Službeni glasnik BiH, broj 54/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2111/13, rješavajući apelaciju Fadila Huskića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Fadila Huskića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 002740 12 Rev od 19. februara 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 002740 11 Gž od 16. januara 2012. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Fadil Huskić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ibrahim Kadić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 14. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 P 002740 12 Rev od 19. februara 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 002740 11 Gž od 16. januara 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i zastupnika tužilaca H.N., F.N, S.N., I.N., R.N. i N.N. (u daljnjem tekstu: tužioci) zatraženo je od 17. do 19. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Vrhovni i Kantonalni sud su dostavili 19. maja 2016. godine, a Općinski sud 21. maja 2016. godine. Tužioci nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 23 0 P 002740 00 P od 17. juna 2011. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužilaca kojim su, između ostalog, tražili da im apelant na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti H.N. (u daljnjem tekstu: prednik tužilaca), sina prvotužitelja i drugotužiteljice i brata ostalih tužitelja, isplati pojedinačne iznose, kako je to navedeno u izreci prvostepene presude, te su tužitelji obavezani da apelantu nadoknade troškove parničnog postupka. U obrazloženju navedene presude je navedeno da je među strankama nesporno da je prednik tužitelja 25. marta 1994. godine smrtno stradao iz vatrenog oružja i da su tužitelji istoga dana obaviješteni o navedenoj činjenici, da je Tužiteljstvo protiv apelanta pokrenulo istragu, ali da protiv apelanta nije vođen krivični postupak jer je krivično djelo bilo obuhvaćeno amnestijom kada se nalazilo u fazi istrage. Općinski sud je naveo da je među strankama sporno da li je apelant odgovoran za smrt prednika tužitelja i da li je tužiteljima dužan nadoknaditi zatraženu nematerijalnu i materijalnu štetu. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je na osnovu iskaza saslušanih svjedoka i iskaza datih na zapisnik u SJB Velika Kladuša, koji se u bitnim elementima slažu, između ostalog, utvrđeno da je, nakon prethodnog naguravanja apelanta i E.T., apelant prvo otkočio pušku, a zatim otvarač gurnuo u zadnji položaj, da su svjedoci vidjeli da je metak u cijevi izbačen, ali da je okvir još uvijek bio na pušci i da je bio pun, da je prilikom vraćanja zatvarača u prvobitni položaj ubačen drugi metak u cijev, pa da je, držeći istovremeno ovu pušku, apelant za cijev, a E.T. za kundak puške, u trenutku kada je cijev bila uperena iza leđa tuženog, apelant otkočio pušku koja je zapucala rafalno, da je prethodno apelant izbacio jedan metak iz cijevi, ali da je drugi odmah uletio u cijev, pa kad je apelant povukao obarač, puška je opalila 3-4 metka i ti meci su pogodili prednika tužitelja, jer je apelant sjedio tako da je cijev puške bila iza njegovih leđa prema mjestu gdje je prednik tužitelja ležao. Općinski sud je u tom kontekstu naveo da, u slučaju kada postoje procesne ili zakonske smetnje zbog kojih je bilo apsolutno nemoguće da se protiv učinioca krivičnog djela postupak pokrene i okonča, parnični sud je ovlašten da utvrdi, kao prethodno pitanje, da li je šteta prouzrokovana radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela, kako bi se, saglasno načelu pružanja jače zaštite pravu oštećenog na naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom, primijenila posebna pravila o zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete iz člana 377. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S obzirom na navedeno, Općinski sud je ocijenio da nije dokazano da li bi apelant počinio krivično djelo ubistvo iz nehata i time bila utvrđena njegova odgovornost za nematerijalnu i materijalnu štetu koju su pretrpjeli tužitelji, jer iz iskaza saslušanih svjedoka, očevidaca, kao i iz njihovih iskaza, odnosno izjava u citiranim službenim zabilješkama, kao i izjava datih u toku istražnog postupka ne može se utvrditi da li bi apelant ili E.T. bili odgovorni za tu štetnu radnju, ili bi oni solidarno bili odgovorni za nju, što sud na osnovu ovakvog činjeničnog utvrđenja njima ne može staviti na teret, a posebno zbog toga što bi se najvjerovatnije radilo o nehajnom postupanju, sve i da je ova odgovornost utvrđena, pa je Općinski sud ocijenio da u konkretnom slučaju nema mjesta za primjenu odredbe člana 377. ZOO u odnosu na rokove zastare. Općinski sud je, stoga, pozivom na odredbu člana 376. ZOO, zaključio da je apelantov prigovor zastarjelosti potraživanja osnovan s obzirom na to da su tužitelji 26. marta 1994. godine saznali štetu i za počinioca, a tužbu su predali sudu 19. septembra 2000. godine, što znači po isteku više od šest godina od dana saznanja za štetu i štetnika. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio kao u izreci presude.

6. Odlučujući o žalbi tužitelja, Kantonalni sud je Presudom broj 23 0 P 002740 11 Gž od 16. januara 2012. godine, između ostalog, žalbe prvotužitelja H.N. i drugotužiteljice F.N. uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je apelantu naloženo da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolоve zbog smrti sina isplati iznose pojedinačno navedene u izreci presude i naknadi troškove postupka, a u preostalom dijelu žalbe drugih tužitelja su odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju drugostepene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice iz kojih se može utvrditi da je šteta počinjena apelantovim radnjama koje imaju obilježje krivičnog djela ubistvo iz nehata iz člana 38. KZSRBiH, kako je i kvalificirano u optužnom prijedlogu Općinskog tužiteljstva Velika Kladuša broj KT-12/97 od 14. marta 1997. godine. Kantonalni sud je, dalje, naveo da, suprotno zaključku prvostepenog suda, smatra da apelantov prigovor zastare potraživanja nije osnovan u odnosu na prvotužitelja i drugotužiteljicu, oca i majku poginulog, a da je osnovan u odnosu na ostale tužitelje koji su u parnicu stupili 27. septembra 2010. godine. Prema ocjeni Kantonalnog suda, zastara potraživanja u konkretnom slučaju treba da se ocijeni prema članu 377. ZOO, a ne prema članu 376. ZOO, kako je prvostepeni sud to učinio. Naime, Kantonalni sud je naveo da to što je krivični postupak obustavljen zbog amnestije apelanta nije od utjecaja na ocjenu prigovora zastare potraživanja prema članu 377. ZOO, jer za njegovu primjenu nije uvjet osuđujuća krivična presuda, već rok za krivično gonjenje, s obzirom na to da je tim članom propisano da, kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom a za krivični progon je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Prema ocjeni Kantonalnog suda, rok za krivično gonjenje apelanta kao počinioca krivičnog djela ubistvo iz nehata je počeo teći 24. marta 1994. godine a podnošenjem optužnog prijedloga ovlaštenog tužiteljstva 14. marta 1997. godine prekinut je tok zastare krivičnog gonjenja i počeo je ponovo teći. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud smatra da su prvotužitelj i drugotužiteljica podnošenjem tužbe za naknadu štete 19. septembra 2000. godine tužbu podnijeli prije isteka roka za zastaru krivičnog gonjenja tuženog, a to je rok od pet godina, koliko je propisana najduža kazna za ubistvo iz nehata koje je propisano Krivičnim zakonom SRBiH, koji se primjenjivao u sporno počinjenje krivičnog djela a i kasnijim Krivičnim zakonom FBiH iz 1998. godine je propisana ista kazna. S obzirom na to da je žalba tih tužitelja utemeljena u pogledu primjene materijalnog prava na rok zastare potraživanja štete, to je presudu u odnosu na njih valjalo preinačiti na osnovu člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i obavezati apelanta na isplatu nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti bliskog srodnika. Kantonalni sud je zaključio da pravo na naknadu nematerijalne štete tužitelji, kao otac i majka, imaju na osnovu člana 201. stav 1. ZOO, te da je visina naknade štete odmjerena u skladu sa Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda FBiH.

7. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 23 0 P 002740 12 Rev od 19. februara 2013. godine apelantovu reviziju odbio. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju krivični postupak nije proveden iz objektivnih razloga, zbog toga što je donesen Zakon o amnestiji, pa je po sili zakona postupak protiv apelanta za krivično djelo ubistvo iz nehata obustavljen. Prema ocjeni Vrhovnog suda, u takvoj situaciji parnični sud je ovlašten da utvrdi kao prethodno pitanje da li je šteta prouzrokovana takvom radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela, jer krivično djelo može postojati i kada je krivični postupak obustavljen. Vrhovni sud je naveo da djelovanje parničnog suda u tom slučaju nije usmjereno na utvrđenje krivične odgovornosti, već da bi saglasno načelu pružanja jače zaštite pravu oštećenog na naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom, bila primijenjena posebna pravila o zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete iz člana 377. ZOO. S tim u vezi, Vrhovni sud smatra da, pošto je prema dokazima u spisu smrt prednika tužitelja nastupila apelantovim radnjama koje u sebi sadrže elemente krivičnog djela u odnosu na koje je krivični postupak obustavljen, to se u ovom slučaju zastarjelost potraživanja sporne naknade štete treba ocijeniti sa aspekta primjene člana 377. stav 1. ZOO, kako to pravilno zaključuje drugostepeni sud. S obzirom na to da su podnijeli tužbu prvotužitelj i drugotužiteljica 19. septembra 2000. godine, dakle prije isteka roka od 10 godina za zastarjelost krivičnog gonjenja, Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud pravilno odlučio kada je udovoljio njihovom tužbenom zahtjevu i prigovor zastarjelosti riješio primjenom odredbe člana 377. ZOO. Također, Vrhovni sud je istakao i da je visina dosuđene naknade štete pravilno odmjerena u skladu sa članom 201. ZOO i važećim Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je, između ostalog, naveo da su redovni sudovi paušalno, na njegovu štetu, ocijenili postojanje krivičnog djela koje je, navodno, počinio i postojanje njegove odgovornosti za krivično djelo iz kojeg je, navodno, proistekao štetni događaj, a u vezi sa time i postojanje građanske odgovornosti za štetu, a posebno pitanje zastarjelosti podnošenja tužbe. Također, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno tumačili odredbe materijalnog prava, odnosno člana 377. Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na naknadu štete i zastarjelost i odredbe Zakona o parničnom postupku koje se odnose na dokazivanje.

b) Odgovori na apelaciju

9. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti ostaje pri svojoj presudi, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, jer smatra da je taj sud svoju odluku donio u skladu sa zakonima i Ustavom, te da nije bilo povreda na koje apelant ukazuje.

10. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju svoje odluke.

11. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da iz apelacije proizlazi da je apelant u potpunosti zadovoljan odlukom toga suda u kojoj je u potpunosti uspio u sporu, te da je predmet osporavanja odluka Kantonalnog suda koja je nepovoljna za apelanta.

V. Relevantni propisi

12. U Zakonu o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Lica koja imaju pravo na novčanu naknadu u slučaju smrti ili teškog invaliditeta

Član 201.

(1) U slučaju smrti nekog lica, sud može dosuditi članovima njegove uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.

(2) Takva naknada može se dosuditi i braći i sestrama ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života.

(3) U slučaju naročito teškog invaliditeta nekog lica, sud može dosuditi njegovom bračnom drugu, djeci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.

(4) Naknada iz st. 1. i 3. ovog člana može se dosuditi i vanbračnom drugu, ako je između njega i umrlog, odnosno povrijeđenog postojala trajnija zajednica života.

Član 376. st. 1. i 2.
Potraživanje naknade štete

Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

Član 377.
Potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom

Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.

Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.

13. Zakon o parničnom postupku FBiH ("Službene novine FBIH" br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Članak 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 12.

(1) Kad odluka suda zavisi o rješavanju nekog prethodnog pitanja koje se odnosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

(2) Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

(3) U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 217. stav 1.

(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

Član 229.

Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:

1) ako je utvrdio da postoji povreda odredaba parničnog postupka, osim u slučajevima iz člana 227. ovog zakona;

2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;

3) ako je nakon održane rasprave, na osnovu novih dokaza ili ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza, utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;

4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

5) ako je utvrdio da je prvostepenom presudom prekoračen tužbeni zahtjev.

Član 231.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

VI. Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

16. U konkretnom slučaju apelant ukazuje da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno u parničnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 23 0 P 002740 12 Rev od 19. februara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je osporenu presudu primio 20. marta 2013. godine, a apelacija je dostavljena 14. maja 2013. godine iz čega slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelant smatra da je u parničnom postupku radi naknade štete došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

21. Ustavni sud zapaža da kršenje prava na pravično suđenje apelant nalazi u proizvoljnom tumačenju odredaba materijalnog prava, odnosno odredbe člana 377. Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na naknadu štete i zastarjelost i odredaba Zakona o parničnom postupku, te smatra da su redovni sudovi paušalno, na njegovu štetu, ocijenili postojanje krivičnog djela koje je, navodno, počinio i postojanje njegove odgovornosti za krivično djelo iz kojeg je, navodno, proistekao štetni događaj, a u vezi sa time i postojanje građanske odgovornosti za štetu.

22. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova i organa uprave u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove i organe uprave u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova i organa uprave da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

23. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanje koje apelant problematizira, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

24. Ustavni sud prvenstveno ukazuje da je odredbom člana 377. ZOO propisano: "Kada je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja." Dakle, navedena odredba propisuje duži rok zastare potraživanja naknade štete u odnosu na odredbu člana 376. ZOO kojom je propisan opći zastarni rok za potraživanje naknade štete, prema kojoj potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kad je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, ali da u svakom slučaju potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. U tom kontekstu se, dakle, kao ključno pitanje u apelaciji postavlja da li je za primjenu dužeg roka zastarjelosti iz člana 377. ZOO nužno postojanje osuđujuće presude u krivičnom postupku (kojom je utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovornosti izvršitelja), odnosno mogu li i pod kojim uvjetima redovni sudovi u parničnom postupku kao prethodno pitanje utvrđivati postojanje krivičnog djela.

25. U pogledu opsega odlučivanja redovnih sudova o prethodnim pitanjima, Ustavni sud ukazuje da iz sadržaja odredbe člana 12. stav 1. ZPP proizlazi da su redovni sudovi u parničnom postupku ovlašteni da odlučuju o svim pitanjima prejudicijelnog značaja bez obzira na to da li su i inače nadležni za njihovo rješavanje kao glavnog pitanja u parnici, ali u slučaju kada je nadležni organ već odlučio o prethodnom pitanju kao o glavnoj stvari, onda je redovni sud pred kojim se to pitanje javilo kao prejudicijelno vezan za odluku koju je donio nadležni organ u granicama njene pravosnažnosti. Međutim, kada je u pitanju krivični postupak, odredba člana 12. stav 3. ZPP osigurava autoritet samo osuđujuće presude krivičnog suda koja može biti dovedena u pitanje samo u krivičnom postupku po vanrednim pravnim lijekovima, ako su oni u tom postupku predviđeni. Suprotno tome, oslobađajuća presuda donesena u krivičnom postupku ne predstavlja smetnju da sud u parničnom postupku ispituje i one činjenice koje po svojoj prirodi predstavljaju elemente krivičnog djela i krivične odgovornosti ako su bitne za odluku o zahtjevima stranaka, s tim što se njihov značaj ocjenjuje u skladu sa pravilima o građanskoj odgovornosti. Prema tome, u smislu člana 12. stav 3. ZPP, parnični sud je vezan pravosnažnom krivičnom presudom samo u pogledu utvrđenja da je okrivljeni počinio krivično djelo i da je za tu radnju odgovoran. S obzirom na navedeno, proizlazi da odredbe člana 12. ZPP ne stavljaju bilo kakva ograničenja pred redovne sudove u parničnom postupku u pogledu utvrđivanja prethodnih pitanja koja su od značaja za donošenje odluke u svakom konkretnom predmetu.

26. Ustavni sud, dalje, ukazuje da je o pravnim pitanjima primjene materijalnog prava, i to čl. 376. i 377. Zakona o obveznim odnosima, raspravljao u više svojih predmeta (vidi odluke o dopustivosti i meritumu u predmetima br. AP 4128/10 od 28. marta 2014. godine i AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pri čemu je, između ostalog, u odnosu na primjenu odredbe člana 377. ZOO bilo ukazano da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, da član 377. ZOO predviđa duži zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, te da duži zakonski zastarni rok na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u dužem zakonskom roku, propisanom za krivično djelo o kojemu je riječ. Osim iznesenih stavova Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud za ljudska prava u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, stav 36) istakao da "…iako član 377. Zakona o obveznim odnosima ostavlja dvojbe o načinu primjene zakonskog zastarnog roka na građanske tužbe za naknadu štete uzrokovane krivičnim djelom, sav mogući nedostatak jasnoće ispravljen је ustanovljenom praksom domaćih sudova. To je podnosiocima omogućilo da predvide u kakvim okolnostima mogu očekivati da će njihova građanska tužba biti odbačena zbog nastupa zastare….".

27. U vezi sa time, Ustavni sud ukazuje da je, prema konzistentnoj praksi redovnih sudova, koju je citirao i Evropski sud u predmetu Baničević protiv Hrvatske, prihvaćeno rješenje prema kojem je parnični sud samo izuzetno ovlašten u parničnom postupku utvrđivati postojanje krivičnog djela, i to u slučajevima kada krivični postupak, zbog određenih procesnih smetnji, nije bilo moguće pokrenuti ili okončati, uslijed smrti učinioca krivičnog djela, njegove neuračunljivosti ili nedostupnosti, nepoznatog učinioca, brojnosti učinilaca, amnestije i slično. Tako bi se krivično djelo u parničnom postupku, prema Načelnom stavu broj 2/76 Zajedničke sjednice Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda od 8. jula 1976. godine, samo izuzetno moglo utvrđivati, i to u slučaju kada postoje okolnosti zbog kojih se krivični postupak nije vodio. Takav stav dijelio je i Vrhovni sud BiH u Odluci broj GVL 38/86 od 12. marta 1987. godine ("Bilten VSBiH" broj 1987/2-9), izražavajući stav da parnični sud, radi ocjene utemeljenosti prigovora zastarjelosti potraživanja, može utvrđivati da li su ostvarena obilježja krivičnog djela ako je, zbog nesavladivih prepreka, nemoguće voditi krivični postupak. Identičan stav izrazio je i Vrhovni sud FBiH u svojoj Odluci broj 070-0-Rev-07-001760 od 24. februara 2009. godine ("Bilten VSFBiH" broj 1/2010-37) u kojoj je ukazano da je "….izuzetno, ukoliko postoje procesne smetnje zbog kojih je bilo apsolutno nemoguće da se protiv učinioca krivičnog djela krivični postupak pokrene i okonča, sam parnični sud, rješavajući o istaknutom prigovoru zastarjelosti, ovlašten da utvrdi kao prethodno pitanje da li je šteta prouzrokovana radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela, kako bi se, saglasno načelu pružanja jače zaštite pravu oštećenog na naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom, primijenila posebna pravila o zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete iz člana 377. ZOO…". Prema tome, Ustavni sud smatra da je nesporan stav prema kome se, istina izuzetno, u parničnom postupku može utvrđivati postojanje krivičnog djela iz koga je šteta nastala u slučaju kada je krivični postupak obustavljen, ili nije mogao ni da se pokrene zbog smrti osumnjičenog ili njegovog duševnog oboljenja, ili zato što je amnestiran ili pomilovan, odnosno ako postoje druge okolnosti koje isključuju odgovornost učinitelja ili gonjenje.

28. Dovodeći u vezu navedeno u kontekst apelantovih navoda da su redovni sudovi proizvoljno tumačili odredbe materijalnog prava koje se odnose na naknadu štete i zastarjelost, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, nalazi da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke kada su, uslijed okolnosti da krivični postupak u odnosu na apelanta nije bilo moguće voditi zbog toga što je postupak obustavljen uslijed stupanja na snagu Zakona o amnestiji, u parničnom postupku prilikom ocjene prigovora zastarjelosti potraživanja primijenili odredbu člana 377. ZOO i utvrdili da je šteta prouzrokovana apelantovim krivičnim djelom, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud primjećuje da djelovanje redovnih sudova nije bilo usmjereno na utvrđivanje apelantove krivične odgovornosti, već na pružanje jače zaštite prava oštećenih-tužitelja na naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom, odnosno primjenu dužeg roka zastarjelosti iz člana 377. ZOO, što su redovni sudovi i konstatirali u svojim odlukama. U odnosu na apelantove navode da su redovni sudovi paušalno, na njegovu štetu, ocijenili postojanje krivičnog djela i, s tim u vezi, ukazuje da su povrijeđene odredbe Zakona o parničnom postupku koje se odnose na dokazivanje, Ustavni sud primjećuje da je apelant, koga je zastupao advokat, aktivno učestvovao u predmetnom sudskom postupku, te imao mogućnost da svoje argumente suprotstavi argumentima suprotne strane, što je tokom postupka i činio, za što su redovni sudovi ponudili jasno obrazloženje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost redovnih sudova prilikom donošenja osporenih odluka.

29. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, usvojivši tužbeni zahtjev tužitelja i odbivši apelantov prigovor zastarjelosti potraživanja, za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost niti u jednom segmentu na koji je apelant neosnovano ukazao.

31. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.