Službeni glasnik BiH, broj 10/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 879/14, rješavajući apelaciju M. Đ. i dr. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 62. stav (1) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije M. Đ. i "Posušje" d.o.o.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu br. 64 0 Pr 024947 15 Pžp i 64 0 Pr 024946 13 Pžp od 20. decembra 2013. godine.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Širkom Brijegu da po hitnom postupku donese nove odluke, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluka se dostavlja Vladi Federacije BiH koja je dužna preduzeti mjere kojima će se osigurati poštovanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, a Vladi Federacije BiH da u roku od šest mjeseci obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. M. Đ. (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Posušja, kojeg zastupa Jerko Gavran, advokat iz Posušja, podnio je 26. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Pr 024946 13 Pžp od 20. decembra 2013. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 Ps 024946 12 Pr od 20. septembra 2013. godine. Predmet je registriran pod brojem AP 879/14.

2. "Posušje" d.o.o. (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Posušja, kojeg zastupa Jerko Gavran, advokat iz Posušja, podnio je 26. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Pr 024947 13 Pžp od 20. decembra 2013. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 Ps 024947 12 Pr od 20. septembra 2013. godine. Apelant je 17. novembra 2014. godine dostavio dopunu apelacije, a 13. aprila 2015. godine je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere. Predmet je registriran pod brojem AP 880/14.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je 30. juna 2015. godine donio Odluku broj AP 880/14 kojom je odbio drugoapelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. S obzirom da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija br. AP 879/14 i AP 880/14 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 879/14.

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 16. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelacije.

6. Općinski sud je dostavio odgovor 5. oktobra 2016. godine dok Kantonalni sud nije dostavio traženi odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Predmet AP 879/14

8. Rješenjem Općinskog suda broj 64 0 Pr 024947 12 Pr od 20. septembra 2013. godine prvoapelant kao odgovorna osoba kod drugoapelanta proglašen je odgovornim što je 26. aprila 2012. godine u Posušju, kontrolom PDV-a za periode precizirane u rješenju utvrđeno da je pogrešno obračunat ulazni PDV u ukupnom iznosu od 53.804,00 KM, a propisana kazna za odgovornu osobu iznosi 20.000,00 KM jer je počinio prekršaje iz člana 32. Zakona o porezu na dodatu vrijednost, kažnjivo po članu 67. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 5. istog zakona pa mu je sud primjenom navedenih zakonskih propisa, te na osnovu člana 19. stav 3. Zakona o prekršajima BiH i člana 14. Zakona o prekršajima FBiH izrekao uvjetnu osudu kojom mu je utvrđena novčana kazna u iznosu od 20.000,00 KM i istovremeno odredio da se ista neće izvršiti ukoliko prvoapelant u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti rješenja ne počini novi prekršaj. Rješenjem je utvrđeno da se apelant obavezuje da naknadi troškove prekršajnog postupka u iznosu preciziranom u rješenju. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je drugoapelantu, kao pravnom licu u kojem je prvoapelant odgovorna osoba, rješenjima Uprave za indirektno oporezivanje Regionalni centar Mostar (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 04/5/III-17-D-8-22-3/12 od 29. marta 2012. godine koje je potvrđeno rješenjima br. 04/5/III-17-D-8-22-3-1/12 od 18. januara 2013. godine i 01/4-UP/II-222/13 od 3. oktobra 2013. godine, utvrđena dodatna poreska obaveza za period od 1. maja 2009. godine do 31. decembra 2011. godine u iznosu od 53.804,00 KM, koju apelant nije platio smatrajući da je navedeni iznos poreza trebao biti priznat kao ulazni PDV za nabavku strojeva i lož ulja za poslovni prostor. U vezi s tim je navedeno i da je odredbama člana 67. stav 1. tačka 5. Zakona o PDV-u propisano da svaki poreski obveznik koji činjenjem ili nečinjenjem napravi prekršaj podliježe novčanoj kazni za prekršaj, te ukoliko pogrešno obračuna iznos ulaznog poreza u skladu sa Poglavljem X ovog zakona, bit će novčano kažnjen u iznosu od 50% od nezakonski stečene dobiti, a članom 67. stav 2. istog zakona da ovlaštena osoba koja radi za pravnu osobu podliježe istoj novčanoj kazni kao i pravna osoba kako je propisano prethodnim stavom ovog člana zbog čega je i doneseno navedeno rješenje.

9. Protiv navedenog rješenja prvoapelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj 64 0 Pr 024946 13 Pžp od 20. decembra 2013. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje u potpunosti prihvatajući pravni stav prvostepenog suda.

Predmet AP 880/14

10. Rješenjem Općinskog suda broj 64 0 Pr 024947 12 Pr od 20. septembra 2013. godine drugoapelant kao pravna osoba oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 32. Zakona o porezu na dodatu vrijednost, te kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 26.902,00 KM. U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da je rješenjima Uprave preciziranim u prethodnim tačkama ove odluke apelantu utvrđena dodatna poreska obaveza za period od 1. maja 2009. godine do 31. decembra 2011. godine u iznosu od 53.804,00 KM koju drugoapelant nije platio smatrajući da je navedeni iznos poreza trebao biti priznat kao ulazni PDV za nabavku strojeva i lož ulja za poslovni prostor.

11. Protiv navedenog rješenja drugoapelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj 64 0 Pr 024947 13 Pžp od 20. decembra 2013. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da iz podataka u spisu proizlazi da je poreskom obvezniku – drugoapelantu rješenjem Uprave od 29. marta 2012. godine utvrđena dodatna obaveza poreza na dodatu vrijednost u iznosu od 53.804,00 KM za porezni period od 1. maja 2009. godine do 31. decembra 2011. godine i naložena uplata utvrđene obaveze. Istaknuto je da se akti koji se donose u postupku indirektnog oporezivanja i kojima se utvrđuje obaveza po osnovu indirektnih poreza i iznosi poreznog duga smatraju zakonitim i istinitim i ne mogu se osporavati u prekršajnom postupku (član 5. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja), te su stoga bez utjecaja suprotna izlaganja u drugoapelantovoj žalbi, te da se za prekršaje iz oblasti poreza, novčane kazne mogu propisati i kao postotak porezne obaveze koja je trebala biti plaćena (član 19. stav 6. Zakona o prekršajima BiH). Navedeno je da poreski obveznik, u konkretnom slučaju drugoapelant, koji pogrešno obračuna iznos ulaznog poreza u skladu sa poglavljem X Zakona o porezu na dodatu vrijednost bit će novčano kažnjen u iznosu od 50% od nezakonski stečene dobiti (član 67. stav 1. tačka 5. Zakona o porezu na dodatu vrijednost). Stoga je po mišljenju drugostepenog suda pravilno postupio prvostepeni sud kada je drugoapelantu izrekao novčanu kaznu u visini od 50% dodatno utvrđene porezne obaveze.

Postupak pred Sudom BiH

12. U međuvremenu, drugoapelant je tužbom pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Uprave broj 04/5/III-17-D-8-22-3/12 od 29. marta 2012. godine koje je potvrđeno rješenjima br. 04/5/III-17-D-8-22-3-1/12 od 18. januara 2013. godine i 01/4-UP/II-222/13 od 3. oktobra 2013. godine. Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 014184 13 U od 9. jula 2014. godine odbio tužbu drugoapelanta. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu činjenica preciziranih u prethodnim tačkama ove odluke utvrđeno da su osporena rješenja Uprave osnovana. Ovo stoga jer su, kako je obrazloženo, ta rješenja zasnovana na odredbi člana 32. stav 1. Zakona o PDV-u jer je u postupku kontrole poslovanja drugoapelanta kao poreskog obveznika nesumnjivo utvrđeno da do prometa dobara, odnosno isporuke predmetnih mašina između prodavca "Kakanj trade" d.o.o. i apelanta nije došlo jer su fakture koje je izdao "Kakanj trade" d.o.o. rezultat fiktivnog prometa, odnosno prometa koji znači obavljanje poslovnih djelatnosti sa ciljem da se prevarom izbjegne plaćanje PDV-a kako to proizlazi iz člana 64. Zakona o PDV-u. Navedeno je i da iz spisa proizlazi da u konkretnom slučaju promet dobara nije obavljen na način koji je propisan članom 56. istog zakona prema kojem je svaki obveznik PDV-a obavezan voditi knjige s dovoljno podataka koji će omogućiti urednu primjenu PDV-a uključujući obračunavanje obaveze PDV-a za svaki period i inspekciju od strane Uprave kao i da navedene knjige vodi u skladu sa propisima o računovodstvu. Obrazloženo je i da je dobavljač dobara, odnosno davatelj usluga, dužan čuvati kopije svih faktura, knjižnih obavještenja i izvoda o plaćanju što u konkretnom slučaju nije učinjeno zbog čega je taj sud i donio presudu kao u dispozitivu.

13. Protiv navedene presude drugoapelant je podnio Sudu BiH zahtjev za preispitivanje sudske odluke koji zahtjev je Sud BiH Presudom broj S1 3 U 014184 14 Uvp od 23. oktobra 2014. godine uvažio i preinačio osporenu presudu na način što je poništio kao nezakonita rješenja Uprave br. 01/4-UP/II-222/13 od 3. oktobra 2013. godine, 04/5/III-17-D-8-22-3-1/12 od 18. januara 2013. godine i 04/5/III-17-D-8-22-3/12 od 29. marta 2012. godine i predmet vratio prvostepenom organu Uprave na ponovni postupak. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da u postupku koji je prethodio donošenju osporenih rješenja Uprave nije utvrđeno da li je poreski obveznik "Kakanj trade" d.o.o. izdao sporne fakture apelantu, te da su organi Uprave morali provjeriti vjerodostojnost faktura koje posjeduje drugoapelant, a koje je izdalo preduzeće "Kakanj trade" d.o.o. Ovo stoga jer, kako je naveo taj sud, nesporno je da drugoapelant posjeduje dokaze da su te fakture plaćene, te da tvrdi da se predmetne mašine na koje se odnose fakture nalaze u preduzeću "Namještaj Mozaik" d.o.o. Sud BiH je istakao da samo na osnovu činjenice da se preduzeće "Kakanj trade" d.o.o. u vrijeme kontrole nije nalazilo na prijavljenoj adresi, organi Uprave kao ni Vijeće za upravne sporove Suda BiH, prema mišljenju tog suda, nisu mogli zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o fiktivnom prometu, odnosno da prometa nije bilo s obzirom da iz provedenih dokaza proizlazi suprotno. Prema mišljenju tog suda ničim u toku postupka nije dokazano da je drugoapelant postupao sa namjerom da izbjegne plaćanje PDV-a, te da drugoapelant ne može trpjeti štetu jer drugi subjekat nema urednu dokumentaciju ili se ne nalazi na adresi.

14. Također je navedeno da je po mišljenju tog suda pogrešno postupljeno kada je donesen zaključak organa Uprave da, shodno članu 32. st. 1. i 2. Zakona o PDV-u, apelant nije imao pravo na odbitak ulaznog PDV-a po izvršenoj nabavci lož ulja u iznosu od 672,00 KM, a koje je nabavljeno za potrebe hotela drugoapelanta. Zbog navedenog Sud BiH je istakao da je u ponovnom postupku nužno cijeniti i navode iz predmetnog zahtjeva za preispitivanje da je u toku zime potrebno grijati određene prostorije (u hotelu) kako ne bi došlo do smrzavanja i pucanja cijevi, da se ne bi oštetili strojevi u kuhinji uslijed niskih temperatura, da kotlovnica mora raditi određen broj sati kako se ne bi prouzrokovala šteta na njoj, posebno jer su ti navodi, kako je istakao Sud BiH, izneseni i u žalbi protiv upravnih akata koji se poništavaju ovom presudom, a koje navode ni upravni organi niti prvostepeni sud nisu u svojim odlukama cijenili. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je donio presudu kao u dispozitivu.

15. Nakon toga, Rješenjem Općinskog suda broj 64 0 Pr 024947 12 Pr od 5. januara 2015. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 64 0 Pr 024947 15 Pžp 2 od 8. aprila 2015. godine, drugoapelantov zahtjev za ponavljanje prekršajnog postupka, u kom su mu bile izrečene novčane kazne, odbačen je kao neblagovremen. U obrazloženju rješenja je navedeno da je drugoapelant 14. novembra 2014. godine podnio zahtjev za ponavljanje postupka u kojem je naveo da je u upravnom sporu po zahtjevu drugopelanta za preispitivanje sudske odluke donesena Presuda Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj S1 3 U 014184 14 Uvp od 23. oktobra 2014. godine kojom je uvažen njegov zahtjev za preispitivanje tako što su poništena kao nezakonita sva upravna rješenja donesena u predmetnoj stvari (u kojoj je bilo utvrđeno da apelant nije plaćao obaveze po osnovu PDV-a) i predmet vraćen prvostepenom upravnom organu na ponovni postupak. Prvostepeni sud je ukazao da je odredbom člana 97. Zakona o prekršajima koji se primjenjuju u FBiH propisano da se zahtjev za ponavljanje prekršajnog postupka mora podnijeti u roku od šest mjeseci od dana pravosnažnosti rješenja o prekršaju. Istaknuto je da je rješenje o prekršaju od 20. septembra 2013. godine postalo pravosnažno 20. decembra 2013. godine dok je zahtjev za ponavljanje postupka podnesen 14. novembra 2014. godine, dakle, nakon što je proteklo šest i više mjeseci od dana pravosnažnosti rješenja o prekršaju.

16. U ponovnom postupku Uprava je donijela Rješenje broj 04/5-2/III-17-D-8-22-3.1/12 od 25. januara 2015. godine kojim je nakon ponovno izvršene kontrole drugoapelantu odobren povrat više uplaćenih sredstava PDV-a u iznosu od 6.612,40 KM i kamate u iznosu od 460,22 KM. Rješenjem je određeno da će povrat biti izvršen na račun drugoapelanta preciziran u rješenju, a koji će izvršiti organ Uprave preciziran u rješenju. U obrazloženju je navedeno da je u ponovnom postupku izvršen novi razrez poreza apelanta za sporne periode i da je utvrđeno da je drugoapelant izvršio uplatu u iznosu većem za 6.612,40 KM od onog koji je trebalo uplatiti, to je doneseno rješenje kao u dispozitivu.

17. Protiv navedenog rješenja drugoapelant je podnio žalbu Upravi koja je Rješenjem broj 04/5-2/III-17-D-8-22-3.1-1/12 od 10. aprila 2015. godine žalbu uvažila i predmet vratila na ponovni postupak.

18. U ponovljenom postupku Uprava je donijela Rješenje broj 04/5-2/III-17-D-8-22-3.1.II.1/12 od 29. aprila 2015. godine kojim je nakon ponovno provedene kontrole PDV-a drugoapelantu odobren povrat prisilno naplaćenih sredstava u iznosu od 96.343,00 KM i pripadajućih kamata u iznosu od 12.575,67 KM koja će biti vraćena na račun drugoapelanta preciziran u rješenju od strane organa Uprave preciziranog u rješenju, čime je faktički utvrđeno da nije bilo nikakvih prekršajnih radnji u vidu neplaćanja obaveza po osnovu PDV-a na strani apelanata.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacija

19. Prvoapelant i drugopelant smatraju da je osporenim odlukama prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni prava. Smatraju da Općinski sud nije u postupku uzeo u obzir sve pravno relevantne činjenice. Ističe se da je drugoapelant predmetne nabavke vršio od dobavljača "Kakanj-Trade" d.o.o. za šta mu je ispostavljena faktura. Navode da su poreske fakture primljene od drugog PDV obveznika i na njima je PDV iskazan u skladu sa članom 55. Zakona o PDV-u, te da su predmetne nabavke izvršene u svrhe poslovanja kontroliranog poreskog obveznika. Prema tome po mišljenju apelanata u konkretnom slučaju nisu ispunjeni svi uvjeti za odbitak ulaznog poreza shodno članu 32. Zakona o PDV-u. Smatraju da je drugoapelantu neosnovano i nezakonito osporeno pravo na odbitak ulaznog poreza u konkretnom slučaju. Ističu da drugoapelant nije odgovoran za podnošenje PDV prijava svojih dobavljača, obračuna i plaćanje PDV-a niti prijavu promjene sjedišta svojih dobavljača prema Upravi. Stoga, navedeno prema mišljenju apelanata ne može biti razlog za osporavanje prava na odbitak ulaznog poreza.

20. U dopunama apelacija apelanti ističu da je njihov zahtjev za ponavljanje prekršajnog postupka kojim im je izrečena kazna vezana za navodno neplaćanje PDV-a odbijen kao neblagovremen, a u međuvremenu su ukinuta rješenja upravnih organa po osnovu kojih su i donesena osporena prekršajna rješenja i donesen je novi upravni akt iz kojeg proizlazi da nije bilo prekršaja i po osnovu kojeg mu je izvršen povrat prisilno naplaćenih sredstava (koja su naplaćena na osnovu ukinutih rješenja). Apelanti navode da to znači da su kažnjeni na osnovu nepostojećih rješenja što je protuzakonito, odnosno da su obavezani na plaćanje kazne po osnovu rješenja koja su ukinuta, te da ostaju kod podnesene apelacije. Smatraju da su ovakvim zakonskim rješenjima diskriminirana sva lica koja se nalaze u istom položaju kao i apelanti i da im je zbog toga prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek.

b) Odgovor na apelaciju

21. Općinski sud je naveo da u postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju, te da su odluke donesene na osnovu činjenica utvrđenih u postupku i na osnovu relevantnih materijalnih propisa.

V. Relevantni propisi

22. U Zakonu o prekršajima ("Službene novine FBiH" broj 63/14) relevantne odredbe glase:

Član 96.
Zahtjev za ponavljanje prekršajnog postupka

Kažnjenik koji je rješenjem o prekršaju oglašen odgovornim može sudu podnijeti zahtjev za ponavljanje prekršajnog postupka i to:

(1) ako se dokaže da je odluka zasnovana na lažnoj ispravi ili na lažnom iskazu svjedoka ili vještaka;

(2) ako se dokaže da je do odluke došlo uslijed krivičnog djela sudije ili druge službene osobe koja je učestvovala u postupku;

(3) kada se utvrdi da je kažnjenik za tu radnju već kažnjen u prekršajnom postupku ili za tu radnju prije donošenja rješenja o prekršaju proglašen krivim u krivičnom postupku;

(4) kada se iznesu nove činjenice ili podnesu novi dokazi koji bi doveli do drugačije odluke da su bili poznati u ranijem postupku ili

(5) ako Ustavni sud Bosne i Hercegovine ili Evropski sud za ljudska prava utvrdi kršenja Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, kao i Ustava Bosne i Hercegovine i Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i ako je odluka zasnovana na tim kršenjima.

Član 97.
Rok

Zahtjev za ponavljanje prekršajnog postupka mora se podnijeti u roku šest mjeseci od dana pravomoćnosti rješenja o prekršaju.

Člana 109. st. 1. i 2.
Vraćanje novčanih iznosa

(1) Osoba kojoj je u prekršajnom postupku neopravdano izrečena novčana kazna, zaštitna mjera oduzimanja imovinske koristi, ili zaštitna mjera oduzimanje predmeta ima pravo na vraćanje plaćene novčane kazne, vraćanje oduzete imovinske koristi, vraćanje predmeta ili novčane vrijednosti oduzetog predmeta.

(2) Smatra se da je osoba neopravdano kažnjena ako je u slučaju preinačenja ili ukidanja pravomoćnog rješenja o kažnjavanju postupak protiv nje obustavljen ili je doneseno oslobađajuće rješenje uslijed toga što je utvrđeno da radnja nije prekršaj ili što postoje osnovi koji isključuju odgovornost učinitelja prekršaja ili što nije dokazano da je ta osoba učinila prekršaj.

Član 110. st.1. i 2.
Zastara prava na vraćanje novčanog iznosa

(1) Pravo neopravdano kažnjene osobe i osoba iz člana 109. stav (4) ovoga zakona da traži naknadu štete, odnosno vraćanje novčanog iznosa, zastarjeva za jednu godinu od dana pravomoćnosti rješenja, odnosno rješenja kojim je prekršajni postupak bio obustavljen.

(2) Zastara iz stava (1) ovoga člana se prekida podnošenjem zahtjeva nadležnom organu, ministarstvu ili upravi nadležnoj za poslove prekršaja.

Član 111.
Postupak ostvarivanja prava

(1) Ovlaštena osoba dužna je svojim zahtjevom za naknadu štete obratiti se nadležnom organu, ministarstvu ili upravi nadležnoj za poslove prekršaja radi sporazuma o postojanju štete i visini naknade.

(2) Ako do sporazuma ne dođe u roku tri mjeseca od dana prijema zahtjeva, ovlaštena osoba može nadležnom sudu podnijeti tužbu za naknadu štete protiv Federacije BiH, kantona, grada ili općine u zavisnosti u korist čijeg je budžeta plaćena novčana kazna, oduzeta imovinska korist, uknjižen oduzeti predmet ili novčana vrijednost oduzetog predmeta.

(3) Zahtjev za vraćanje novčanog iznosa podnosi se organu uprave nadležnom za finansije u skladu sa stavom (2) ovog člana.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju predmet osporavanja rješenja Kantonalnog suda br. 64 0 Pr 024947 13 Pžp od 20. decembra 2013. godine i 64 0 Pr 024946 13 Pžp od 20. decembra 2013. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena rješenja apelanti su primili 17. jaunara 2014. godine, a apelacije su podnesene 26. februara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda iz čega proizlazi da su apelacije dopustive. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelanti pobijaju navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima prekršena njihova prava iz člana II/4, čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, čl. 13. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud, prije svega ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, u vezi s tim, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o "krivičnoj" optužbi protiv apelanata u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba "krivična" u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne, i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o "krivičnoj" optužbi. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o "krivičnoj" optužbi, odnosno da je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07, tač. 21. i 22).

31. Apelanti smatraju da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su zbog zastare odbili njihov zahtjev za ponavljanje predmetnog prekršajnog postupka iako je nesporno da rješenja Uprave po osnovu kojih su i donesena sporna rješenja u prekršajnom postupku više ne postoje, a samim time ne postoje ni prekršaji za koji su apelanti oglašeni krivim i izrečene im enormne novčane kazne. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 96. Zakona o prekršajima st. 4. i 5. propisano da se zahtjev za ponavljanje prekršajnog postupka može podnijeti i "kada se iznesu nove činjenice ili podnesu novi dokazi koji bi doveli do drugačije odluke da su bili poznati u ranijem postupku ili ako Ustavni sud Bosne i Hercegovine ili Evropski sud za ljudska prava utvrdi kršenja Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, kao i Ustava Bosne i Hercegovine i Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i ako je odluka zasnovana na tim kršenjima". Članom 97. istog zakona propisan je rok za podnošenje zahtjeva za ponavljanje postupka, i to "šest mjeseci od dana pravomoćnosti rješenja o prekršaju".

33. U vezi s tim, Ustavni sud skreće pažnju da iz činjenica predmeta proizlazi da više ne postoje rješenja Uprave (o neplaćanju PDV-a) po osnovu kojih su apelanti oglašeni krivim za navedeni prekršaj, jer su ta rješenja ukinuta presudom Suda BiH, a kasnije u ponovljenom postupku zamijenjena novim rješenjima kojima je drugoapelantu vraćen prinudno naplaćeni iznos PDV-a, odnosno iz kojih proizlazi da je utvrđeno da prekršaja nije bilo. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je drugoapelantov zahtjev za ponavljanje postupka odbačen iz razloga što je protekao rok od šest mjeseci, iz člana 97. Zakona o prekršajima, u kojem je taj zahtjev mogao biti podnesen. Međutim, Ustavni sud zapaža i da su osporena rješenja donesena 20. decembra 2013. godine, a da su ukinuta presudom Suda BiH od 23. oktobra 2014. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak koji je 29. aprila 2015. godine donio novo rješenje, iz kojeg proizlazi da prekršaja nije ni bilo. Dakle, i presuda Suda BiH i novo rješenje upravnog organa doneseni su znatno kasnije od proteka roka (iz člana 97. Zakona o prekršajima) od šest mjeseci računajući od dana pravosnažnosti rješenja kojim su apelanti oglašeni krivim za prekršaje.

34. Ustavni sud, u vezi s navedenim, zapaža da su kao osnovi za ponavljanje prekršajnog postupka u roku od šest mjeseci, između ostalih, kako je već rečeno, predviđeni otkrivanje novih činjenica ili dokaza koji nisu bili poznati u vrijeme donošenja rješenja i koji bi utjecali na drugačiju odluku da su tada bili poznati, kao i ako Ustavni sud ili Evropski sud utvrdi kršenje prava predviđenih Evropskom konvencijom, Ustavom Bosne i Hercegovine i Ustavom Federacije BiH.

35. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je ranije u svojoj jurisprudenciji zaključio da ima nadležnost da u postupku iz apelacijske jurisdikcije ispita i kvalitet zakona u mjeri u kojoj to utječe na pitanje ostvarivanja prava pojedinaca iz Evropske konvencije (vidi npr. Ustavni sud, Odluka broj AP 2271/05 od 21. decembra 2006. godine; Odluka broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine). Pri tome, Ustavni sud naročito naglašava da je Ustav Bosne i Hercegovine najviši oblik općeg akta države i da ima prednost u odnosu na svaki drugi zakon koji nije u skladu s njim, da je Evropska konvencija, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, nadređena bilo kojem domaćem zakonu, a da su svi organi vlasti u Bosni i Hercegovini, prema članu II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, dužni primjenjivati prava garantirana u Evropskoj konvenciji.

36. U konkretnom slučaju, posmatrajući navedenu zakonsku odredbu člana 97. Zakona o prekršajima koja ograničava podnošenje zahtjeva za ponavljanje prekršaja na šest mjeseci od dana njegove pravosnažnosti, a pri tom članom 96. istog zakona kao neke od osnova za ponavljanje postupka taj zakon u st. 4. i 5. predviđa donošenje odluke Ustavnog suda ili Evropskog suda kojima su u vezi s prekršajnim postupkom utvrđena kršenja ljudskih prava, kao i saznanje novih činjenica i dokaza koji bi, da su u vrijeme kada su prekršajna rješenja donesena bili poznati, utjecali na drugačiju odluku suda u prekršajnom postupku, Ustavni sud smatra da navedena zakonska odredba ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Naime, ukoliko se analizira sadržaj naprijed pomenutih odredbi člana 96. st. 4. i 5. Zakona o prekršajima koje se odnose na saznanje novih činjenica i dokaza (...), iz istih nesumnjivo proizlazi da se kao nove činjenice i dokazi mogu smatrati i sudske odluke i odluke upravnih organa koje mogu biti donesene u međuvremenu i kojima se ukidaju odluke koje su predstavljale osnov za donošenje prekršajnih rješenja. Istovjetna situacija je i sa odlukama Ustavnog suda i Evropskog suda kojima se utvrđuju kršenja ljudskih prava u toj vrsti postupaka.

37. Ustavni sud smatra da je zakonodavac, postavljajući članom 97. Zakona o prekršajima rok od šest mjeseci od pravosnažnosti prekršajnog rješenja za podnošenje zahtjeva za ponavljanje prekršajnog postupka iz naprijed navedenih razloga predviđenih članom 96. st. 4. i 5. istog zakona, posredno odredio i rok u kojem su redovni sudovi, a nakon njih i Ustavni sud (pa i Evropski sud) dužni donijeti svoje odluke koje bi mogle biti od utjecaja na drugačije rješavanje prekršajnog postupka. Pri tom, evidentno, nije vođeno računa o realnom stanju u pravosuđu i situaciji kada su redovni sudovi pretrpani predmetima zbog čega je nerealno očekivanje zakonodavca da se sudski (ili upravni) postupak okončaju u ovako izuzetno kratkom roku. Ustavni sud zbog navedenog smatra da ovakvim zakonskim rješenjem nije uspostavljena pravična ravnoteža između javnih interesa koji se štite relevantnim zakonima (u ovom slučaju Zakonom o prekršajima) i interesa pojedinaca vezanih za zaštitu njihovih prava koja su zagarantirana odgovarajućim instrumentima za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

38. Dakle, Ustavni sud smatra da je, iz navedenih razloga, te radi efikasne zaštite prava apelanata na pravično suđenje neophodno ukinuti osporene odluke i naložiti Kantonalnom sudu da donese nove odluke koje neće kršiti ljudska prava apelanata. Pri tome, Ustavni sud ponovo podsjeća na to da su svi organi javne vlasti u Bosni i Hercegovini u okviru svoje nadležnosti dužni direktno primjenjivati standarde osnovnih ljudskih prava i sloboda iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, koji imaju supremaciju u odnosu na zakone. Također, Ustavni sud smatra da je neophodno naložiti i Vladi FBiH da preduzme odgovarajuće mjere kako bi se osiguralo poštovanje ustavnog prava na pravično suđenje u smislu ove odluke i u svim drugim relevantnim slučajevima.

39. Zbog svega navedenog Ustavni sud smatra da kvalitet odredbe člana 97. Zakona o prekršajima ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, te su zbog toga navodi apelanata osnovani.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

41. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S obzirom na elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke te utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, te kako apelanti kršenje prava na imovinu, prava na djelotvoran pravni lijek i prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije vezuju za kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati i ove navode.

VIII. Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada Zakonom o prekršajima nije uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na pravično suđenje, te da zakon primijenjen u konkretnom slučaju ne ispunjava zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštovali standardi iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.