Službeni glasnik BiH, broj 83/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine na Plenarnoj sjednici, u predmetu broj AP 2753/13, rješavajući apelaciju Kemala Čauševića i Aide Čaušević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačke c) i h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. septembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Kemala Čauševića podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 012740 13 Kv od 18. aprila 2013. godine, S1 2 K 012740 13 Krn od 15. aprila 2013. godine, S1 2 K 012740 13 Krn 2 od 11. aprila 2013. godine i S1 2 K 012740 13 Krn od 1. aprila 2013. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kemala Čauševića podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 012740 13 Kv od 18. aprila 2013. godine, S1 2 K 012740 13 Krn od 15. aprila 2013. godine, S1 2 K 012740 13 Krn 2 od 11. aprila 2013. godine i S1 2 K 012740 13 Krn od 1. aprila 2013. godine, u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aide Čaušević podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 012740 13 Kv od 18. aprila 2013. godine, S1 2 K 012740 13 Krn od 15. aprila 2013. godine, S1 2 K 012740 13 Krn 2 od 11. aprila 2013. godine i S1 2 K 012740 13 Krn od 1. aprila 2013. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Kemal Čaušević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asim Crnalić, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 012740 13 Kv od 18. aprila 2013. godine, S1 2 K 012740 13 Krn od 15. aprila 2013. godine, S1 2 K 012740 13 Krn 2 od 11. aprila 2013. godine i S1 2 K 012740 13 Krn od 1. aprila 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 8. decembra 2014. godine i 8. jula 2015. godine. Aida Čaušević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, apelantova supruga, pridružila se apelaciji 26. februara 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 12. decembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH dostavio je odgovor na apelaciju 19. decembra 2014. godine, a Tužilaštvo 23. decembra 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Sud BiH donio je 1. aprila 2013. godine Rješenje broj S1 2 K 012740 13 Krn, kojim je u krivičnom predmetu protiv apelanta usvojio prijedlog Tužilaštva od 29. marta 2013. godine i (pod tačkom I navedenog rješenja) odredio apelantu privremenu mjeru zabrane otuđenja i raspolaganja imovinom – nekretninama (ukupno deset nekretnina koje su navedene u dispozitivu navedenog rješenja). Tačkom II navedenog rješenja odbijen je prijedlog Tužilaštva za određivanje privremene mjere zabrane otuđenja i raspolaganja imovinom – nekretninama navedenim pod tačkama 8. i 9. prijedloga, i to u odnosu na dva poslovna prostora u ulici Ferhadija u Sarajevu. Tačkom III određeno je da će izrečenu privremenu mjeru provesti Zemljišnoknjižni ured Općinskog suda u Sarajevu na način što će u zemljišnim knjigama zabilježiti zabranu otuđenja nekretnina navedenih pod tačkom I tog rješenja, a tačkom IV (u rješenju greškom ponovljen broj III) da će privremena mjera određena navedenim rješenjem trajati do okončanja krivičnog postupka protiv apelanta ili do drugačije odluke Suda BiH.

6. U obrazloženju navedenog rješenja istaknuto je da Tužilaštvo vodi istragu protiv apelanta zbog postojanja osnova sumnje da je apelant počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 220. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Navedeno je da je Sud BiH 29. marta 2013. godine zaprimio prijedlog Tužilaštva za izdavanje privremene mjere osiguranja – zabrane otuđenja i raspolaganja imovinom, dopunjen 1. aprila 2013. godine, u kojem je Tužilaštvo navelo da vodi više povezanih istraga protiv apelanta kao osumnjičenog zbog počinjenja navedenog krivičnog djela, jer je apelant u svojstvu direktora Uprave za indirektno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: UIO), u periodu od 21. septembra 2006. godine do 11. marta 2009. godine, iskorištavao svoj službeni položaj kako bi određenim pravnim licima ("Kekerović" d.o.o. Laktaši i "Eurosol" d.o.o. Kozarska Dubica) pribavio imovinsku korist, na način što je, usprkos saznanjima o podnošenju prijava za povrat PDV-a sa lažnim sadržajem, svjesno propustio da vrši svoje službene dužnosti u skladu sa Zakonom o Upravi za indirektno oporezivanje, što je za posljedicu imalo nanošenje štete Budžetu BiH u iznosu od oko 5.376.503,00 KM. Nakon što je Finansijsko-obavještajni odjel SIPA-e proveo finansijsku istragu, utvrđen je očigledan nerazmjer između apelantovih ostvarenih prihoda (iz radnog odnosa u UIO-u, članstva u upravnim odborima i prodajom dionica) i imovine stečene u periodu od 2006. do 2012. godine, kao i da je prilikom kupovine svih nekretnina (u odnosu na koje se traži mjera privremene zabrane raspolaganja i otuđenja), vrijednost po ugovoru o kupoprodaji bila bitno manja od tržišne vrijednosti navedenih nekretnina. Zatim, utvrđeni su apelantovi prihodi ostvareni u periodu od 2005. do 2010. godine (695.000,00 KM), njegova štednja, te da je najveći broj nekretnina kupljen nakon što je apelant razriješen dužnosti direktora UIO-a, odnosno u periodu kada nije imao zvanična primanja, kao i da apelant nije podizao kredit ni u jednoj banci. Konačno, u prijedlogu je navedeno da Tužilaštvo vodi više povezanih istraga, koje se nalaze u početnoj fazi, te da je neophodno u toj fazi krivičnog postupka osigurati da apelant kao osumnjičeni ne može raspolagati imovinom za koju postoje osnovi sumnje da je pribavljena izvršenjem krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret.

7. Sud BiH je istakao da je, nakon što je ispitao prijedlog Tužilaštva i izvršio uvid u dostavljene dokaze, donio odluku kao u dispozitivu rješenja, u skladu s odredbom člana 73. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), člana 202. ZKPBiH, kao i odredbom člana 194. stav 2. ZKPBiH, citirajući njihov sadržaj. Sud BiH je istakao da na osnovu dokaza dostavljenih uz prijedlog Tužilaštva ocjenjuje da je prijedlog osnovan, te da iz priloženih dokaza proizlaze osnovi sumnje da bi imovina na koju se odnosi prijedlog Tužilaštva mogla biti predmet otuđenja, pri čemu su ispunjeni uvjeti propisani članom 73. ZKPBiH, u vezi s članovima 110, 110.a i 111. KZBiH. Sud BiH je obrazložio da je uvidom u dostavljene dokaze ocijenio da oni daju dovoljno osnova za sumnju da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, jer iz navedenih dokaza proizlazi da se apelant pojavljuje kao vlasnik, odnosno suvlasnik 12 nekretnina označenih u izreci navedenog rješenja, te da je u periodu od 2006. do 2012. godine utvrđen očigledan nerazmjer između ostvarenih prihoda i imovine. Sud BiH je istakao da, imajući u vidu da je predmet u fazi istrage, ne može ocijeniti da li je i došlo do izvršenja određenog krivičnog djela, niti da li je konkretna imovina stečena činjenjem krivičnog djela, te da je takvo dokazivanje tužiočeva odgovornost, ukoliko u daljnjem postupku optužnica bude podignuta i potvrđena, odnosno ako se bude vodio glavni pretres. Međutim, prema mišljenju Suda BiH, predložena privremena mjera zabrane može biti određena upravo radi osiguranja imovine koja bi eventualno mogla postati predmet oduzimanja, kako je opisano članom 247. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), te ako predlagač osiguranja učini vjerovatnim postojanje svog potraživanja i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje potraživanja, naročito time što bi promijenio postojeće stanje stvari. Sud BiH se pozvao i na odredbe čl. 242. i 251. ZIP-a.

8. Sud BiH je istakao da je, razmatrajući predloženu privremenu mjeru zabrane, našao da je Tužilaštvo u svom prijedlogu detaljno obrazložilo predmete na koje bi se privremena mjera zabrane odnosila, prilažući uz prijedlog i dovoljno dokaza koji potkrepljuju navode iz prijedloga. Sud BiH je obrazložio kako smatra da je izricanje privremene mjere zabrane otuđenja navedene imovine opravdano u odnosu na apelanta kao osumnjičenog, imajući u vidu krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te visinu imovinske koristi koja je potencijalno stečena činjenjem tih djela. S obzirom na navedeno, Sud BiH je zaključio da su mjere neophodne u smislu onemogućavanja osumnjičenom (apelantu) da otuđi navedenu imovinu, kao i u smislu onemogućavanja trećim licima, na koja je eventualno prenesena imovina, da otuđe predmetnu imovinu. Time bi se u daljnjem postupku osiguralo eventualno oduzimanje predmeta krivičnog djela i stečene imovinske koristi pribavljene izvršenjem krivičnog djela, ukoliko se za to ispune zakonski uvjeti. Sud BiH je naglasio da je izrečena mjera privremenog karaktera, te da će biti ukinuta čim (i ukoliko) za to budu ispunjeni uvjeti, jer, prema članu 74. ZKPBiH, privremeno oduzeti predmeti imaju se vratiti vlasniku, odnosno držaocu, kada u toku postupka postane očigledno da ne postoje razlozi za njihovo daljnje zadržavanje.

9. U odnosu na dio rješenja kojim je odbio tužiočev prijedlog za određivanje privremene mjere zabrane otuđenja i raspolaganja imovinom (tačka II izreke rješenja), Sud BiH je obrazložio da tužilac za navedene nekretnine nije dostavio zk. izvatke na osnovu kojih bi Sud mogao utvrditi apelantovo pravo vlasništva na njima. Konačno, Sud BiH je istakao da je u skladu s navedenim razlozima donio odluku kao u dispozitivu navedenog rješenja, pozivajući se na čl. 73. i 110. ZKPBiH, u vezi s članom 248. ZIP-a.

10. Sud BiH je u istom krivičnom predmetu protiv apelanta 11. aprila 2013. godine donio Rješenje broj S1 2 K 012740 13 Krn 2, kojim je u tački I usvojio prijedlog Tužilaštva od 10. aprila 2013. godine, te apelantu kao osumnjičenom odredio privremenu mjeru zabrane otuđenja i raspolaganja imovinom, nekretninom, poslovnim prostorom u "Šoping centru" Grbavica u Sarajevu (detaljnije opisanoj u navedenom rješenju).

11. U obrazloženju rješenja Sud BiH je ponovio navode iz rješenja od 1. aprila 2013. godine i dodatno istakao da se apelant pojavljuje kao vlasnik nekretnine označene u izreci tog rješenja koja je na ime apelanta kao osumnjičenog uknjižena 25. decembra 2012. godine.

12. Sud BiH je 15. aprila 2013. godine donio Rješenje broj S1 2 K 012740 13 Krn, kojim je svoje rješenje broj S1 2 K 012740 13 Krn od 1. aprila 2013. godine izmijenio u tački I stav 3, na način da je dopunio rješenje u smislu označavanja katastarskih oznaka za svaku nekretninu. U obrazloženju rješenja navedeno je da je 11. aprila 2013. godine Sud BiH primio podnesak Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda u Sarajevu s prijedlogom da se izvrši dopuna, kako bi rješenje moglo biti provedeno. Navedeni podnesak dostavljen je Tužilaštvu, uz poziv da izvrši izmjenu, te je nakon prijema izmijenjenog prijedloga Sud BiH odlučio kao u dispozitivu tog rješenja.

13. Sud BiH je 18. aprila 2013. godine donio Rješenje broj S1 2 K 012740 13 Kv, kojim je odbio kao neosnovane apelantove žalbe izjavljene protiv rješenja Suda BiH od 1. aprila, 11. aprila i 15. aprila 2013. godine.

14. Sud BiH je u obrazloženju drugostepenog rješenja najprije hronološki prikazao postupak donošenja osporenih rješenja, a zatim naveo da je apelantov branilac protiv navedenih rješenja blagovremeno izjavio žalbe, i to zbog povrede pravila postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se žalba uvaži i osporavano rješenje preinači na način da se odbije prijedlog Tužilaštva za određivanje privremene mjere osiguranja.

15. Sud BiH je naveo da je, nakon razmatranja podnesenih žalbi i odgovora Tužilaštva na njih, primjenom člana 322. u vezi s članom 306. ZKPBiH utvrdio da su podnesene žalbe neosnovane. Naime, Sud BiH je istakao da je članom 73. ZKPBiH regulirano privremeno oduzimanje imovine, i to na način da sud može u bilo koje vrijeme u toku postupka donijeti, na tužiočev prijedlog, privremenu mjeru oduzimanja imovine koja se ima oduzeti prema KZBiH, mjeru zapljene ili drugu neophodnu privremenu mjeru, kako bi se spriječilo korištenje, otuđenje ili raspolaganje tom imovinom, te da se, u smislu člana 65. KZBiH, treba raditi o predmetima koji se prema KZBiH imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku. Sud BiH je istakao da je "osnovna namjena" navedene zakonske odredbe da se imovina koja je pribavljena krivičnim djelom privremeno oduzme do okončanja postupka ili do drukčije odluke suda, te da se navedena mjera može izreći u toku cijelog krivičnog postupka i da ona treba doprinijeti efikasnijem provođenju krivičnog postupka. Zatim je istaknuto da predmetna privremena mjera u konkretnom slučaju predstavlja preventivnu mjeru koja se odnosi na osiguranje imovine za koju postoji sumnja da je "rezultat kriminalnih aktivnosti", zbog čega su i donesena osporavana prvostepena rješenja.

16. Sud BiH je, također, istakao da, s obzirom na to da se radi o privremenom oduzimanju predmeta i imovine kao radnji procesne prinude, navedene mjere mogu se preduzeti samo pod zakonskim uvjetima i u zakonom propisanom postupku, što pruža garancije da će se prava građana ograničiti samo toliko koliko je neophodno radi uspješnog vođenja krivičnog postupka. Dalje je navedeno da je Sud BiH u tom smislu, na prvom mjestu, razmotrio postojanje osnova za sumnju da je apelant počinio krivično djelo koje mu Tužilaštvo stavlja na teret, te da je utvrdio da je osporavanim rješenjima pravilno ocijenjeno da postoji dovoljno dokaza koji upućuju na osnov sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje ga Tužilaštvo tereti, te da prvostepeno rješenje sadrži odlučne razloge zbog kojih je izveden takav zaključak i da to mišljenje dijeli i drugostepeni sud.

17. U odnosu na žalbeni prigovor u pogledu sticanja vlasništva nad predmetnim nekretninama i u pogledu izvora prihoda kojima je apelant kupio nekretnine pobliže označene u prvostepenim rješenjima, Sud BiH je istakao, ocjenjujući činjenicu da je istraga u početnoj fazi u kojoj evidentno treba provjeriti da li su sredstva kojima su navedene nekretnine kupljene zakonito stečena ili potječu od izvršenja krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret, posebno kod utvrđenog osnova sumnje, da je neophodno osigurati uvjete za nesmetano vođenje postupka, i to upravo primjenom privremene mjere. Sud BiH je istakao da se radi o predmetu s izuzetno visokim iznosom PDV-a za koji postoji osnov sumnje da je nezakonito vraćen određenim pravnim licima, te da se radi o vrlo osjetljivom krivičnom djelu – zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja, koje spada u korupcijska krivična djela i krivična djela protiv službene dužnosti, što ukazuje na vrlo složenu istragu. Drugostepeni sud je posebno naglasio da navedena krivična djela predstavljaju protivpravna ponašanja službenih ili ovlaštenih lica upravljena protiv pravilnog funkcioniranja javnih službi, u vršenju službene dužnosti ili u vezi s njenim vršenjem, te se ogledaju ne samo u materijalnim posljedicama koje vršenjem tih djela nastaju već posebno u razaranju i remećenju osnovnih tokova društvenog života kroz napad na moralne vrijednosti društva, što zahtijeva posebnu pažnju organa krivičnog gonjenja. Upravo zbog toga taj sud smatra da je u početnoj fazi postupka neophodno osigurati da se postupak provede do kraja, bez opasnosti da imovina za koju postoji osnov sumnje da je stečena krivičnim djelom bude otuđena. Sud BiH je posebno naglasio da se radi o privremenoj mjeri zabrane raspolaganja imovinom, a ne trajnom oduzimanju apelantove imovine, kako je i navedeno u osporavanim rješenjima, te da će sud tokom postupka preispitivati svoju odluku kada se steknu uvjeti za to.

18. Sud BiH se pozvao i na član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te je istakao da su osporavana rješenja pravilna i zakonita, donesena uz puno poštivanje prava apelanta kao osumnjičenog, sve u namjeri osiguranja nesmetanog vođenja postupka.

19. U odnosu na žalbene navode kojima se ukazuje na pogrešnu primjenu odredaba ZIP-a, Sud BiH je istakao da nije bilo ni potrebe pozivati se na primjenu navedenog zakona (ZIP) u osporavanim rješenjima, jer privremena mjera u konkretnom slučaju egzistira na osnovu člana 73. u vezi s članom 65. ZKPBiH, a ne i na osnovu člana 202. ZKPBiH, koji se odnosi na sasvim drugi pravni institut. Naime, Sud BiH je pojasnio da je odredbom člana 73. ZKPBiH propisano privremeno oduzimanje imovine u vezi s članom 65. ZKPBiH (imovinskopravna korist i predmeti koji mogu poslužiti kao dokaz u postupku), dok se primjena člana 202. ZKPBiH odnosi na privremenu mjeru osiguranja imovinskopravnog zahtjeva nastalog uslijed izvršenja krivičnog djela. U konkretnom slučaju, iz prijedloga Tužilaštva ne proizlazi da se traži osiguranje imovinskopravnog zahtjeva oštećenih lica u smislu člana 202. ZKPBiH radi osiguranja naknade štete licima kojima je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, već o osiguranju oduzimanja imovinskopravne koristi u skladu s čl. 110, 110.a i 111. KZBiH, tj. pravnom institutu koji osigurava da niko ne može zadržati korist koju je protivpravno stekao. Istaknuto je da je stoga drugostepeni sud te žalbene prigovore našao irelevantnim, smatrajući da je osporavano rješenje pravilno i zakonito i bez primjene navedenih odredaba. Konačno, Sud BiH je istakao da je, s obzirom na sve utvrđeno, primjenom odredaba člana 321. st. 2. i 3. ZKPBiH u vezi s odredbama čl. 73. i 65. ZKPBiH, te odredbama čl. 110, 110.a i 111. KZBiH, donio odluku kao u dispozitivu drugostepenog rješenja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući apelaciju, apelant je najprije iznio hronologiju donošenja i sadržaja osporenih rješenja, a zatim istakao da su sva četiri navedena rješenja zasnovana na potpuno proizvoljnoj primjeni kako materijalnog tako i procesnog prava, uslijed čega su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Stoga apelant smatra da je neophodno da Ustavni sud preispita način na koji su činjenice utvrđene, odnosno način na koji su primijenjeni propisi u konkretnoj pravnoj stvari u postupku pred Sudom BiH.

21. Apelant, naime, ističe da je Sud BiH u obrazloženjima prvostepenih rješenja naveo da je uvidom u dostavljene dokaze zaključio da postoji dovoljno osnova za sumnju da je apelant počinio krivično djelo koje mu Tužilaštvo stavlja na teret, što je potvrdio i drugostepeni sud. Apelant, međutim, ističe da u prvostepenom postupku Tužilaštvo nije izvelo nijedan dokaz kojim bi potvrdilo da postoje osnovi sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Apelant smatra da navod Tužilaštva da se protiv njega vodi više povezanih istraga zbog počinjenja krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 220. KZBiH nije dokaz za postojanje osnova sumnje da je apelant počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja, a također da to nisu ni isprave o imovini koja je u njegovom vlasništvu. Apelant smatra neosnovanim navod Tužilaštva i Suda BiH koji mu stavljaju na teret da je, plativši deset nekretnina 853.200,00 KM, te nekretnine platio ispod tržišne vrijednosti koja iznosi 1.515.000,00 KM, postavljajući pitanje na osnovu kojeg dokaza je utvrđeno da tržišna vrijednost tih nekretnina iznosi 1.515.000,00 KM, jer se iz osporenog rješenja to ne vidi, a prijedlog Tužilaštva za određivanje privremene mjere osiguranja i dokazi uz taj prijedlog njemu nisu dostavljeni. S druge strane, u pravnom prometu nekretnina relevantna je procjena Porezne uprave i iznos naznačen na ugovoru. Apelant, također, navodi da je Tužilaštvo potpuno arbitrarno procjenjivalo vrijednost te imovine i neosnovano pretpostavilo da sve nekretnine naznačene u osporavanim rješenjima potječu od izvršenja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, iako Tužilaštvo i samo tvrdi da je on zakonito zaradio 695.000,00 KM. Pri takvom stanju stvari apelant smatra da je Sud BiH prilikom određivanja mjere osiguranja trebao, uvažavajući navode Tužilaštva, obavezno izostaviti nekretnine čiji je zbir vrijednosti oko 695.000,00 KM.

22. Kao argument da je Sud BiH u konkretnoj krivičnoj stvari koja ima izvršnopravne implikacije postupao očigledno proizvoljno, apelant je istakao da su izrečenom mjerom osiguranja obuhvaćene nekretnine koje je stekao prije 21. septembra 2006. godine (kada je stupio na dužnost direktora UIO-a), kao i ona imovina stečena nakon prestanka navedene dužnosti, imovina koju je naslijedio, kao i imovina njegove supruge. Apelant smatra neosnovanim navod Tužilaštva i Suda BiH da je nekretnine platio ispod tržišne vrijednosti, pogotovo jer je u pravnom prometu nekretnina relevantna procjena Porezne uprave i iznos naznačen na ugovoru. Apelant ističe da Tužilaštvo, kada je utvrđivalo njegove prihode u periodu od 2005. do 2010. godine, nije uzelo u obzir prihode koje je on ostvario od UIO-a tokom 2011. godine, zatim prihode stečene obavljanjem drugih poslova, te da je od 1986. godine bio plaćen u rangu najviše plaćenih menadžera u Bosni i Hercegovini. Apelant ističe i da Sud BiH prilikom određivanja privremene mjere osiguranja nije poštovao odredbe člana 247. ZIP-a, jer nije utvrdio da je predlagač učinio vjerovatnom opasnost da bi bez takve mjere osiguranja apelant spriječio ili znatno otežao ostvarivanje potraživanja za štetu navodno nanesenu Budžetu BiH. Apelant smatra da je Sud BiH pogrešno primijenio i odredbe čl. 110, 110.a i 111. KZBiH, jer se odredbe tih članova odnose na oduzimanje imovine stečene krivičnim djelom u slučaju kad je sud svojom odlukom utvrdio da je optuženik počinio krivično djelo. Konačno, apelant ističe da mu postavljena ograničenja ugrožavaju egzistenciju, budući da nije u radnom odnosu, a zbog javnog tretmana njegovog slučaja svi najmoprimci su mu otkazali najam nekretnina, te je time Sud BiH osporenim rješenjima "snažno zahvatio u njegova imovinska prava". Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu ustavnih prava za koja on smatra da su mu povrijeđena, ukine sva osporena rješenja i predmet vrati Sudu BiH na ponovni postupak u kojem će mu biti pružene sve garancije koje nude član II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, član 6. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je urgirao hitno donošenje odluke navodeći da u krivičnom predmetu "Kekerović" d.o.o. Laktaši i "Eurosol" d.d., povodom kojih je donijeta privremena mjera, on nije ni osumnjičenik ni optuženik. Također, u dopuni apelacije od 8. jula 2015. godine apelant je naveo da mu je rješenjem Suda BiH određena privremena mjera zabrane otuđenja i raspolaganja imovinom, zbog toga što se (kako navodi Tužilaštvo) protiv njega vodi niz povezanih istraga zbog počinjenja krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220. KZBiH, te da je iskorištavao službeni položaj kako bi MB "Kekerović" d.o.o. Laktaši i "Eurosol" d.o.o. Kozarska Dubica pribavio imovinsku korist svjesnim propuštanjem dužnosti i tako oštetio Budžet BiH. Apelant ističe da nije optužen u predmetu Kekerović i drugi (u prilog tim tvrdnjama dostavlja informacije sa službene internetske stranice Suda BiH u krivičnom predmetu Kekerović i drugi broj S1 2 K 013758 13 K). Stoga, apelant ističe da je privremena mjera određena za krivični predmet u kojem on uopće nije optužen. Također navodi da je osumnjičen u krivičnom predmetu kodnog naziva "Pandora" i da je s Tužilaštvom zaključio "preliminarni" sporazum (bez daljnjih dokaza u prilog tom navodu), a u navedenom predmetu Tužilaštvo nije tražilo određivanje mjere zabrane raspolaganja imovinom. Apelantovoj apelaciji se 26. februara 2015. godine pridružila njegova supruga – apelantica. Apelantica je u podnesku Ustavnom sudu navela sljedeće: "Zahtijevam da ukinete rješenje Suda BiH za prvih osam nekretnina". Navela je da je tri nekretnine "zatekla" prije udaje, te da su postale i njeno vlasništvo, jednu nekretninu dobila je na poklon, a četiri kupila zajedno sa apelantom. Također, apelantica navodi da je određena imovina isključivo njena imovina i imovina njenog devetogodišnjeg sina. Apelantica ističe da njenog muža od donošenja rješenja do 18. juna 2014. godine niko nije pozvao i da mu je, kako navodi, "tek neki dan rečeno da nije kriv za slučaj Kekerović".

b) Odgovor na apelaciju

23. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je privremena mjera apelantu izrečena primjenom člana 73. ZKP, kako bi se spriječilo korištenje, otuđenje ili raspolaganje imovinom. Sud je našao, polazeći od "osnovne namjene" člana 73. ZKP, da su u konkretnom slučaju postojali opravdani zakonski razlozi za takvo postupanje prema apelantu, posebno imajući u vidu utvrđeni osnov sumnje u odnosu na apelanta, prirodu odnosno koruptivni karakter predmetnog krivičnog djela, kao i postojanje opasnosti da se tako stečenom imovinom raspolaže, što bi, u slučaju osuđujuće presude, onemogućavalo oduzimanje imovine. Sud je, također, istakao da je protiv apelanta pokrenut postupak u još jednom predmetu u kojem mu se pored krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja stavljaju na teret i druga krivična djela, te je predmet (u kojem je donijeto osporeno rješenje) 11. septembra 2014. godine pripojen tom novom predmetu. Sud BiH je naveo da su osporena rješenja pravilna i zakonita i da nisu povrijeđena prava koja apelant ističe u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

24. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da je prvobitno protiv apelanta zbog osnova sumnje da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, kao i druga krivična djela – organizirani kriminal u vezi sa zloupotrebom službenog položaja ili ovlaštenja i stvaranje monopolskog položaja na tržištu i drugih krivičnih djela – određen pritvor koji je trajao tri mjeseca. Dalje je navedeno da je, postupajući prema naredbama Tužilaštva, Državna agencija za istragu i zaštitu provela i finansijsku istragu, čiji je zadatak bio utvrditi sve okolnosti koje se odnose na apelantove legalne prijavljene prihode i dostupne informacije o rashodima. Tom istragom utvrđeno je da je apelant značajno više potrošio nego što proizlazi iz njegovih legalnih prihoda, odnosno utvrđena je višemilionska potrošnja koja je značajno u nerazmjeru sa ostvarenim prihodima. Zatim je Tužilaštvo istaklo da su, nakon što je apelant stupio u saradnju sa Tužilaštvom i nakon što je u opširnoj izjavi djelimično priznao veći broj krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret, prestali razlozi za daljnju mjeru pritvora i Tužilaštvo je uputilo Sudu BiH mjere zabrane, nakon čega mu je mjera pritvora ukinuta i određene mjere zabrane.

25. Tužilaštvo je navelo: "Trenutna faza predmeta je faza optužnice u pripremi u kojoj mu se stavlja na teret krivično djelo – Pranje novca, a koje krivično djelo mu je stavljeno na teret još momentom otvaranja istrage i u pogledu ovog dijela terećenja u istrazi i u budućoj optužnici iskazan stav Tužilaštva BiH je prijedlog prema Sudu BiH za oduzimanje navedene imovine, kao i imovine stečene krivičnim djelom – Pranje novca, odnosno sticanje nekretnina novcem koji proističe iz izvršenog krivičnog djela". Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana, te da je treba odbiti.

V. Relevantni propisi

26. Krivični zakon Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10 i 47/14) u relevantnom dijelu glasi:

XII – Glava dvanaesta – oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom i pravne posljedice osude

Osnova oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom

Član 110.

(1) Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnom djelom.

(2) Korist iz stava 1. ovog člana oduzet će se sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je krivično djelo učinjeno, pod uvjetima propisanim ovim zakonom.

Član 110a.

Kada se krivični postupak vodi za krivična djela iz glava XVII, XVIII, XIX, XXI, XXI A i XXII ovog zakona, sud može odlukom iz člana 110. stav (2) oduzeti i onu imovinsku korist za koju tužilac pruži dovoljno dokaza da se opravdano vjeruje da je takva imovinska korist pribavljena izvršenjem ovih krivičnih djela, a počinilac nije pružio dokaze da je korist pribavljena zakonito.

Način oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom

Član 111.

(1) Od učinitelja će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koja je pribavljena krivičnim djelom, a ako oduzimanje nije moguće, učinitelj će se obavezati na isplatu novčanog iznosa srazmjernog pribavljenoj imovinskoj koristi. Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom može se oduzeti od osobe na koju je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti, ako je ona znala ili mogla znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.

(2) Kada je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom sjedinjena s imovinom stečenom na zakoniti način, takva imovina može biti predmet oduzimanja ali u mjeri koja ne premašuje procijenjenu vrijednost imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.

(3) Prihod ili druge koristi iz imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, ili iz imovine u koju je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom pretvorena ili iz imovine s kojom je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom sjedinjena, mogu biti predmet mjera navedenih u ovom članu na isti način i u istoj mjeri kao i imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.

Zloupotreba položaja ili ovlaštenja

Član 220.

(1) Službena ili odgovorna osoba u institucijama Bosne i Hercegovine, koja iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračivši granice svog službenog ovlaštenja ili ne izvršivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugom nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi 10.000 KM, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(3) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi 50.000 KM, učinilac će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.

(4) Pribavljena korist bit će oduzeta.

27. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 32/07, 29/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 93/09, 16/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 65.
Naredba za oduzimanje predmeta

(1) Predmeti koji se po KZ BiH imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke će se obezbijediti njihovo čuvanje.

(2) Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje Sud, na prijedlog Tužitelja ili na prijedlog ovlaštene službene osobe koja je dobila odobrenje od Tužitelja.

(3) Naredba za privremeno oduzimanje predmeta sadrži: naziv Suda, pravni osnov za privremeno oduzimanje predmeta, naznaka predmeta koji podliježu oduzimanju, ime osobe od koje se oduzimaju predmeti, mjesto oduzimanja predmeta i rok u kojem se predmeti trebaju oduzeti.

(4) Oduzimanje predmeta vrši ovlaštena službena osoba na osnovu izdate naredbe.

(5) Ko drži takve predmete, dužan ih je predati po naredbi Suda. Osoba koja ih odbije predati, može se kazniti do 50.000 KM, a u slučaju daljnjeg odbijanja - može se zatvoriti. Zatvor traje do predaje predmeta ili do završetka krivičnog postupka, a najduže 90 dana. Na isti način postupit će se prema službenoj ili odgovornoj osobi u državnom organu ili pravnoj osobi.

(6) Odredbe stava 5. ovog člana odnose se i na podatke pohranjene u kompjuteru ili sličnim uređajima za automatsku obradu podataka. Pri njihovom pribavljanju posebno će se voditi računa o propisima koji se odnose na čuvanje tajnosti određenih podataka.

(7) O žalbi protiv rješenja kojim je izrečena novčana kazna ili je naređen zatvor odlučuje vijeće. Žalba protiv rješenja o zatvoru ne zadržava izvršenje rješenja.

(8) Pri oduzimanju predmeta naznačit će se gdje su pronađeni i opisat će se, a, po potrebi, i na drugi način osigurati utvrđivanje njihove istovjetnosti. Za oduzete predmete izdat će se potvrda.

(9) Mjere iz st. 5. i 6. ovog člana ne mogu se primijeniti prema osumnjičenom, odnosno optuženom niti osobama koje su oslobođene dužnosti svjedočenja.

Član 73.
Privremeno oduzimanje imovine radi obezbjeđenja

(1) Sud može u bilo koje vrijeme u toku postupka donijeti na prijedlog Tužitelja privremenu mjeru oduzimanja imovine koja se ima oduzeti po KZ BiH, mjeru zapljene ili drugu neophodnu privremenu mjeru kako bi se spriječilo korištenje, otuđenje ili raspolaganje tom imovinom.

[…]

(3) U slučaju da uskrati odobrenje, poduzete mjere će se obustaviti, a oduzeti predmeti i imovina će biti odmah vraćeni osobi od koje su oduzeti.

Član 194.
Podnošenje prijedloga za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva

(2) Ako je usljed krivičnog djela oštećena imovina Bosne i Hercegovine, organ ovlašten zakonom da se stara o zaštiti te imovine može u krivičnom postupku učestvovati u skladu s ovlaštenjima koja ima na osnovu tog zakona.

Član 202.
Privremene mjere obezbjeđenja

(1) Privremene mjere obezbjeđenja imovinskopravnog zahtjeva nastalog usljed učinjenja krivičnog djela mogu se odrediti u krivičnom postupku po odredbama koje važe za izvršni postupak.

(2) Rješenje iz stava 1. ovog člana donosi Sud. Dopuštena je žalba protiv ovog rješenja o kojoj odlučuje vijeće iz člana 24. stav 6. ovog zakona. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

28. Zakon o izvršnom postupku pred Sudom BiH ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 18/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 242.
Prijedlog za određivanje privremene mjere

Privremena mjera može se predložiti prije pokretanja i tokom sudskog ili upravnog postupka te nakon završetka tih postupaka, sve dok izvršenje ne bude provedeno.

U prijedlogu za određivanje privremene mjere predlagač obezbjeđenja mora istaći zahtjev u kojem će tačno označiti potraživanje čije osiguranje traži, odrediti kakvu mjeru traži i vrijeme njenog trajanja te, kada je to potrebno, sredstva obezbjeđenja kojima će se privremena mjera prinudno ostvariti te predmet obezbjeđenja uz odgovarajuću primjenu pravila ovog zakona o sredstvima i predmetu izvršenja. U prijedlogu se moraju navesti činjenice na kojima se zasniva zahtjev za određivanje privremene mjere te predložiti dokazi kojima se ti navodi potkrepljuju. Predlagač obezbjeđenja dužan je te dokaze, po mogućnosti, priložiti uz prijedlog.

3.) Privremene mjere radi osiguranja nenovčanog potraživanja

Pretpostavke za određivanje privremene mjere

Član 247.

Radi obezbjeđenja nenovčanog potraživanja može se odrediti privremena mjera ako predlagatelj obezbjeđenja učini vjerovatnim postojanje svojeg potraživanja, zatim:

1. ako učini vjerovatnim i opasnost da bi bez takve mjere protivnik obezbjeđenja spriječio ili znatno otežao ostvarenje potraživanja naročito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, ili

2. ako učini vjerovatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

Odredbe člana 245. st. 2. i 3. ovog zakona primjenjuju se i pri određivanju privremenih mjera radi obezbjeđenja nenovčanih potraživanja.

Vrste privremenih mjera radi obezbjeđenja nenovčanih potraživanja

Član 248.

Radi obezbjeđenja nenovčanih potraživanja može se odrediti svaka mjera kojom se postiže svrha takvog obezbjeđenja, a naročito:

1. zabrana otuđenja i opterećenja pokretnih stvari na koje je upravljeno potraživanje, njihovo oduzimanje i povjeravanje na čuvanje predlagaču obezbjeđenja ili trećem licu;

(…)

4. zabrana otuđenja i opterećenja nepokretnosti na koju je upravljeno potraživanje ili stvarnih prava upisanih na nepokretnosti na koje je upravljeno potraživanje, uz zabilježbu zabrane u zemljišnu knjigu, oduzimanje nepokretnosti i njeno povjeravanje na čuvanje i upravu predlagaču obezbjeđenja ili trećem licu;

Određivanje više privremenih mjera

Član 251.

Sud može, s obzirom na okolnosti, odrediti i više privremenih mjera, ako je to potrebno.

Ako je u pojedinom slučaju moguće odrediti više privremenih mjera, Sud će odrediti onu koja je najprikladnija da bi se ostvarila svrha obezbjeđenja, a ako su sve jednako prikladne, Sud će odrediti onu koja je najmanje teška za protivnika obezbjeđenja.

VI. Dopustivost

29. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost u odnosu na apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje

31. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

32. U konkretnom slučaju Ustavni sud prvenstveno konstatira da su predmet osporavanja apelacijom rješenja Suda BiH od 18. aprila 2013. godine, odnosno rješenja Suda BiH od 15, 11. i 1. aprila 2013. godine koja su donesena u krivičnom postupku protiv osumnjičenog apelanta, a povodom prijedloga Tužilaštva za određivanje privremene mjere zabrane otuđenja predmetne imovine, pa se, stoga, pokazuju neosnovanim apelantovi navodi u naknadnim podnescima (od 20. novembra 2014. godine i 8. jula 2015. godine) da je privremena mjera određena u predmetu u kojem on uopće nije optužen. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li je u konkretnom slučaju primjenjiv član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li su se osporena rješenja odnosila na utvrđivanje građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta.

34. Ustavni sud u tom kontekstu zapaža da je apelant u konkretnom slučaju osporio odluke Suda BiH kojima je odlučeno o privremenoj mjeri zabrane otuđenja i raspolaganja imovinom, a koja je određena u krivičnom predmetu protiv apelanta kao osumnjičenog zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220. KZ, te je navedeno da se vodi više povezanih istraga. U toku postupka pred Ustavnim sudom Sud BiH je obavijestio Ustavni sud da je krivični predmet S1 2 K 012740 13 Krn 11. septembra 2014. godine pripojen predmetu S1 2 K 014305 14 Krn (u kojem se apelantu uz navedeno krivično djelo stavljaju na teret i druga krivična djela za koja se osnovano sumnja da ih je počinio), a apelant je obavijestio Ustavni sud da je zaključio "preliminarni" sporazum s Tužilaštvom u predmetu "Pandora" (apelantova informacija od 7. jula 2014. godine). Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi i da se krivični postupak, koji je prema posljednjim dobijenim informacijama "u fazi pripremanja optužnice" (odnosno za koji je apelant zaključio preliminarni sporazum), vodi protiv apelanta za više krivičnih djela, među kojima je zloupotreba službenog položaja i ovlaštenja. Dakle, suprotno apelantovim navodima, osporenim rješenjima određena je privremena mjera zabrane otuđenja i raspolaganja imovinom zbog osnova sumnje da je apelant počinio krivično djelo, dakle, u krivičnom predmetu protiv apelanta kao osumnjičenog, još u fazi istrage, te je u takvim okolnostima irelevantan apelacioni navod da u predmetu Kekerović i drugi apelant nije optužen. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je prvenstveno potrebno odgovoriti na pitanje da li su se osporene odluke odnosile na utvrđivanje krivične optužbe u smislu člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj je koncept "krivične optužbe" autonoman (vidi, između ostalih, odluke Evropskog suda A. P., M. P. i T. P. protiv Švicarske, presuda od 29. augusta 1997. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1997-V, str. 1488 & 39, i Ozturk protiv Njemačke, presuda od 21. februara 1984, serija A, broj 73, str. 18. i 50).

35. Također, u vezi s odgovorom na pitanje da li su se osporene odluke u konkretnom slučaju odnosile na utvrđivanje "krivične optužbe", Ustavni sud smatra da je prvenstveno potrebno dati odgovor na pitanje da li je cilj mjere bio osuđivanje ili oslobađanje od optužbe apelanata i da li su osporene odluke imale bilo kakve implikacije na krivični dosje apelanata (vidi, mutatis mutandis, Phillips protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj 41087/98, § 34, ECHR 2001VII; Butler protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluke), broj 41661/98, 27. juni 2002).

36. Ustavni sud podsjeća na to da je slično pravno pitanje riješio u svojoj novijoj praksi u predmetu AP 20/12 od 26. februara 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), a povodom apelacije apelanata (fizičko i pravno lice) za koje je postojao osnov sumnje da su izvršili određena krivična djela, a koji su apelacijom osporili rješenje Suda BiH o privremenoj mjeri zabrane raspolaganja imovinom koja je određena u fazi istrage na prijedlog Tužilaštva. U navedenoj Odluci AP 20/12 Ustavni sud je citirao praksu Evropskog suda u predmetu Dogmoch protiv Njemačke (vidi Evropski sud, odluka o dopustivosti, predstavka broj 26315/03, 18. septembar 2006. godine) u kojem je Evropski sud (u vezi sa sličnim pravnim pitanjem zamrzavanja imovine podnosioca predstavke) zaključio da ne postoje naznake da je naredba o pljenidbi imala bilo kakav utjecaj na krivični dosje podnosioca zahtjeva, da se osporavane odluke stoga ne mogu smatrati odlukama kojim se odlučuje o utvrđivanju krivične optužbe, te je zaključio da je predstavka ratione materiae inkompatibilna s odredbama Evropske konvencije. Ustavni sud je zaključio da se isti stav može usvojiti u predmetu AP 20/12, te je naveo, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja, da su osporene odluke donesene na privremenom osnovu, dakle, da osporene mjere imaju privremeni karakter i da ne postoje naznake da su navedena rješenja u smislu stavova Evropskog suda iz odluke Dogmoch imala bilo kakav utjecaj na krivični dosje osumnjičenih apelanata, zbog čega se ne mogu smatrati kao odluke kojima se odlučuje o utvrđivanju krivične optužbe protiv apelanata u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Ustavni sud primjećuje da u konkretnom predmetu apelant osporava rješenje kojim se ne utvrđuje krivična optužba protiv njega nego mu se, privremeno, do okončanja postupka, zabranjuje raspolaganje imovinom. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju privremena mjera donesena u toku istrage i da je njen primarni cilj bio, kako to proizlazi iz rješenja Suda BiH, da se osigura u početnoj fazi postupka da se postupak provede do kraja, bez opasnosti da imovina za koju se sumnja da je stečena krivičnim djelom bude otuđena, u skladu s odredbama čl. 65. i 73. ZKPBiH, odnosno čl. 110, 110.a i 111. KZBiH. Ustavni sud zapaža da se, prema relevantnim odredbama ZKPBiH, imovinska korist stečena krivičnim djelom oduzima sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je krivično djelo učinjeno (član 110. KZBiH), te u predmetnom slučaju do eventualnog oduzimanja apelantove imovine može doći tek u slučaju da se utvrdi apelantova krivična odgovornost za krivična djela za koja je osumnjičen. Stoga, Ustavni sud smatra da su osporene odluke donesene na privremenom osnovu, dakle, da imaju privremeni karakter i da ne postoje naznake da su navedena rješenja u smislu stavova Evropskog suda i Ustavnog suda imala bilo kakav utjecaj na apelantov krivični dosje, zbog čega se ne mogu smatrati kao odluke kojima se odlučuje o utvrđivanju krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da pitanje pravičnosti postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija u odnosu na apelantove navode o kršenju tog prava ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

Dopustivost u odnosu na apelantove navode o povredi prava na imovinu

39. Razmatrajući dopustivost predmeta u odnosu na apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 012741 13 Kv od 18. aprila 2011. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporeno rješenje primio 22. aprila 2013. godine, a apelacija je podnesena 21. juna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, u pogledu navoda apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, taj dio apelacije ispunjava uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

Dopustivost u odnosu na apelanticu

40. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.

Član 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

41. Apelantica se pridružila apelantovoj apelaciji 26. februara 2015. godine navodeći da se do tada nije oglašavala, ali da se pridružuje apelaciji, te je tražila ukidanje rješenja Suda BiH za prvih osam nekretnina ističući da se radi o njenoj imovini i imovini njenog sina. Imajući u vidu da apelantica osporava rješenje Suda BiH od 18. aprila 2013. godine, a da sama navodi da se do tada nije oglašavala, te ne dovodi u pitanje da je mnogo ranije bila upoznata s osporenim rješenjima, imajući u vidu rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da apelantica apelaciju nije podnijela blagovremeno.

42. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je u odnosu na apelanticu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

VII. Meritum

43. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

44. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

45. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

46. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku protiv apelanta u kojem je Sud BiH donio rješenje kojim je apelantu određena privremena mjera zabrane otuđenja i raspolaganja imovinom.

47. Ustavni sud podsjeća na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, opće je prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Ta tri pravila nisu različita u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo odnose se na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi, između ostalih, Evropski sud, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, str. 29˗30, stav 37).

48. Svako miješanje u pravo na imovinu prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili općeg interesa i pojedinačnih prava. Drugim riječima, opravdano miješanje ne može se nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava kriterij zakonitosti i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/04, tačka 49).

49. Ustavni sud prije daljnjeg razmatranja predmetne apelacije upućuje i na svoju praksu kao i praksu Evropskog suda u predmetima koji su pokretali slična pitanja – pitanja kontrole korištenja imovine, odnosno privremene mjere ograničavanja korištenja imovine zbog sumnje da je počinjeno krivično djelo. U tom smislu, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je i prema praksi Evropskog suda svaki predmet "slučaj za sebe", te da okolnosti svakog konkretnog predmeta utječu na odluku.

50. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je u ranije spomenutoj Odluci AP 20/12, u kojoj je ispitao osporeno rješenje Suda BiH kojim je apelantima (fizičkom i pravnom licu) određena privremena mjera zabrane raspolaganja imovinom, utvrdio da nema povrede prava na imovinu. Ispitujući navode iz apelacije, kao i činjenice navedenog predmeta, Ustavni sud je utvrdio da je Sud BiH (prvostepeni sud) u navedenom predmetu ukazao na to da je Tužilaštvo u svom prijedlogu istaklo da su u toku istrage provedene određene istražne radnje i prikupljeni dokazi iz kojih proizlazi da se predmetna imovina nalazi u vlasništvu fizičkog i pravnog lica, te da postoji osnovana sumnja da je imovina pribavljena novčanim sredstvima koja potječu od radnji koje čine obilježja krivičnih djela koja su osumnjičenim apelantima u tom predmetu stavljena na teret. Budući da je apelant (fizičko lice) zatražio pristup notara u pritvorsku jedinicu zavoda u kojem je smješten, Sud BiH je naveo da Tužilaštvo smatra da postoji opasnost od namjere navedenog apelanta da otuđi predmetnu imovinu i na taj način tu imovinu, za koju se osnovano sumnja da bi mogla biti predmet imovinskopravnog zahtjeva ili predmet osiguranja (čl. 110, 110.a i 111. KZBiH), učini nedostupnom, te je, stoga, predložio da se tim apelantima odredi privremena mjera zabrane otuđenja predmetne imovine. Odluka prvostepenog suda potvrđena je i u žalbenom postupku, a Ustavni sud je utvrdio da je Sud BiH osporene odluke donio u okviru zakonskog ovlaštenja koje proizlazi iz odredbi članova 73. ZKPBiH i 202. ZKPBiH na način da je određena privremena mjera zabrane otuđenja predmetne imovine uz obrazloženje, kako je eksplicitno navedeno, kako bi se spriječilo otuđenje predmetne imovine do okončanja krivičnog postupka protiv apelanta i pravnog lica, i to prvenstveno radi osiguranja imovine koja bi eventualno mogla postati predmet oduzimanja u skladu s odredbama čl. 247. i 248. ZIPBiH, te predmet imovinskopravnog zahtjeva (član 202. ZKPBiH u vezi s članom 110. KZBiH). Ustavni sud je naveo da je u osporenim rješenjima jasno navedeno da se osnovano sumnja da predmetna imovina potječe od nezakonitih radnji koje čine obilježja krivičnih djela koja su osumnjičenim apelantima stavljena na teret. Ustavni sud je zaključio da je miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo u skladu sa zakonom (procesnim i materijalnim) i u javnom interesu, te proporcionalno, budući da je postignuta pravična ravnoteža između prava apelanata i općeg interesa zajednice.

51. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda u predmetu Miroslaw Garlicki protiv Poljske (vidi Evropski sud, aplikacija broj 36921/07, presuda od 14. septembra 2011. godine). Evropski sud je utvrdio da je aplikacija očigledno neosnovana u vezi s navodima o povredi prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u pogledu zapljene aplikantove imovine. Naime, protiv aplikanta je pokrenut krivični postupak zbog više krivičnih djela, između ostalog i zbog krivičnog djela izlaganje pacijenta životnoj opasnosti, krivotvorenje medicinske dokumentacije, zlostavljanje lica, primanje dara i drugo (što je u toku postupka mijenjano). U toku postupka aplikantu je određen pritvor, izvršen pretres stana i kancelarije, a glavni tužilac je donio naredbu o zapljeni imovine. Zatim je naredba o zapljeni imovine proširena i na pokretnu imovinu, na aplikantove bankovne račune i plaće, kao i na novac pronađen u stanu aplikanta i njegovih roditelja. Okružni sud u Varšavi donio je odluku kojom je odbio aplikantovu žalbu izjavljenu protiv naredbe o zapljeni imovine utvrdivši da je ona donijeta u skladu za Zakonom o krivičnom postupku i da se u tom trenutku postupka ne može smatrati da je tužiočeva naredba proizvoljna, imajući u vidu dokaze koji su prikupljeni. Osim toga, sud je našao da je mjera zapljene nametnuta kako bi se osigurala mogućnost naplate predviđene novčane kazne aplikantu. U vrijeme odlučivanja pred Evropskim sudom postupak protiv aplikanta pred domaćim sudovima još je bio u toku. Evropski sud je utvrdio da zapljena imovine nesporno predstavlja miješanje u mirno uživanje imovine u skladu s "trećim pravilom". Evropski sud je konstatirao da je mjera propisana Zakonom o krivičnom postupku, dakle, u skladu je s domaćim pravom, te je Okružni sud u Varšavi, koji je preispitao mjeru i utvrdio da je zakonita, odbacio aplikantove navode. Evropski sud je prihvatio navod Vlade da je donesena mjera u javnom interesu, a što ni aplikant nije osporio. U vezi s proporcionalnošću, Evropski sud je istakao da je široko polje procjene ostavljeno zemljama ugovornicama u polju zaštite od kriminala. Sud je naveo da je zapljena aplikantove imovine bila privremenog karaktera, a kazna koja se može izreći aplikantu bit će određena u krivičnom postupku koji je u toku. Sud je naveo da je naredbu o zapljeni koju je izdao tužilac ispitao sud i da u tom postupku aplikant nije uspio osporiti zakonitost i proporcionalnost naredbe o zapljeni. Evropski sud je posebno skrenuo pažnju na to da je domaći sud naveo da u tadašnjoj fazi postupka nema osnova za tvrdnju da je tužiočeva naredba arbitrarna, imajući u vidu prikupljene dokaze. Također, navedeno je da je naredba izdata kako bi se osiguralo plaćanje značajne novčane kazne koja se može izreći aplikantu. Prema mišljenju Evropskog suda, u okolnostima navedenog predmeta nema naznaka da je u postupku pred domaćim organima propušteno da se aplikantu osigura adekvatna mogućnost da podnese svoj predmet pred nadležnu vlast i da se žali na nezakonitost ili neosnovanost postupanja. Evropski sud je naveo i odluku Ustavnog suda Poljske, koji je ispitao zakonitost te odredbe, te je na osnovu svega zaključio da su aplikantovi navodi u vezi s članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, vezano za zapljenu imovine, očigledno neosnovani.

52. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra opravdanim ispitati da li je rješenje kojim je apelantu određena privremena mjera zabrane otuđenja i raspolaganja imovinom – nekretninama obuhvaćenim osporenim rješenjima u skladu sa zakonom, odnosno da li ispunjava potreban stepen zakonitosti, tako što će utvrditi da li je određena odredba zakona primijenjena na adekvatan način, pogotovo imajući u vidu apelantove navode o proizvoljnosti primjene pozitivnog prava u postupku donošenja osporenih rješenja.

53. Ustavni sud primjećuje da se prvostepeni sud, koji je donio dva rješenja o određivanju apelantu privremene mjere zabrane otuđenja i raspolaganja imovinom, pozvao na odredbe člana 73. ZKPBiH u vezi s čl. 110, 110.a i 111. KZBiH, odredbe člana 202. ZKPBiH, kao i na odredbe čl. 242, 247. i 248. ZIP-a. Prvostepeni sud je odredio privremenu mjeru, nalazeći da dostavljeni dokazi Tužilaštva daju dovoljno osnova za sumnju da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, kao i da privremena mjera može biti određena zbog razloga propisanih članom 247. ZIP-a, te je utvrdio opravdanost privremene mjere zbog krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret, kao i visine imovinske koristi koja je potencijalno stečena činjenjem tih djela. Sud BiH je, u vezi s apelantovim navodima iz žalbe o načinu sticanja imovine i o izvoru prihoda, ocijenio da je istraga u početnoj fazi i da je neophodno osigurati nesmetano vođenje postupka i to upravo primjenom predmetne privremene mjere. Drugostepeni sud je razmotrio krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret, akcentirajući ga kao poseban problem današnjice, kao i izuzetno visok PDV za koji postoji osnov sumnje da je nezakonito vraćen, te je zaključio da je u tadašnjoj fazi postupka neophodno osigurati da se postupak provede do kraja, bez opasnosti da imovina za koju postoji osnov sumnje da je stečena krivičnim djelom bude otuđena. Sud BiH se pozvao na odredbe čl. 65. i 73. ZKPBiH, te odredbe čl. 110, 110.a i 111. KZBiH.

54. Dakle, Ustavni sud primjećuje da se radi o apelantovoj imovini koja je obuhvaćena osporenim rješenjima (apelant je vlasnik odnosno suvlasnik imovine).

55. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u imovinu apelanata, s obzirom na to da je osporenim odlukama određena privremena mjera zabrane otuđenja imovine. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja osporenih rješenja kao nesporno proizlazi da ta imovina apelantu nije oduzeta, ali je određena privremena mjera zabrane otuđenja te imovine, pa osporene odluke u svojoj suštini potpadaju pod treće pravilo, odnosno da predstavljaju kontrolu nad upotrebom imovine u smislu drugog stava člana 1. Protokola broj 1 koji daje pravo državi da usvoji one zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesima (mutatis mutandis, Air Canada protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. maja 1995. godine, st. 32˗37, te Arkuri i ostali protiv Italije, odluka od 5. jula 2001. godine, predstavka broj 52024/99).

56. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u imovinu apelanata bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, Ustavni sud primjećuje da su osporena rješenja donijeta u skladu s relevantnim odredbama ZKPBiH i KZBiH. Naime, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Sud BiH osporene odluke donio u skladu sa zakonskim ovlaštenjem koje proizlazi iz odredbi čl. 65. i 73. ZKPBiH kojima je jasno propisano da sud može u bilo koje vrijeme u toku postupka donijeti, na tužiočev prijedlog, privremenu mjeru oduzimanja imovine koja se ima oduzeti prema KZBiH, mjeru zapljene ili drugu neophodnu privremenu mjeru kako bi se spriječilo korištenje, otuđenje ili raspolaganje tom imovinom. Također, sud je naveo (član 65. ZKP) da se radi o predmetima koji se prema KZ imaju oduzeti ili mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku. Imajući u vidu krivično djelo za koje se apelant sumnjiči (član 220. KZBiH), sud je naveo da je svrha mjere osiguranje imovinskopravne koristi u skladu s čl. 110, 110.a i 111. KZBiH (tim odredbama propisano je da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom). S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu.

57. Odgovarajući na pitanje da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, Ustavni sud smatra da su osporene odluke, koje su u konkretnom slučaju osnov miješanja u imovinu apelanata, proporcionalne cilju i svrsi, te da, stoga, na apelanta nije stavljen pretjeran teret, prvenstveno zbog toga što suštinski ne zadiru u obim korištenja te imovine (predmetna imovina nije oduzeta i dalje je u posjedu apelanta koji je koristi i/ili daje u zakup), ali je, kako proizlazi iz osporenih rješenja, bilo neophodno da se donese privremena mjera, te privremeno zabrani i onemogući apelantu da imovinu otuđi ili eventualno prenese na treća lica. U tom kontekstu, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se privremenom mjerom koja se isključivo odnosi na zabranu raspolaganja i otuđenja predmetne imovine ne stavlja pretjerani pojedinačni teret na apelanta u poređenju s javnim interesom koji se želi ostvariti (održavanje javnog reda i sprečavanje organiziranog kriminaliteta poštujući princip da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu izvršenjem krivičnog djela), čime je postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu osnovnih prava pojedinaca, te je nesporno da je to miješanje u imovinu apelanata u skladu s principom pravne sigurnosti.

58. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

59. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu zagarantirano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u to pravo bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, pri čemu na apelanta nije stavljen pretjeran teret.

60. Na osnovu člana 18. stav (3) tačke c) i h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.