Službeni glasnik BiH, broj 54/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4589/13, rješavajući apelaciju AD "Vodovod i komunalije" Zvornik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. juna 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija AD "Vodovod i komunalije" Zvornik.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 003208 13 Gž od 16. septembra 2013. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Bijeljini, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Okružnom sudu u Bijeljini da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. AD "Vodovod i komunalije" Zvornik (u daljnjem tekstu: apelant), čije je sjedište u Zvorniku, kojeg zastupa Radivoje Lazarević, advokat iz Zvornika, podnio je 8. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 003208 13 Gž od 16. septembra 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i od Sretenke Vojinović, vlasnice Frizerskog salona "Nešo" iz Zvornika (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 29. septembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju 6, odnosno 10. oktobra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Iz stanja spisa proizlazi da je apelant, kao tražilac izvršenja, 30. augusta 2007. godine (kako stoji na prijemnom štambilju) kod Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) na temelju vjerodostojne isprave (apelantovih knjigovodstvenih kartica) pokrenuo izvršni postupak protiv tužene zbog neplaćenih usluga za vodu, odvoz smeća i kanalizaciju za period od 2001. do 2007. godine. Budući da je tužena blagovremeno uložila prigovor zastarjelosti potraživanja protiv rješenja kojim je dozvoljeno predloženo izvršenje, Osnovni sud je rješenjem odlučio da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom, pa je predmet zaveden kao parnični predmet.

Parnični postupak

6. Odlučujući u parničnom postupku, Osnovni sud je donio Presudu broj 83 0 P 003208 09 P od 22. aprila 2013. godine kojom je obavezao tuženu da apelantu na ime komunalnih usluga isplati dug u iznosu od 2.036,02 KM za period od 1. januara 2001. godine do 31. augusta 2007. godine sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. augusta 2007. godine, kao danom podnošenja tužbe, pa sve do konačne isplate, kao i da apelantu isplati troškove postupka u iznosu od 400,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

7. Osnovni sud je prigovore tužene da je potraživanje zastarjelo i da frizerski salon nije bio registriran kao privredni subjekt ocijenio neosnovanim. U vezi s tim, Osnovni sud se pozvao na odredbe čl. 3, 4. i član 10. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti RS, koje je citirao, a koje propisuju da je poduzetnik fizičko lice koje obavlja djelatnost u svoje ime i za svoj račun radi stjecanja dobiti, zatim, da za obavljanje preduzetničke djelatnosti preduzetnik osniva radnju pod kojom se podrazumijeva odgovarajući oblik poslovanja, te da svaki preduzetnik ima isti društveno-ekonomski položaj i ista prava i obaveze kao i drugi privredni subjekti. Prema ocjeni Osnovnog suda, činjenica da je tužena priznala da je obavljala preduzetničku djelatnost kao frizer, pa i povremeno, a to što djelatnost nije registrirala, nema utjecaja za odlučenje, budući da je najbitnije da je tužena obavljala preduzetničku djelatnost i da je u obavljanju te djelatnosti bila korisnik usluge koju pruža apelant. S obzirom na takve okolnosti, Osnovni sud je zaključio da potraživanje apelanta, kao pravnog lica, prema tuženoj nije zastarjelo, jer se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 10 godina, kako je to propisano odredbama člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

8. Osnovni sud je dosuđeni iznos na koji je obavezao tuženu utvrdio na osnovu ispostavljenih računa, te iskaza saslušanog svjedoka, čijem iskazu je poklonio puno povjerenje, jer je on u saglasnosti sa izvedenim materijalnim dokazima, pa je, shodno svemu navedenom, primjenom člana 17. Zakona o komunalnim djelatnostima, čl. 262. i 277. ZOO, te člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučeno kao u izreci presude.

9. Odlučujući o žalbi tužene, Okružni sud je Presudom broj 83 0 P 003208 13 Gž od 16. septembra 2013. godine žalbu tužene uvažio, te prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio.

10. Nakon što je ispitao osporenu presudu u svjetlu žalbenih prigovora tužene, Okružni sud je naveo da u bitnom prihvata činjenična utvrđenja prvostepenog suda, ali ne prihvata primjenu materijalnog prava u vezi sa prigovorom zastarjelosti potraživanja.

11. U tom pravcu Okružni sud je pojasnio da je u konkretnom slučaju zastarni rok za isplatu duga za izvršene usluge tri godine pod pretpostavkom da je tužena obveznik isplate usluga isporuke vode, odvoza otpadnih voda i smeća kao vlasnica SZR i da je apelant zaista vršio svoje usluge u smislu člana 10. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti RS u vezi sa članom 374. ZOO. Okružni sud je, dalje, imao u vidu i odredbe čl. 3. i 10. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti RS koje je citirao. Prema ocjeni Okružnog suda, navedene odredbe preduzetnika izjednačavaju u pravnom prometu u pravima i obavezama sa svim privrednim subjektima.

12. Shodno navedenom, Okružni sud je usvojio stav da se u konkretnom slučaju, u odnosu na zastaru potraživanja, treba primijeniti odredba člana 374. ZOO koja propisuje da međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, kao i potraživanje naknade za izdatke učinjene u vezi sa tim ugovorom zastarijevaju za tri godine. Još je istaknuto da zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad i uslugu. Pošto se potraživanje odnosi na period od 2001. do 2007. godine, pri čemu je nesporno da je posljednje uplate tužena izvršila u dva navrata 2001. godine, te da nakon toga više nije bilo uplata, zatim, da je tužba podnesena 31. augusta 2007. godine, prema ocjeni Okružnog suda, protekao je zastarni rok od tri godine u kom je nastupila zastara potraživanja. Okružni sud je još pojasnio da se posljednje uplate usluga u 2001. godini smatraju činom prekida zastarnog roka, ali da to ne mijenja zaključak o proteku roka zastarjelosti u konkretnoj situaciji. Stoga je, prema ocjeni Okružnog suda, prigovor zastare tužene bio osnovan i prvostepena presuda nezakonita, pa je navedeni sud, radi pravilne primjene materijalnog prava, osporenu presudu preinačio, u smislu člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da su ostali žalbeni prigovori irelevantni za odluku o tužbenom zahtjevu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da je osporenom odlukom Okružnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelacijom se suštinski ukazuje da je Okružni sud osporenu presudu donio proizvoljnom primjenom materijalnog prava, konkretno odredbe člana 374. ZOO. Apelant podsjeća da su redovni sudovi zaključili da je tužena obveznik usluga isporuke vode, odvoza otpadnih voda i smeća i da je apelant vršio svoje usluge. Međutim, apelant smatra da, polazeći od odredbe člana 374. ZOO koju je imao u vidu Okružni sud prilikom odlučenja, apelantova potraživanja nisu u cijelosti zastarjela, odnosno potraživanja od 30. augusta 2004. godine do 30. augusta 2007. godine, kada je apelant pokrenuo postupak. Apelantu je nejasno zbog čega je drugostepeni sud preinačio presudu Osnovnog suda na način da je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev i pored toga što je evidentno da njegova potraživanja nisu zastarjela čak ni po shvatanju tog istog suda o tome koji zastarni rok je neophodno primijeniti. Zbog svega navedenog, apelant traži da se apelacija usvoji, zatim, da se utvrdi kršenje njegovih prava na koja se pozvao, da se ukine presuda Okružnog suda i predmet vrati navedenom sudu na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

14. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju u cijelosti ostao pri stavu iznesenom u obrazloženju osporene presude. Posebno je istaknuto da je suština odluke jasna, budući da preduzetnik, kao fizičko lice, u smislu Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti RS ima isti položaj kao i svi privredni subjekti, te, stoga, nema nikakvog opravdanog zakonskog razloga da se stavi, u pogledu prigovora zastarjelosti, u gori položaj od drugih privrednih subjekata.

15. Tužena je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, istakla da je apelacija neosnovana i da ne stoji niti jedan razlog iznesen u apelaciji, jer je Okružni sud pravilno primijenio materijalno pravo i iznio valjane razloge za to. Istaknuto je još da je tužena u žalbi istakla brojne prigovore, ali se Okružni sud bavio samo zastarjelošću potraživanja, smatrajući ostale prigovore irelevantnim. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

16. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske'" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Opšti rok zastarjelosti

Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za 10 godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Član 374.

(1) Međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine.

(2) Zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu.

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa odredbom člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 83 0 P 003208 13 Gž od 16. septembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. septembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 8. novembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz odredbe člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

22. S obzirom na to da apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu prava na pravično suđenje suštinski vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, i to odredbe člana 374. ZOO. Apelant smatra da je Okružni sud izveo proizvoljan zaključak da je njegovo potraživanje u cijelosti zastarjelo, jer, prema njegovoj ocjeni, pravilnom primjenom odredbe člana 374. ZOO potraživanje u periodu od 30. augusta 2004. godine do 30. augusta 2007. godine (kada je apelant pokrenuo izvršni postupak protiv tužene) nije obuhvaćeno zastarom.

25. U vezi sa apelantovim prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

27. Krećući se u granicama apelacionih prigovora, u smislu člana 31. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud će ispitati da li je u kontekstu nespornog činjeničnog utvrđenja Okružni sud pravilno primijenio odredbu člana 374. ZOO. Dakle, Ustavni sud podsjeća da predmetna apelacija ne pokreće pitanje rokova koji su u konkretnom slučaju trebali biti primijenjeni, već su navodi apelacije usmjereni na pravilnu primjenu odredaba člana 374. ZOO u konkretnoj činjeničnoj situaciji.

28. Ustavni sud zapaža da je predmet spora isplata duga tužene za usluge vode, otpadnih voda i smeća koje joj je pružio apelant, kao vlasnici frizerskog salona, za period od 1. januara 2001. godine do 31. augusta 2007. godine. Ustavni sud, dalje, zapaža da tokom postupka nije bilo sporno činjenično utvrđenje prvostepenog suda, koje je Okružni sud potvrdio, da je apelant tuženoj pružio navedene usluge u spornom periodu, što je apelant tokom postupka dokazao, te da je tužena, shodno relevantnim odredbama Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti RS, u obavljanju svoje djelatnosti izjednačena u pravima i obavezama sa drugim pravnim subjektima. Međutim, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka bilo sporno da li je apelantovo potraživanje u cijelosti zastarjelo. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud zaključio da nije, pozvavši se na odredbu člana 371. ZOO koja propisuje rok od 10 godina, kao opći zastarni rok koji je, prema ocjeni prvostepenog suda, bio primjenjiv u konkretnom slučaju. Za razliku od prvostepenog suda Okružni sud je smatrao da je dug u cijelosti obuhvaćen zastarom potraživanja primijenivši odredbu člana 374. ZOO koja propisuje zastarni rok od tri godine.

29. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u tom pravcu obrazložio "da se potraživanje odnosi na period od 2001. do 2007. godine (a nesporno je da je posljednje uplate tužena izvršila u dva navrata 2001. godine, a zatim više nije bilo nikakvih uplata), da je tužba (prijedlog za izvršenje) za ovaj period podnesena 31. augusta 2007. godine, da je protekao rok od tri godine u kom je nastupila zastara potraživanja". Ustavni sud podsjeća da odredba člana 374. stav 1. ZOO propisuje da međusobna potraživanja društvenih pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine, a stav 2. citiranog člana propisuje da zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu. Imajući u vidu da je apelant pokrenuo izvršni postupak na temelju vjerodostojne isprave krajem augusta 2007. godine, te sadržaj stava 2. citirane odredbe koji propisuje da zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku usluge (u konkretnom slučaju usluge vode i dr. za period od 1. januara 2001. godine do 31. augusta 2007. godine), ostaje nejasno kako je apelantovo potraživanje u cijelosti zastarjelo (period od 30. augusta 2004. godine pa dalje), u smislu člana 374. stav 1. ZOO, koji propisuje trogodišnji rok zastare potraživanja. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, zapravo, početak roka zastare vezao za uplate tužene koje je izvršila u dva navrata tokom 2001. godine, što se čini proizvoljnim, jer stav 2. člana 374. ZOO jasno propisuje da zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku. Stoga se vezivanje Okružnog suda za isplatu duga koju je tužena izvršila tokom 2001. godine, kao početak roka za zastaru potraživanja, čini proizvoljnim, jer tako šta ne proizlazi iz odredbe člana 374. ZOO, koju je Okružni sud imao u vidu prilikom odlučenja. Ustavni sud podsjeća na već ranije izražen stav u ovoj odluci da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku.

30. Stoga, imajući u vidu činjenično stanje koje Okružni sud nije doveo u pitanje (da je apelant u spornom periodu tuženoj pružio svoje usluge), Ustavni sud smatra da su opravdani apelantovi prigovori kojim ukazuje da je Okružni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 374. ZOO kada je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je osporenom odlukom Okružnog suda prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

31. Konačno, Ustavni sud smatra da je svrsishodno napomenuti da bi u ponovnom postupku Okružni sud trebalo da iskristalizira datum kada je apelant podnio prijedlog za izvršenje. Dakle, da li se radi o 30. augustu 2007. godine, kako tvrdi apelant i kako stoji na prijemnom štambilju Osnovnog suda, ili 31. augustu 2007. godine, kako to navode redovni sudovi.

Ostali navodi

32. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda iznesen u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati i apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u okolnostima kada je Okružni sud u činjeničnoj situaciji, koju nije doveo u pitanje, proizvoljno primijenio odredbu člana 374. ZOO, zaključivši da je apelantovo potraživanje u cijelosti zastarjelo.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.