Službeni glasnik BiH, broj 11/18

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 590/13, rješavajući apelaciju Jusufa Velića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jusufa Velića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 015197 12 Rev od 20. decembra 2012. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. Jusuf Velić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Milan Stokrp, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 6. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 P 015197 12 Rev od 20. decembra 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Mustafe Kasumovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi ili tuženi), Unicredit Zagrebačke banke d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: drugotužena ili tužena) i "Elvina" d.o.o. (u daljnjem tekstu: trećetuženi ili tuženi) zatraženo je 2. novembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. novembra 2015. godine, prvotuženi i drugotužena 11. i 12. novembra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je tužbom od 11. januara 2007. godine pred Općinskim sudom u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pokrenuo parnični postupak protiv tuženih radi utvrđenja stjecanja prava vlasništva. U tužbi je naveo da je od prvotuženog na osnovu usmenog ugovora o kupoprodaji iz 1990. godine kupio nedovršen stambeno-poslovni objekt i isplatio dogovorenu kupoprodajnu cijenu od 50.000 tadašnjih DM s tim što je prvi dio cijene isplatio odmah po zaključenju ugovora, a drugi dio 1991. godine. U zemljišnim knjigama nije provjeravao ko je upisan kao vlasnik nekretnine, a mnogo godina kasnije je saznao da se prvotuženi na toj nekretnini sudskom odlukom upisao kao vlasnik i da je na istoj nekretnini zasnovana hipoteka radi osiguranja duga (kredita) koji prvotuženi ima kod drugotužene. Apelant je, dalje, u tužbi istakao da je navedenu nekretninu, osim kupovinom, stekao i dosjelošću, te je zatražio da se ta činjenica u sudskom postupku utvrdi.

6. Općinski sud je donio Presudu broj 023 0 P 07 000 025 od 18. decembra 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), kojom je utvrđeno da je apelant stekao pravo vlasništva na nekretnini (kući), bliže opisanoj u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporna ili predmetna nekretnina), da je pravno nevaljana uknjižba založnog prava na predmetnoj nekretnini kojim je osigurano potraživanje u iznosu od 120.000,00 KM u korist drugotužene prema trećetuženom, te je naloženo brisanje te uknjižbe i uspostavljanje prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja. Također je određena sudska mjera osiguranja kojom je odgođen postupak izvršenja po prijedlogu drugotužene u svojstvu tražioca izvršenja protiv trećetuženog u svojstvu izvršenika. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je, nakon izlaganja tužbe i odgovora na tužbu u kojem su svi tuženi osporili postavljeni tužbeni zahtjev, proveo dokazni postupak u kojem je, između ostalog, izvršen uvid u materijalne dokaze i saslušane parnične stranke i svjedoci, nakon čega je ocijenjen svaki dokaz posebno, zajedno i u njihovoj ukupnosti. Na temelju takve ocjene dokaza Općinski sud je izveo zaključak u pogledu nespornih činjenica, i to: da su apelant i prvotuženi 4. oktobra 1991. godine zaključili pismeni kupoprodajni ugovor čiji je predmet sporna nekretnina opisana u izreci presude, da su ugovor potpisali, ali da ga nisu ovjerili kod nadležnog suda i da je apelant u posjedu sporne nekretnine najkasnije od dana potpisivanja ugovora, dakle, 4. oktobra 1991. godine.

7. Na temelju iskaza apelanta saslušanog u svojstvu parnične stranke utvrđena je činjenica da je isplaćena kupoprodajna cijena i njegov zakoniti posjed sporne nekretnine u trajanju dužem od 10 godina na osnovu čega je zaključeno da su ugovorne strane iz kupoprodajnog ugovora, dakle, apelant i prvotuženi, ispunile obaveze iz kupoprodajnog ugovora u cjelini. Tvrdnja prvotuženog da mu apelant nije isplatio ugovorenu cijenu u cjelini i da je zbog tog razloga na spornoj nekretnini u parničnom postupku koji se vodio kod istog suda pod brojem P-269/00 utvrđeno njegovo pravo vlasništva (prvotuženog), koja je iznesena u odgovoru na tužbu, ali ne i u dokaznom postupku, Općinski sud je ocijenio kao ponašanje prvotuženog sračunato s ciljem da izbjegne posljedice koje bi mogao imati iz tekućeg spora.

8. Imajući u vidu sve izvedene dokaze koji se odnose na utvrđenje prava vlasništva na spornoj nekretnini, Općinski sud je zaključio da je apelant imao zakonit posjed na spornoj nekretnini duže od 10 godina i da je taj posjed bio nesmetan (prvotuženi ga u posjedu nije ometao). Tako utvrđeno činjenično stanje, prema ocjeni Općinskog suda, ukazuje na zaključak da je apelant zakonitim i nesmetanim posjedom pravo vlasništva na spornoj nekretnini stekao dosjelošću, kao i pravo da se na toj spornoj nekretnini na kojoj se prvotuženi upisao kao vlasnik sa dijelom 1/1 na osnovu pravomoćne presude u zemljišnoj knjizi upiše kao vlasnik sa dijelom 1/1. Također su u tom smislu ponovljene nesporne činjenice među parničnim strankama, i to: da je na osnovu rješenja istog suda od 17. septembra 2002. godine u predmetu broj IP-111/02 osigurano potraživanje drugotužene (tražioca izvršenja) prema trećetuženom (izvršeniku) na osnovu ugovora o kratkoročnom kreditu od 30. augusta 2002. godine, kao i da je u tom predmetu 26. augusta 2005. godine doneseno rješenje o izvršenju na nekretnini prvotuženog u predmetu broj IP-33/05.

9. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na nevaljanu uknjižbu založnog prava na spornoj nekretnini, Općinski sud je, usvajajući ovaj dio zahtjeva, primijenio odredbu člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH. S tim u vezi je navedeno da je apelant u toku 2002. godine saznao da prvotuženi kod drugotužene zasniva hipoteku na nekretnini koju je njemu prodao i da je o tome obavijestio drugotuženu, koja je, stoga, morala makar posumnjati u vjerodostojnost tačnosti upisa u zemljišne knjige. Te činjenice je, kako je dalje navedeno, apelant tokom postupka pred sudom dokazao svojim iskazom u svojstvu parnične stranke, kojem je poklonjeno puno povjerenje. Stoga je zaključeno da je drugotuženoj kao davaocu kredita za trećetuženog, koji je zasnovao hipoteku na nekretnini trećeg lica (prvotuženog), bila poznata netačnost upisa u zemljišne knjige, pa je zaključeno da je uknjižba založnog prava na spornoj nekretnini nevaljana, te da se slijedom toga izvrši brisanje uknjižbe založnog prava. Osim navedenog, ocijenjeno je da je opravdan zahtjev za izdavanje sudske mjere osiguranja do pravosnažnosti postupka, jer je uvidom u spis istog suda utvrđeno da je drugotužena u predmetima br. IP-33/05 i IP-111/02 kao tražilac izvršenja pokrenula izvršni postupak protiv trećetuženog i prvotuženog na nekretninama koje su predmet tužbenog zahtjeva.

10. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi drugotužene, donio Presudu broj 01 0 P 001598 10 Gž 2 od 3. novembra 2011. godine kojom je žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju je navedeno da je Kantonalni sud već jednom odlučivao o žalbi tako što je žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio i tužbene zahtjeve odbio. Međutim, Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, drugostepenu presudu ukinuo i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje, nakon čega je prvostepena presuda ponovno ispitana u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti. Kantonalni sud je, zatim, ponovio nesporne činjenice nakon čega je izveo zaključak da je prvostepeni sud u konkretnoj pravnoj stvari potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi je ukazano na vrijeme zaključenja predmetnog kupoprodajnog ugovora (4. oktobar 1991. godine) i odredbu koja je bila na snazi u to vrijeme, član 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH" br. 48/78, 4/89 i 22/91), prema kojoj su pravno djejstvo proizvodili ugovori o prenosu vlasništva koji su zaključeni u pisanoj formi iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane obavezu iz ugovora izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu. S obzirom na činjenično utvrđenje prema kojem je apelant prvotuženom isplatio kupoprodajnu cijenu za nekretninu koju mu je ovaj prodao, proizlazi da su obaveze iz predmetnog ugovora izvršene i da je ugovor konvalidiran. Apelantov posjed na predmetnoj nekretnini je, stoga, u smislu odredbe člana 77. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVO), zakonit, jer se zasniva na punovažnom pravnom osnovu a u toku postupka tuženi nisu prigovorili da je posjed bio pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja, niti je osporena savjesnost posjeda. Što se tiče upisa založnog prava (hipoteke) na spornoj nekretnini, Kantonalni sud je, potvrđujući pravilnost prvostepene presude, u tom dijelu naveo da se samo vlastita stvar može staviti pod hipoteku. U konkretnom slučaju prvotuženi je predmetnu nekretninu stavio pod hipoteku radi osiguranja novčanog potraživanja drugotužene, pa je hipoteka pravno nevaljana. S tim u vezi je napomenuto da se ne može založiti tuđa stvar, odnosno da u konkretnom slučaju prvotuženi nije mogao založiti apelantovu nekretninu na kojoj je apelant pravo vlasništva stekao dosjelošću zbog čega vlasnik, dakle apelant, može tužbom zahtijevati poništenje takve hipoteke.

11. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji drugotužene, donio Presudu broj 23 0 P 015197 12 Rev od 20. decembra 2012. godine kojom je revizija djelomično usvojena i obje nižestepene presude preinačene tako što je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi kao pravno nevaljana uknjižba založnog prava na predmetnoj nekretnini, kao i da se nalože brisanje te uknjižbe i uspostavljanje prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja, a u preostalom dijelu (za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću) revizija je odbijena. Vrhovni sud je ponovio predmet spora u konkretnoj parnici i naglasio da se prvi dio zahtjeva odnosi na zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini dosjelošću, a drugi dio se odnosi na utvrđenje ništavosti upisane hipoteke na istoj nekretnini, brisanje hipoteke i uspostavljanje prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja. U vezi s prvim dijelom tužbenog zahtjeva koji se tiče utvrđenja prava vlasništva dosjelošću, Vrhovni sud je, odbijajući reviziju u ovom dijelu, ocijenio da je drugostepeni sud na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo, odredbu člana 32. ZOVO, jer iz činjeničnog stanja proizlazi da je apelant na predmetnoj nekretnini imao zakonit i savjestan posjed kroz period od 10 godina, a to, dalje, znači da je na navedenim nekretninama dosjelošću stekao pravo vlasništva. Međutim, Vrhovni sud smatra da je osnovan prigovor pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu u kojem je usvojen tužbeni zahtjev da se kao pravno nevaljana briše uknjižba založnog prava - hipoteke na predmetnim nekretninama u korist drugotužene u vrijeme kada je njezin zemljišnoknjižni vlasnik bio prvotuženi. Prema stavu drugostepenog suda, kako je dalje navedeno, hipoteka je pravno nevaljana zbog toga što je apelant na navedenoj nekretnini pravo vlasništva dosjelošću stekao protekom 10 godina od dana zaključenja kupoprodajnog ugovora od 5. oktobra 1991. godine, dakle 5. oktobra 2001. godine, a hipoteka na istim nekretninama zasnovana je 2002. godine. Iz navedenog drugostepeni sud je, prema mišljenju Vrhovnog suda, pogrešno zaključio da je hipoteka nevaljan pravni posao u konkretnom slučaju, jer je zasnovana na nekretnini čiji je vlasnik u vrijeme zasnivanja hipoteke bio apelant bez obzira na to što je prvotuženi bio njen zemljišnoknjižni vlasnik. Ovakav pravni stav, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije pravilan. Naime, polazeći od načela povjerenja u zemljišne knjige koje je sadržano u prvom pravilu iz paragrafa 1500. Austrijskog građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: OGZ) a u naš pravni sistem uvedeno stupanjem na snagu Zakona o zemljišnim knjigama ("Službene novine FBiH" br. 58/02 19/03 i 54/04) s primjenom od 29. novembra 2003. godine, propisano je da se upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra tačnim (član 9. Zakona). Stoga je, kako je dalje obrazloženo, drugotužena založno pravo na predmetnim nekretninama stekla u dobroj vjeri, pouzdajući se u podatke u zemljišnoj knjizi, i to konkretno da je vlasnik založene nekretnine zaista prvotuženi. Povjerenje u podatke u zemljišnoj knjizi nije moglo biti dovedeno u sumnju prezentiranjem kupoprodajnog ugovora drugotuženoj (banci) od apelanta, jer apelant ugovorom nije mogao dokazivati svoje pravo vlasništva na nekretnini, koja se na osnovu ovog pravnog posla stječe tek upisom u zemljišne knjige (član 38. stav 1. ZOVO). Osim toga, ni stečeno pravo vlasništva dosjelošću prije upisane hipoteke ne može osujetiti prava drugotužene (banke) kao založnog povjerioca s obzirom na sadržaj odredbe člana 1500. OGZ kojom je propisano da pravo koje je stečeno dosjelošću ili zastarom ne može biti na štetu onog koji je, oslanjajući se na javne knjige, pribavio sebi neku stvar ili pravo još prije nego što je to pravo uknjiženo. Imajući u vidu da apelantovo pravo vlasništva dosjelošću na predmetnoj nekretnini nije bilo upisano u zemljišne knjige u trenutku upisa hipoteke drugotužene (banke), to je drugotužena u dobroj vjeri postupala s povjerenjem u zemljišne knjige i nije mogla znati da ono što je u zemljišnu knjigu upisano nije potpuno, ili da je različito od upisanog zemljišnoknjižnog stanja (vanknjižno stanje), pa joj, stoga, pripada sudska zaštita. S obzirom na navedeno, primjenom člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) revizija je djelomično usvojena, a u preostalom dijelu na temelju člana 248. stav 2. ZPP odbijena.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

12. Apelant ukazuje da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi je naveo činjenice na kojima su zasnovane prvostepena i drugostepena presuda, i to: da je predmetna nekretnina na kojoj je zasnovano založno pravo (hipoteka) u njegovom posjedu od 5. oktobra 1991. godine, da je dosjelošću na navedenoj nekretnini stekao pravo vlasništva protekom 10 godina nesmetanog posjeda, dakle, 5. oktobra 2001. godine, i da je drugotužena morala znati da se radi o nekretnini koju joj je prvotuženi prodao, pa da je stoga upisana hipoteka nevaljana. Činjenica da je prvotuženi na temelju sudske presude uknjižio svoje pravo vlasništva na nekretnini koju mu je već prodao, te pred sudom dao neistinit iskaz da je u posjedu te nekretnine, prema apelantovoj ocjeni, veoma je bitna, budući da u tom postupku nije bio stranka, niti je za taj postupak znao (od završetka rata živi i radi u Italiji). Ono što je, prema apelantovom mišljenju, također veoma bitno jeste činjenica da prvotuženi nije bio upisan u zemljišnu knjigu u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora, niti je u tom trenutku na navedenoj nekretnini bila upisana hipoteka. Također, prvotuženi nije osporio tužbeni zahtjev ni u pogledu zahtjeva za utvrđenje prava vlasništva, ni u pogledu pravne nevaljanosti upisane hipoteke iz čega proizlazi zaključak da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo na apelantovu štetu. Drugotužena, također, nema pravo na sudsku zaštitu namirenjem svog potraživanja na predmetnoj nekretnini, jer je imala saznanje da je ta nekretnina bila prodata od oktobra 1991. godine.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana, jer je osporena presuda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom u postupku u kom nije bilo povrede na koju apelant neosnovano ukazuje.

14. Prvotuženi je naveo da je bio posjednik i vanknjižni vlasnik predmetne nekretnine, da su sve radnje poduzete u vezi sa imovinskopravnim odnosima na spornoj nekretnini poduzete u skladu sa zakonom, da mu apelant nikad nije isplatio ukupnu dogovorenu kupoprodajnu cijenu. Naveo je da je po završetku rata pozivao apelanta da cijenu isplati kako bi iz te cijene namirio svoje dugovanje drugotuženoj, a budući da se apelant oglušio na ispunjenje svoje obaveze, u sudskom postupku je ostvario svoje pravo vlasništva upisom u zemljišnu knjigu, dozvolivši drugotuženoj upis hipoteke na nekretnini na kojoj je zemljišnoknjižni vlasnik.

15. Drugotužena je u odgovoru na apelaciju istakla da je neosnovana, jer u vrijeme zasnivanja hipoteke apelant nije konstituirao (zabilježio u zemljišnoj knjizi) bilo kakvo svoje pravo na predmetnoj nekretnini, npr., predbilježbe postojanja ugovora o kupoprodaji kao uvjetnog upisa prava vlasništva sa naknadnim opravdanjem, što ga čini nesavjesnim stjecateljem vlasništva prema svim trećim licima. Treća lica nisu dužna vršiti bilo kakve dodatne provjere mimo podataka u zemljišnim knjigama, jer bi takvo postupanje dovelo do nepovjerenja u zemljišnu knjigu. Vrhovni sud je, kako je dalje navedeno, u presudi dao jasne, zakonski utemeljene i logične razloge na kojima je zasnovao svoju odluku koja se pobija apelacijom, jer bi svako suprotno postupanje dovelo do pravne nesigurnosti i nemogućnosti pouzdanja u zemljišne knjige, pa bi se opravdano postavilo pitanje čemu zemljišne knjige uopće služe. Napomenuto je da se, prema članu 9. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama, "upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra tačnim", što znači da su na osnovu tog propisa zaštićeni oni koji su svoje pravo upisali i time ga javno publicirali u odnosu na one koji to nisu željeli učiniti zbog bilo kojeg razloga.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o vlasničkopravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 32.
Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom dvadeset godina savjesnog posjeda.

17. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine ( "Službene novine FBiH" br. 58/02, 19/03 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.
Javno povjerenje

(1) Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.

(2) Za treća lica, koja u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.

(3) Ako je nosilac prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist neke osobe, tada ograničenje djeluje prema trećoj osobi samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećoj osobi.

(4) Za savjesnost treće osobe kod stjecanja prava na nekretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.

18. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 250.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

Ako revizijski sud nađe da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uslova za preinačenje pobijane presude, rješenjem će usvojiti reviziju, ukinuti u cjelini ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 23 0 P 015197 12 Rev od 20. decembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. januara 2013. godine a apelacija je podnesena 6. februara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda, ukazujući da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

24. Ustavni sud zapaža da se suština navoda apelacije sa aspekta prava na pravično suđenje svodi na tvrdnju da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio materijalno pravo.

25. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise.

27. U konkretnom slučaju apelant je protiv tuženih podnio tužbu radi utvrđenja prava vlasništva i brisanja uknjižbe založnog prava na nekretninama. U pogledu prvog dijela tužbenog zahtjeva, sve tri odluke redovnih sudova su identične i zasnovane na istim materijalnopravnim propisima, na osnovu kojih je utvrđeno da je apelant na spornim nekretninama stekao pravo vlasništva dosjelošću. Međutim, u pogledu drugog dijela zahtjeva kojim je apelant tražio da se kao nevaljana briše uknjižba založnog prava - hipoteke na predmetnim nekretninama, Vrhovni sud je, polazeći od načela povjerenja u zemljišne knjige iz člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama, izveo potpuno drugačiji pravni zaključak u odnosu na drugostepeni i prvostepeni sud tako da je ovaj dio tužbenog zahtjeva odbijen. Naime, prema pravnom shvatanju Vrhovnog suda, drugotužena je založno pravo na predmetnim nekretninama stekla u dobroj vjeri, pouzdajući se u načelo povjerenja u zemljišnoj knjizi, dakle, da je vlasnik založene nekretnine zaista prvotuženi. Vrhovni sud je, pojašnjavajući dalje svoj stav, naglasio da iz utvrđenih činjenica proizlazi da drugotužena nije imala razloga da sumnja u zemljišnoknjižno vlasništvo prvotuženog i istinitost njegovog upisa u zemljišnu knjigu, a povjerenje u zemljišnu knjigu nije mogla dovesti u pitanje ni činjenica da je apelant prije upisa hipoteke drugotuženoj prezentirao svoj kupoprodajni ugovor zaključen sa prvotuženim. Naime, navedenim ugovorom, bez upisa u zemljišnu knjigu, apelant nije mogao dokazati svoje pravo vlasništva. S tim u vezi je napomenuto da se na navedeni način, dakle pravnim poslom, pravo vlasništva na nekretnini stječe tek upisom u zemljišnu knjigu, na osnovu odredbe člana 38. stav 1. ZVPO, pa pošto apelant u trenutku upisa založnog prava na predmetnoj nekretnini nije imao upisano svoje pravo vlasništva (dosjelošću ili na temelju pravnog posla), Vrhovni sud je zaključio da je drugotužena postupala u dobroj vjeri s povjerenjem u zemljišne knjige, te da, stoga, apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu nije osnovan, primjenom odredbe člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama.

28. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud svoju odluku kojom je (u pobijanom dijelu) odlučio o uknjižbi založnog prava - hipoteke, u granicama razloga navedenih u reviziji i po službenoj dužnosti u pogledu pravilne primjene materijalnog prava, naveo jasne i argumentirane razloge za svoju odluku, primjenom relevantnih odredaba ZVPO, Zakona o zemljišnim knjigama i Zakona o parničnom postupku kojima su regulirani proceduralni aspekti u postupku pred redovnim sudom, uz obrazloženje u kojem su navedeni jasni i potpuni razlozi u vezi s primjenom odredaba materijalnog i procesnog prava, zbog čega Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u njihovoj primjeni.

29. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi u vezi sa pogrešnom primjenom materijalnog prava u pobijanom dijelu presude Vrhovnog suda nisu osnovani, te da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud, u granicama razloga navedenih u reviziji i po službenoj dužnosti u pogledu pravilne primjene materijalnog prava, naveo jasne i argumentirane razloge za svoju odluku, primjenom relevantnih odredaba ZVPO, Zakona o zemljišnim knjigama i Zakona o parničnom postupku.

31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.