Službeni glasnik BiH, broj 3/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1164/14, rješavajući apelaciju Dubravke Kostelac-Mitrić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Dubravke Kostelac-Mitrić, Adriana Kostelca i Nikole Kostelca.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050224 13 Rev od 31. januara 2014. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Dubravka Kostelac-Mitrić, Adrian Kostelac i Nikola Kostelac (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelant, trećeapelant ili apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Jasmina Babić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 13. marta 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 050224 13 Rev od 31. januara 2014. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 710 050224 12 Gž 2 od 7. februara 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske, kao zakonskog zastupnika Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 10. oktobra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 20. do 26. oktobra 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Suprug prvoapelantice i otac drugoapelanta i trećeapelanta (u daljnjem tekstu: pravni prednik apelanata) 21. juna 2005. godine pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pokrenuo je parnični postupak protiv tuženog radi utvrđenja da je do 3. maja 2005. godine bio nosilac stanarskog prava (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) na četverosobnom nacionaliziranom stanu, površine 105 m2, u Banjoj Luci, na osnovu zaključenog ugovora o korištenju stana, te da se tuženi obaveže da mu dodijeli isti takav stan u istoj stambenoj zoni i da sa njim zaključi ugovor o zakupu stana koji mu je dodijeljen.

6. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 050224 12 P 2 od 13. januara 2012. godine usvojio tužbeni zahtjev pravnog prednika apelanata i obavezao tuženog da mu dodijeli četverosoban stan u prizemlju, površine 105 m2, u prvoj stambenoj zoni Grada Banja Luka i da sa njim zaključi ugovor o zakupu stana koji mu je dodijeljen u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude radi njegovog otkupa. U drugom stavu izreke presude je navedeno da se tuženi može osloboditi obaveze dodjele četverosobnog stana, površine 105 m2, u prvoj stambenoj zoni, ako pravnom predniku apelanata isplati tržišnu vrijednost tražene strukture stana sa svim dažbinama u iznosu od 200.000,00 KM, u roku od 30 dana nakon isteka obaveze iz prvog stava izreke presude.

7. U obrazloženju presude je navedeno da je pravni prednik apelanata tužbu zasnovao na tvrdnji da je bio nosilac stanarskog prava na četverosobnom stanu u privatnom vlasništvu, površine 105 m2, u Banjoj Luci, u Ulici Vase Pelagića broj 33, prizemlje (u daljnjem tekstu: predmetni stan), na osnovu ugovora o korištenju stana od 27. juna 1980. godine koji je zaključio sa SIZ-om stanovanja. Dalje je u tužbi naveo da je u ratnim okolnostima ostao bez posjeda na predmetnom stanu i da je na osnovu rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica vraćen u posjed tog stana u augustu 2002. godine. Potom su vlasnici predmetnog stana u sudskom postupku nastojali preuzeti posjed na stanu, ali je njihova tužba odbačena zbog nedostatka pravnog interesa 20. januara 2004. godine. Osim toga, u obrazloženju je navedeno da se pravni prednik apelanata 1. jula 2004. godine obraćao tuženom da mu dozvoli otkup predmetnog stana ili dodijeli drugi odgovarajući stan radi otkupa, te da je tuženi povodom tog zahtjeva obavijestio pravnog prednika apelanata da će u okviru svojih mogućnosti postupiti prema odredbama člana 53. st. 1. i 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: ZPDS).

8. Tuženi je u odgovoru na tužbu istakao da je preuranjena, jer je u članu 55. stav 1. ZPDS određen rok od osam godina u kom postoji obaveza tuženog da stan vrati vlasniku stana, a taj rok u vrijeme davanja odgovora na tužbu nije prošao. Obaveza tuženog da pravnom predniku apelanata osigura drugi odgovarajući stan i otkup nije osporena, ali je osporena obaveza (dio tužbenog zahtjeva) prema kojoj treba osigurati četverosoban stan, površine 105 m2, ili isplatiti tržišnu vrijednost stana sa sporednim zahtjevima.

9. Nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza Osnovni sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev pravnog prednika apelanata osnovan, jer je među strankama nesporno utvrđeno da je pravni prednik apelanata nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da se s tim statusom obraćao nadležnoj službi tuženog 1. jula 2004. godine, shodno odredbi člana 53. ZPDS, da mu se dodijeli predmetni ili drugi odgovarajući stan na užoj lokaciji na kojoj se nalazi zgrada u kojoj je i predmetni stan radi otkupa. Osim toga, nesporno je utvrđeno da postoji pravni interes pravnog prednika apelanata za dodjelu drugog odgovarajućeg stana radi otkupa, jer su na predmetnom stanu u zemljišnim knjigama kao suvlasnici sa po 1/3 upisani Svetislav, Đorđe i Branka Stričević. Osnovni sud je, zatim, naveo sadržaj odredbe člana 53. stav 1. ZPDS u kojoj je propisano da, "ako na stanu u privatnom vlasništvu postoji stanarsko pravo, stan se vraća u posjed vlasniku u roku od pet godina od dana stupanja na snagu ovog zakona". U stavu 2. iste odredbe je navedeno da su grad, odnosno općina dužni nosiocu stanarskog prava iz stava 1. ovog člana omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od onog koji je koristio, pod istim uvjetima koje je imao kao nosilac stanarskog prava, a vlasnik ima pravo da mu grad, odnosno općina, umjesto vraćanja u posjed stana, isplati naknadu štete u visini njegove tržišne vrijednosti. Imajući u vidu da se odredbama ZPDS sa izmjenama kojima je rok od pet godina produžen na osam godina počeo primjenjivati 28. jula 2001. godine, da je navedeni propisani rok za vraćanje u posjed predmetnog stana vlasniku istekao 28. jula 2009. godine, te činjenicu da je glavna rasprava zaključena po isteku navedenog roka (13. januara 2012. godine), Osnovni sud je zaključio da je protekao rok u okviru kojeg je tuženi bio dužan vratiti predmetni stan vlasniku i pravnom predniku apelanata omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana u skladu sa odredbom člana 55. ZPDS, te da su, stoga, neosnovani navodi tuženog prema kojima je tužba preuranjena. S tim u vezi, Osnovni sud je imao u vidu činjenicu da tuženi svoju zakonsku obavezu iz odredbe člana 53. st. 1. i 2. ZPDS nije izvršio i da je u pitanju zakonski rok koji je imperativne prirode, te koji je u vrijeme donošenja presude već bio istekao. Stoga je Osnovni sud zaključio da je tužbeni zahtjev pravnog prednika apelanata osnovan.

10. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 050224 12 Gž 2 od 7. februara 2013. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, žalbu tuženog uvažio i presudu Osnovnog suda preinačio tako što je tužbeni zahtjev pravnog prednika apelanata u cjelini odbijen. Nakon što je prvostepenu presudu ispitao u granicama razloga iz žalbe i po službenoj dužnosti, Okružni sud je naveo da iz stanja parnice i navoda žalbe nesporno proizlazi da u vrijeme stupanja na snagu ZPDS, 28. jula 2001. godine, predmetni stan nije bio u državnom, već u privatnom vlasništvu, kao i da je pravni prednik apelanata prije stupanja na snagu navedenog zakona na tom stanu stekao stanarsko pravo. Također je nesporna činjenica da je pravni prednik apelanata bio u posjedu predmetnog stana. Okružni sud je, zatim, u potpunosti naveo sadržaj odredbe člana 55. ZPDS, ističući da je smisao navedene odredbe da nosilac stanarskog prava može koristiti stan kao zakupac sve dok mu se ne osigura otkup drugog odgovarajućeg stana, što je obaveza tuženog. Iz relevantne navedene odredbe proizlazi, kako je dalje obrazložio Okružni sud, obaveza tuženog da takav stan vrati vlasniku a za vlasnika je ustanovljeno da ima fakultativno potraživanje - vraćanje stana ili isplatu tržišne protivvrijednosti (član 55. stav 3. ZPDS i član 411. Zakona o obligacionim odnosima - u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi sa izborom vlasnika stana kao povjerioca, ustanovljeno je i pravo nosioca stanarskog prava na osiguranje drugog stana radi otkupa, ili pravo na otkup stana na kojem je stekao stanarsko pravo ukoliko se vlasnik opredijeli na isplatu vrijednosti stana. Dalje je u obrazloženju presude Okružnog suda navedeno da stanarsko pravo, kao pravo na trajno i nesmetano korištenje stana, istovremeno predstavlja i jedno od osnovnih vlasničkopravnih ovlaštenja, te osnovno ovlaštenje zakupca stana. Upravo to ovlaštenje omogućilo je pravnom predniku apelanata, kako je dalje navedeno, kao nosiocu stanarskog prava sa položajem zakupca, koji je to postao ex lege, da se uspješno suprotstavi svakom trećem licu, pa i vlasniku stana koji mu to pravo osporava, sve dok mu tuženi ne osigura drugi stan ili mu ne omogući otkup stana na kojem je stekao stanarsko pravo. Predmet spora u konkretnoj parnici je, kako je obrazložio Okružni sud, zahtjev za činjenje koji u konkretnom slučaju nije moguć, dopušten i određen (odrediv), jer tuženi, da bi odgovorio svojoj obavezi, mora tačno znati šta treba činiti. Osim toga, istaknuta je i facultas alternativa iz odredbe člana 178. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koja ne predstavlja tužbeni zahtjev, već građanskopravnu ponudu tuženom koju on može dobrovoljno izvršiti i tako se osloboditi obaveze iz tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, Okružni sud je obrazložio da je predmet potraživanja određen ako je unaprijed utvrđeno šta tuženi (dužnik) treba tačno da čini da bi odgovorio svojoj obavezi, a odrediv ako izvršna isprava (presuda) sadrži element putem kojeg se može utvrditi šta tuženi treba da čini (član 50. stav 1. ZOO). Pošto je pravni prednik apelanata konkretnim tužbenim zahtjevom zatražio da se tuženom naloži da mu dodijeli četverosoban stan, površine 105 m2, u prizemlju, u prvoj stambenoj zoni Banje Luke i pošto u zahtjevu nije označena bliža lokacija stana (ulica i broj), niti drugi elementi prema kojima bi bilo moguće identificirati stan, takav zahtjev je neodređen i neprikladan za izvršenje, pa usvajanje takvog zahtjeva predstavlja, prema stavu Okružnog suda, povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa čl. 53. i 176. ZPP, zbog čega je prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen.

11. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 050224 13 Rev od 31. januara 2014. godine odbio reviziju pravnog prednika apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio predmet spora, i to zahtjev pravnog prednika apelanata da mu tuženi omogući otkup drugog odgovarajućeg stana pod istim uvjetima koje je imao kao nosilac stanarskog prava na stanu u privatnom vlasništvu. Zatim su navedena činjenična utvrđenja prvostepenog suda koja je drugostepeni sud prihvatio, ali je ocijenio da predmetni tužbeni zahtjev ne sadrži potrebne elemente propisane odredbom člana 53. stav 2. tačka 2. ZPP, niti druge elemente prema kojima bi bilo moguće identificirati stan, što tužbeni zahtjev čini neodređenim i neprikladnim za izvršenje, pa je njegovim usvajanjem, kako je zaključio Okružni sud, počinjena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa čl. 53. i 176. ZPP. Vrhovni sud je, odlučujući u granicama razloga revizije i po službenoj dužnosti, istakao da je odluka Okružnog suda pravilna, jer je u konkretnom slučaju predmet potraživanja činjenje (dodjela stana) i ono je po svojoj prirodi obligacionopravnog karaktera, a to, dalje, znači da predmet mora biti moguć, dopušten i određen, odnosno odrediv (član 46. stav 2. ZOO). Nasuprot revizijskim navodima apelanata, prema mišljenju Vrhovnog suda, zaključak drugostepenog suda da u konkretnoj pravnoj stvari tužbeni zahtjev ne sadrži sve potrebne elemente iz člana 53. stav 2. tačka 2. ZPP je ispravan, jer je neodređen i neprikladan za izvršenje i da je prvostepeni sud njegovim usvajanjem počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelanti smatraju da im je presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na dom iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 8. Evropske konvencije. U apelaciji su, prije svega, istakli da je njihov pravni prednik umro 5. januara 2013. godine i da oni imaju pravni interes da se postupak okonča. Povrede navedenih prava temelje se na pogrešnom tumačenju i nepravilnoj primjeni odredaba ZPP u pogledu jasnoće tužbenog zahtjeva, jer im je takvim, prema njihovom mišljenju, pogrešnim tumačenjem onemogućeno da ostvare pravo na dodjelu odgovarajućeg stana koje im prema zakonu pripada. S tim u vezi, smatraju da je njihov tužbeni zahtjev sasvim precizno postavljen, jer se odnosi na činidbu koja je određena i odrediva i da je revizijski sud nekritički prihvatio nezakonite zaključke drugostepenog suda kao svoje zbog čega je revizijska odluka, prema njihovom mišljenju, nezakonita. Osim toga, ukazuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava, i to odredaba ZOO umjesto odredaba ZPDS kojima je propisano da se nosiocu stanarskog prava u privatnom vlasništvu ima dodijeliti odgovarajuća struktura i površina stana na kojem ima status nosioca stanarskog prava. Apelanti predlažu da Ustavni sud ocijeni valjanost načina na koji su Okružni sud i Vrhovni sud primijenili zakone, konkretno da li je ta primjena bila proizvoljna i da li je imala kao posljedicu povredu prava apelanata na pravično suđenje, kao i prava na dom koja su zaštićena Ustavom BiH i Evropskom konvencijom.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana, jer u konkretnom slučaju primjena materijalnog prava nije bila proizvoljna, te stoga nisu povrijeđena prava na koja je apelacijom neosnovano ukazano.

14. Okružni sud je naveo da ostaje pri razlozima navedenim u svojoj presudi kojom nisu povrijeđena prava na koja se apelacijom neosnovano ukazuje.

15. Tuženi smatra da je apelacija paušalna i neosnovana, jer je utemeljena na navodima koji ničim nisu argumentirani. Predloženo je da se apelacija odbaci ili odbije.

V. Relevantni propisi

16. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 53.

Parnični postupak pokreće se tužbom.

Tužba mora da sadrži:

1) osnov za nadležnost suda;

2) određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja (tužbeni zahtjev);

[...]

Član 55.

U jednoj tužbi tužilac može istaći više zahtjeva protiv istog tuženog kad su svi zahtjevi povezani istim činjeničnim i pravnim osnovom.

Ako zahtjevi nisu povezani istim činjeničnim i pravnim osnovom, oni se mogu istaći u jednoj tužbi protiv istog tuženog samo kad je isti sud stvarno nadležan za svaki od ovih zahtjeva i kad je za sve zahtjeve određena ista vrsta postupka, a sud ocijeni da isticanje takvih tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi doprinosi ekonomičnosti postupka.

[...]

Član 176.

Presudom sud odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih traženja.

Ako postoji više zahtjeva, sud će o svim tim zahtjevima odlučiti jednom presudom.

Član 209.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Član 211.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebalo da primjeni ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

17. U Zakonu o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik RS" broj 11/00) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Sporove nastale u primjeni ovog zakona rješava sud, osim ukoliko ovim zakonom nije drugačije određeno.

Postupak u sporovima iz stava 1. ovog člana je hitan, a sud je ovlašćen da donosi privremene mjere u skladu sa zakonom koji reguliše izvršni postupak.

Član 37.
. [...]

Lice koje stupanjem na snagu ovog zakona nije steklo uslove za otkup stana, nastavlja da koristi stan na osnovu zakupa.

Član 53.

Ako na stanu u privatnoj svojini postoji stanarsko pravo, stan se vraća u posjed vlasniku u roku od pet godina od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Nosiocu stanarskog prava iz stava 1. ovog člana grad, odnosno opština dužni su u roku iz stava 1. ovog člana omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uslovima koje je imao kao nosilac stanarskog prava na stanu.

Vlasnik ima pravo da mu grad, odnosno opština, isplati naknadu u visini njegove tržišne vrijednosti.

U slučaju iz stava 3. ovog člana, nosilac stanarskog prava stiče pravo na otkup stana pod uslovima određenim ovim zakonom.

Ukoliko vlasnik stana namjerava da proda stan, dužan ga je prethodno ponuditi nosiocu stanarskog prava (pravo preče kupovine). Za vrijeme trajanja roka iz stava 1. ovog člana uspostavlja se zakupni odnos pod uslovima iz ovog zakona.

18. U Zakonu o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik RS" broj 118/11) relevantne odredbe glase:

Član 38.

Ukoliko se ugovor o otkupu stana ne zaključi do 30. juna 2015. godine ili u roku od godinu dana, računajući od dana okončanja spora iz člana 9. stav 2. ovog zakona, zavisno od toga koji je datum kasniji, pravno lice iz člana 13. stav 1. ovog zakona (u daljem tekstu: zakupodavac) i nosilac stanarskog prava (u daljem tekstu: zakupac) dužni su da u narednih 60 dana zaključe ugovor o zakupu stana na neodređeno vrijeme, u skladu sa odredbama ovog zakona.

Član 55.

(1) Ako na stanu u privatnoj svojini postoji stanarsko pravo, stan se vraća u posjed vlasniku do isteka roka iz člana 38. ovog zakona.

(2) Nosiocu stanarskog prava iz stava 1. ovog člana grad, odnosno opština dužni su u roku iz stava 1. ovog člana omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uslovima koje je imao kao nosilac stanarskog prava na stanu.

(3) Vlasnik ima pravo da mu grad, odnosno opština, umjesto vraćanja u posjed stana, isplati naknadu u visini njegove tržišne vrijednosti.

(4) U slučaju iz stava 3. ovog člana, nosilac stanarskog prava stiče pravo na otkup stana pod uslovima određenim ovim zakonom.

(5) Ukoliko vlasnik namjerava da proda stan, dužan ga je prethodno ponuditi nosiocu stanarskog prava (pravo preče kupovine).

(6) Za vrijeme trajanja roka iz stava 1. ovog člana uspostavlja se zakupni odnos pod uslovima iz ovog zakona.

Član 60.

Postupak pokrenut kod suda, odnosno organa uprave do dana stupanja na snagu ovog zakona, po kome nije donesena pravosnažna odluka, okončaće se po odredbama zakona koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka.

19. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Kakav mora biti predmet obaveze

Član 46.

(1) Ugovorna obaveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju.

(2) Ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

Član 50.

(1) Predmet obaveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećem licu da ga odredi.

(2) Ako to treće lice neće ili ne može da odredi predmet obaveze, ugovor je ništav.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 050224 13 Rev od 31. januara 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu opunomoćenik pravnog prednika apelanata, advokat Zoran Butorac primio je 20. februara 2014. godine, a apelanti su apelaciju podnijeli 13. marta 2014. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelanti osporavaju presude Vrhovnog suda i Okružnog suda ukazujući da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).

26. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se radi o postupku u kojem je pravni prednik apelanata sa statusom nosioca stanarskog prava na stanu u privatnom vlasništvu tražio dodjelu stana ili isplatu tržišne vrijednosti stana tražene strukture iz čega proizlazi zaključak da se radi o predmetu građanskopravne prirode. U skladu sa navedenim, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije su primjenjivi a zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako zahtijevaju navedene odredbe.

27. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog toga što su Okružni sud i Vrhovni sud pogrešnim tumačenjem utvrđenih činjenica iz prvostepenog postupka pogrešno primijenili materijalno pravo, kao i pogrešnim tumačenjem odredaba ZPP koje se tiču jasnoće tužbenog zahtjeva. Suštinski, apelanti smatraju da su proizvoljno primijenjene odredbe ZOO u vezi s odredbama ZPP, jer su sudovi pogrešno zaključili da tužbeni zahtjev njihovog pravnog prednika nije moguć, dopušten i određen i da tuženi, da bi odgovorio svojoj obavezi, mora tačno znati šta treba činiti, pri čemu su zanemarene odredbe ZPDS. S obzirom na to da u tužbenom zahtjevu nije označena bliža lokacija stana (ulica i broj) kako bi se stan u izvršnom postupku mogao identificirati, Okružni i Vrhovni sud su, prema mišljenju apelanata, potpuno proizvoljno zaključili da je takav zahtjev neprikladan za izvršenje i da je Osnovni sud usvajanjem tužbenog zahtjeva počinio bitnu povredu postupka iz člana 209. ZPP.

28. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03, i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

29. U konkretnom slučaju postupak pred sudovima se vodio povodom zahtjeva pravnog prednika apelanata da mu se, u smislu relevantnih odredaba ZPDS, dodijeli stan istih karakteristika kao što je stan na kojem ima status nosioca stanarskog prava, ali koji je u privatnom vlasništvu, ili da mu se, umjesto toga, isplati tržišna vrijednost tražene strukture stana s ciljem njegovog otkupa. Osnovni sud je, odlučujući o tako postavljenom tužbenom zahtjevu, ocijenio da je u potpunosti osnovan, pri čemu je imao u vidu da se pravni prednik apelanata 1. jula 2004. godine (prije podnošenja tužbe) zahtjevom u pisanoj formi obraćao tuženom i da je tuženi nakon toga obavijestio pravnog prednika apelanata da će u okviru svojih mogućnosti postupiti prema odredbama člana 53. st. 1. i 2. ZPDS, dakle, omogućiti mu otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uvjetima koje je imao kao nosilac stanarskog prava na stanu u privatnom vlasništvu. Osnovni sud je, imajući u vidu relevantne odredbe ZPDS koji se primjenjivao u vrijeme trajanja postupka i donošenja presude, zaključio da je protekao rok u kome je tuženi bio dužan vratiti predmetni stan vlasniku i pravnom predniku apelanata sa statusom nosioca stanarskog prava na tom stanu omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana. Kako je nesporno utvrdio da tuženi svoju obavezu nije izvršio u propisanim rokovima (član 53, od pet, odnosno osam godina od dana stupanja na snagu zakona a koji rok je, prema utvrđenju prvostepenog suda, istekao 28. jula 2009. godine), usvojen je tužbeni zahtjev pravnog prednika apelanata kojim je tražio da mu se dodijeli stan i da zaključi ugovor o zakupu, ili da mu se isplati tržišna protivvrijednost stana, prema relevantnim odredbama ZPDS (čl. 53. i 55. ZPDS).

30. Međutim, za razliku od navedenog stava, Okružni sud i Vrhovni sud su, odlučujući u žalbenom i revizijskom postupku, na temelju istog činjeničnog stanja uvođenjem odredaba ZOO koje se tiču predmeta ugovorne obaveze, zaključili potpuno suprotno. Naime, navedeni sudovi smatraju da je Osnovni sud usvajanjem tužbenog zahtjeva na način kako ga je opredijelio pravni prednik apelanata počinio bitnu povredu odredbe člana 209. u vezi sa čl. 53. i 176. ZPP, jer predmet obaveze mora biti moguć, dopušten i određen, odnosno odrediv (član 46. stav 2. ZOO), što, prema mišljenju sudova, u okolnostima konkretnog slučaja nedostaje. Razlozi koji su bili opredjeljujući za takav stav jesu, kako proizlazi iz obrazloženja, nedostatak bliže lokacije (ulica i broj), odnosno nedostatak elemenata prema kojima bi bilo moguće identificirati predmet izvršenja (u konkretnom slučaju stan) uz zaključak da je on neodređen, pa stoga i neprikladan za izvršenje, zbog čega usvajanje takvog zahtjeva od prvostepenog suda predstavlja povredu odredaba parničnog postupka.

31. Imajući u vidu ključne prigovore na koje je apelacijom ukazano, iako zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog slučaja ispitati da li je osporena presuda Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, odnosno na pogrešnom tumačenju relevantnih odredaba.

32. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) izražen u presudi Đukić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 19. juna 2012. godine, tačka 22) prema kojem pri procjeni da li postoji građansko "pravo" polazna tačka suda moraju biti odredbe relevantnog domaćeg prava i način na koji ih tumače redovni sudovi (Masson i Van Zon protiv Holandije, 28. septembra 1995. godine, tačka 9), te potreba da se ide dalje od onog što se vidi samo izvana i jezika koji se koristi uz fokus na realnost situacije (vidi, Van Droogenbroeck protiv Belgije, 24. juna 1982, tačka 38, Serija A broj 50, i Roche protiv Ujedinjenog Kraljevstva, tačka 121). U navedenom predmetu Đukić protiv BiH aplikant je pred domaćim sudovima tražio da se izvrši presuda kojom je sud nadležnom upravnom općinskom organu naložio da "aplikantu dodijeli odgovarajući zamjenski stan u Bosanskoj Krupi" na ime stanarskog prava koje je imao na stanu uništenom u ratu. Međutim, prema stavu redovnih sudova, aplikant nije imao dokument prikladan za izvršenje, zbog čega više od šest godina nije mogao realizirati svoje pravo uz obrazloženje da obaveza domaćeg organa nije bila dovoljno precizno navedena (nisu bile naznačene površina i lokacija zamjenskog stana koji je tražio). S tim u vezi, Evropski sud je napomenuo da bi bilo nezamislivo da član 6. stav 1. Evropske konvencije detaljno opisuje proceduralne garancije dostupne stranama u postupku - postupku koji je objektivan, javan i u propisanom roku - bez zaštite u pogledu implementacije sudskih odluka. Tumačiti član 6. kao član koji vodi računa samo o pristupu sudovima i vođenju postupka dovelo bi do situacije koja je nespojiva sa principom vladavine prava na čije su se poštivanje ugovorne strane obavezale prilikom ratifikacije Konvencije. U vezi sa predmetom izvršenja, odnosno njegovim nedostacima zbog nepreciznosti ili nedovoljne jasnoće, Evropski sud je u spomenutoj odluci podsjetio da je jedan od osnovnih aspekata vladavine prava princip pravne izvjesnosti, koji traži, između ostalog, da se, kada sud nešto konačno utvrdi, njegova odluka ne dovodi u pitanje (vidi, Brumărescu protiv Rumunije [GC], br. 28342/95, tačka 61, ECHR 1999-VII, i Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, br. 41183/02, tačka 44, ECHR 2006-XII), te da bi zahtjev da aplikant pokrene druge parnične postupke, nakon što je već ishodovao pravosnažnu presudu u svoju korist, predstavljao pretjeran teret za aplikanta (vidi, mutatis mutandis, Metaxas protiv Grčke, br. 8415/02, tačka 19, 27. maja 2004. godine). Evropski sud je zaključio da je protekom perioda od šest godina u kojem aplikantu po pravosnažnoj presudi još uvijek nije dodijeljen odgovarajući stan došlo do povrede člana 6. Konvencije.

33. Iako se predmet Đukić protiv BiH tiče izvršenja pravosnažne presude čiji predmet izvršenja, prema mišljenju domaćih organa, nije bio dovoljno precizan, stav koji je usvojio Evropski sud u toj odluci, prema mišljenju Ustavnog suda, u pogledu dilema u vezi sa jasnoćom i preciznošću tužbenog zahtjeva, može se primijeniti i na konkretan slučaj. Naime, nesporan zaključak redovnih sudova na sve tri instance jeste da je pravni prednik apelanata nosilac stanarskog prava na stanu u privatnom vlasništvu i da se nalazi u posjedu tog stana. Također je nesporno da je svoj konkretan tužbeni zahtjev opredijelio prema relevantnim odredbama ZPDS (iz 2000. godine) koji se, s obzirom na datum podnošenja tužbe pravnog prednika apelanata i okolnost da po toj tužbi u vrijeme stupanja na snagu novog ZPDS (iz 2011. godine) nije bila donesena pravosnažna odluka, primjenjivao u vrijeme podnošenja tužbe i donošenja konačne odluke (na čiju dosljednu primjenu upućuje novi ZPDS iz 2011. godine u članu 60). Navedenim odredbama ZPDS (iz 2000. godine) je uspostavljen rok za vraćanje (vlasniku) u posjed stana u privatnom vlasništvu uz istovremenu obavezu da se nosiocu stanarskog prava na odgovarajući način omogući otkup drugog stana, ili da se vlasniku, umjesto vraćanja stana, isplati naknada u visini njegove tržišne protivvrijednosti, i to do 28. jula 2009. godine. Za razliku od Osnovnog suda koji je, odlučujući u okviru postavljenog zahtjeva, imao u vidu relevantne odredbe ZPDS na osnovu kojih je tužbeni zahtjev usvojio, Vrhovni sud i Okružni sud su na osnovu odredbe člana 46. stav 2. ZOO zaključili da tužbeni zahtjev nije osnovan, jer nije moguć, dopušten i određen, odnosno jer nije prikladan za izvršenje zbog nedostatka bliže lokacije stana, odnosno njegove jasne identifikacije.

34. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da Vrhovni i Okružni sud, za razliku od Osnovnog suda, nisu dali razloge za zaključak da je tužbeni zahtjev pravnog prednika apelanata neosnovan sa aspekta relevantnih odredaba ZPDS, jer ih u konkretnoj situaciji uopće nisu ocijenili, već su stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva zasnovali isključivo na odredbi člana 46. stav 2. ZOO, smatrajući da predmet tužbenog zahtjeva nije moguć, dopušten i određen (odrediv) sa aspekta načina na koji je opredijeljen. Nasuprot takvom mišljenju, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama upravo nedostaje obrazloženje zbog čega je konkretan tužbeni zahtjev ocijenjen samo sa aspekta odredaba ZOO, a ne i sa aspekta ZPDS na kojem je tužba utemeljena, naročito odredbe člana 53. ovog zakona, koji se u okolnostima konkretnog slučaja, iako je u međuvremenu donesen novi zakon koji regulira istu materiju, primjenjivao kako u vrijeme podnošenja tužbe, tako i u vrijeme okončanja postupka, imajući pri tome u vidu pravni interes apelanata (njihovog pravnog prednika) i potrebe da se ide dalje od onog što se vidi samo izvana i jezika koji se koristi uz fokus na realnost situacije (vidi, mutatis mutandis, već citirana odluka Van Droogenbroeck protiv Belgije, 24. juna 1982, tačka 38, Serija A broj 50, i Roche protiv Ujedinjenog Kraljevstva, tačka 121).

35. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Okružni sud bili dužni, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, jasno obrazložiti svoje odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPDS ili nemogućnosti primjene tih odredaba, a ne tužbeni zahtjev ocijeniti isključivo i jedino u kontekstu njegove prikladnosti za izvršenje prema odredbi člana 46. ZOO.

36. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da obrazloženje osporene odluke Vrhovnog suda ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da se zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno odredbi člana 46. stav 2. ZOO, što je imalo kao posljedicu donošenje arbitrarne odluke kojom je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na dom

37. Apelanti, također, smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na dom. Povredu ovog prava apelanti zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koji su identični navodima o pravu na pravično suđenje.

38. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da se posebno razmatraju i apelantovi navodi o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada obrazloženja odluka Vrhovnog suda i Okružnog suda ne zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno primjeni odredbe člana 46. stav 2. ZOO, što je bez obrazloženja u kontekstu relevantnih odredaba ZPDS na kojima je tužbeni zahtjev utemeljen imalo kao posljedicu donošenje arbitrarne odluke.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.