Službeni glasnik BiH, broj 48/19
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj
AP 3401/17, rješavajući apelaciju
Ismara Štrojsa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Mirsad Ćeman, potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija
Ismara Štrojsa.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja postupka okončanog Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 160669 14 Rev od 11. maja 2017. godine.
Nalaže se
Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu
Ismaru Štrojsu u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 600,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu
Ismaru Štrojsu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se
Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija
Ismara Štrojsa podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 160669 14 Rev od 11. maja 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 160669 13 Gž 2 od 29. augusta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 160669 10 P od 16. novembra 2012. godine u odnosu na ostale aspekte člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi s pravom na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 2 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ismar Štrojs (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Udruženje "Vaša prava Bosne i Hercegovine" Sarajevo, podnio je 8. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 160669 14 Rev od 11. maja 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 160669 13 Gž 02 od 29. augusta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 160669 10 P od 16. novembra 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Kantona Sarajevo – Ministarstva obrazovanja i nauke i Druge gimnazije Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotužena ili tuženi) zatraženo je 11. marta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 18. marta do 21. marta 2019. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Tok postupka
5. Apelant, koji je u vrijeme podnošenja tužbe bio malodoban, podnio je 15. septembra 2010. godine tužbu Općinskom sudu protiv tuženih "radi utvrđenja diskriminacije i kršenja prava na jednako postupanje u procesu obrazovanja". Istovremeno je apelant Općinskom sudu podnio prijedlog za određivanje mjere osiguranja tako što će taj sud naložiti tuženim da apelantu omoguće nastavak redovnog školovanja upisom i pohađanjem nastave u II 2 IBMYP razredu u roku od osam dana od dana donošenja tražene mjere osiguranja. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 160669 10 P od 30. novembra 2010. godine Općinski sud je odbio apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 160669 11 Gž od 9. februara 2011. godine.
6. Nadalje, budući da Općinski sud o apelantovoj tužbi nije odlučio u zakonom propisanom roku, Ustavni sud je, odlučujući o apelaciji tada malodobnog apelanta, donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1859/11 13. juna 2012. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je djelimično usvojio apelaciju i utvrdio povredu apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda broj 65 0 P 160669 10 P i naložio tom sudu da po hitnom postupku okonča postupak u navedenom predmetu, te da u roku od tri mjeseca obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja te odluke. Istom odlukom je odbijena kao neosnovana apelacija podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda i Općinskog suda kojim je odbijen apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja.
Osporene presude
7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 160669 10 P od 16. novembra 2012. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su tuženi diskriminirali apelanta "na način da su povrijedili njegovo pravo na jednako postupanje u procesu obrazovanja, propustivši da u nastavno-obrazovnom procesu preduzmu mjere koje bi omogućile redovno školovanje mldb. [apelanta] kao lica s posebnim potrebama utvrđene Zakonom". Sljedstveno tome odbijen je i apelantov zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženim "da preduzmu neophodne i Zakonom predviđene korake i radnje s ciljem da se prestane s daljnjim kršenjem prava mldb. [apelanta] na jednako postupanje u obrazovanju, te da mu omoguće ocjenjivanje i upis u drugi razred započete škole, kao i daljnji nastavak redovnog školovanja shodno nastavnom programu prilagođenom njegovim individualnim potrebama za vrijeme redovne nastave sve dok traju posebne obrazovne potrebe mldb. [apelanta]".
8. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u tužbi naveo da je učenik prvog razreda drugotužene – IB Middle Years programa i da je lice sa više dijagnosticiranih zdravstvenih problema što ga, kako navodi, svrstava u kategoriju lica s posebnim potrebama u obrazovnom procesu, da su ga tuženi diskriminirali, te je postavio tužbeni zahtjev kao u izreci presude. Nadalje je Općinski sud izložio sadržaj odgovora na tužbu iz kojeg proizlazi da su tuženi u cijelosti osporili tužbeni zahtjev, te je naveo dokaze koje je proveo, bliže precizirane u obrazloženju presude (strana 6), te njihov sadržaj prezentirao u daljnjem tekstu obrazloženja (str. 6-14). U obrazloženju je nadalje navedeno da je taj sud odluku donio na osnovu izvedenih dokaza (uvidom u apelantovu medicinsku dokumentaciju, kopiju đačke knjižice, dopis prvotuženog Ministarstva od 18. juna 2010. godine, iskaze parničnih stranaka i drugih svjedoka). Općinski sud je u vezi s tim prvenstveno ukazao da je članom 2. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije određeno da će se u smislu tog zakona diskriminacijom smatrati svako različito postupanje, uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti zasnovano na stvarnim ili pretpostavljenim osnovima prema bilo kojem licu ili grupi lica na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, spolnog izražavanja ili orijentacije, kao i svaka druga okolnost koja ima svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnom osnovu prava i sloboda u svim oblastima javnog života. Dalje je taj sud ukazao da je članom 3. stav 1. citiranog zakona propisno da je neposredna diskriminacija svako različito postupanje po osnovima određenim članom 2. ovog zakona, odnosno svako djelovanje ili propuštanje djelovanja kada su neko lice ili grupa lica dovedeni u nepovoljniji položaj za razliku od nekog drugog lica ili grupe lica u sličnim situacijama. Iz citiranih članova Općinski sud je utvrdio da je diskriminacija različito postupanje koje se ogleda u isključivanju, ograničavanju ili davanju prednosti. Dakle, prema apelantovom tužbenom zahtjevu, diskriminacija bi se ogledala u ograničavanju prava, odnosno apelantove tvrdnje da mu nije omogućeno uživanje prava na isti način i u istom obimu kao i drugim licima ili grupama, odnosno licima s posebnim potrebama u obrazovanju. Općinski sud je dalje ukazao da Zakon o srednjem obrazovanju Kantona Sarajevo u članu 76. propisuje da specijalni odgoj i obrazovanje znači odgoj i obrazovanje za učenike koji imaju posebne odgojno-obrazovne potrebe zbog fizičkog ili psihofizičkog invaliditeta, da je obrazovanje djece i mladih s posebnim obrazovnim potrebama od prioritetnog javnog interesa i sastavni je dio jedinstvenog obrazovnog sistema. Dakle, osnovni cilj specijalnog obrazovanja je da se svim učenicima daju iste mogućnosti učešća i da uživaju korist od obrazovanja i učešća u društvu na način koji se zasniva na načelu najboljeg interesa djeteta. Nadalje, članom 80. citiranog zakona je određeno da se u srednju školu za učenike sa specijalnim potrebama u obrazovanju i u druge srednje škole učenici mogu upisati na osnovu svjedodžbe o završenoj specijalnoj i redovnoj osnovnoj školi, a na osnovu nalaza i mišljenja komisije za ocjenjivanje sposobnosti djece sa smetnjama u razvoju i rješenja o kategorizaciji djeteta koje donosi Kantonalni centar za socijalni rad.
9. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je utvrdio da se ne može zaključiti da je apelant upisan u obrazovnu ustanovu – drugotuženu kao učenik s posebnim obrazovnim potrebama i jer apelantovi roditelji tokom trajanja postupka nisu tvrdili da su u toku njegovog školovanja postavili zahtjev da se apelant tretira kao učenik s posebnim potrebama, niti su u tom pravcu preduzeli određene radnje propisane navedenim zakonom. Osim toga, iz iskaza slušanih svjedoka i ostalih izvedenih dokaza, koje je Općinski sud prihvatio kao objektivne, proizlazi da je apelant, dok je pohađao školu i upisao prvi razred, bio potpuno sposoban kao i svi drugi učenici iz razreda. Istina je da je apelantova majka navela da je na početku školske godine od škole usmeno tražila da apelant zbog zdravstvenih problema ne radi tjelesni odgoj. U vezi s tim, taj sud smatra da samo taj navod nije dovoljan da se apelant smatra učenikom s posebnim potrebama u obrazovanju. Općinski sud je dalje naveo da je iz otpusnog pisma Klinike za abdominalnu hirurgiju od 1. aprila 2010. godine utvrdio da je apelant u vrijeme dok je bio odsutan iz škole operirao slijepo crijevo, dok ostale ispričnice za sporni period nemaju upisanu dijagnozu, a također ni svjedoci, a ni apelantovi roditelji nisu naveli od čega je apelant u spornom periodu još bolovao. Taj sud je dalje naveo da nije posebno cijenio medicinsku dokumentaciju jer za to nije imao stručno znanje, a činjenica da je apelant bio opravdano odsutan iz škole među parničnim strankama nije sporna. Iz svega navedenog Općinski sud je zaključio da apelant nije spadao u kategoriju učenika s posebnim potrebama u obrazovanju, niti da su eventualno postojali uvjeti da se prema njemu postupa kao da je u toj kategoriji, iz čega dalje slijedi zaključak da po tom osnovu nije mogao biti diskriminiran. Taj sud je dalje zaključio da se prema apelantu zbog opravdanog odsustva nije postupalo drugačije nego prema drugim učenicima koji bi se našli u istoj situaciji. U vezi s tim je također ukazao da prema odredbi člana 89. Zakona o srednjem obrazovanju redovan učenik koji iz opravdanih razloga (bolest u dužem periodu i u drugim opravdanim slučajevima) nije mogao redovno pohađati nastavu i biti ocijenjen iz jednog ili više predmeta polaže predmetni ili razredni ispit. Stavom 2. tog člana dalje je propisano da Nastavničko vijeće srednje škole može uputiti učenika na polaganje razrednog odnosno predmetnog ispita ukoliko učenik izostane više od ¼ ukupnog fonda nastavnih sati predviđenih nastavnim planom i programom, odnosno više od ¼ godišnjeg fonda nastavnih sati iz određenih predmeta. Stavom 3. istog člana je propisano da redovan učenik iz st. 1. i 2. citiranog člana podnosi molbu nastavničkom vijeću koje u svakom konkretnom slučaju cijeni opravdanost razloga nepohađanja nastave i donosi odluku. Isto je određeno i članom 73. Pravila Druge gimnazije, a također i Vodičem za učenike i roditelje IBMY programa. Dakle, prema ocjeni tog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nije sporno da je apelant izostao s nastave više od 1/4 ukupnog fonda nastavnih sati, te da bi prešao u drugi razred trebalo je da polaže predmetne ispite iz svih dvanaest predmeta, da je Nastavničko vijeće u skladu s citiranom odredbom Zakona o srednjem obrazovanju moglo donijeti odluku o polaganju predmetnih ispita, bez obzira na činjenicu što apelant, a ni njegovi roditelji nisu podnijeli molbu za polaganje ispita jer bi u suprotnom učenik ostao neocijenjen, što bi značilo da se ne može upisati u drugi razred. Prema tome, po ocjeni Općinskog suda, nameće se zaključak da se nastavnici prema apelantu nisu ponašali diskriminatorski, nego upravo suprotno tome jer su apelanta ocijenili čak u šest predmeta iako takva situacija zbog broja opravdanih izostanaka s nastave nalaže polaganje predmetnih ispita. Navedeno je da taj sud smatra da su nastavnici, donošenjem odluke o polaganju samo šest ispita od ukupno dvanaest, radili u apelantovu korist, odnosno isto je učinjeno za apelantovu dobrobit, a nikako na njegovu štetu. Taj sud je također zaključio da se iz izvedenih dokaza nije moglo utvrditi iz kojih razloga apelant nije pristupio polaganju ispita jer za period nakon završetka škole za apelanta ne postoji medicinska dokumentacija, jer apelant i njegovi roditelji nisu ni pokušavali da opravdaju izostanak sa zakazanih ispita, pa je Nastavničko vijeće apelanta samo moglo uputiti na ponavljanje razreda. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da apelant nije bio podvrgnut različitom tretmanu u analognoj situaciji, zbog čega je odlučio kao u izreci presude.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 160669 13 Gž 02 od 29. augusta 2013. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je udovoljeno drugom dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva koji glasi: "Nalaže se tuženim da preduzmu neophodne mjere i zakonom predviđene korake i radnje s ciljem da se apelantu omogući ocjenjivanje i upis u drugi razred započete škole, kao i dalji nastavak redovnog školovanja shodno nastavnom programu prilagođenom njegovim individualnim potrebama za vrijeme redovne nastave sve dok traju apelantove posebne obrazovne potrebe", dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom žalba drugotužene je odbijena i prvostepena presuda u dijelu koji se odnosi na troškove parničnog postupka potvrđena.
11. Na osnovu dokaza provedenih u toku postupka pred prvostepenim sudom, taj je naveo da prvostepeni sud pogrešno smatra da nije imao dovoljno znanja da cijeni apelantovu medicinsku dokumentaciju u spisu, jer smatra da je isti u situaciji kada je apelant izostao s nastave u jednoj godini više od ¼ nastavnog fonda sati, iz razloga što mu je u toku školske godine puklo slijepo crijevo i što je imao tumor, a što se veoma lako moglo zaključiti iz medicinske dokumentacije. Stoga, Kantonalni sud smatra da se, imajući u vidu da je apelant u školskoj 2009/2010 godini izostao s nastave više od ¼ fonda školskih sati, može zaključiti da je u tom periodu bio učenik s posebnim potrebama iz opravdanih zdravstvenih razloga. Prema tome, Kantonalni sud navodi da prvostepeni sud nije trebao cijeniti medicinsku dokumentaciju u smislu postavljanja dijagnoze, već samo utvrditi da li je apelantovo odsustvo s nastave bilo opravdano zbog zdravstvenih problema. Iz navedenog razloga Kantonalni sud je zaključio da je apelant bio opravdano odsutan s nastave ¼ od ukupnog nastavnog fonda u vrijeme dok je imao zdravstvene probleme jer mu je puklo slijepo crijevo i jer je imao tumor na kičmenom dijelu. Međutim, isto tako smatra da apelant nije dokazao da se drugotužena prema njemu ponašala diskriminatorski u smislu člana 123. stav 1, a u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dakle, Kantonalni sud smatra da je apelant bio dužan da dokaže da se drugotužena u istoj ili sličnoj situaciji ponašala povoljnije za nekog drugog učenika nego što se ponašala prema njemu, zbog čega je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se drugotužena nije ponašala diskriminatorski prema apelantu.
12. Što se tiče drugog dijela apelantovog tužbenog zahtjeva, Kantonalni sud je naveo da smatra da je apelantova žalba osnovana, pa je prvostepena presuda preinačena na osnovu člana 229. stav 4. ZPP. U vezi s tim, taj sud je ukazao da Konvencija o pravima djeteta u članu 28. kaže: "Države [u ovom slučaju prvotuženi kao Kanton] priznaju svakom djetetu pravo na obrazovanje", te će se u svrhu ostvarivanja tog prava postepeno i na osnovu jednakih mogućnosti i za svu djecu posebno: b) – poticati razvoj različitih oblika srednjoškolskog obrazovanja, uključujući stručno obrazovanje, učiniti ih dostupnim svakom djetetu, te preduzeti mjere kao što su uvođenje besplatnog obrazovanja, te osiguranje materijalne podrške. Kantonalni sud je naveo da je u skladu s navedenom odredbom prvotuženi morao preduzeti sve mjere da omogući apelantu polaganje svih preostalih ispita kako bi on prešao u drugi razred srednje škole. Kantonalni sud je također naveo da je članom 89. Zakona o srednjem obrazovanju regulirano da redovan učenik koji iz opravdanih razloga (bolest u dužem periodu) nije mogao redovno pohađati nastavu i biti ocijenjen (iz jednog ili više predmeta) polaže predmetni ili razredni ispit. U vezi s tim je istaknuto da prema navedenoj zakonskoj odredbi nastavničko vijeće srednje škole može uputiti učenika da polaže razredni odnosno predmetni ispit (ukoliko je izostao više od ¼ nastavnih sati), a da je učenik dužan podnijeti molbu nastavničkom vijeću koje u svakom slučaju cijeni opravdanost pohađanja škole. Imajući u vidu navedeno, ovaj sud smatra da je apelant nesporno izostao s nastave više od ¼ od ukupnog fonda nastavnih sati predviđenih nastavnim planom i programom zato što je u tom periodu bio bolestan. Dakle, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelant položio šest ispita iz šest predmeta i da mu je ostalo još šest ispita da bi završio prvi razred gimnazije po posebnom programu, te prešao u drugi razred gimnazije. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pogrešno tumačio odredbu člana 89. Zakona o srednjem obrazovanju iz dva razloga, i to jer se može prihvatiti da je apelantova majka uputila usmeni zahtjev Nastavničkom vijeću da apelant naknadno polaže ispite i da je Nastavničko vijeće u tom pravcu moralo donijeti odluku. Drugi razlog je da se moralo prihvatiti da je apelant bio opravdano odsutan više od ¼ ukupnog fonda nastavnih predmeta, zbog čega se može smatrati učenikom s posebnim potrebama. Ovo iz razloga jer smatra da iz medicinske dokumentacije jasno proizlazi da je apelant opravdano izostao s nastave jer je "svakom laiku poznato da je pucanje slijepog crijeva veoma opasno po život, a naročito da je opasan tumor na kičmenom stubu". Iz navedenih razloga apelantova žalba je djelimično usvojena i udovoljeno drugom dijelu tužbenog zahtjeva tako da su tuženi obavezani omogućiti apelantu ocjenjivanje ispita iz prvog razreda i upis u drugi razred započete škole, omogućiti mu daljnji nastavak redovnog školovanja shodno nastavnom programu prilagođenom njegovim individualnim potrebama za vrijeme redovne nastave sve dok traju njegove posebne obrazovne potrebe. Stoga je Kantonalni sud, primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP, odlučio kao u izreci presude.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 160669 14 Rev od 11. maja 2017. godine apelantova revizija je odbijena, dok je revizija drugotužene uvažena i drugostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu i potvrđena presuda prvostepenog suda. Istom presudom je preinačena presuda drugostepenog suda u odluci o troškovima postupka tako što je apelant obavezan da drugotuženoj naknadi troškove prvostepenog postupka u iznosu od 2.246,00 KM.
14. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da su reviziju protiv drugostepene presude izjavili apelant i drugotužena. Naime, apelant pobija drugostepenu presudu u dijelu u kojem je odbijena žalba i potvrđena presuda prvostepenog suda zbog povrede odredaba ZPP, pogrešne primjene materijalnog prava, dok drugotužena pobija presudu drugostepenog suda u dijelu u kojem je preinačena presuda prvostepenog suda i tuženim naložena opisana činidba.
15. Vrhovni sud smatra da je apelantova revizija neosnovana u dijelu da je drugostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP na način da je pogrešno preraspodijelio pravila o teretu dokazivanja, smatrajući da apelant nije dokazao da su ga tuženi diskriminirali, pozivanjem na odredbu člana 123. stav 1, a u vezi sa članom 126. ZPP. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je tačno da je Zakonom o zabrani diskriminacije na drugačiji način izvršeno preraspoređivanje tereta dokazivanja tako da žrtva eventualne diskriminacije nije dužna dokazivati diskriminaciju sa stepenom sigurnosti, već je dovoljno da učini vjerovatnim da je do diskriminacije došlo. Dakle, ako se taj uvjet ispuni, navodni diskriminator je dužan dokazati da nije prekršio načelo jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije u predmetu rasprave (član 15. stav 1. navedenog zakona). Stoga, Vrhovni sud smatra da nije bilo osnova za pozivanje na odredbu člana 123. stav 1. i člana 126. ZPP jer se u okolnostima konkretnog slučaja imao primijeniti član 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije. Međutim, i pored toga, to nije imalo utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude jer su tuženi sa sigurnošću dokazali da nisu prekršili načelo jednakog postupanja prema apelantu s obzirom na to da se prema njemu nisu ponašali drugačije nego što su to činili prema drugim učenicima istog statusa, a isto je utvrđeno iskazom direktorice drugotužene. Dakle, Vrhovni sud smatra da kada se pravilno primijeni odredba člana 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije onda se može zaključiti da nije bilo diskriminacije prema apelantu i da je pravilnom primjenom materijalnog prava odbijen prvi dio apelantovog tužbenog zahtjeva. U obrazloženju je nadalje navedeno da Vrhovni sud smatra da je drugotužena dokazala da je donošenjem odluke Nastavničkog vijeća od 24. juna 2010. godine o polaganju ispita apelanta iz šest predmeta za koje nije imao ocjene učinila to u najboljoj namjeri da apelant ne bi morao automatski da ponovi prvi razred, i pored toga što nije bilo zahtjeva roditelja (član 89. Zakona o srednjem obrazovanju). Ovo iz razloga jer bi bez donošenja takve odluke apelant morao da ponovi prvi razred, pa bi tek tada postupanje drugotužene bilo nejednako prema apelantu u odnosu na učenike sa zdravstvenim problemima kojima su omogućili uspješno polaganje ispita i upis u drugi razred.
16. Vrhovni sud, također, smatra da drugotužena revizijom osnovano ukazuje da je drugostepeni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava obavezao drugotuženu na činidbu koja je bliže opisana u dosuđujućem dijelu tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud smatra da ne stoji ocjena drugostepenog suda da se može prihvatiti da je apelantova majka uputila usmeni zahtjev Nastavničkom vijeću da apelant naknadno polaže ispite i da je Nastavničko vijeće moralo donijeti odluku. Navedeno iz razloga jer je već obrazloženo da apelantova majka takav zahtjev nije podnijela, i pored čega je drugotužena donijela odluku 24. juna 2010. godine kojom se apelant upućuje na polaganje razrednih ispita, uz navođenje pojedinačnih ispita i rasporeda polaganja. Dalje je naveo da su apelantovi roditelji navedenu odluku dobili tokom juna 2010. godine, ali da i pored toga apelant nije pristupio polaganju nijednog ispita, niti je blagovremeno opravdao nemogućnost pristupanja polaganju ispita. Isto tako navodi da nije tražen ni naknadni rok za polaganje ispita, slijedom čega je drugotužena donijela odluku o tome da apelant mora ponoviti razred srednje škole. Prema tome, Vrhovni sud smatra da je drugotužena preduzela sve mjere u okviru zakonskih mogućnosti da apelant bude ocijenjen iz predmeta za koje nije ocijenjen i da nastavi školovanje u drugom razredu. Međutim, do toga nije došlo isključivo zbog pasivnog ponašanja apelanta i njegovih roditelja, zbog čega se drugotužena nije mogla obavezati na drugi dio postavljenog tužbenog zahtjeva. Zbog svega navedenog, taj sud je odbio apelantovu reviziju i potvrdio drugostepenu presudu u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva shodno odredbi člana 248. ZPP, a reviziju drugotužene je uvažio i presudu drugostepenog suda preinačio u dosuđujućem dijelu tužbenog zahtjeva i potvrdio presudu prvostepenog suda shodno odredbi člana 250. ZPP. Odluku o troškovima postupka taj sud je donio na osnovu odredbe člana 397. stav 2. ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. U apelaciji se navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, pravo na obrazloženu sudsku odluku, kao i da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Apelant također smatra da su sudovi vjerovatnost da je u okolnostima konkretnog slučaja došlo do diskriminacije bili dužni cijeniti na bazi svih dokaza, kao i da je teret dokazivanja bio na njemu suprotno odredbi člana 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije, odnosno da teret dokazivanja nije bio na strani koja poznaje prave razloge za nejednak tretman u odnosu na apelanta. Također ističe da je nesporno da ga je tuženi različito tretirao i da ga je stavio u nepovoljniji položaj u odnosu na druge učenike koji su bili u istoj ili sličnoj situaciji, jer sudovi nisu preduzeli sve radnje kako bi mu omogućili da naknadno polaže pojedine predmete jer su sudovi bili dužni da idu u korist žrtve diskriminacije, zbog čega smatra da su paušalno postupili kada su u okolnostima konkretnog slučaja primijenili odredbe Zakona o zabrani diskriminacije i Zakona o srednjem obrazovanju Kantona Sarajevo. Stoga apelant ističe da mu je zbog povrede prava na nediskriminaciju povrijeđeno i pravo na obrazovanje. Dalje navodi da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek "jer, kako ističe, tražeći sudsku zaštitu na nediskriminaciju u vezi s pravom na obrazovanje i pristup obrazovanju, korištenje redovnih pravnih lijekova nije dalo nikakve rezultate". Stoga se, kako navodi, opravdano postavlja pitanje djelotvornosti i svrhe sudske zaštite jer korištenje pravnih lijekova u njegovom slučaju nije dalo nikakve rezultate. Također smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku jer je postupak pred sudovima, kako ističe, trajao nerazumno dugo – sedam godina pa se, kako ističe, postavlja pitanje djelotvornosti sudske zaštite zbog činjenice da je u međuvremenu postao punoljetna osoba.
b) Odgovor na apelaciju
18. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je presuda tog suda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom FBiH, kao i da nije bilo povreda prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.
19. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da osporenim odlukama nisu prekršena prava na koja apelant ukazuje, da su razlozi navedeni u apelaciji neosnovani, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da apelantove navode smatra neosnovanim. Dalje je navedeno da pravo na suđenje u razumnom roku nije povrijeđeno, da su osporene odluke zakonito donesene i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. U odgovoru prvotuženog je istaknuto da je apelant dobio jednaku mogućnost učestvovanja u obrazovanju bez bilo kakve diskriminacije u odnosu na ostale učenike škole jer mu je omogućeno polaganje ispita, kao i ostalim učenicima koji su izostali s nastave više od optimalnog vremena (više od ¼ ukupnog fonda sati), zbog čega su u pojedinim predmetima ostali neocijenjeni. Stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Drugotužena, također, ističe da nisu osnovani apelantovi navodi kako mu je radnjama drugotužene onemogućeno školovanje jer je bolestan i da je po tom osnovu nije diskriminiran. Apelant redovnom sudu nije pružio dokaze koji bi potvrdili osnovanost njegovog zdravstvenog stanja u spornom periodu, razloge zbog kojih nije želio pristupiti polaganju razrednih ispita, a posebno ne dokaze koji bi potvrdili postojanje opasnosti da će njegovo školovanje biti onemogućeno.
V. Relevantni propisi
23.
Zakon o zabrani diskriminacije ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 59/09 i 66/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 15. stav 1.
(Teret dokazivanja)
(1) Kada lice ili grupa lica u svim postupcima predviđenim ovim zakonom, na osnovu njima raspoloživih dokaza, učine vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije leži na suprotnoj strani.
24.
Zakon o srednjem obrazovanju Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo" br. 10/04 i 34/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 89.
Redovan učenik/učenica koji/koja iz opravdanih razloga (bolest u dužem periodu i u drugim opravdanim slučajevima) nije mogao/mogla redovno pohađati nastavu i biti ocijenjen/ocijenjena iz jednog ili više predmeta, polaže predmetni ili razredni ispit.
Nastavničko vijeće srednje škole može uputiti učenika/učenicu na razredni odnosno predmetni ispit ukoliko učenik/učenica izostane više od 1/4 ukupnog fonda nastavnih časova predviđenih nastavnim planom i programom, odnosno više od 1/4 godišnjeg fonda nastavnih časova iz određenog predmeta.
Redovan učenik/učenica iz stav 1. i 2. ovog člana podnosi molbu nastavničkom vijeću, koje u svakom konkretnom slučaju cijeni opravdanost razloga nepohađanja nastave i donosi odluku.
VI. Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 160669 14 Rev od 11. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 8. augusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (
prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 2 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
32. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, pravo na obrazloženu sudsku odluku u pogledu prebacivanja tereta dokazivanja na apelanta, na koji način je postupljeno suprotno odredbi člana 15. stav 1. Zakona o zabrani od diskriminacije i da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.
33. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i,
mutatis mutandis, Evropski sud,
Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnom postupanju redovnih sudova.
35. U kontekstu navedenog, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je prvostepeni sud, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu radi utvrđivanja diskriminacije i kršenja prava na jednako postupanje u obrazovanju, primjenom relevantnih odredbi Zakona o zabrani diskriminacije i Zakona o srednjem obrazovanju Kantona Sarajevo, u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev kako u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da su ga tuženi diskriminirali na način da su povrijedili njegovo pravo na jednako postupanje u procesu obrazovanja, propustivši da u nastavno-obrazovnom procesu preduzmu mjere koje bi omogućile redovno školovanje apelanta kao lica s posebnim potrebama. Također je odbijen apelantov zahtjev da se naloži tuženim da preduzmu neophodne i zakonom predviđene korake i radnje s ciljem da se prestane s daljnjim kršenjem apelantovih prava na jednako postupanje u obrazovanju i da mu se omogući ocjenjivanje i upis u drugi razred započete škole. Ustavni sud zapaža da je taj sud, primjenom odredbe člana 89. Zakona o srednjem obrazovanju Kantona Sarajevo, zaključio da tuženi prema apelantu zbog opravdanog odsustva nisu postupali drugačije nego prema drugim učenicima koji bi se našli u istoj situaciji, iz čega slijedi da je drugotužena preduzimala sve radnje u korist apelanta, a ne na njegovu štetu. Prema tome, taj sud je zaključio da se tuženi prema apelantu nisu ponašali diskriminatorski, već upravo suprotno i da nije bio podvrgnut različitom tretmanu u analognoj situaciji u odnosu na druge učenike.
36. Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalni sud, za razliku od prvostepenog suda, apelantovu tužbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tuženim naložio da preduzmu sve zakonom propisane mjere i radnje s ciljem da mu se omogući ocjenjivanje i upis u drugi razred započete škole, kao i nastavak školovanja po nastavnom planu prilagođenom njegovim individualnim potrebama. Kantonalni sud je u vezi s ovim dijelom tužbenog zahtjeva obrazložio da smatra da je prvostepeni sud pogrešno tumačio odredbu člana 89. Zakona o srednjem obrazovanju budući da se, prema stavu tog suda, može prihvatiti da je apelantova majka uputila usmeni zahtjev Nastavničkom vijeću da apelant naknadno polaže ispite i da je Nastavničko vijeće u tom pravcu moralo donijeti odluku, kao i iz razloga što se moralo prihvatiti da je apelant bio opravdano odsutan više od ¼ ukupnog fonda nastavnih predmeta, zbog čega se može smatrati učenikom s posebnim potrebama. Kantonalni sud je u preostalom dijelu odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu s obrazloženjem da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se drugotužena prema apelantu nije ponašala diskriminatorski budući da apelant to nije dokazao u smislu pravila o teretu dokazivanja iz čl. 123. i 126. ZPP.
37. Ustavni sud nadalje zapaža da je u predmetnom postupku konačnom odlukom – presudom Vrhovnog suda donesenom povodom izjavljenih revizija tuženih u cijelosti odbijena apelantova revizija, dok je revizija drugotužene usvojena. Ustavni sud zapaža da je taj sud u svojoj odluci detaljno razmotrio apelantove navode u vezi s teretom dokazivanja koje on ponavlja u apelaciji. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje da je pogrešan stav drugostepenog suda koji je svoju odluku u dijelu koji se tiče diskriminacije zasnovao na odredbama ZPP o teretu dokazivanja u smislu da je apelant bio obavezan dokazati diskriminaciju. Naime, eksplicitno je ukazano da je drugostepeni sud u okolnostima konkretnog slučaja bio dužan primijeniti odredbu člana 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije kojom je propisano da se u ovoj vrsti postupaka kada lice ili grupa lica, na osnovu njima raspoloživih dokaza, učine vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije leži na suprotnoj strani. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao da navedeni propust drugostepenog suda sam po sebi ne može voditi zaključku o osnovanosti revizije. Ovo iz razloga što su, kako je obrazložio Vrhovni sud, tuženi sa sigurnošću dokazali da nisu prekršili načelo jednakog postupanja prema apelantu s obzirom na to da se prema njemu nisu ponašali drugačije nego što su to činili prema drugim učenicima istog statusa. Ustavni sud nadalje zapaža da je Vrhovni sud stoga dao jasne i argumentirane razloge da apelant ničim nije dokazao da su ga tuženi diskriminirali, a da su tuženi dokazali da nisu prekršili načelo jednakog postupanja prema apelantu s obzirom na to da se prema njemu nisu ponašali drugačije nego što su to činili prema drugim učenicima istog statusa. Imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova na način kako su iznesena u poglavlju pod nazivom Činjenice i odredbe materijalnog prava – Zakona o zabrani diskriminacije i Zakona o srednjem obrazovanju na kojim su osporene odluke zasnovane, Ustavni sud u datom obrazloženju koje se odnosi na ovaj dio tužbenog zahtjeva (utvrđivanje diskriminacije) ne nalazi bilo kakve elemente proizvoljnosti. Ovo tim prije što iz činjenica predmeta proizlazi nesporna činjenica da je apelant bio opravdano odsutan sa više od ¼ ukupnog fonda nastavnih sati, te je, da bi prešao u drugi razred trebao da polaže predmetne ispite iz šest predmeta, a sve shodno proceduri koja je propisana članom 89. Zakona o srednjem obrazovanju i koja se primjenjuje na sve učenike koji su odsutni sa više od ¼ ukupnog fonda nastavnih sati.
38. U vezi s tim, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta smatra da je Vrhovni sud, cijeneći izvedene dokaze, te primjenom odredbe člana 89. Zakona o srednjem obrazovanju Kantona Sarajevo, dao jasno i razložno obrazloženje da je drugotužena preduzela sve zakonom dozvoljene radnje u namjeri da apelant ne bi automatski morao ponoviti razred i da nije bilo nejednakog postupanja prema apelantu u odnosu na druge učenike s istim ili sličnim zdravstvenim problemima, odnosno koji su izostali sa više od ¼ ukupnog fonda nastavnih sati, na koji način mu je bilo omogućeno uspješno polaganje ispita i nastavak školovanja. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Nastavničko vijeće drugotužene zapravo u okolnostima apelantovog slučaja postupalo
in favorem, te na svaki način pokušavalo da apelantu omogući upis u drugi razred donošenjem odluke (i bez podnošenja zahtjeva u smislu člana 89. stav 3. Zakona o srednjem obrazovanju) kojom se apelant upućuje na polaganje razrednih ispita, na koje apelant nije pristupio, niti opravdao nemogućnost pristupanja polaganju, niti tražio naknadni rok za polaganje ispita. Navedeno, prema ocjeni Ustavnog suda, ukazuje da je pravilan stav Vrhovnog suda da je drugotužena zapravo preduzela sve mjere u okviru zakonskih mogućnosti da apelant nastavi školovanje u drugom razredu.
39. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, dakle obrazloženja redovnih sudova i odredbe materijalnog prava na kojim su zasnovane osporene odluke, Ustavni sud u datim obrazloženjima ne nalazi nikakvu proizvoljnost koja bi, u smislu naprijed navedenih stavova, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova u osporenim odlukama.
40. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na suđenje u razumnom roku
41. Apelant je u apelaciji naveo da mu je u postupku pred redovnim sudovima prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
a) Relevantna načela
42. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,
Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
43. Ustavni sud, u vezi s apelantovim navodima da je predmetni postupak trajao sedam godina, podsjeća da se apelant već obraćao Ustavnom sudu zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku u predmetnom postupku Općinskog suda, te da je u Odluci Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 1859/11 od 13. juna 2012. godine već razmatrao period od 15. septembra 2010. godine do donošenje odluke u tom predmetu (dakle period od godinu dana i devet mjeseci). Stoga će predmet ovog postupka biti period od donošenja navedene odluke Ustavnog suda do donošenja Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 160669 14 Rev od 11. maja 2017. godine. Dakle, iz navedenog proizlazi da je relevantan period koji će Ustavni sud cijeniti u okolnostima konkretnog predmeta trajao oko četiri godine i 11 mjeseci.
44. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo razmotriti, te obim dokaznog postupka, konkretan predmet ne može smatrati naročito složenim. Ustavni sud, također, zapaža da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji je od velikog značaja za apelanta s obzirom na to da se on odnosi na pitanje utvrđivanja da li su tuženi apelanta podvrgnuli diskriminaciji i da li je bilo kršenja prava na jednako postupanje u obrazovanju jer je konačnom presudom Vrhovnog suda odbijen apelantov zahtjev.
45. Dalje, u vezi s ponašanjem redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je u konkretnom slučaju nakon odluke Ustavnog suda prvostepeni sud donio presudu u primjerenom roku (16. novembra 2012. godine), zatim da je drugostepeni sud o žalbi apelanta i drugotužene odlučio u relativno kratkom roku od devet mjeseci i 13 dana (29. augusta 2013. godine). Međutim, to se ne može reći za postupanje Vrhovnog suda koji je donio revizionu odluku nakon više od tri godine i osam i po mjeseci računajući od donošenja drugostepene presude (11. maja 2017. godine), a da pri tome u odgovoru na apelaciju nije ponudio nikakve razloge koji bi mogli opravdati njegovu neaktivnost u tako dugom periodu. Iz navedenog proizlazi da je dužini predmetnog postupka u najvećoj mjeri doprinio Vrhovni sud svojim pasivnim postupanjem. U vezi s apelantovim ponašanjem, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je apelant svojim postupanjem utjecao na dužinu trajanja postupka. Imajući u vidu navedeno i uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud konstatira da dužina trajanja konkretnog postupka u periodu oko šest godina i devet mjeseci ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da se odgovornost za to u najvećoj mjeri može pripisati Vrhovnom sudu pred kojim se postupak najduže vodio i koji je u dužem vremenskom periodu bio potpuno neaktivan u konkretnom predmetu, u manjoj mjeri i prvostepenom sudu.
46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
47. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
48. Imajući u vidu vrijednost zaštićenog prava u postupku zaštite od diskriminacije, obavezu hitnog postupanja suda propisanu članom 12. stav 2. Zakona o zabrani diskriminacije i posebno značaj sudske odluke za apelanta, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju, s obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se načelima pravičnosti, kao i okolnošću da je predmetni postupak okončan, apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 600,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija apelantu. Ovu naknadu mu je dužna platiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, s obzirom na sjedište Vrhovnog suda koji je u najvećoj mjeri doprinio da predmetni postupak traje nerazumno dugo. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je dužna isplatiti ovu naknadu u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Nediskriminacija u vezi s pravom na obrazovanje
49. Iz navoda iz apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju (opća zabrana diskriminacije).
50. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
51. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
52. Član II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
l) pravo na obrazovanje;
53. Član 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Nikome se ne smije uskratiti pravo na obrazovanje. U vršenju svih svojih funkcija koje preuzima u odnosu na obrazovanje i nastavu država poštuje pravo roditelja da osiguraju obrazovanje i nastavu koji su u skladu s njihovim vlastitim vjerskim i filozofskim uvjerenjima.
54. Ustavni sud prvenstveno ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razlika u postupanju bit će diskriminaciona ako za nju ne postoji objektivno i razumno opravdanje, odnosno ako se njom ne nastoji postići legitimni cilj ili ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između primijenjene mjere i legitimnog cilja (vidi, npr. Evropski sud,
Burden protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 29. aprila 2008. godine, tačka 60).
55. Apelant dakle smatra da mu je iz razloga jer je bio diskriminiran uskraćeno pravo na obrazovanje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da pravo na obrazovanje, utvrđeno u prvoj rečenici člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, garantira svakom pod jurisdikcijom države članice "pravo na pristup obrazovnim institucijama koje u određenom vremenu postoje" s tim da ovaj pristup čini samo dio prava na obrazovanje. Da bi ovo pravo "bilo efektivno", dalje je,
inter alia, potrebno da lice koje se obrazuje ima mogućnost izvući korist od dobivenog obrazovanja, što znači pravo da stekne, u skladu s pravilima koja su na snazi u svakoj državi, u jednom ili drugom obliku, zvanično priznanje za obrazovanje koje je završilo (vidi Evropski sud,
Belgijski lingvistički slučaj, 23. juli 1968, pp. 30-32, st. 3-5, serija A, broj 6;
Kjeldsen, Busk Madsen i Pedersen protiv Danske, 7. decembar 1976. godine, stav 52, serija A, broj 23; i
Leyla Şahin protiv Turske [GC], aplikacija broj 44774/98, stav 152, ECHR 2005-XI).
56. Međutim, uprkos značaju koji ima, pravo na obrazovanje nije apsolutno i može da bude predmet ograničenja, što je dozvoljeno s obzirom na to da pravo pristupa obrazovnim institucijama "u samoj svojoj suštini zahtijeva propise koje je ustanovila država" (vidi navedeni
Belgijski lingvistički slučaj, p. 32. stav 5;
Fayed protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. septembra 1994. godine, serija A, broj 294-B, pp. 49-50, stav 65). Pri tome, ograničenja uspostavljena u domaćem zakonodavstvu ne mogu umanjivati pravo na obrazovanje u takvoj mjeri koja bi narušila njegovu suštinu i lišila ga efektivnosti. Stoga, Evropski sud ocjenjuje da li su ustanovljena ograničenja takva da su predvidiva za onog koga se tiču i da li teže ostvarivanju legitimnog cilja. Dalje, ograničenja će biti u skladu sa članom 2. Protokola broj 1 ukoliko postoji razuman odnos proporcionalnosti između sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići. Pri tome, za razliku od čl. od 8. do 11. Evropske konvencije, ne postoji iscrpna lista "legitimnih ciljeva" (vidi Evropski sud,
Leyla Şahin protiv Turske, aplikacija broj 44774/98
, presuda od 10. novembra 2005. godine, stav 154).
57. Dovodeći navedena načela u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama dato jasno i argumentirano obrazloženje da je zapravo apelant tretiran isto kao i ostali učenici u istoj situaciji koji nisu zbog opravdanog izostanka s nastave (više od 1/4 ukupnog fonda nastavnih sati) obavezni da polažu predmetni ili razredni ispit. Iz navedenog dakle proizlazi da drugotužena nije diskriminirala apelanta, pa samim tim nije bilo dovedeno u pitanje ni njegovo obrazovanje. Ovo iz razloga što se podrazumijeva da je apelant u datim okolnostima, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda, trebao postupiti po propisima "koje je ustanovila država" i u smislu člana 89. Zakona o srednjem obrazovanju izaći na ispite iz navedenih predmeta, što se pojavljuje kao preduvjet upisa u naredni razred. Drugačije tumačenje, u smislu da apelant zbog svoje bolesti uopće ne treba polagati ispite i da treba "automatski" preći – biti upisan u drugi razred je suprotno smislu odredbi navedenog zakona i ujedno bi, kad bi se tako tumačilo i postupalo, zapravo dovodilo u pitanje diskriminaciju ostalih učenika koji mogu upisati naredni razred samo pod uvjetom da su završili prethodni razred, odnosno da su ocijenjeni iz svih predmeta. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da apelantu nije bilo uskraćeno pravo pristupa obrazovnoj instituciji za koju se opredijelio, kao ni pravo da stekne obrazovanje u skladu s pravilima koja su na snazi, te da u ostvarivanju tog prava nije diskriminiran u smislu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
58. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na obrazovanje iz člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u vezi sa zabranom diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a time i prava iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
59. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi s drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na obrazovanje. U vezi s tim, Ustavni sud dalje zapaža da su u predmetnom postupku redovni sudovi odlučivali o apelantovoj tužbi, da je relevantnim odredbama ZPP propisano da stranke protiv prvostepene presude mogu podnijeti žalbu, koje pravo je apelant koristio budući da je bio zadovoljan ishodom prvostepenog postupka, te što je izjavio reviziju protiv presude drugostepenog suda. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža da apelant nije zadovoljan ishodom predmetnog postupka, što ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova koje je nesporno koristio. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, a u vezi s pravom na obrazovanje neosnovani.
VIII. Zaključak
60. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda (nakon četiri godine i jedanaest mjeseci, računajući od prethodne odluke Ustavnog suda u kojem je utvrđena povreda apelantovog prava, i to u postupku koji je hitne prirode, u kojem se odlučuje o ličnom statusu i koji je od izuzetne važnosti za apelanta).
61. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, prilikom odbijanja apelantovog tužbenog zahtjeva radi utvrđivanja diskriminacije i kršenja prava na jednako postupanje u obrazovanju, za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, a iz kojih ne proizlazi proizvoljnost na koju je apelant ukazao.
62. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju kada apelantu nije bilo uskraćeno pravo pristupa obrazovnoj instituciji za koju se opredijelio budući da je apelant tretiran isto kao i ostali učenici u istoj situaciji, te da apelant nije postupio po propisima "koje je ustanovila država" i u smislu člana 89. Zakona o srednjem obrazovanju izašao na ispite iz navedenih predmeta, što se pojavljuje kao preduvjet upisa u naredni razred.
63. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada je apelant imao mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova, a činjenica da ti lijekovi nisu rezultirali odlukama u apelantovu korist ne vodi sama po sebi kršenju tog prava.
64. Na osnovu člana 59. st. (1) (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
65. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
