Službeni glasnik BiH, broj 12/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2829/15, rješavajući apelaciju Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b. i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Republike Srpske.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 015999 13 Rev od 9. aprila 2015. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Republika Srpska (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika u Banjoj Luci, podnijela je 5. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 015999 13 Rev od 9. aprila 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 015999 12 Gž od 22. marta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 015999 08 P od 20. jula 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Muniba Sejmanovića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 15. decembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. decembra 2015. godine, Kantonalni i Općinski sud 30. i 31. decembra 2015. godine, a tužilac, posredstvom punomoćnika advokatice Berine Krnjić iz Travnika, 6. januara 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 015999 08 P od 20. jula 2012. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, apelantica je obavezana da tužiocu na ime ukupne nematerijalne štete za duševne bolove zbog povrede ugleda i časti, slobode i prava ličnosti, na ime pretrpljenog straha i fizičkih bolova za vrijeme neosnovanog lišenja slobode u periodu od 20. aprila 1992. godine do 6. oktobra 1994. godine u trajanju od 894 dana isplati iznos od 178.800,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe 7. novembra 2008. godine pa do konačne isplate, uz troškove parničnog postupka. Odbijen je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu materijalne štete.

6. U obrazloženju presude navedeno je da je tužilac tužbu za naknadu štete zasnivao na tvrdnjama da je nakon izbijanja ratnih djelovanja 20. aprila 1992. godine lišen slobode i proveden u KPD Foča gdje je zadržan sve do 20. oktobra 1994. godine, da je za vrijeme boravka u logoru bio izložen teškom fizičkom zlostavljanju, da su mu u logoru nanosili teške povrede, da je više puta premlaćivan i da je zbog toga zadobijao mnogobrojne povrede, da kao logoraš i civilna žrtva rata nema nikakva primanja, da mu je zbog teškog fizičkog i psihičkog stanja životna aktivnost znatno umanjenja, a sposobnost za rad potpuno izgubljena. Također je napomenuto da tužiočevo potraživanje prema apelantici proističe iz krivičnog djela zločin protiv čovječnosti, koje ne zastarijeva, a stoga ni pravo da u smislu člana 377. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zahtijeva naknadu štete. S tim u vezi, u tužbi je navedeno da je protiv optuženih Mitra Raševića i Save Todorovića, pripadnika Vojske Republike Srpske u svojstvu komandira straže i zamjenika upravnika KPD Foča, donesena prvostepena i drugostepena presuda Suda BiH kojima su proglašeni krivim za krivično djelo zločin protiv čovječnosti počinjeno u logoru Foča u kojem je tužilac bio zarobljen zajedno sa 700 zarobljenika nesrpske nacionalnosti, te su dostavljene presude Suda BiH br. X-Kr/06/275 od 28. februara 2008. godine i X-Krž-06/275 od 6. novembra 2008. godine.

7. Apelantica je u odgovoru na tužbu istakla prigovor zastare potraživanja ukazujući na to da je tužba podnesena 7. novembra 2008. godine, što je izvan rokova (subjektivnog i objektivnog) propisanih u odredbi člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a. Također je u podnesku kojim je dopunjen odgovor na tužbu od 10. februara 2010. godine istaknut prigovor mjesne nenadležnosti suda uz poziv na odredbu člana 30. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Pripremno ročište održano je 4. marta 2010. godine, a u dokaznom postupku izvedeni su dokazi uvidom u materijalnu dokumentaciju, između ostalog, presude Suda BiH br. X-Kr/06/275 od 28. februara 2008. godine i X-Krž-06/275 od 6. novembra 2008. godine, potvrdu Crvenog križa, potvrdu Državne komisije za razmjenu ratnih zarobljenika i uvjerenje Saveza logoraša. Na okolnost visine nematerijalne štete proveden je dokaz vještačenja iz medicinske struke. Na osnovu materijalnih dokaza (potvrda i uvjerenja) Općinski sud je, kako je navedeno u obrazloženju, nesumnjivo utvrdio da je tužilac bio zatočen u logoru KPD Foča u periodu od 20. aprila 1992. godine do 6. oktobra 1994. godine, ukupno 894 dana, da je civilna žrtva rata i da nije ostvario naknadu po tom osnovu. Na osnovu priložene medicinske dokumentacije i provedenog medicinskog vještačenja, Općinski sud je utvrdio da se tužilac nakon puštanja iz logora Foča rehabilitirao u kućnim uvjetima i da su na psihičkom planu evidentni elementi posttraumatskog stresnog poremećaja.

8. U pogledu istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti suda, Općinski sud je, prije svega, naveo sadržaj odredbe člana 30. ZPP iz kojeg proizlazi da je za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari opće mjesno nadležan Osnovni sud u Banjoj Luci, a da se u konkretnom slučaju predmetni spor odnosi na vanugovornu odgovornost za štetu, za čije je suđenje, osim suda opće mjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem području je štetna radnja počinjena ili sud na čijem je području štetna posljedica nastupila, te da postoji mogućnost izberive mjesne nadležnosti (član 32. ZPPFBiH). S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da je tužilac dokazao da je šteta čiju naknadu potražuje predmetnom tužbom nastala zbog teške tjelesne povrede, zaključeno je da je tužilac imao pravo izbora da tužbu za naknadu štete podnese mjesno nadležnom sudu na području svog prebivališta, iz čega proizlazi da je prigovor mjesne nenadležnosti suda neosnovan. Osim toga, u obrazloženju presude naglašeno je da se sud prema odredbi člana 19. stav 1. ZPP može proglasiti mjesno nenadležnim ako je prigovor podnesen najkasnije u odgovoru na tužbu, što znači da je isticanje tog prigovora vremenski ograničeno. U konkretnom slučaju apelantica je odgovor na tužbu dostavila 14. aprila 2009. godine i u njemu nije istakla prigovor mjesne nenadležnosti, već je to učinjeno 10. februara 2010. godine kad je već bilo zakazano pripremno ročište, što znači da je apelantica zakasnila da podnese navedeni prigovor.

9. Na osnovu provedenih dokaza utvrđeno je da je tužilac 894 dana proveo u zarobljeništvu u KPD Foča na području Republike Srpske (od 20. aprila 1992. godine do 6. oktobra 1994. godine), da je za vrijeme zatočeništva psihički i fizički maltretiran, da su Mitar Rašević i Savo Todorović u svojstvu komandira straže i zamjenika upravnika KPD Foča Presudom Suda BiH broj X-KR/06/275 od 28. februara 2008. godine proglašeni krivim za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. KZBiH zbog učešća u udruženom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bio zatočenje nesrpskih civila iz Foče u nehumanim uvjetima u KPD Foča koji je imao obilježje logora, da su učestvovali u održavanju sistema kažnjavanja i zlostavljanja zatočenika, među kojima je i tužilac inicijala S. M. S obzirom na to da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužilac u navedenom logoru proveo oko 2,5 godine zajedno sa 700 zatočenika, te da se krivična osuda protiv Raševića i Todorovića može dovesti u vezu s tužiocem na način da je i u odnosu na njega počinjeno krivično djelo zločin protiv čovječnosti za koje, prema članu 19. KZBiH, krivično gonjenje ne zastarijeva, to ni u smislu člana 377. ZOO-a ne zastarijeva potraživanje naknade štete počinjene takvim krivičnim djelom, pa je apelanticin istaknuti prigovor zastare potraživanja ocijenjen neosnovanim. Stoga, tužiocu pripada pravo na naknadu nematerijalne i materijalne štete za nezakonito hapšenje u smislu člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 200. ZOO-a.

10. Općinski sud je u obrazloženju presude naglasio da prema utvrđenjima iz citiranih presuda Suda BiH proizlazi da su navedena zlodjela počinili pripadnici vojske, policije i paravojnih formacija Republike Srpske na čijoj se teritoriji nalazio logor KPD Foča, u smislu člana 180. ZOO-a, da je apelantica kao entitet odgovorna za zarobljavanja i nezakonito hapšenje odnosno lišenje slobode, nanošenje psihičkih i fizičkih povreda tužiocu, pa je ocijenjeno da je tužbeni zahtjev osnovan, a apelantica pasivno legitimirana u konkretnom sporu za naknadu štete. Ocjenjujući sve provedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, imajući u vidu, između ostalog, nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke koji je prihvaćen kao stručan i objektivan, Općinski sud je zaključio da tužiocu, prema sudskoj praksi, pripada pravo na naknadu nematerijalne štete u vidu novčane satisfakcije u iznosu od po 200,00 KM po jednom danu zatočenja u jedinstvenom iznosu po svim vidovima štete (jedinstvene štete) koja obuhvata sve štetne posljedice vezane za ličnost oštećenog proistekle usljed neosnovanog lišenja slobode. S obzirom na to da je tužilac u zatočeništvu proveo 894 dana, Općinski sud je zaključio da mu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 178.800,00 KM. Taj iznos, kako je dalje obrazloženo, predstavlja primjerenu, pravičnu i adekvatnu naknadu, te je shodno odredbama čl. 172, 180. i 200. stav 1. ZOO-a tužbeni zahtjev djelimično usvojen u dosuđenom iznosu, dok je preostali dio odbijen kao neosnovan.

11. Kantonalni sud je Presudom broj 51 0 P 015999 12 Gž od 22. marta 2013. godine odbio apelanticinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Nakon što je presudu ispitao u dijelu u kojem se žalbom osporava, u granicama razloga iz žalbe i po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je ocijenio da iz sadržaja žalbe proizlazi da apelantica ustrajava na istovjetnim prigovorima koje je isticala u toku prvostepenog postupka, smatrajući da prvostepeni sud za te prigovore u obrazloženju presude nije naveo valjane razloge. S tim u vezi, Kantonalni sud je mišljenja da je neosnovan ponovni prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda koji je u osporenoj presudi pravilno riješen. Od odlučnog je značaja u tom smislu činjenica da apelantica navedeni prigovor nije istakla najkasnije u odgovoru na tužbu, kako je propisano u odredbi člana 19. stav 1. ZPP, a taj propust nije mogla otkloniti isticanjem prigovora u podnesku koji je označen kao dopuna odgovora, budući da je prvostepenom sudu dostavljen nakon isteka zakonskog roka od 30 dana. Što se tiče neosnovanosti prigovora nedostatka aktivne legitimacije, Kantonalni sud je naveo da je prvostepena presuda i taj prigovor ocijenila pravilno, jer tužiočeva aktivna legitimacija proizlazi iz materijalnih dokaza među kojima je, između ostalog, potvrda Državne komisije za razmjenu ratnih zarobljenika broj 05-54-R/95 od 22. maja 1995. godine i uvjerenje Saveza logoraša BiH broj 3188/2003 od 2. septembra 2003. godine, kojima se tužiocu priznaje status logoraša. Osim toga, Savez logoraša BiH ima svojstvo pravnog lica i svoje opće akte kojima je propisana procedura utvrđivanja i priznanja statusa logoraša svim licima koja su bila zatvorena u koncentracionim logorima u periodu od 18. septembra 1991. godine do 30. aprila 1996. godine. S obzirom na to, uvjerenje Saveza logoraša koje je izdato u posebno provedenom postupku predstavlja valjanu i podobnu ispravu kojom je tužilac dokazao status logoraša.

12. U pogledu neosnovanosti prigovora zastarjelosti potraživanja, koji je, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud također pravilno riješio pozivajući se na odredbu člana 377. ZOO-a, navedeno je da se duži zastarni rok primjenjuje u slučaju postojanja pravosnažne osuđujuće presude krivičnog suda kojom je utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovornosti počinilaca krivičnog djela. U konkretnom slučaju, kako je dalje obrazloženo, prvostepeni sud se pozvao na pravosnažnu presudu krivičnog suda BiH kojom su Mitar Rašević i Savo Todorović osuđeni za krivično djelo zločin protiv čovječnosti i međunarodnog prava, i to kao odgovorna lica – jedan u svojstvu upravnika, a drugi u svojstvu komandira straže logora Foča, i to zbog nečovječnog postupanja prema zatočenicima koji su se nalazili u logoru. Kako se radi o krivičnom djelu iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, te s obzirom na to da prema članu 100. preuzetog Krivičnog zakona zastarjelost krivičnog gonjenja za predmetna krivična djela ne može nastupiti, to ne može nastupiti ni zastara potraživanja naknade štete koja je proistekla izvršenjem tih krivičnih djela. Prema ocjeni Kantonalnog suda, neosnovani su i prigovori kojima se dovodi u pitanje pravilnost utvrđene nematerijalne štete i visina te štete koja je tužiocu osporenom presudom dosuđena u iznosu od 178.800,00 KM, dakle u jednom iznosu prema kriteriju 200,00 KM za jedan dan zatočeništva u logoru koji se prema praksi suda odnosi samo na duševne patnje zbog povrede ugleda i časti, slobode i prava ličnosti usljed neosnovanog lišenja slobode i zatočenja u logoru. Imajući u vidu sve okolnosti pod kojima se desio štetni događaj, Kantonalni sud je ocijenio da je naknada nematerijalne štete koja je dosuđena tužiocu odmjerena u svemu u skladu s odredbom člana 200. ZOO-a i da predstavlja adekvatnu novčanu satisfakciju. Također je pravilnim ocijenjen stav iz prvostepene presude prema kojem je tužiocu zakonska zatezna kamata na nematerijalnu štetu dosuđena od dana podnošenja tužbe, a ne od dana presuđenja, jer je odredbom člana 186. ZOO-a propisano da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Kako tom odredbom, a ni odredbom člana 227. ZOO-a, nije izdvojeno dospijeće nematerijalne štete, to je, prema mišljenju Kantonalnog suda, zatezna kamata na pravičnu novčanu naknadu tužiocu pravilno dosuđena od dana podnošenja tužbe prema tužiočevom opredijeljenom zahtjevu.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 51 0 P 015999 13 Rev od 9. aprila 2015. godine apelanticina revizija je djelimično usvojena i obje nižestepene presude preinačene u pogledu naknade nematerijalne štete tako da je apelantici naloženo da tužiocu za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti isplati iznos od 89.400,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove iznos od 2.100,00 KM i za pretrpljeni strah 2.800,00 KM ili ukupno 94.300,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 7. novembra 2008. godine kao dana podnošenja tužbe do konačne isplate. U preostalom dijelu revizija je odbijena.

14. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u reviziji i po službenoj dužnosti u smislu odredbe člana 241. ZPP, Vrhovni sud je naglasio da se suština revizijskih prigovora svodi na ponavljanje žalbenih prigovora o učinjenim povredama odredaba parničnog postupka, nedostatku aktivne legitimacije, zastarjelosti potraživanja, početku toka zakonske zatezne kamate i dosuđenoj visini nematerijalne štete. U pogledu prigovora koji se tiču povreda odredaba parničnog postupka kojim je apelantica ukazala na nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke kao paušalan i neosnovan, Vrhovni sud je ocijenio da je takav prigovor neosnovan. S tim u vezi je jasno navedeno da je u konkretnom predmetu vještak neuropsihijatar proveo vještačenje, da je vještak zatim dao i svoj iskaz na glavnoj raspravi i odgovorio na sve iznesene prigovore. Revizijski prigovori u tom smislu zapravo su činjenični prigovori kojima apelantica iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza i iznosi drugačije činjenično pravne zaključke, koji nisu mogli ni biti uzeti u razmatranje jer se prema odredbi člana 240. stav 2. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Što se tiče revizijskog prigovora kojim je ukazano na nedostatak tužiočeve aktivne legitimacije za podnošenje tužbe, Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, ponovno su navedeni materijalni dokazi iz kojih proizlazi tužiočeva aktivna legitimacija, koja ni navodima revizije nije dovedena u pitanje. U pogledu neosnovanosti pogrešne primjene materijalnog prava tvrdnjom da se krivičnopravna odgovornost službenih lica (Raševića i Todorovića) ne može vezati za apelanticu i da se u tom slučaju rok zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete računa u rokovima koji su propisani odredbom člana 376. ZOO-a, Vrhovni sud je istakao da je apelantica ustanovljena 14. decembra 1995. godine Dejtonskim sporazumom kao jedan od dva entiteta u BiH. Zatim je navedeno da, osim toga, iz sadržaja odredbe člana 17. Ustava Republike Srpske proizlazi apelanticina odgovornost za štetu koju njen organ prouzrokuje u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija, a ista odgovornost proizlazi i iz odredbe člana 172. stav 1. ZOO-a.

15. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, Vrhovni sud je ocijenio da je apelantica preuzela odgovornost da se službena lica u KPD Foča s obilježjem logora prema zatočenim licima ponašaju na način koji podrazumijeva poštivanje najvećih ljudskih vrijednosti. Međutim, Vrhovni sud smatra da je apelantica odgovorna za postupanje službenih lica kada oni ne postupaju na propisani način (redovno postupanje u okolnostima vođenja rata) i za koje postupanje su u konkretnom slučaju i krivično odgovorni. Takvo postupanje, prema pravnom stavu Vrhovnog suda, apelantici daje svojstvo odgovornog lica u smislu odredbe člana 377. stav 1. ZOO-a, zbog čega je ocijenjeno da tužiočev zahtjev za naknadu štete nije zastario. Zatim je naveden sadržaj odredbe člana 377. stav 1. ZOO-a prema kojoj se odgovornim licem ne smatra samo učinilac krivičnog djela već i ono lice koje odgovara za štetu koja je krivičnim djelom učinjena, mada sam nije učinilac tog djela. U tom smislu je napomenuto da je sudska praksa u BiH (prije i poslije rata), kao i sudska praksa u okruženju, stanovišta da se posebni zastarni rok primjenjuje ne samo kada se naknada štete zahtijeva od učinioca krivičnog djela već i od odgovornog lica, npr., države, entiteta, poslodavca kao pravnog lica itd. Osim toga, navedeno je da je u zakonskoj odredbi člana 377. ZOO-a zakonodavac upotrijebio riječi "odgovorno lice" a ne "učinilac krivičnog djela" pa je primjena posebnog roka zastare iz člana 377. ZOO-a opravdana kako prema učiniocu krivičnog djela tako i prema licu koje odgovara za štetu koja je krivičnim djelom učinjena. S tim u vezi je ukazano na to da zastarijevanje zahtjeva za naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom počinje teći od dana kada je krivično djelo učinjeno, kao što predviđaju krivični propisi, a ne od dana kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu pričinilo. U pogledu zastare potraživanja naknade štete uzrokovane krivičnim djelom primjenjuju se pravila iz odredbe člana 377. ZOO-a samo u slučajevima kada je pravosnažnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca, a sud je u parnici vezan takvom presudom u smislu odredbe člana 12. stav 3. ZPP. S obzirom na to da su Rašević i Todorović u svojstvu komandira stražara i zamjenika upravnika KPD Foča pravosnažno osuđeni zbog krivičnog djela zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. KZBiH, a da prema članu 19. KZBiH u relevantnom dijelu krivično gonjenje ne zastarijeva za navedeno krivično djelo, pravilan je, prema mišljenju Vrhovnog suda, stav izražen u drugostepenoj presudi da zahtjev za naknadu štete u konkretnoj parnici nije zastario.

16. Što se tiče dosuđene visine nematerijalne štete, Vrhovni sud je ocijenio da je apelanticina revizija u tom dijelu djelimično osnovana. S tim u vezi je navedeno da je tužilac postavio zahtjev za odvojene vidove nematerijalne štete, da su u odredbi člana 200. stav 1. ZOO-a taksativno nabrojeni oblici nematerijalne štete, da u štetnu radnju koju su apelanticina službena lica počinila tužiocu i koja ima obilježje krivičnog djela ne spadaju i druge posljedice koje je u vezi s štetnom radnjom tužilac pretrpio, pa je imajući u vidu sve kriterije i mjerila iz odredbe člana 200. ZOO-a Vrhovni sud iznio stav da tužiocu za duševne bolove zbog povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti pripada pravična novčana naknada u iznosu od 100,00 KM za svaki dan proveden u logoru, dakle ukupno 89.400,00 KM (za 894 dana), za pretrpljene fizičke bolove 2.100,00 KM i pretrpljeni strah 2.800,00 KM, odnosno ukupno 94.300,00 KM.

17. Također je zaključeno da je pravilno drugostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je tužiocu dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete od podnošenja tužbe, a ne od dana donošenja presude, jer je tužilac u podnesenoj tužbi potpuno opredijelio način i visinu novčane naknade kao satisfakcije, pa nema razloga da mu od tog momenta ne teku i zatezne kamate. Takva odluka je, kako je napomenuto, u skladu sa zaključkom Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 9. aprila 2003. godine i sudskom praksom istog suda.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

18. Apelantica opovrgava osporenu presudu tvrdeći da su joj tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelacijom se ukazuje na pogrešnu primjenu procesnog i materijalnog prava zbog mjesne nenadležnosti suda i neblagovremenosti podnošenja tužbe. Osim toga, ukazano je na osnov tužbenog zahtjeva i s tim u vezi medicinsku dokumentaciju iz koje proizlazi da je tužilac nakon oslobađanja iz "navodnog logora" medicinsku pomoć zatražio tek nakon 12 godina, te prema nalazu i mišljenju vještaka uspio da se rehabilitira u kućnim uvjetima. Apelantica smatra da su sudovi u konkretnom slučaju potpuno pogrešno primijenili odredbu člana 377. ZOO-a koja bi svoje uporište imala samo u slučaju da je zahtjev za naknadu štete istaknut prema neposrednom učiniocu krivičnog djela i da je pravosnažnom sudskom odlukom utvrđeno postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti. U konkretnoj situaciji, prihvatanje odgovornosti apelantice kao pravnog lica koja bi bila odgovorna za štetu koju njen organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija upućuje na obaveznu primjenu odredbe iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a, računajući taj tok od ukidanja ratnog stanja 19. juna 1996. godine. Naime, apelantica pogrešnu primjenu materijalnog prava obrazlaže protekom vremena u kojem je tužilac mogao od nje tražiti ostvarenje prava na naknadu štete u sudskom postupku, i to do 19. juna 2001. godine (ratno stanje ukinuto 19. juna 1996. godine), te imajući u vidu da je tužilac tužbu podnio 7. novembra 2008. godine, nakon izricanja krivičnih presuda prema odgovornim licima, proizlazi da je svoj zahtjev iz konkretne tužbe koju je podnio 2008. godine mogao usmjeriti samo protiv učinilaca krivičnog djela, a ne protiv nje. S tim u vezi, apelantica je ukazala na stavove izražene u odlukama Ustavnog suda BiH br. AP 2911/11 i AP 2979/11.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude koja je donesena u skladu sa zakonom i Ustavom FBiH, te je predloženo da se apelacija odbije jer nisu učinjene povrede na koje apelantica neosnovano ukazuje.

20. Kantonalni sud je u odgovoru istakao da u cijelosti ostaje pri pravnom stanovištu iz svoje presude u kojoj su iznijeti i detaljno obrazloženi stavovi povodom apelanticine žalbe. Predloženo je da se apelacija odbije jer osporenom presudom nije povrijeđeno ni pravo na pravično suđenje, ni pravo na imovinu, kao ni ostala prava propisana Ustavom BiH.

21. Općinski sud smatra da je donio ispravnu i zakonitu presudu koja je potvrđena presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda, te da u konkretnom slučaju nema niti je bilo kršenja ustavnih prava.

22. Tužilac je u svom odgovoru na apelaciju istakao da apelantica u apelaciji ukazuje na činjenično stanje, ocjenu dokaza i pogrešnu primjenu materijalnog prava i da se ti navodi ne mogu podvesti pod povredu prava na imovinu, niti je u nadležnosti Ustavnog suda da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u tom smislu. Osim toga, u apelaciji nije jasno navedeno koje je to apelanticino konkretno pravo zanemareno ili pogrešno primijenjeno. Stoga je predloženo da se apelacija odbaci kao očigledno nedopuštena ili odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

23. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njena povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 172. stav 1.

Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija.

Član 180. st. 1. i 4.

(1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.

(4) To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete.

Član 186.

Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

Član 189.

Oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje šta drugo.

Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Član 360.

1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

3. Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Član 376. st. 1. i 2.

Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.

U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

Član 377.

Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

Isto važi i za zastoj zastarijevanja.

24. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 247. stav 1.

Nedopuštenu reviziju odbacit će revizijski sud rješenjem, kao i neblagovremenu ili nepotpunu reviziju, ako to, u granicama svojih ovlaštenja, nije učinio prvostepeni sud.

VI. Dopustivost

25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 015999 13 Rev od 9. aprila 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 21. maja 2015. godine, a apelacija je podnesena 5. juna 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelantica opovrgava osporene presude ukazujući na to da su joj tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

30. U vezi s apelanticinim pozivanjem na kršenje prava zaštićenih Evropskom konvencijom, Ustavni sud napominje da je apelantica organ javne vlasti, pa shodno tome ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), prema kojem svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Ustavni sud zapaža da se postupak koji apelantica osporava, koji je pokrenuo tužilac, odnosio na naknadu štete. Isto tako, Ustavni sud zapaža da je apelantica u okviru tog postupka obavezana na naknadu štete, pa stoga primjena standarda prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju nije upitna.

32. Potom, Ustavni sud zapaža da apelacija pokreće pitanje primjene materijalnog prava, konkretno odredbe člana 377. ZOO-a, u okolnostima kada postoji pravosnažna presuda krivičnog suda kojom su Mitar Rašević i Savo Todorović (u daljnjem tekstu: okrivljeni) u svojstvu komandira straže i zamjenika upravnika KPD Foča proglašeni krivim zbog krivičnog djela zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. KZBiH, u vrijeme kada je i tužilac bio zatočen u KPD Foča. Apelantica smatra da se rok iz člana 377. ZOO-a u konkretnom slučaju mogao primijeniti samo u odnosu na okrivljene kao neposredne počinioce navedenog krivičnog djela, dok se u odnosu na apelanticu kao pravno lice i kao tuženu u konkretnom postupku mogao primijeniti isključivo rok iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a. Dakle, sporno pitanje koje je apelacijom pokrenuto jeste pitanje primjene materijalnog prava s aspekta zastarnih rokova – općih iz člana 376. ZOO-a ili produženih (tzv. privilegiranih ili posebnih) iz člana 377. ZOO-a.

33. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da se u nizu svojih odluka donesenih u svojoj praksi, počevši od 2004. godine pa nadalje, bavio pitanjem naknade štete u kontekstu primjene rokova zastare imajući u vidu okolnosti svakog pojedinačnog predmeta, odnosno sagledavajući specifične okolnosti s aspekta pitanja koja su pokrenuta apelacijom.

34. U konkretnom slučaju, tužilac je tužbom od 7. novembra 2008. godine, koju je podnio nakon okončanja krivičnog postupka protiv okrivljenih koji su bili pripadnici Vojske Republike Srpske i u periodu koji je relevantan za tužioca bili u svojstvu stražara i upravnika logora KPD Foča, zatražio naknadu nematerijalne štete prouzrokovane krivičnim djelom. U pogledu osnova tužbenog zahtjeva, koji je s aspekta odredbi o zastari potraživanja u odnosu na apelanticu u konkretnom slučaju sporan, sva tri redovna suda koja su odlučivala o tužbenom zahtjevu bila su saglasna da je apelantica odgovorna kao pravno lice, te da je u odnosu na apelanticu opravdana primjena posebnog roka zastare iz člana 377. ZOO-a kojim je regulirano potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom, a to konkretno znači da tužiočev zahtjev nije zastario zbog postojanja krivične presude kojom su počinioci krivičnog djela (okrivljeni) proglašeni krivim za krivično djelo zločin protiv čovječnosti. U tom smislu, iz jedinstvenog stava redovnih sudova koji su donijeli osporene presude proizlazi zaključak da je odredba člana 377. ZOO-a primjenjiva kako prema učiniocu krivičnog djela tako i prema odgovornom (trećem) licu, u konkretnom slučaju prema apelantici kao pravnom licu čija su službena lica (okrivljeni u svojstvu stražara i upravnika zatvora) prouzrokovali štetu u vršenju službe. S druge strane, redovni sudovi su izveli jedinstven zaključak da u odnosu na apelanticu nema mjesta primjeni općeg roka zastare iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a, te je stoga zadatak Ustavnog suda da ispita prirodu tih rokova u konkretnoj situaciji (čl. 376. i 377. ZOO-a).

35. Ustavni sud podsjeća na to da u predmetu broj AP 4128/10 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4128/10 od 28. marta 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), raspravljajući o prirodi rokova iz navedenih odredbi, nije našao ništa što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su, shodno odredbi člana 376. ZOO-a, odbili tužbeni zahtjev apelanata kojim su, između ostalog, tražili naknadu nematerijalne štete zbog ubistva njihovog bliskog srodnika tokom rata. Naime, u tom predmetu redovni sudovi su, u vezi s primjenom člana 377. ZOO-a, između ostalog, istakli da se odredba člana 377. ZOO-a može primijeniti samo na učinioca krivičnog djela, a ne i na treće lice koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO-a (u tom predmetu kao tužena je također označena apelantica-Republika Srpska). Osim toga, Ustavni sud je u citiranoj odluci prilikom odlučenja imao u vidu i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema čijem mišljenju postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo s Konvencijom. Naglašeno je da je zadatak Evropskog suda u konkretnom predmetu da utvrdi da li su priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Konvencijom (vidi Vrbica protiv Hrvatske, broj 32540/05, stav 66, 1. april 2010). Prema mišljenju Evropskog suda, to naročito znači da se Evropski sud mora uvjeriti kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za podnosioce s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi Osu protiv Italije, broj 36534/97, stav 35, 11. juli 2002, već citirani predmet Vrbica, stav 72, i Majski protiv Hrvatske [broj 2], broj 16924/08, stav 69, 19. juli 2011). Evropski sud je, također, primijetio da član 377. ZOO-a predviđa duži zakonski zastarni rok za zahtjeve radi naknade štete kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Također, Ustavni sud je prilikom odlučenja u citiranom predmetu imao u vidu i stav Evropskog suda iz predmeta Baničević protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, st. 31˗37) u kojem je također raspravljeno pitanje zastarjelosti potraživanja za štetu pričinjenu krivičnim djelom u kontekstu prava na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje. Naime, Evropski sud je u citiranoj odluci, raspravljajući aplikaciju roditelja mladića koji je smrtno stradao u saobraćajnoj nesreći, u okolnostima kada je krivični postupak protiv optuženog obustavljen zbog zastare krivičnog gonjenja, naglasio da nije bilo ničega što bi spriječilo podnosioce (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana 376. Zakona o obveznim odnosima R Hrvatske (koji je identičan onom iz ZOO-a, uključujući i član 377. ZOO-a), što bi, prema stavu Evropskog suda, građanskim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva podnosilaca bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka.

36. Ustavni sud je, također, pozivajući se na navedeni stav prema kojem se odredba člana 377. ZOO-a može primijeniti samo na učinioca krivičnog djela, a ne i na ono treće lice koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, te da se stoga na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO-a, u predmetu broj AP 3979/11 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3979/11 od 17. septembra 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) usvojio apelanticinu (Republika Srpska) apelaciju, ukinuo presudu Apelacionog suda osporenu apelacijom u tom predmetu i predmet vratio redovnom sudu na ponovni postupak. U navedenom predmetu Apelacioni sud je u žalbenom postupku usvojio tužiteljicinu žalbu obavezujući apelanticu, kao nesporno pasivno legitimiranu, u smislu odredbe člana 180. ZOO-a, dakle po principu objektivne odgovornosti, da tužiteljici zbog smrti muža naknadi nematerijalnu štetu. Apelacioni sud je prilikom odlučenja, imajući u vidu raspoložive dokaze, došao do zaključka (suprotnog od onog do kojeg je došao prvostepeni sud) da je šteta nastala takvom radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela, te je, uzevši u obzir okolnost da protiv počinioca nije vođen krivični postupak, te da ne postoji pravosnažno osuđujuća presuda donesena u krivičnom postupku, na osnovu svih provedenih dokaza i okolnosti konkretnog slučaja, zaključio da je šteta koju je tužiteljica pretrpjela prouzrokovana krivičnim djelom iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava za koja ne može nastupiti zastarjelost krivičnog gonjenja, pa, shodno tome, ne može nastupiti ni zastarjelost potraživanja naknade štete. Apelacioni sud se pri tome pozvao na odredbe člana 377. ZOO-a koje, prema shvatanjima navedenog suda, ne isključuju mogućnost da se izuzetno, kao u konkretnom slučaju, u parničnom postupku utvrđuje da li je šteta nastala radnjama koje sadrže biće krivičnog djela.

37. Ustavni sud naglašava da prilikom razmatranja apelacije odlučuje isključivo u okolnostima svakog pojedinačnog predmeta (op. cit., AP 4128/10, tačka 45, i AP 3979/11, tačka 35), te u svakom predmetu sagledava specifične okolnosti konkretnog slučaja s aspekta pitanja koja se apelacijom pokreću. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je prilikom razmatranja apelacije i odlučenja vezan za svoju praksu, ali da se usvojeni stav u nekom predmetu može primijeniti u cijelosti ili djelimično i na drugi predmet tek nakon što uporednom analizom predmeta dođe do nespornog zaključka da se radi o istim, odnosno gotovo istim činjeničnim i pravnim okolnostima, što opravdava analognu primjenu usvojenog stava i na drugi predmet.

38. Ustavni sud ponavlja da je sporno pitanje koje se postavlja konkretnom apelacijom proizvoljna primjena člana 377. ZOO-a u odnosu na apelanticu, u situaciji u kojoj postoji pravosnažna presuda krivičnog suda protiv okrivljenih kao neposrednih izvršilaca krivičnog djela koji tužbom nisu obuhvaćeni kao pasivno legitimirani, već isključivo apelantica po principu objektivne odgovornosti. Ustavni sud uočava da se specifične okolnosti konkretnog predmeta tiču tužiočevog statusa u vrijeme rata i postojanja pravosnažne presude Suda BiH broj X-KRŽ-06/275 od 6. novembra 2008. godine kojom su okrivljeni kao neposredni počinioci krivičnog djela zločin protiv čovječnosti proglašeni krivim, a tužiočevom tužbom nisu obuhvaćeni kao pasivno legitimirani, već isključivo apelantica po principu objektivne odgovornosti i da prema jedinstvenom stavu redovnih sudova u odnosu na apelanticu nema mjesta primjeni općeg roka zastare iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a.

39. Uzimajući u obzir sve, a posebno specifične okolnosti konkretnog slučaja u kontekstu spornih pitanja koja je istaknula apelantica, Ustavni sud smatra da se stav iz citiranih odluka AP 4198/10 i AP 3979/11 može u cijelosti primijeniti i na konkretan predmet, te se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz citiranih odluka br. AP 4128/10 i AP 3979/11. Naime, podržavajući svoju noviju praksu i praksu Evropskog suda usvojenu u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje s aspekta primjene materijalnog prava, konkretno odredaba čl. 376. i 377. ZOO-a, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja u odnosu na apelanticu proizvoljno primijenili odredbu člana 377. ZOO-a kada su odbili kao neosnovan apelanticin prigovor zastare potraživanja, jer se navedena odredba može primijeniti samo na učinioca krivičnog djela, a ne i na ono treće lice koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela. Stoga se na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO-a.

40. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

41. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i apelanticine navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi proizvoljnom primjenom člana 377. ZOO-a odbili apelanticin prigovor zastare potraživanja naknade nematerijalne štete.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.