, odbijen rješenjem Vrhovnog suda od 24. aprila 2002. godine. Vrhovni sud je nadalje naveo rješenja kojim je otvoren likvidacioni postupak i zaključen. Imajući u vidu odredbu člana 172. ZOO-a, u vezi sa članom 9. Zakona o upravi, kao i utvrđenja nižestepenih sudova, Vrhovni sud je zaključio da se zakonitost i pravilnost rješenja tužene nije moglo ispitivati u parničnom postupku, a ono nije ispitano u upravnom postupku. Stoga apelant nije dokazao da mu je šteta nastala nezakonitim i nepravilnim rješenjem tužene kao ni to da postoji krivica i uzročna veza između donesenog rješenja i nastale štete. Kako apelant navedeno nije dokazao, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili zaključak o teretu dokazivanja (član 126. ZPP-a) i odbili tužbeni zahtjev.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u veoma opširnoj apelaciji navodi postupak donošenja rješenja o oduzimanju dozvole za rad, kao i postupak likvidacije, a koji su prema apelantоvom mišljenju bili nezakoniti i sa brojnim nepravilnostima. Također, apelant se žali da redovni sud u osporenom postupku nije izveo određene dokaze (npr. originalni zapisnici o pregledu "Kamel" osiguranja iz 2000. godine, nije tražio sudski spis koji se odnosi na početak likvidacije), kao i to da se spominju rješenja koja nisu izvedena u toku dokaznog postupka. Apelant se, također, žali da je sud izveo pogrešan zaključak, da je prednik tužene jedini po zakonu bio ovlašten na pokretanje postupka likvidacije. Apelant ističe da upravo odbacivanje njegovih tužbi u upravnom sporu ukazuje da nije imao mogućnost da traži sudsku zaštitu jer su mu sva prava oduzeta momentom otvaranja likvidacionog postupka. Također, apelant ukazuje na pogrešnu primjenu člana 61. (ranije važećeg) Zakona o osiguranju imovine koji su primijenili redovni sudovi. Također, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Apelant navodi da se u postupku po prijedlogu za pokretanje postupka likvidacije i rješenju o oduzimanju dozvole za rad odlučivalo o njegovom pravu na imovinu, kao i da mu nije data mogućnost učešća u postupku. Apelant je, također, naveo u apelaciji da je rješenjem o okončanju postupka likvidacije "Kamel" osiguranja utvrđeno da sva prava i obaveze "Kamel" osiguranja prelaze na apelanta, čime je dobio aktivnu legitimaciju da potražuje i sve ono što bi samo društvo moglo potraživati.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je dao obrazloženje za svoju odluku u osporenoj presudi, te da nije došlo do povrede prava koja apelant navodi.

17. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao to da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede apelantovog prava.

18. Općinski sud je naveo tok postupka pred Općinskim sudom od dana podnošenja tužbe prvobitno nenadležnom sudu u Zenici, a koju je zatim Općinski sud odbacio kao neurednu da bi po žalbi apelanta Kantonlani sud vratio predmet na ponovni postupak (3. novembra 2003. godine). Nadalje, Sud je rješenjem od 26. januara 2005. godine i 31. marta 2008. godine vratio apelantu tužbu radi uređenja, nakon čega je tužba dostavljena na odgovor tuženoj. Općinski sud je naveo da je čekao uređenje tužbe u dijelu pasivne legitimacije, a od održavanja pripremnog ročišta do donošenja prvostepene presude protekao je rok od dvije godine koji, uzimajući u obzir broj predmeta s kojim su zadužene sudije, prema mišljenju Općinskog suda predstavlja "razuman" rok. Nadalje, Sud se izjasnio i na apelantove navode o neprovođenju određenih dokaza, te je naveo da je utvrđeno iz spisa to da je sud usvojio provođenje dokaza uvidom u originalne zapisnike. Općinski sud je naveo da prvostepenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava.

19. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da apelant nije dokazao da su mu povrijeđena prava koja navodi, te je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

21. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službene novine RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ

Član 172. stav 1.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju, iako je apelant ukazivao i na nezakonitost drugih postupaka, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 051157 12 Rev od 20. juna 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. jula 2013. godine, a apelacija je podnesena 30. augusta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Dakle, iako je apelant kroz apelaciju ukazivao na postupke koji su prethodili parničnom postupku u kojem je donesena kao konačna odluka Vrhovnog suda od 20. juna 2013. godine, te ukazivao na nezakonitost tih postupaka, Ustavni sud napominje da će ispitati samo konkretan parnični postupak. Dakle, apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine kao i pravo iz člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

Suđenje u razumnom roku

a) Relevantni principi

29. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, Aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

30. Evropski sud je dalje ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

31. Ustavni sud primjećuje da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu nepoznatog datuma, ali u svakom slučaju prije 5. decembra 2001. godine (datum donošenja rješenja Općinskog suda kojim je apelantova tužba odbačena kao nedozvoljena) te je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 20. juna 2013. godine. S obzirom na to da apelant nije precizirao datum podnošenja tužbe ("u toku 2001. godine"), niti je tužbu dostavio Ustavnom sudu, imajući u vidi činjenicu da je tužba najprije bila podnesena nenadležnom sudu u Zenici, kao i da je prvi poznati datum pred nadležnim sudom 5. decembar 2001. godine, Ustavni sud će navedeni datum uzeti kao početak postupka. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao jedanaest godina i šest mjeseci.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

32. Ustavni sud konstatira da predmet nije bio naročito složene prirode, te da je trebalo utvrditi da li je nezakonitim odlukama tužene apelantu učinjena šteta. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka pred prvostepenim sudom tužba najprije odbačena kao neuredna (5. decembra 2001. godine), a po apelantovoj žalbi postupak je bio opet vraćen prvostepenom sudu (3. novembra 2003. godine). Također, prema navodima iz odgovora na apelaciju proizlazi da je zbog činjenice da apelant nije uredio tužbu od suda pozivan da to napravi (rješenjem iz 2005. godine i rješenjem iz 2008. godine), te je pripremno ročište održano 29. januara 2009. godine. Nakon održavanja pripremnog ročišta u roku od dvije godine, a uslijed (kako navodi Općinski sud) preopterećenosti suda predmetima, postupak pred prvostepenim sudom je okončan presudom od 4. marta 2011. godine. Postupak po žalbi na prvostepenu presudu trajao je jednu godinu i šest mjeseci, a postupak po reviziji pred Vrhovnim sudom okončan je u roku od devet mjeseci. Ustavni sud, dakle, primjećuje da je od ključnog doprinosa za dužinu trajanja postupka u periodu od 11 godina i šest mjeseci odlučivanje prvostepenog suda, odnosno moglo bi se reći njegovo nepostupanje, odnosno "čekanje" da apelant uredi tužbu. Naime, Ustavni sud primjećuje da je to čekanje trajalo pet godina, odnosno da je još dvije godine prije toga prvostepeni sud odbacio tužbu, ali je Kantonalni sud po apelantovoj žalbi vratio predmet na ponovni postupak. Također, iako Ustavni sud primjećuje da su drugostepeni i Vrhovni sud u relativno kratkom vremenu donijeli odluke, ničim se ne može nadomjestiti period od sedam godina koliko je trebalo da po pozivu suda apelant uredi tužbu i da se tužba dostavi na odgovor tuženoj, pa zatim opet još skoro godina da se zakaže pripremno ročište pred prvostepenim sudom. Iako je apelant odgovoran što tužba nije bila uređena, ipak Ustavni sud primjećuje da je odgovornost za vođenje postupka na strani suda i ne postoji opravdanje da postupak "čeka" uređenje tužbe u periodu od sedam godina. Stoga, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku nisu zadovoljene garancije iz člana 6. Evropske konvencije u pogledu donošenja odluke u razumnom roku, a da je odgovornost na strani prvostepnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

c) Pitanje naknade nematerijalne štete

34. Apelant je tražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka u iznosu od 20.000,00 KM. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, trebalo isplatiti iznos od 1.650,00 KM s obzirom na to da je postupak trajao jedanaest godina i šest mjeseci. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

35. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog samog odlučenja Vrhovnog suda, odnosno da je sud pogrešno utvrdio činjenice, nije izveo dokaze koje apelant smatra bitnim i pogrešno primijenio materijalno pravo.

36. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, Ustavni sud se, u okviru apelacione nadležnosti, isključivo bavi pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

37. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je apelant pokrenuo parnični postupak protiv tužene, radi naknade štete – materijalne i izgubljene dobiti koja mu je nastala nezakonitim postupanjem tužene u postupku donošenja rješenja o oduzimanju dozvole za rad "Kamel" osiguranja i nakon toga postupku likvidacije. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi nakon provedenog postupka kao nesporno zaključili da apelant koji je vodio upravni spor nije uspio doći do meritorne odluke (u upravnom sporu protiv rješenja o oduzimanju dozvole za rad) jer je njegova tužba odbačena kao tužba neovlaštenog lica, a "Kamel" osiguranje, kao jedino ovlašteno za vođenje upravnog spora, nije pokrenulo postupak tužbom. Također, redovni sudovi su naveli da je odbačen i zahtjev za vanredno preispitivanje koji je uložio tužilac u istom postupku. Imajući u vidu navedeno, redovni sud je zaključio da apelant nije uspio dokazati nezakonitost akta i radnju tužene u postupku donošenja rješenja o oduzimanju dozvole za rad. Osim toga, u osporenim presudama je jasno navedeno da parnični sud ne može ispitivati odluke donesene u upravnom postupku. Stoga su sudovi u osporenim presudama zaključili da apelant nije dokazao da mu je nastupila šteta nezakonitim rješenjem koje je donijela tužena, kao ni da postoji krivica i uzročna veza između donesenog rješenja i nastale štete, te je sud pozivajući se na član 126. ZPP-a i član 172. ZOO-a odbio apelantov tužbeni zahtjev. Osim toga, imajući u vidu navedene činjenice, koje među strankama nisu ni sporne, a koje su bile od odlučnog značaja za odluku, Ustavni sud zapaža da apelantovo insitiranje na "original zapisnicima o izvršenoj kontroli" (od 23. marta i 26. maja 2000. godine), za koje redovni sud tvrdi da su izvedeni, ne utječe na drugačiju odluku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su sudovi dali jasne razloge za svoje odluke, uz pravilnu primjenu materijalnog prava koja se ni u čemu ne doima proizvoljno.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama dali jasno i precizno obrazloženje svojih stavova u pogledu utvrđenja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava koje ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

39. Apelant je, također, istakao povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, naveo je da mu se "u postupku po prijedlogu za pokretanje postupka likvidacije koji prijedlog je zasnovan na rješenju o oduzimanju odobrenja za rad" odlučivalo o pravu na imovinu, te da mu nije data mogućnost da učestvuje u postupku i da zaštiti "svoje" interese. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je predmet osporavanja konkretnom apelacijom parnični postupak u kojem je konačna odluka presuda Vrhovnog suda, te ukazivanje na postupke koji su prethodili parničnom postupku Ustavni sud ne može ispitivati na način na kako je to apelant naveo u apelaciji. Stoga, čak i da se prihvati da je apelant pravni sljednik imovine koja je u momentu izdavanja rješenja o oduzimanju dozvole za rad pripadala "Kamel" osiguranju, Ustavni sud primjećuje da u tom dijelu, zbog ovakvog načina ukazivanja na povredu prava na imovinu, ne može ispitati ove navode, jer upravni postupak i spor koji su prethodili parničnom postupku nisu predmet ispitivanja konkretnom apelacijom.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao jedanaest godina i šest mjeseci u postupku radi naknade štete, pri čemu je najviše trajao period "pozivanja" apelanta na uređenje tužbe.

41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud dao jasno i precizno obrazloženje uz pozivanje na relevantne odredbe zakona koje je primijenio.

42. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.