Službeni glasnik BiH, broj 40/20

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6366/18, rješavajući apelaciju Danijela Vidovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Djelomično se usvaja apelacija Danijela Vidovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 093905 17 Gž 2 od 24. augusta 2018. godine.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Danijelu Vidoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu Danijelu Vidoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Danijela Vidovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 093905 17 Gž 2 od 24. augusta 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Danijela Vidovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 093905 17 Gž 2 u odnosu na pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zato što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Danijel Vidović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju advokati iz Zajedničke advokatske kancelarije iz Mostara "Sesar – Ćurić – Miletić", podnio je 8. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 093905 17 Gž 2 od 24. augusta 2018. godine.

2. Podneskom od 29. novembra 2018. godine apelantov punomoćnik je dostavio traženu punomoć za zastupanje.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog Dragana Markovine (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 26. februara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovor na apelaciju u periodu od 9. do 27. marta 2020. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 19. maja 2011. godine podnio tužbu radi naknade nematerijalne štete u iznosu od 5.500,00 KM zbog povrede ugleda i časti.

7. Odlučujući o tužbi, Općinski sud je donio Rješenje broj 58 0 P 093905 11 P od 27. augusta 2012. godine kojim je tužba odbačena kao neblagovremena.

8. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješenja iz prethodne tačke, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 58 0 P 093905 12 Gž od 5. decembra 2014. godine kojim je žalba uvažena, osporeno rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

9. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je donio Presudu broj 58 0 P 093905 16 P 2 od 14. marta 2017. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kao iz tačke 5. ove odluke.

10. Iz obrazloženja proizlazi da je Općinski sud kao prvo podsjetio na ranije odlučenje tog suda u kojem je utvrdio da je tužba neblagovremena. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da se apelant obratio sudu za zaštitu svojih prava nakon isteka roka iz člana 12. Zakona o zaštiti od klevete FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti od klevete). Naime, Općinski sud je pojasnio da je izvorni tekst tuženog objavljen na internetskom portalu www.tačno.net 16. februara 2011. godine, bez apelantovih fotografija, a da je apelant podnio tužbu sudu 18. maja 2011. godine, pozivajući se na tekst koji je bez saglasnosti tuženog prenesen i objavljen 18. maja 2011. godine na internetskom portalu www.abšarmedia.info pod naslovom "Suton jednog grada" koji je ilustriran s dvije apelantove fotografije.

11. Općinski sud je naveo da je apelant tokom postupka istrajavao na tvrdnji da je za sporni tekst saznao tek nakon što je izvorni tekst s portala kojem je tuženi dao odobrenje za objavljivanje prenesen na drugom internetskom portalu, tj. nakon što je dva dana poslije prvog objavljivanja uz sporni tekst autor portala koji je prenio tekst tuženog dodao i dvije fotografije koje su očito i bile razlog za apelantovu reakciju.

12. Prema ocjeni Općinskog suda, postoji kontradiktornost između tužbe i obrazloženja razloga koji su do nje doveli jer je apelant tokom postupka istakao da nikada nije demantirao izvorni tekst tuženog koji je objavljen 16. februara 2011. godine na internetskom portalu www.tačno.net, već se zahtjevom za ispravku obratio samo portalu www.abšarmedia.info koji je 18. februara 2011. godine bez saglasnosti tuženog prenio izvorni tekst tuženog ilustriran s dvije apelantove fotografije, i to samo u odnosu na objavljene fotografije. Iz navedenog je Općinski sud utvrdio da se apelant nije obratio onom portalu i autoru koji su izvorno objavili tekst, bez spornih apelantovih fotografija koje su razlog za saznanje za tekst i očito jedini razlog za apelantovu reakciju.

13. S obzirom na to da se tužba podnosi u roku od tri mjeseca od dana saznanja za sporno izražavanje objavljeno na internetskom portalu www.tačno.net od 16. februara 2011. godine, očito je da je apelant prekoračio rok od tri mjeseca od dana objavljivanja izvornog, autentičnog teksta, pa apelant u odnosu na sam sadržaj teksta, koji bi za njega mogao biti na neki način neugodan, ne može ostvariti zaštitu. Dakle, iz provedenih dokaza proizlazi da apelant nije postupio prema članu 8. Zakona o zaštiti od klevete jer nije preduzeo sve potrebne mjere da navodnu štetu ublaži jer i sam potvrđuje da nikada nije zatražio ispravku netačnih navoda u odnosu na sadržaj teksta, već se samo obratio s navodnom ispravkom u vezi s dvije objavljene fotografije na internetskom portalu www.abrašmedia.info od 18. februara 2011. godine. Navedeni razlozi su rukovodili Općinski sud da tužbu odbaci kao neblagovremenu primjenom člana 12. Zakona o zaštiti od klevete.

14. Međutim, Kantonalni sud je uvažio žalbu uz obrazloženje da apelant potražuje naknadu štete zbog klevete za koju tvrdi da mu je nanesena u tekstu koji je objavljen pod nazivom "Suton jednog grada", čiji je autor tuženi, koji je prenesen i objavljen 18. februara 2011. godine na internetskom portalu www.abrašmedia.info, pa kako je tužba podnesena 19. maja 2011. godine, Kantonalni sud je zaključio da je tužba podnesena u roku propisanom članom 12. Zakona o zaštiti od klevete.

15. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da i dalje ostaje pri ranijem stavu da je tužba neblagovremena jer iz dokaza provedenih u toku postupka proizlazi da apelant nikada nije demantirao sadržaj izvornog teksta koji je objavljen 16. februara 2011. godine na internetskom portalu www.tačno.net, nego se zahtjevom za ispravku obratio samo u odnosu na fotografije, i to internetskom portalu www.abrašmedia.info koji je 18. februara 2011. godine prenio tekst tuženog, bez njegovog odobrenja, uz koji su objavljene i njegove dvije fotografije, pri čemu apelant u odnosu na sadržaj teksta nije postupio u skladu sa članom 8. Zakona o zaštiti od klevete, već samo u odnosu na sporne fotografije kojim je portal www.abrašmedia.info ilustrirao preneseni izvorni tekst tuženog.

16. Potom se Općinski sud pozvao na odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te člana 125. ZPP-a koje je citirao navodeći da je sud u svakom konkretnom slučaju dužan da prilikom dosuđivanja nematerijalne štete utvrdi jačinu duševnih bolova, kao i njihovo trajanje, jer svako drugačije dosuđivanje naknade za nematerijalnu štetu značilo bi da sud ima pravo da dosudi štetu po svom nahođenju. Dakle, nije dovoljno utvrditi da postoji šteta i odgovornost tuženog, već je apelant u konkretnom slučaju bio dužan da predloži vještačenje na okolnosti visine nematerijalne štete, a što apelant nije učinio, pa je sud primjenom pravila o teretu dokazivanja odlučio kao u izreci presude.

17. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 P 093905 17 Gž 2 od 24. augusta 2018. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

18. Iz obrazloženja presude proizlazi da apelant blagovremeno izjavljenom žalbom osporava prvostepenu presudu iz svih razloga propisanih članom 208. ZPP-a s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Kantonalni sud je u obrazloženju podsjetio na sadržaj žalbe u kojoj je navedeno da je apelant tokom postupka dokazao da ga je tuženi oklevetao tako što je objavio neistinu da se slikao s ustaškom kapom, a što je apelant dokazao tokom postupka, pa je sud trebao udovoljiti tužbenom zahtjevu za naknadu štete, pri čemu apelant tvrdi da nije bilo potrebno da se provodi vještačenje na okolnosti pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti, te da nije nastupila zastara potraživanja, pa zbog toga nije bilo moguće odbiti tužbu.

19. Kantonalni sud je ispitujući osporavanu presudu u granicama žalbenih razloga i razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu člana 221. ZPP-a zaključio da je žalba neosnovana.

20. U vezi s takvim zaključkom, Kantonalni sud je podsjetio da je apelant tužbu podnio 19. maja 2011. godine (potvrda o prijemu dokumenta), kojom potražuje naknadu štete zbog iznošenja neistina i klevete objavljenih u tekstu s fotografijama na internetskom portalu www.abrašmedia.info pod nazivom "Suton jednog grada" 18. februara 2011. godine.

21. Tokom postupka je utvrđeno da je urednik portala www.abrašmedia.info, bez saglasnosti tuženog kao autora teksta "Suton jednog grada", sadržaj teksta prenio s portala www.tačno.net na kojem je tekst istog autora i istog sadržaja objavljen 16. februara 2011. godine, bez apelantove fotografije u ustaškoj uniformi, te da za prijenos teksta i objavljivanje na internetskom portalu www.abrašmedia.info urednik nije imao saglasnost tuženog, da je apelant za objavljivanje fotografija tražio ispravku, koju je urednik navedenog portala objavio, te je utvrđeno da apelant nije na fotografijama objavljenim uz tekst "Suton jednog grada" na portalu www.abrašmedia.info od 18. februara 2011. godine. Kantonalni sud je naveo da su navedene činjenice utvrđene u postupku i da se one žalbom ne osporavaju.

22. Potom je Kantonalni sud podsjetio da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenih činjenica zaključio da je potraživanje zastarjelo jer je apelant imao saznanja o objavljivanju teksta 16. februara 2011. godine, a da je tužba podnesena sudu 19. maja 2011. godine, da vještačenjem nije dokazao intenzitet pretrpljenih duševnih bolova zbog objavljenog spornog sadržaja u sredstvima javnog informiranja, pa je zbog toga odbijen tužbeni zahtjev.

23. U vezi s takvim odlučenjem, Kantonalni sud je naveo da je odluka kojom je tužbeni zahtjev odbijen pravilna, ali ne zbog razloga koje je naveo prvostepeni sud.

24. Kantonalni sud je naveo da je tužba od 19. maja 2011. godine podnesena blagovremeno, u skladu sa članom 12. Zakona o zaštiti od klevete, uz obrazloženje da je predmet raspravljanja tekst tuženog s apelantovim fotografijama objavljen 18. februara 2011. godine na internetskom portalu www.abrašmedia.info, za koji tekst je apelant saznao 19. februara 2011. godine dolaskom na posao, a ne tekst istog sadržaja koji je objavljen 16. februara 2011. godine na internetskom portalu www.tačno.net.

25. Potom je Kantonalni sud podsjetio da za dosuđivanje nematerijalne štete zbog klevete nije potrebno utvrđivati intenzitet i dužinu pretrpljenih duševnih bolova oštećenog, već koliko spornim objavljivanjem intenzitet može škoditi časti i ugledu tog lica, pa se apelantov zahtjev nije mogao odbiti kao neosnovan ni zbog tog razloga.

26. Kantonalni sud je potom podsjetio na odredbu člana 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete shodno kojoj su za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni autor, urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem spornog izražavanja.

27. Iz sadržaja apelantove žalbe za koju je sud vezan proizlazi da apelant žalbom istrajava da je oklevetan zbog objavljenih fotografija na kojima je u ustaškoj uniformi, a za koje je utvrđeno da nisu autorsko djelo tuženog. Potom je Kantonalni sud podsjetio da je tokom postupka utvrđeno da je urednik internetskog portala www.abrašme.info bez saglasnosti tuženog kao autora teksta samoinicijativno uz tekst postavio fotografije na kojima je apelant u ustaškoj uniformi, a za koje je tokom postupka utvrđeno da nisu istinite. U takvim okolnostima tuženi kao autor teksta, na osnovu člana 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete, nije pasivno legitimiran za štetu koju je apelant pretrpio objavljivanjem fotografije jer objavljivanje fotografije ne predstavlja autorsko djelo tuženog, pa je zbog toga apelantov tužbeni zahtjev zbog objavljenih fotografija pravilno odbijen kao neosnovan.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


28. Apelant smatra da je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je Kantonalni sud prilikom donošenja svoje odluke proizvoljno primijenio materijalno pravo, te je zbog toga odluka tog suda proizvoljna i neosnovana, kao što je to i prvostepena presuda. Apelant navodi da je Kantonalni sud pogrešno cijenio da je apelant u svojoj žalbi istrajao samo u tvrdnji da je oklevetan zbog objavljenih fotografija na kojima je apelant, navodno, u ustaškoj uniformi i za koje je utvrđeno da nisu autorsko djelo tuženog, nego ih je portal www.abrašmedia.info objavio uz tekst tuženog bez njegove saglasnosti. Takav zaključak Kantonalnog suda je nezakonit i nelogičan ukoliko se u obzir uzme sadržaj objavljenog autorskog teksta tuženog. Čak i kada bi objavljene fotografije uistinu prikazivale apelanta u ustaškoj uniformi, a tokom postupka je utvrđeno da se ne radi o apelantu, jasno je da fotografija, sama po sebi, ne bi uzrokovala značajniju štetu, a možda čak i nikakvu štetu apelantovom ugledu da nisu objavljene uz tekst tuženog kojima se on grubo vrijeđa. Apelant tvrdi da je izostalo jasno obrazloženje drugostepenog suda i da je presuda kao takva proizvoljna i ne ispunjava uvjete iz člana 191. ZPP-a. Posebno se ističe da je isključivo kao posljedica nezakonitog i nepravilnog rada prvostepenog suda, a u drugoj fazi i drugostepenog suda, došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u dijelu u kojem se jamči suđenje u razumnom roku jer s obzirom na prirodu štetne radnje i prirodu zakonom zaštićenih dobara apelanta kao fizičkog lica predmetni postupak je mogao i morao biti okončan znatno ranije. Predloženo je da se apelacija uvaži, da se utvrdi kršenje apelantovih prava na koja se pozvao u apelaciji, osporena presuda ukine i predmet vrati Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju


29. Kantonalni i Općinski sud su sve apelacione navode ocijenili neosnovanim jer osporene odluke ne krše apelantova prava na koja se neosnovano pozvao u apelaciji, uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.

30. U odgovoru na apelaciju tuženi je, između ostalog, naveo da mu je tužba kojom ga je apelant "počastio" 2012. godina bila nerealna i onda, ali da mu je sada nevjerovatna činjenica da apelant nakon osam godina na njoj i dalje insistira. Tuženi je u odgovoru naveo razloge koji su ga potaknuli da napiše tekst i javno ga objavi na internetskom portalu www.tačno.net, a to je apelantov javni istup, tada u ulozi gradskog vijećnika Mostara, u kojem je osporio inicijativu da se u službeni kalendar grada ponovo uvrsti 14. februar kao Dan oslobođenja Mostara od fašizma, tvrdeći da se radi o spornom datumu koji ne bi pridonio pozitivnom ozračju grada. Čitav problem je u tome što bi apelant rado bio visoki funkcioner bez ikakve odgovornosti za javno izgovorenu riječ i u javnom prostoru bi uzgajao cenzuru i dvostruke kriterije, a sve istovremeno se predstavljajući demokratom i antitotalitaristom, a što nije nikada išlo, niti će.

V. Relevantni propisi


31. Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 59/02, 19/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:

Odgovornost za klevetu Član 6. st. (1) i (2)

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

Obaveza ublažavanja štete Član 8.

Oštećeni je dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.

Rokovi zastarjelosti Član 12. stav (1)

(1) Rok za podnošenje zahtjeva za naknadu štete u smislu ovog zakona iznosi tri (3) mjeseca od dana kada oštećeni sazna ili je trebao saznati za izražavanje neistinite činjenice i za identitet štetnika i taj se rok ni u kom slučaju ne može produžiti nakon isteka jedne (1) godine od dana kada je to izražavanje izneseno trećem licu.

32. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 10.


(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

e) Granice ispitivanja prvostepene presude

Član 221.


Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. tač. 2), 3), 8), 9), 12) i 13) ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

VI. Dopustivost


Dopustivost ratione materiae

33. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

34. Apelant osporava presudu Kantonalnog suda tvrdeći da mu je tom presudom prekršeno pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

Član 10. Evropske konvencije glasi:

(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

(2) Ostvarivanje ovih sloboda budući da uključuje obaveze i odgovornosti može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva.

35. Iz apelacije i osporenih presuda nesumnjivo proizlazi da je apelant u konkretnoj pravnoj stvari bio u ulozi tužioca tražeći od suda zaštitu od klevete, što znači da tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelanta radi nekog njegovog izražavanja. Kako član 10. Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2. tog člana regulira u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud smatra da apelant nije bio "žrtva" kršenja člana 10. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, tačka 18, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se apelantovi navodi u vezi s povredom člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Dopustivost u odnosu na ostale navode


36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

37. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 093905 17 Gž 2 od 24. augusta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. septembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 8. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na ostale navode ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


40. Apelant osporava presudu Kantonalnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i segment suđenja u razumnom roku.

41. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da je spornim izražavanjem, odnosno objavljenim fotografijama kojima je ilustriran tekst tuženog nanesena šteta njegovom ugledu, pri čemu svoje argumente pravno kvalificira kao kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, "pravo na ugled" zaštićeno je u okviru prava na privatni život iz člana 8. Evropske konvencije, pa će Ustavni sud, slijedeći praksu Evropskog suda, u konkretnom slučaju ispitati da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite prema tom članu, odnosno da li je osporenom odlukom postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava: prava na ugled i prava na slobodu izražavanja.

Pravo na zaštitu ugleda


Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

42. Suština apelacionih prigovora se odnosi na nezadovoljstvo obrazloženjem Kantonalnog suda koji je odbio apelantovu žalbu zbog promašene pasivne legitimacije, odnosno činjenice da objavljene fotografije nisu autorsko djelo tuženog, te da stoga tuženi, u smislu člana 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete, ne može snositi odgovornost za štetu koju apelant potražuje. S druge strane, apelant tvrdi da su se njegovi žalbeni prigovori odnosili i na sadržaj spornog teksta čiji je autor tuženi, te u tom pravcu tvrdi da je proizvoljan zaključak Kantonalnog suda da su se žalbeni prigovori odnosili samo na objavljene fotografije. U vezi s iznesenim prigovorima, Ustavni sud zapaža da se redovni sudovi nisu bavili analizom spornog teksta tuženog koji je objavljen na internetskom portalu www.abrašmedia.info. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud istrajao na stajalištu da je tužbeni zahtjev neblagovremen, ali i nedokazan (vidi tačke 15. i 16. ove odluke). Međutim, Kantonalni sud je cijeneći žalbene navode zaključio da je žalba neosnovana, pri čemu je prihvaćen stav prvostepenog suda da je tužbeni zahtjev neosnovan, ali ne zbog razloga koje je naveo prvostepeni sud, već zbog promašene pasivne legitimacije. Iz obrazloženja Kantonalnog suda proizlazi da je apelant u žalbi naveo da je oklevetan zbog objavljivanja fotografije na kojoj se on, navodno, slikao s ustaškom kapom, a što nije istina i što je apelant tokom postupka dokazao (vidi tačku 18. ove odluke). Shodno tome, Ustavni sud zapaža da je ispitivanje Kantonalnog suda u odnosu na osporenu presudu bilo ograničeno žalbenim navodima, pri čemu apelant u apelaciji nije pružio relevantnu argumentaciju za suprotno, odnosno tvrdnje da su se žalbeni prigovori odnosili i na sadržaj teksta tuženog (apelant uz apelaciju nije dostavio žalbu). Konačno, Ustavni sud zapaža da je apelant postupajući prema članu 8. Zakona o zaštiti od klevete zatražio demanti od urednika internetskog portala koji je bez saglasnosti tuženog objavio tekst tuženog i sporne fotografije, i to samo u odnosu na sporne fotografije, ali ne i u odnosu na sadržaj spornog izražavanja. U takvim okolnostima čine se kontradiktornim apelantovi navodi da fotografije, same po sebi, ne bi uzrokovale značajniju štetu, a možda čak i nikakvu štetu apelantovom ugledu da nisu objavljene uz tekst tuženog kojima se on grubo vrijeđa. Ustavni sud prihvata da je objavljivanje spornih fotografija, za koje je utvrđeno da nisu istinite, kod apelanta moglo izazvati nelagodu i neprijatnost, ali je apelant za traženu naknadu na ime povrede ugleda i časti zbog objavljenih fotografija tužbeni zahtjev trebao usmjeriti prema licu koje je odgovorno za objavljivanje fotografija, kako to propisuje član 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete.

43. U okolnostima kada iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je apelant žalbu usmjerio samo u odnosu na sporne fotografije, što korespondira i s utvrđenjem redovnih sudova da se apelantovo postupanje prema članu 8. Zakona o zaštiti od klevete odnosilo isključivo na sporne fotografije za čije objavljivanje, kako je to utvrđeno, nije odgovoran tuženi, Ustavni sud smatra da osporenom presudom Kantonalnog suda kao konačnom odlukom u ovom predmetu nije prekršeno pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije.

44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje


45. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

46. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

47. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog klevete, dakle nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

A) U odnosu na osporenu presudu Kantonalnog suda


48. Apelant ukazuje da je osporena presuda donesena kao rezultat proizvoljne primjene prava. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sudovi "četvrte instance" i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očito nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

49. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu, krećući se u granicama žalbenih navoda, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava, kako to propisuje odredba člana 221. ZPP-a, ispitao relevantne okolnosti konkretnog slučaja utvrdivši da tuženi, shodno članu 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete, ne snosi odgovornost za objavljivanje spornih fotografija, pa je tužbeni zahtjev odbijen zbog promašene pasivne legitimacije kod tuženog. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u svojoj odluci korigirao stav prvostepenog suda da je u predmetima koji pokreću pitanje klevete potrebno utvrđivati intenzitet i dužinu pretrpljenih duševnih bolova oštećenog provođenjem vještačenja po vještaku medicinske struke (vidi tačku 25. ove odluke). Konačno, apelant u apelaciji nije ponudio relevantnu argumentaciju kojom bi potkrijepio apelacione prigovore, pa shodno iznesenom Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Kantonalnog suda kao konačnom odlukom u ovom predmetu nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

B) Pravo na suđenje u "razumnom roku"


50. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u segmentu suđenja u razumnom roku isključivo kao posljedica nezakonitog i nepravilnog rada prvostepenog suda, a u drugoj fazi i drugostepenog suda, pri čemu smatra da je postupak zbog prirode štetne radnje i prirode zakonom zaštićenih dobara trebao biti okončan znatno ranije.

Relevantni principi


51. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

52. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

53. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

Period koji se uzima u obzir


54. Ustavni sud zapaža da je apelant tužbu Općinskom sudu podnio 19. maja 2011. godine (kako je to utvrdio Kantonalni sud), a da je postupak pravosnažno okončan presudom Kantonalnog suda 24. augusta 2018. godine. Dakle, period u kojem je pravosnažno odlučeno na dvije sudske instance jeste period nešto duži od sedam godina (sedam godina i tri mjeseca).

Analiza dužine trajanja postupka


55. U predmetnom slučaju radi se o parničnom postupku pokrenutom zbog klevete koji po svojoj suštini nije hitan predmet. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, naročito dokaze koje je trebalo provesti, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu.

56. Ustavni sud zapaža da apelant problematizira ukupnu dužinu trajanja postupka, koju dovodi u vezu s nezakonitim postupanjem redovnih sudova. Ustavni sud zapaža da su u relevantnom periodu donesene četiri odluke redovnih sudova. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud postupajući po apelantovoj tužbi u relativno kratkom periodu od nešto duže od godinu dana donio procesnu odluku o odbacivanju tužbe (27. august 2012. godine), koja je ukinuta odlukom Kantonalnog suda (5. decembar 2014. godine), nakon čega je proveden ponovni postupak koji je na dvije sudske instance okončan 24. augusta 2018. godine, odnosno za tri godine i osam mjeseci. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ne zapaža da su redovni sudovi bili posebno pasivni prilikom donošenja odluka, međutim, Ustavni sud u ovom predmetu uočava problem u činjenici da je postupak vraćen na ponovno odlučivanje, što je zapravo ključno utjecalo na ukupnu dužinu postupka.

57. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, kao i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se redovni sudovi u odgovorima na apelaciju nisu uopće osvrnuli na navode o dužini trajanja predmetnog postupka.

58. Dakle, imajući u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka u cjelini ne zadovoljava kriterij prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

59. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u "razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete


60. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

61. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII. Zaključak


62. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je predmetni parnični postupak na dvije sudske instance ukupno trajao nešto duže od sedam godina, a na dužinu trajanja postupka ključno je utjecalo vraćanje predmeta na ponovni postupak, a vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, kao i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.

63. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada je Kantonalni sud ispitujući apelantovu žalbu shodno članu 221. ZPP-a odbio žalbu utvrdivši da tuženi, u smislu člana 6. stav (2) Zakona o zaštiti od klevete, ne snosi odgovornost za objavljene fotografije na portalu www.abrašmedia.info, a dato obrazloženje se ne doima proizvoljnim i suprotnim garancijama prava na pravično suđenje.

64. Nema ni kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer je tokom postupka utvrđeno da se objavljivanje spornih fotografija, koje su nesporno kod apelanta mogle izazvati nelagodu, ne može dovesti u vezu s tuženim, te da shodno tome tuženi ne može biti ovlašten za naknadu štete koju apelant potražuje zbog objavljenih fotografija za koje se tokom postupka ispostavilo da nisu istinite.

65. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!