Službeni glasnik BiH, broj 55/18

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2753/16, rješavajući apelaciju Avaza d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Avaza d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 028606 16 Rev od 12. aprila 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 028606 15 Pž 3 od 17. decembra 2015. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Avaz d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asim Crnalić, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 028606 16 Rev od 12. aprila 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 028606 15 Pž 3 od 17. decembra 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i "Tehnopeka" d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 10. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju. Tužitelju je dostavljanje izvršeno 1. juna 2018. godine putem oglasne ploče Ustavnog suda budući da je pismeno koje je 10. maja 2018. godine vraćeno Ustavnom sudu sadržavalo napomenu da je firma zatvorena i da je vlasnik otputovao u inostranstvo.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 16. maja 2018. godine, a Kantonalni sud 18. maja 2018. godine. Tužitelj nije dostavio traženi odgovor.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 028606 02 Ps od 20. juna 2014. godine odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelant obaveže da mu na ime materijalne štete po osnovu izgubljene dobiti isplati iznos od 107.328,00 KM s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate, te da mu naknadi troškove postupka. Presudom je tužitelj obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 16.181,00 KM. U obrazloženju je navedeno da je tužitelj podnio tužbu protiv apelanta navodeći da je apelant u izdanju od 25. aprila 2002. godine na I strani objavio naslov: "U Bihaću zadržano 100 vagona otrovne pšenice", a na III strani članak pod naslovom: "Na Carinarnici u Bihaću zadržano 100 vagona pšenice za koju se sumnja da je otrovana", te da takva informacija proizlazi iz iskaza poimenično navedenih lica i komentara zaposlenika Carinske uprave. U tužbi je navedeno da su zbog navedenog članka, koji na tužiteljev zahtjev apelant nije demantirao, firme poimenično navedene u presudi, s kojima je tužitelj imao zaključene ugovore o isporuci brašna, otkazale ugovore, čime je tužitelju nastala materijalna šteta u potraživanom iznosu.

6. Općinski sud je obrazložio da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno kako slijedi: da je apelantov novinar Fadil Mandal sačinio tekstove koji su objavljeni u apelantovom izdanju od 25. aprila 2002. godine; da je sporne tekstove sačinio na osnovu dopisa Carinske uprave Bihać upućenog Carinskoj upravi Sarajevo u kojem upravnik Carinarnice Bihać Irfan Felić izvještava Carinsku upravu Sarajevo da postoji saznanje da sporna pšenica nije za ljudsku upotrebu pa se uzorci te pšenice dostavljaju carinskoj laboratoriji u Sarajevu na analizu s ciljem utvrđivanja količine pesticida i toksičnosti u pšenici; da je Carinarnica Sarajevo obavijestila Federalno ministarstvo trgovine da nije opremljena za vršenje spomenute analize i da se uzorci zadržavaju u laboratoriji dok ne bude osigurana analiza u nekom od nadležnih instituta; da je upravnik Carinarnice Bihać Ifran Felić zahtijevao od novinara autora teksta da predmetni tekst ne objavljuje dok ne stignu rezultati analize pšenice, ali da novinar nije prihvatio navedeni zahtjev; da je nakon analize sporne pšenice utvrđeno da je ona zdravstveno ispravna; da je tužitelj tražio od apelanta da demantira predmetni članak, ali da apelant to nije učinio sve do 15. maja 2002. godine kada su firme koje su imale zaključene ugovore s tužiteljem o isporuci brašna već otkazale ugovore zbog spornog članka koji je apelant objavio; da je u nalazu i mišljenju vještaka koji je sačinjen na način pobliže opisan u presudi (uzimajući u obzir, između ostalog, tužiteljevu prosječnu dobit u nekoliko godina) istaknuto da je tužitelju nastala šteta u potraživanom iznosu.

7. U vezi s tim, navedeno je da tom sudu nije jasan razlog zbog kojeg tužitelj nije osporavao raskid ugovora, iako je to prema svim kriterijima Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) trebao učiniti jer je znao da njegova pšenica nije zatrovana, pa su zbog toga, prema mišljenju Općinskog suda, neosnovani tužbeni navodi o razlozima raskida ugovora. Pored toga, navedeno je da je visina štete koju je utvrdio vještak utvrđena u hipotetičkom iznosu jer se radi o pretpostavljenom iznosu na osnovu tužiteljeve dobiti u periodima od 1998. godine do 2001. godine, pa je, prema mišljenju tog suda, potraživanje navedenog iznosa u potpunosti neosnovano. Pri tom je navedeno da je taj sud mišljenja da objavljivanje članka nije značajno utjecalo na tužiteljeve ostvarene prihode, te da je izlaskom na lice mjesta i uvidom u knjigovodstveno stanje utvrđeno da tužitelj nije platio navedenu robu, niti ju je nakon svega što se dogodilo imao u zalihi, u kojem slučaju bi mu i nastala šteta. Općinski sud je, nadalje, obrazložio da, kada je u pitanju protivpravnost štetne radnje, tužitelj nije dokazao da je objavljivanje spornog članka izvršeno povredom nekog zakonskog propisa, s obzirom na to da je tekst sačinjen na osnovu zvaničnih dokumenata dobijenih od Carinske uprave Bihać, što, prema mišljenju tog suda, znači da nije sačinjen protivno odredbama Zakona o zaštiti od klevete. Navedeno je da je općepoznata činjenica da je zadatak medija da po hitnom postupku informiraju javnost o pitanjima koja su od općeg interesa za zdravlje ljudi, što se, kako obrazlaže taj sud, poklapa s iskazom svjedoka-novinara autora spornog teksta koji se pouzdao u vjerodostojnost informacije Carinske uprave i vjerovao u njen sadržaj, te je i demantirao navedeni tekst u izdanju od 15. maja 2002. godine. Na osnovu navedenog, Općinski sud smatra da su ostvarene pretpostavke za isključenje apelantove odgovornosti jer je članom 7. Zakona o zaštiti od klevete propisano da ne postoji odgovornost za klevetu ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno, tj. ako se navodni štetnik u konkretnom slučaju ponašao u okviru općeprihvaćenih profesionalnih standarda. Prema mišljenju Općinskog suda, za konkretan predmet važna je činjenica da je pisanje spornog teksta sačinjeno na osnovu objektivne i tačne informacije o izražavanju drugih lica, pravnih i fizičkih, konkretno Carinske uprave.

8. Navedeno je da je, prema odredbi člana 6. Zakona o zaštiti od klevete, koji utvrđuje standarde odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica, koja se može identificirati kao materijalna i nematerijalna šteta, izdavač odgovoran samo u slučaju ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. Prema obrazloženju tog suda, u ovom slučaju tužitelj nije dokazao da je apelant znao da je informacija Carinske uprave neistinita, a na osnovu pročitanih iskaza autora teksta i svjedoka poimenično navedenih u presudi, taj sud je mišljenja da su oni vjerovali u istinitost objavljene informacije i da apelant, nakon što je saznao da postoji mogućnost da je pšenica zatrovana, nije mogao čekati laboratorijske provjere, niti je znao da će do tih provjera doći, s obzirom na to da je postojala objektivna opasnost da će se u vidu finalnih proizvoda pšenica distribuirati u prehrambeni sektor (uz postojanje mogućnosti da je toksična). Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.

9. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 65 0 Ps 028606 15 Pž 3 od 17. decembra 2015. godine uvažio žalbu i prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 107.328,00 KM na ime materijalne štete po osnovu izgubljene dobiti sa zakonskim zateznim kamatama počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 48.380,70 KM. U obrazloženju je navedeno kako je prvostepeni sud u obrazloženju osporene presude istakao da nije sporno da je u apelantovim dnevnim novinama od 5. aprila 2002. godine apelant iznio neistinu da je "na Carinarnici u Bihaću zadržano 100 vagona pšenice za koju se sumnja da je otrovna", a da su pšenicu iz Mađarske i Slovenije uvezli tužitelj i firma "Žitoprerada" i da je na osnovu provedenih dokaza, prije svega, saslušanjem svjedoka poimenično navedenih u presudi, te uvida u dopis Federalnog ministarstva finansija – Carinska uprava od 19. aprila 2002. godine (čiji je potpisnik Slavko Sikirić), našao da do štete tužitelju nije došlo zbog apelantovog teksta o zatrovanoj pšenici, već zbog raskida kupoprodajnih ugovora koje je tužitelj zaključio s kupcima koji su raskinuli ugovore. Navedeno je da iz stanja spisa proizlazi i da je tužitelj prije objavljivanja spornog teksta zaključio četiri ugovora, i to dva 2. aprila, a dva 3. aprila 2002. godine i da su kupci nakon objavljenog teksta u apelantovim dnevnim novinama uputili dopise tužitelju da raskidaju zaključene ugovore zbog informacije koju je apelant iznio, koja se odnosila na sporni tekst prema kojem je tužitelj uvezao otrovnu pšenicu.

10. U vezi s tim, prema mišljenju Kantonalnog suda, tužitelj u žalbi osnovano navodi da je prvostepeni sud počinio povredu postupka i da se samo formalno pozvao na odredbu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer je samo nabrajao dokaze koji su izvedeni i propustio da iznese iskaz svjedoka-novinara koji je sačinio sporni tekst, koji je izjavio da je tekst napisao na osnovu informacije koju je dobio od upravnika Carinarnice Irfana Felića, te da nije ni iznio sadržaj nalaza vještaka, već je prezentirao samo jedan djelić koji je "iščupan" iz nalaza.

11. Kantonalni sud je naveo da iz iskaza svjedoka-novinara koji je sačinio sporni tekst proizlazi da je on tekst napisao, a da je naslov dao urednik, i to na osnovu informacije koju je dobio od direktora Carinarnice Irfana Felića. Navedeno je i da iz spisa predmeta proizlazi da je Irfan Felić autoru teksta rekao da su poslana tri primjerka tada uvezene pšenice i da je i inače redovni postupak da se uzorci šalju na kontrolu, ali da je zamolio tog novinara da u tekstu ne spominje ime firme koja je pšenicu uvezla (tužitelj), niti drugih firmi koje su također uvezle pšenicu, sve dok ne stignu rezultati analize. Kantonalni sud je, također, naveo da je prema stanju spisa na ročištima utvrđeno i da tužitelju (a ni drugoj firmi) nikada nije zadržana pšenica prilikom uvoza.

12. Kantonalni sud je ocijenio osnovanim tužiteljeve žalbene navode da je stav prvostepenog suda prema kojem je do štete tužitelju došlo uslijed raskida ugovora a ne objavljivanjem informacije apelanta (tuženog) suprotan stanju u spisu i provedenim dokazima, jer iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj prije objave u "Dnevnom avazu" imao zaključene ugovore o isporuci brašna na jednogodišnjem nivou i da su firme raskinule te ugovore zbog apelantovog pisanja jer se ispostavilo da pisanje nije imalo uporište u stvarnim događajima.

13. Navedeno je da su osnovani i tužiteljevi žalbeni navodi da je, suprotno utvrđenju prvostepenog suda, tužitelj dokazao visinu pričinjene štete u vidu izgubljene dobiti zbog objavljivanja spornog teksta jer je vještak utvrdio da bi tužitelj, pod uvjetom da su zaključeni ugovori realizirani, imao veću dobit za potraživani iznos. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da iz svih provedenih dokaza proizlazi da je apelant svojim neistinitim pisanjem spriječio povećanje tužiteljeve imovine za utvrđenu izmaklu dobit koju bi ostvario da su zaključeni ugovori i realizirani, te je donio presudu kao u dispozitivu.

14. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 65 0 Ps 028606 16 Rev od 12. aprila 2016. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stavovi nižestepenih sudova, te istaknuto da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostepenu presudu na način iskazan u dispozitivu osporene presude. Naime, istaknuto je da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, i to odredbu člana 189. st. 1. i 3. u vezi sa članom 155. ZOO-a kada je uvažio tužiteljevu žalbu i udovoljio tužbenom zahtjevu za naknadu štete – izmakle koristi. Navedeno je da je i prema ocjeni tog suda tužitelj u toku postupka dokazao da su zbog apelantovog objavljivanja teksta neistinitog sadržaja (da je tužitelj uvezao otrovnu pšenicu) kupci raskinuli ugovore o isporuci brašna, kupci koji su imali zaključene kupoprodajne ugovore s tužiteljem, i da je zbog toga tužitelj pretrpio štetu u potraživanom iznosu, koji je utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju. Stoga, prema obrazloženju Vrhovnog suda, apelantovo pozivanje na primjenu odredbi Zakona o zaštiti od klevete taj sud nije mogao prihvatiti osnovanim jer je, kako je obrazloženo, za svoju odluku drugostepeni sud dao pravilne i potpune razloge koje prihvata i taj sud. Navedeno je i da je taj sud ocijenio i druge revizione prigovore koje je apelant istakao, ali s obzirom na to da ti prigovori nisu od odlučnog značaja za donošenje drugačije odluke (član 231. u vezi sa članom 253. ZPP), taj sud ih nije posebno ni obrazlagao.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda prekršeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je žrtva miješanja u slobodu izražavanja koje su počinili Vrhovni sud i Kantonalni sud. Navodi da je obaveza tiska da širi informacije i ideje od javnog interesa i ne samo da ima zadatak širiti takve informacije i ideje nego ih također javnost ima pravo primati, što u konkretnom slučaju znači da je javnost imala pravo saznati da je uzorak pšenice koju je tužitelj imao namjeru uvesti nepodoban za ljudsku upotrebu zbog toksičnosti. Apelant smatra da svojim izražavanjem nije počinio štetu tužitelju, već da je eventualno šteta nastala zbog informacije Carinske uprave, a budući da su vijesti "pokvarljiva roba", odgađanje njihovog objavljivanja čak i za kratko, prema apelantovom mišljenju, može ih u znatnoj mjeri lišiti svake vrijednosti i interesa publike. Apelant navodi i da je u presudama Evropskog suda za ljudska prava zauzet takav stav, te ističe da je taj sud iskazao stav da novinarske slobode sadržavaju i mogućnost pribjegavanja određenom pretjerivanju, pa čak i provociranju, da tisak ima pravo, kad to pridonosi javnoj raspravi o pitanjima od legitimnog javnog interesa, pouzdati se u sadržaj službenih izvještaja i bez preduzimanja nezavisnog istraživanja i uobičajenih mjera provjere informacija sadržanih u njima prije objavljivanja (kako je istaknuto i u presudi Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Bladet Tromso and Stensaas v. Norvay). Zbog navedenog smatra da mu je prekršeno pravo na slobodu izražavanja.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da je njegova presuda donesena na osnovu relevantnih odredbi zakona i Ustava, te da apelaciju treba odbiti jer nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.

17. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službene novine FBiH" br. 59/02, 19/03 i 73/05) relevantne odredbe glase:

Cilj zakona

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.

Odgovornost za klevetu

Član 6.

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.

(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Izuzeci od odgovornosti

Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

(c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:

• način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja,

• prirodu i stepen prouzrokovane štete,

• dobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda,

• pristanak oštećenog,

• vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno,

• činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica,

• te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.

Obaveza ublažavanja štete

Član 8.

Oštećeni je dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.

Obeštećenje

Član 10.

(1) Obeštećenje treba da bude u srazmjeri sa nanesenom štetom ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja obeštećenja sud je dužan da cijeni sve okolnosti slučaja, a naročito sve mjere koje je poduzeo štetnik radi ublažavanja štete, kao što su:

• objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili izvinjenje;

• činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i

• činjenicu da li bi iznos dodijeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika.

Odnos ovog zakona prema drugim zakonima

Član 15.

U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99) i zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine.

19. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 158.

Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.

Član 185.

(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.

(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.

(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahtijeva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.

Član 189.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete tako i na naknadu izmakle koristi.

(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

(4) Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika.

Član 198.

(1) Ko drugome povrijedi čast kao i ko iznosi ili prenosi neistinite navode o prošlosti, o znanju, o sposobnosti drugog lica, ili o čemu drugome, a zna ili bi morao znati da su neistiniti, i time mu prouzrokuje materijalnu štetu dužan je naknaditi je.

(2) Ali, ne odgovara za prouzrokovanu štetu onaj ko učini neistinito saopštenje o drugome ne znajući da je ono neistinito, ako je on ili onaj kome je saopštenje učinio imao u tome ozbiljnog interesa.

20. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nesrazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 028606 16 Rev od 12. aprila 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. aprila 2016. godine, a apelacija je podnesena 27. juna 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da je tim presudama prekršeno njegovo pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

27. Član 10. Evropske konvencije glasi:

(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

(2) Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

a) Opći principi

28. Pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom dopuštena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim tim stavom. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, sloboda izražavanja predstavlja suštinski osnov (demokratskog) društva, jedan od osnovnih uvjeta njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Pod uvjetima iz stava 2. člana 10, ova sloboda je primjenjiva ne samo na "informacije" ili ideje koje nailaze na pozitivan prijem ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima postoji ravnodušnost već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio populacije. To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i širokoumnosti bez kojih nema "demokratskog društva". Ovo, između ostalog, znači da sve "formalnosti", "uvjeti", "ograničenja" ili "sankcije" koje se nameću u ovoj oblasti moraju biti proporcionalne legitimnom cilju koji se želi ostvariti. Evropski sud je osigurao snažnu zaštitu izjava koje se odnose na pitanja od javnog interesa, uključujući i one koje podrazumijevaju kritiku na račun političara, vlade, službenika, dakle javnih ličnosti, ali i drugih članova društva. S druge strane, ko god koristi slobodu izražavanja, preuzima "dužnosti i obaveze" u obimu koji zavisi od njegove situacije i tehničkih sredstava koja koristi (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja, dakle granice kritike su široke, ali nisu apsolutne. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. Evropski sud je stoga utvrdio niz principa i faktora koje pri tome treba uzeti u obzir, prije svega uspostavljanje jasne razlike između činjenica i vrijednosnih sudova.

29. Naime, Evropski sud i Ustavni sud su u svojim odlukama konstantno ukazivali da je u domaćem pravnom sistemu neophodno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, dok istinitost vrijednosnih sudova nije moguće dokazati (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Evropski sud je osigurao snažnu zaštitu izražavanja koja se odnose na pitanja od javnog interesa i podrazumijevaju kritiku javnih ličnosti, a pri vršenju važne uloge "čuvara javnog interesa" sloboda procjene je ograničena upravo interesom demokratskog društva.

30. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test "neophodnosti u demokratskom društvu" zahtijeva da se pri odlučivanju da li je došlo do kršenja odluči da li "miješanje" domaćih vlasti u ovu slobodu korespondira "hitnoj društvenoj potrebi", da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i da li su razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima ustanovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i, s druge strane, pravo lica koje je napadnuto u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70).

b) Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju

31. Dovodeći navedene opće principe u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, ZOO-a i ZPP, te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv, a osim toga, Zakon o zaštiti od klevete, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju je tužitelj pokrenuo protiv apelanta zbog nanošenja materijalne štete u vidu izgubljene dobiti uslijed pronošenja neistinitih informacija u njegovom dnevnom listu, zbog kojih su tužiteljevi poslovni saradnici, s kojima je imao zaključene ugovore o kupoprodaji proizvoda koji se prave od pšenice, nakon objavljenog članka raskinuli ugovore s tužiteljem. Dakle, iz navedenog proizlazi da je narušavanjem tužiteljevog ugleda pronošenjem neistinite informacije došlo i do nastanka materijalne štete u vidu izgubljene dobiti.

32. Ustavni sud još mora utvrditi da li su korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je dokazati da postoji "hitna društvena potreba", koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba ogleda se u uspostavljanju ravnoteže između dvaju zaštićenih dobara, a to su pravo slobode izražavanja, zaštićeno članom 10. Evropske konvencije, i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno članom 8. Evropske konvencije.

33. U vezi s tim, Evropski sud je utvrdio određene kriterije, između ostalog, doprinos objavljenih izražavanja debati od općeg interesa, način na koji su pribavljene informacije (da li je lice u pitanju kontaktirano radi informacija, da li mu je data mogućnost da odgovori na iznesene navode radi utvrđenja da li je novinar postupao bona fide u nastojanju da pruži javnosti tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom, uloga i funkcija lica u pitanju, kao i period aktivnosti, prethodno ponašanje lica o kojima se piše, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i najzad težina nametnute sankcije).

34. Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o dosudi naknade materijalne štete koja je tužitelju nastala zbog neistinite informacije objavljene u apelantovom dnevnom listu (da je pšenica koju su tužitelj i još jedna firma uvezli u BiH zatrovana), koja je dovela do povrede tužiteljevog komercijalnog ugleda, a time i nastupanja materijalne štete u vidu izgubljene dobiti. U vezi s tim, a štiteći pravo na slobodu izražavanja, Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih sudova nije nešto za što se mogu pružiti dokazi. Iz sadržaja spornog izražavanja proizlazi da ono nije bilo iznošenje vrijednosnih sudova koji se ne mogu dokazivati, nego da je bilo objavljeno kao iznošenje činjenica vezanih za ispravnost robe koju je tužitelj uvezao u BiH, pa se za razliku od vrijednosnih sudova ovakvi navodi mogu i dokazati. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da, iako obavještavanje javnosti o eventualnoj zatrovanosti uvezenog prehrambenog proizvoda opasnim materijama predstavlja legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, u kontekstu navedenih principa apelant je imao obavezu ukazati na svoj doprinos općem interesu u kontekstu objavljenog spornog priloga, načina na koji su informacije pribavljene, kako bi se utvrdilo da li je apelant postupao bona fide, uloge i funkcija lica koja su u pitanju u kontekstu izvještavanja o činjenicama koje mogu doprinijeti debati u demokratskom društvu, prethodnog ponašanja i posljedica objavljivanja.

35. Naime, u konkretnom slučaju je nesporno da autor predmetnog teksta, iako ga je zasnovao na službenoj informaciji dobijenoj od nadležne carinarnice u Bihaću, nije uvažio molbe upravnika Carinarnice da ne objavljuje sporni tekst, posebno da ne objavljuje imena uvoznika pšenice, dok ne stignu rezultati laboratorijske analize navedenog proizvoda, već je informaciju objavio bez čekanja, što je povrijedilo tužiteljev komercijalni ugled, nakon čega je i došlo do otkaza kupoprodajnih ugovora tužiteljevih poslovnih partnera. Dakle, u konkretnom slučaju ne proizlazi da je autor teksta, niti apelant kao izdavač časopisa u kojem je tekst objavljen, vodio računa o posljedicama objavljivanja sporne informacije prije njene potvrde od nadležnih organa, iako su na to upozoreni.

36. Ustavni sud zapaža da se apelant u apelaciji poziva na presudu Evropskog suda u predmetu Bladet Tromso and Stensaas v. Norvay (vidi presudu Evropskog suda od 20. maja 1999. godine, aplikacija broj 21980/93) i tvrdi da proizlazi da "tisak ima pravo, kada to pridonosi javnoj raspravi o pitanjima od legitimnog javnog interesa, pouzdati se u sadržaj službenih izvještaja i bez preduzimanja nezavisnog istraživanja i uobičajenih mjera provjere informacija sadržanih u njima prije objavljivanja". Međutim, navedeno nije primjenjivo u konkretnom slučaju jer je, kako je već rečeno, postojalo upozorenje od rukovodećeg lica tijela koje je sačinilo informaciju da se ne objavljuju imena firmi koje su uvezle spornu pšenicu i da se sačeka s objavljivanjem članka do završetka analize pšenice. Štaviše, Ustavni sud zapaža kako je Vrhovni sud u osporenoj presudi posebno naglasio da iz utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je apelant na naslovnoj strani "Dnevnog avaza" objavio tekst: "U Bihaću zadržano 100 vagona otrovne pšenice", a na 3. strani istog lista da su pšenicu iz Mađarske i Slovenije uvezle tužiteljeva firma i još jedna firma, a ta informacija je dobijena iz telefonskog razgovora s upravnikom Carinarnice Bihać, da tužitelj prema aktu Carinarnice Bihać u vrijeme objavljivanja navedenog teksta nije imao uvoza odnosno carinjenja pšenice, da tužitelju prilikom uvoza na Carinarnici Bihać nije zadržana pšenica, da je tužitelj prije objavljivanja navedenog teksta imao zaključene kupoprodajne ugovore o isporuci brašna na jednogodišnjem nivou s kupcima koji su te ugovore poslije apelantovog pisanja zbog sumnje kupaca da je pšenica koju je tužitelj uvezao zatrovana jednostrano raskinuli, a da prema izvještaju Zavoda za javno zdravstvo uzorak pšenice uzet iz tužiteljevog skladišta odgovara Pravilniku o kvaliteti žita i pekarskih proizvoda, te da bi tužitelj ostvario dobit u iznosu koji mu je apelant dužan nadoknaditi. Uvažavajući mogućnost da se u konkretnom slučaju radilo o potrebi da se zaštite životi i zdravlje ljudi na teritoriji BiH, Ustavni sud smatra da iz načina na koji je publicirana sporna informacija, pri tom imajući u vidu i da je autor teksta znao da postoji mogućnost da informacija nije tačna, više proizlazi, kako je vidljivo i iz osporenih presuda, da se radilo o senzacionalističkom izvještavanju "kako vijesti ne bi zastarjele", koje je moglo implicirati i teže posljedice od nastale materijalne štete tužitelju.

37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi čije su presude osporene ovom apelacijom na osnovu provedenih dokaza jasno obrazložili i argumentirali razloge zbog kojih je utvrđeno prekoračenje prava na slobodu izražavanja, što je dovelo do povrede tužiteljevog komercijalnog ugleda i nastupanja materijalne štete tužitelju u vidu izgubljene koristi, pa je apelant obavezan na naknadu materijalne štete tužitelju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se nastanak i visina štete moraju dokazati u smislu relevantnih odredbi ZOO-a u svakom pojedinačnom slučaju, kao i osnov odgovornosti štetnika, zatim da je članom 15. Zakona o zaštiti od klevete propisano da se u odnosu na pitanja koja nisu uređena tim zakonom primjenjuju odgovarajuće odredbe, između ostalog, zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, te shodno odredbama ZPP kojim je regulirano pitanje dokaznog postupka, primjećuje da iz osporenih presuda proizlazi i kako je tužitelj putem provedenih dokaza, uključujući i nalaz i mišljenje vještaka, dokazao osnov i visinu materijalne štete koja mu je nastala iz navedenih razloga. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su osporene odluke donesene u skladu sa članom 10. Evropske konvencije.

38. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo "neophodno u demokratskom društvu", te da stoga osporenim presudama nije prekršeno pravo na slobodu izražavanja.

39. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

40. Nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada su Kantonalni sud i Vrhovni sud za svoje odluke, kojima je apelant obavezan na naknadu materijalne štete tužitelju u vidu izgubljene koristi zbog kršenja prava na komercijalni ugled, dali argumentirano i jasno obrazloženje, u situaciji kada je nesporno dokazano da je tužitelju nastupila materijalna šteta u vidu izgubljene dobiti nakon što je apelant u svom dnevnom listu objavio sporni članak pronoseći neistinitu informaciju o kvaliteti pšenice koju je tužitelj uvozio i zbog kojeg su tužiteljevi poslovni partneri otkazali s njim prethodno zaključene kupoprodajne ugovore.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.