Službeni glasnik BiH, broj 3/21

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1641/19 rješavajući apelaciju ALLEGRO PROMET d.o.o. Prijedor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija ALLEGRO PROMET d.o.o. Prijedor.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 100770 18 Rev od 16. januara 2019. godine u dijelu kojim je ALLEGRO PROMET d.o.o. Prijedor obavezan na isplatu iznosa od 164.632,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama.

Predmet se u tom dijelu vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se apelacija ALLEGRO PROMET d.o.o. Prijedor u odnosu na Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 100770 18 Rev od 16. januara 2019. godine u dijelu kojim je revizija ALLEGRO PROMET d.o.o. Prijedor odbijena u odnosu na ostali dio tužbenog odnosno protivtužbenog zahtjeva.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. ALLEGRO PROMET d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Branislav i Sanjin Kosić, advokati iz Banjaluke, podnio je 10. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 100770 18 Rev od 16. januara 2019. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud), tužioca "Krajina Borac" d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužilac) i zakonskog zastupnika prvotuženog Grada Prijedor zatraženo je 10. jula da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud, tužilac i prvotuženi su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 20. do 31. jula 2020. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Odlučujući o tužiočevom tužbenom zahtjevu i protivtužbenom zahtjevu apelanta (drugotuženi u predmetnom postupku), Okružni privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 100 770 12 Ps od 30. septembra 2017. godine (koja je ispravljena rješenjem o ispravci tog suda od 2. oktobra 2017. godine) utvrdio da je apsolutno ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora u Prijedoru koji su 20. aprila 2004. godine zaključili prvotuženi kao prodavac i apelant kao kupac (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), te je nadležnoj Područnoj jedinici Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove RS (u daljnjem tekstu: Republička uprava) naloženo brisanje svih upisa koji su izvršeni na osnovu predmetnog ugovora. Istom presudom apelant je obavezan da pod prijetnjom prinudnog izvršenja tužiocu preda u posjed poslovni prostor u Prijedoru, koji je pobliže opisan u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor), dok je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo obavezivanje apelanta na isplatu na ime stjecanja bez osnova zbog upotrebe tuđe stvari, odnosno naknadu zbog izostale zakupnine u periodu od 20. aprila 2004. do 1. maja 2017. godine u ukupnom iznosu od 334.933,50 KM, zajedno s kamatama. Apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđenje da je savjestan sticalac i vlasnik spornog poslovnog prostora s dijelom 1/1, što je tužilac dužan da prizna i da se ubuduće uzdrži od uznemiravanja apelanta u korištenju i posjedu spornog poslovnog prostora, uz naknadu troškova postupka je odbijen. Okružni privredni sud je još odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

6. U odgovoru na tužbu prvotuženi je, između ostalog, naveo da je na spornom poslovnom prostoru bio upisan kao suposjednik, a da se nakon kupoprodajnog ugovora na spornom poslovnom prostoru uknjižio apelant kao vlasnik 1/1. Zatim je prvotuženi ukazao da su se prema zk. podacima predmetne nekretnine vodile kao društveno vlasništvo s pravom raspolaganja u korist fizičkih lica (Đ. V. i D. M.). Zatim je naveo da je u katastarskom operatu prednik tužioca bio upisan kao suposjednik spornog poslovnog prostora, ali da je ta greška u katastarskom operatu ispravljena rješenjem Republičke uprave od 21. marta 2004. godine kada se kao suposjednik upisao prvotuženi zajedno sa Đ. V. Prvotuženi je još naveo da je u tom postupku (ispravke greške u katastarskom operatu) utvrđeno da je zgrada bila upisana kao posjed R. B. koja je darovnim ugovorom od 24. septembra 1962. godine nekretninu poklonila prvotuženom, a da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora prvotuženi bio upisan kao posjednik na spornom poslovnom prostoru koji predstavlja prizemlje stambene zgrade, te da je u upravnom postupku konstatirano da je Borac Travnik prilikom uspostavljanja novog katastarskog operata bio pogrešno upisan kao posjednik jer prilikom upisa nije posjedovao isprave o vlasništvu (rješenje Republičke uprave od 21. marta 2003. godine), te da se na nekretninama na kojima su neriješeni imovinsko-pravni odnosi ne može po tom zakonskom osnovu utvrđivati pravo vlasništva, već se spor treba riješiti pred sudom. Da se radi o neriješenim imovinsko-pravnim odnosima prvotuženi je ukazao na obrazloženje Direkcije za privatizaciju iz kojeg proizlazi da su po pitanju spornog poslovnog prostora neriješeni imovinsko-pravni odnosi.

7. Nakon što je prvostepeni sud proveo veliki broj dokaza, taj sud je u vezi sa stanjem vlasništva u relevantnim evidencijama u odnosu na sporni poslovni prostor utvrdio da je katastarska čestica na kojoj je izgrađena zgrada i sporni poslovni prostor upisana na ime "Borac" Travnik OOUR Trgovina "kao vlasnik ili plodouživalac", da iz posjedovnog lista od 1. aprila 2003. godine proizlazi da je k. č. na kojoj se nalazi zgrada i sporni poslovni prostor upisana na ime "Borac" konfekcija Travnik, ali da je rješenjem Republičke uprave od 21. marta 2003. godine izvršena ispravka greške u katastarskom operatu tako da je na k. č. na kojoj se nalazi zgrada i sporni poslovni prostor umjesto "Borac" Travnik OOUR Trgovina s dijelom 1/2 upisan prvotuženi s istim dijelom. Shodno stanju u javnim evidencijama, prvotuženi kao prodavac i apelant kao kupac 20. aprila 2004. godine zaključili su predmetni kupoprodajni ugovor, nakon čega se kao vlasnik spornog poslovnog prostora na osnovu kupoprodajnog ugovora upisao apelant s dijelom 1/1, bez ikakvih tereta.

8. Okružni sud je utvrdio i to da se naknadno, pred nadležnim organima, vodio upravni postupak, odnosno upravni spor radi utvrđenja prava vlasništva nad spornim poslovnim prostorom tako da je pravomoćnim rješenjem Republičke uprave od 14. jula 2014. godine utvrđeno da je tužilac stekao pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru tako da se on 16. januara 2017. godine upisao kao vlasnik spornog poslovnog prostora u javnim evidencijama, a osnov za stjecanje vlasništva je navedeno rješenje Republičke uprave.

9. Shodno relevantnom činjeničnom utvrđenju, prvostepeni sud je u odnosu na prvi dio tužbenog zahtjeva (utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora) zaključio da je osnovan. Obrazlažući svoj stav, Okružni privredni sud je pošao od odluke Zbora radnika od 7. maja 1992. godine kojom je tužilac (njegov pravni prednik) osnovan od dijela preduzeća "Borac" Travnik, koji se nalazio na teritoriji entiteta RS, i da je u osnivački akt ušao i sporni poslovni prostor. Zatim, nakon toga, rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci od 19. maja 1992. godine izvršen je upis osnivanja tužioca (pravni prednik). Zatim je prvostepeni sud naveo da je tužilac osnovan kao društveno preduzeće, da bi kasnije postao akcionarsko društvo, te konačno društvo s ograničenom odgovornošću, što proizlazi iz sudskog registra. Iz rješenja Direkcije za privatizaciju Republike Srpske od 28. septembra 2001. godine proizašlo je da je nad tužiocem izvršena privatizacija kojom je obuhvaćen i sporni poslovni prostor, a iz uvjerenja Investicione razvojne banke od 21. juna 2012. godine utvrđeno je da je program privatizacije tužioca proveden, te da su u programu privatizacije državnog kapitala preduzeća u poglavlju VIII iskazani podaci o nekretninama.

10. Zatim se prvostepeni sud pozvao na odredbe člana 20. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojim je propisano da se pravo vlasništva stječe po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, pri čemu se pravo vlasništva na osnovu pravnog posla stječe upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom (član 33). Prvostepeni sud je prilikom usvajanja tužbenog zahtjeva imao u vidu postupak koji se vodio pred Republičkom upravom, te Okružnim sudom u Banjaluci (upravni spor), a da iz rješenja Direkcije za privatizaciju RS proizlazi da je izvršena privatizacija spornog poslovnog prostora, a posebno činjenica da je pravomoćnim rješenjem Republičke uprave od 14. jula 2014. godine utvrđeno da je tužilac stekao pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru.

11. Okružni privredni sud se zatim pozvao na Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon), pa je sud utvrdio da je predmetni kupoprodajni ugovor suprotan Okvirnom zakonu, te Zakonu o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima. Prilikom odlučenja Okružni privredni sud se pozvao na sudsku praksu redovnih sudova u RS.

12. Shodno svemu navedenom, Okružni privredni sud je zaključio da apelant ne može polagati nikakvo pravo na spornom poslovnom prostoru, pa je stoga apelantov protivtužbeni zahtjev neosnovan, pri čemu je dužan da sporni poslovni prostor vrati u posjed tužiocu jer prvotuženi nije u faktičkoj vlasti spornog poslovnog prostora. U vezi s tim prvostepeni sud se pozvao na odredbu člana 104. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koja propisuje obaveze ugovornih strana u slučaju ništavosti ugovora.

13. U vezi s neosnovanošću dijela tužbenog zahtjeva kojim je tražena isplata po osnovu stjecanja bez osnova zbog upotrebe tuđe stvari, odnosno naknada na ime zakupnine, Okružni privredni sud je pošao od činjenice da je apelant kao zakupac spornog poslovnog prostora od 22. jula 1996. godine zaključio predmetni kupoprodajni ugovor 20. aprila 2004. godine, te se na osnovu tog ugovora u javne evidencije upisao kao vlasnik spornog poslovnog prostora s dijelom 1/1. S obzirom na to da je apelant bio upisan kao vlasnik spornog poslovnog prostora, da je prije sklapanja kupoprodajnog ugovora sporni poslovni prostor koristio kao zakupac po osnovu ugovora o zakupu s prvotuženim, te kako u vrijeme kupoprodaje u javnim evidencijama nije bilo zabilježbe o bilo kakvom teretu ili ograničenju na poslovnom prostoru, a da je Pravobranilaštvo RS dalo svoje mišljenje da je predmetni kupoprodajni ugovor pravno valjan i da nema smetnji za njegovu realizaciju, Okružni privredni sud je zaključio da su i prvotuženi i apelant bili savjesni od početka (postupali su u dobroj vjeri, s povjerenjem u zemljišne knjige) do danas, pa stoga nema osnova za primjenu odredbi stjecanja bez osnova u smislu člana 210. stav 2. ZOO.

14. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Viši privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 100770 17 Pž od 24. aprila 2018. godine tužiočevu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što su prvotuženi i apelant obavezani da tužiocu solidarno isplate iznos od 164.632,00 KM, zajedno s kamatama na ime stjecanja bez osnova, dok je u preostalom dijelu tužiočeva žalba preko dosuđenog iznosa odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom prvostepena presuda je preinačena i u dijelu odluke o troškovima postupka tako što su prvotuženi i apelant obavezani da tužiocu solidarno isplate iznos od 11.697,60 KM na ime troškova postupka. Žalbe prvotuženog i apelanta u odnosu na usvajajući dio osporene odluke, odnosno u odnosu na protivtužbeni zahtjev su odbijene kao neosnovane (sve preciznije navedeno u izreci presude).

15. Viši privredni sud je, ispitujući neosnovanost žalbi tuženih, između ostalog, naveo da je sporni poslovni prostor bio predmet privatizacije u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima i Okvirnog zakona, koji je sadržan u programu privatizacije, kao i drugim dokumentima tužioca. Zatim je Viši privredni sud podsjetio da je nakon provedenog postupka privatizacije, u skladu sa članom 8a. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, rješenjem Republičke uprave od 14. jula 2014. godine utvrđeno pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru u korist tužioca, iz čega slijedi zaključak da je tužilac dokazao da je u zakonom propisanom postupku stekao pravo vlasništva privatizacijom državnog kapitala, te se u parničnom postupku ne može vršiti preispitivanje odluka donesenih u upravnom postupku i u upravnom sporu. U vezi s navodom prvotuženog "da je opravdano očekivati da će Vrhovni sud usvojiti zahtjev za vanredno preispitivanje pravomoćne presude Okružnog suda Banjaluka od 21. decembra 2016. godine i da će tužilac time izgubiti aktivnu legitimaciju u ovom sporu" Viši privredni sud je naveo da je neprihvatljivo takvo prognoziranje s obzirom na to da se radi o vanrednom pravnom lijeku u upravnom sporu.

16. Viši privredni sud je naglasio i to da je vlasničko-pravni odnos spornog poslovnog prostora bio jasan prije zaključivanja predmetnog ugovora jer je rješenjem Direkcije za privatizaciju od 28. septembra 2000. godine bilo utvrđeno da tužilac posluje državnim kapitalom u 100% iznosu, a rješenjem iste direkcije od 4. jula 2001. godine odobren je program privatizacije državnog kapitala u tom preduzeću sa spiskom građevinskih objekta. U tom pravcu je Viši privredni sud naveo da su tačni apelantovi podaci da rješenje Osnovnog suda od 19. maja 1992. godine ne sadrži zk. ili katastarske podatke o spornom poslovnom prostoru, ali nije sporan identitet tog prostora s obzirom na to da u Prijedoru ne postoji neki drugi poslovni prostor koji je bio predmet odluke o organiziranju TP "Krajina Borac" od 7. maja 1992. godine, rješenja o registraciji i programu privatizacije državnog kapitala u tom preduzeću.

17. Viši privredni sud je dalje naveo da apelant u žalbi prigovara da sud nije obrazložio na koji način je prednik tužioca stekao pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru i kako se 12 godina nakon izvršene privatizacije državnog kapitala javlja sa zahtjevom za reguliranje imovinsko-pravnih odnosa. U vezi s tim Viši privredni sud je naveo da iz rješenja Republičke uprave od 21. marta 2003. godine proizlazi da je ispravljena "navodna" greška upisa pri formiranju katastarskog operata tako što umjesto "Dr. sv. Borac Travnik OOUR Trgovina sa dijelom ½" treba da stoji: "Općina Prijedor sa dijelom ½" bez navođenja da li je i kakav je postupak proveden u vezi s tim, a sa obrazloženjem da je upis pravnog prednika tužioca izvršen bez dokaza o vlasništvu nad prizemljem zgrade iako je prije toga 2001. godine proveden program privatizacije, koji je sadržavao sporni poslovni prostor.

18. Kod činjenice da su razlozi za usvajanje tužbenog zahtjeva istovremeno razlozi za odbijanje protivtužbenog zahtjeva, neosnovani su apelantovi žalbeni navodi u pogledu obrazloženja presude prvostepenog suda o odbijanju protivtužbenog zahtjeva.

19. U vezi s djelimičnom osnovanošću tužiočevih žalbenih prigovora Viši privredni sud je prilikom odlučenja imao u vidu odredbe čl. 210. i 219. ZOO navodeći da upotreba tuđe stvari, kao jedan od vidova stjecanja bez osnova, mora da ispunjava uvjete općeg pravila tog instituta obligacionog prava koji se sastoji u odsustvu pravnog osnova za upotrebu, i ona postoji u slučaju kad neko lice pravno neosnovano upotrijebi tuđu stvar i na taj način ostvari korist, pri čemu nije od značaja da li je to lice bilo savjesno ili nesavjesno, da li je znalo ili nije znalo da tuđu stvar upotrebljava u svoju korist. U konkretnom slučaju, iako se radi o tužiočevom vlasništvu na spornom poslovnom prostoru koji je obuhvaćen odlukom o osnivanju TP "Krajina Borac" d.o.o. Banjaluka od 7. maja 1992. godine, rješenjem o upisu u sudski registar, programom privatizacije i rješenjima Direkcije za privatizaciju sporni poslovni prostor je koristio apelant, najprije kao zakupac, a nakon zaključenja predmetnog ugovora koristi ga kao svoju imovinu, a pri tome je u predmetnom postupku utvrđeno da je predmetni ugovor ništav, pa je tako otapao pravni osnov. Stoga su tuženi dužni da tužiocu solidarno isplate novčani iznos s kamatama zbog stjecanja bez osnova upotrebom tuđe stvari, odnosno naknadu zbog izostale zakupnine kao vid stjecanja bez osnova. O visini naknade Viši privredni sud se detaljnije izjasnio na strani 9. obrazloženja presude.

20. Vrhovni sud je, odlučujući o revizijama tuženih (prvotuženi i apelant), donio Presudu broj 57 0 Ps 1007070 18 Rev od 16. januara 2019. godine, reviziju prvotuženog djelimično usvojio i presudu Višeg privrednog suda preinačio u dijelu kojim su tuženi obavezani da tužiocu solidarno isplate naknadu na ime stjecanja bez osnova zajedno s kamatama, tako što je tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog u tom dijelu odbijen, te je shodno tome preinačena i odluka o troškovima postupka, dok je apelantova revizija odbijena u cijelosti (sve preciznije navedeno u izreci presude). Nakon što je ispitao osporenu odluku u svjetlu žalbenih prigovora tuženih, Vrhovni sud je zaključio da je ona pravilna, osim u dijelu obavezivanja prvotuženog da tužiocu solidarno isplati iznos dosuđen tom presudom.

21. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantovo pozivanje na zapisnik o izuzimanju ugovora o zakupu iz 1993. godine, a samim tim i prigovor da je Borac Travnik bio samo zakupac spornog poslovnog prostora i da sporni poslovni prostor nije individualno određen u Prilogu broj 2 rješenja od 19. maja 1992. godine o upisu prednika tužioca u sudski registar, kao ni u popisu građevinskih objekata koji su obuhvaćeni Programom privatizacije jer su izneseni prigovori, prema mišljenju tog suda, bez značaja za zakonitost pobijane presude.

22. Vrhovni sud je, suprotno revizionim prigovorima, zaključio da je prvotuženi predmetnim ugovorom apelantu prodao tuđu stvar jer rješenje Republičke uprave od 21. marta 2003. godine o ispravci greške ne predstavlja nijedan od zakonom propisanih vidova stjecanja prava vlasništva na nekretninama. Kako je predmetni ugovor suprotan Okvirnom zakonu, kao lex specialis, kao prinudnom propisu, ugovor je ništav shodno članu 103. ZOO u vezi sa čl. 2, 3. i 4. Okvirnog zakona, kako su to pravilno zaključili i nižestepeni sudovi. Budući da je ništav pravni osnov na temelju kojeg je izvršena uknjižba prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru u korist apelanta s 1/1 u Knjigu uloženih ugovora, ništava je i takva uknjižba koja je izvršena na osnovu rješenja Republičke uprave od 15. januara 2008. godine. Utvrđivanjem ništavosti ugovora nastaju posljedice ništavosti tog ugovora od njegovog zaključenja (ex tunc), pa na strani apelanta nema osnova za zadržavanje spornog poslovnog prostora u svom posjedu, tako da su nižestepeni sudovi apelantu pravilno naložili da ga vrati u posjed tužiocu.

23. U vezi sa zahtjevom za isplatu naknade po osnovu stjecanja bez osnova Vrhovni sud je zaključio da je apelant, shodno članu 219. ZOO, u obavezi da isplati iznos koji je utvrdio drugostepeni sud jer apelant drži u posjedu i koristi sporni poslovni prostor, a ne prvotuženi. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da je osnovan prigovor prvotuženog da je drugostepeni sud u tom dijelu (obavezivanjem da zajedno s apelantom solidarno isplati novčani iznos upotrebom tuđe stvari u svoju korist) proizvoljno primijenio materijalno pravo (član 414. ZOO). U konkretnom slučaju, kako je naveo Vrhovni sud, apelant je sporni poslovni prostor u relevantnom periodu koristio na osnovu predmetnog ugovora o kupoprodaji, koji je kao pravni osnov otpao utvrđivanjem njegove ništavosti, pa je stoga apelant dužan nadoknaditi tužiocu korist koju je imao od besplatnog korištenja spornog poslovnog prostora. Takvu korist, kako je naveo Vrhovni sud, treba procjenjivati sa stanovišta ostvarene uštede zbog neplaćene zakupnine koju tužilac zahtjevom traži u mjesečnim iznosima od po 2.400,00 KM u periodu od 20. aprila 2004. do 1. maja 2017. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

24. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da je proizvoljno obrazloženje redovnih sudova da su Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima i Okvirni zakon u okolnostima konkretnog slučaja lex specialis u odnosu na Zakon o vlasničko-pravnim odnosima, Zakon o zemljišnim knjigama i Zakon o prometu nekretnina. Apelant posebno naglašava da u momentu zaključenja predmetnog ugovora u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu nije bilo upisano ograničenje, zabrana ili zabilježba spora, niti je kod nadležnog suda vođen bilo kakav postupak o pitanju utvrđivanja prava vlasništva ili drugih stvarnih prava na spornom poslovnom prostoru. Zatim se apelacijom ukazuje da je apelant kao najbolji ponuđač na javnoj licitaciji, kao savjestan kupac, na osnovu pravnog posla, stekao pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru upisom u Knjigu uloženih ugovora s dijelom 1/1 shodno čl. 20. i 33. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima. Apelant ukazuje da su redovni sudovi potpuno zanemarili postojanje konačnog i pravomoćnog rješenja Republičke uprave od 21. marta 2003. godine na osnovu kojeg je prvotuženi upisan kao vlasnik i posjednik spornog poslovnog prostora, a to rješenje nikada nije stavljeno van snage, a na osnovu kojeg je prvotuženi, kao upisani vlasnik i faktički posjednik, mogao raspolagati bez ograničenja, a apelant, kao kupac spornog poslovnog prostora na javnoj licitaciji, nije bio u obavezi da istražuje vanknjižno stanje nekretnina. Osim toga, apelant smatra da redovni sudovi nisu dali obrazloženje po kojem osnovu je prednik tužioca (Borac Travnik) stekao pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru, da li kupovinom, građenjem, zamjenom, održajem ili na neki drugi način, te kako, kada i na koji način je tužilac izgubio posjed spornog poslovnog prostora i kako to da se tek nakon 12 godina od izvršene privatizacije državnog kapitala, odnosno 20 godina od "osnivanja" pojavljuje sa zahtjevom za reguliranje imovinsko-pravnih odnosa. Apelant tvrdi da je prednik tužioca bio samo zakupac spornog poslovnog prostora, što je dokazano zapisnikom o izuzimanju ugovora o zakupu od 1. juna 1993. godine, o kojim dokazima se redovni sudovi uopće nisu izjasnili jer za redovne sudove u ovom predmetu zvanične zk. i katastarske evidencije nemaju nikakav značaj. U konkretnom slučaju redovni sudovi načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige zamjenjuju nekim drugim institutima i pravilima koje zakon ne poznaje.

25. Svi provedeni dokazi upućuju na zaključak da je apelant postupao u dobroj vjeri, s povjerenjem u zemljišne knjige i katastarski operat u kojem nikada nije bilo upisano bilo kakvo ograničenje na spornom poslovnom prostoru, niti je postojala bilo kakva sumnja u pravo vlasništva prvotuženog, koji je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bio upisan kao vlasnik i posjednik spornog poslovnog prostora. Osim toga, apelant iznosi brojne prigovore u vezi s postupkom privatizacije, pa, između ostalog, navodi da ni odluke na koje se pozivaju redovni sudovi, ali ni program privatizacije ne sadrže bilo kakve zk. ili katastarske podatke o spornom poslovnom prostoru koji je, prema tvrdnjama redovnih sudova, unesen u tužiočev osnivački akt, već postoji samo rečenica "prodavnice obuće u Prijedoru" i ništa više. Apelant iznosi i brojne prigovore u vezi s odlukom u dijelu kojim je obavezan na isplatu. U tom pravcu ističe da je imao valjan pravni osnov za korištenje spornog poslovnog prostora sve do pravomoćnog okončanja predmetne parnice (11. maj 2018. godine) kada je utvrđena ništavost predmetnog ugovora, o čemu postoji i određeni stav sudske prakse (Vrhovni sud, Presuda broj 71 0 P 054543 14 od 4. novembra 2014. godine), tako da apelant nije mogao biti obavezan na plaćanje bilo kakvih naknada, niti je apelant stekao bilo kakvu imovinsku korist s obzirom na to da je prvotuženom za sporni poslovni prostor isplatio iznos od 230.000,00 KM, te druge terete u iznosu 6.900,00 KM (porez na promet), kao i troškove sanacije spornog poslovnog prostora (15.574,00 KM). Apelant ističe da je prije zaključenja predmetnog ugovora sporni poslovni prostor koristio po osnovu ugovora o zakupu, za koji je prvotuženom uredno plaćao zakupninu, a sada je obavezan da za isti vremenski period ponovo plati zakupninu, i to sa zakonskim zateznim kamatama. Apelant smatra da su redovni sudovi osporenim odlukama na najgrublji način povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje, ali i pravo na mirno uživanje imovine.

b) Odgovori na apelaciju

26. Vrhovni sud, Viši privredni sud i Okružni privredni sud su u odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenili neosnovanim navodeći da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantovih prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvao, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

27. Tužilac je u odgovoru na apelaciju naveo da je predmetno pravno pitanje Ustavni sud već riješio u svojoj praksi (AP 1032/15), pa bi usvajanje apelacije bilo suprotno praksi zauzetoj u citiranoj odluci. Prodaja imovine u vrijeme i na način kako je to utvrđeno u predmetnom slučaju bila je zabranjena odlukom Visokog predstavnika za BiH sa zakonskom snagom. Tužilac je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

28. Prvotuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da je odluka Vrhovnog suda u dijelu kojim je uvažena njegova žalba na način da se isključivo apelant obaveže na isplatu po osnovu stjecanja bez osnova ispravna jer on nije ni držao niti koristio sporni poslovni prostor u relevantnom periodu. Međutim, prvotuženi ističe da su tačni navodi apelacije da su redovni sudovi potpuno zanemarili činjenicu postojanja konačnog i pravomoćnog rješenja Republičke uprave od 21. marta 2003. godine na osnovu kojeg je prvotuženi upisan kao vlasnik i posjednik spornog poslovnog prostora, a to rješenje nikada nije stavljeno van snage, a na osnovu kojeg je prvotuženi kao upisani vlasnik i posjednik mogao raspolagati spornim poslovnim prostorom, bez ograničenja.

V. Relevantni propisi

29. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Načelo savesnosti i poštenja

Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dužne da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.

NEVAŽNOST UGOVORA

I. NIŠTAVI UGOVORI

Ništavost

Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništavan ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

Posledice ništavosti

Član 104. st. (1) i (3)

(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savesnosti jedne, odnosno obeju strana, o značaju ugroženog dobra ili interesa, kao i o moralnim shvatanjima.

STICANJE BEZ OSNOVA

OPŠTE PRAVILO

Član 210.

(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi.

(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

Obim vraćanja

Član 214.

Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahteva.

Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist

Član 219.

Kad je neko tuđu stvar upotrebio u svoju korist, imalac može zahtevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

30. Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" br. 14/98, 12/99, 14/00, 16/02 i 88/05 – ispravka)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 2.
Oblast djelovanja zakona

1. U skladu GFAP, ovaj zakon izričito priznaje pravo entiteta da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu.

Odluka da li je preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu bit će donesena prema propisima entiteta. Ti propisi će osigurati transparentan pregled bilo kakvih promjena u strukturi kapitala ili vlasničkoj transformaciji imovine koja nije u privatnom vlasništvu, ukoliko su te promjene sporne i desile se nakon 31. decembra 1991.

2. Ostvarivanje prava entiteta da privatiziraju one javne ustanove koje potpadaju pod Aneks 9 GFAP bit će konzistentno ma kojoj neophodnoj reorganizaciji u cilju usklađivanja s novom unutrašnjom strukturom države u skladu sa odredbama GFAP, konkretno Aneksom 9.

3. Nijedan proces restitucije, privatizacije preduzeća i banaka neće prejudicirati rješavanje po zahtjevima za restituciju koji se mogu podnijeti u skladu s važećim zakonima o restituciji; s tim, međutim, da svaki entitetski zakon o restituciji isključi preduzeća i banke koji su predmet privatizacije, kao i njihovu zemlju, imovinu i zgrade, iz naturalne restitucije, te predvidi da nadležni organi vlasti osiguraju pravičnu nadoknadu svim zakonskim podnosiocima zahtjeva.

Član 3.
Zakoni o privatizaciji koje donose entiteti

1. Skupštine entiteta će usvojiti zakonodavstvo koje nije diskriminatornog karaktera, osigurava maksimalnu transparentnost i javnu odgovornost u procesu privatizacije i u skladu je sa GFAP.

2. Zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju obuhvatit će se samo ona imovina i potraživanja u vezi te imovine koja se nalazi na teritoriji tog entiteta.

3. Zakonima entiteta utvrđuje se na nediskriminatorskim osnovama koje BiH ili strane fizičke i pravne osobe imaju pravo otkupa dionica i imovine u procesu privatizacije u skladu sa članom 3. stav 1. ovog zakona.

4. Kriteriji po kojima fizičke osobe BiH imaju pravo na potraživanja državljana bit će zasnovani na zakonima koje usvajaju entiteti.

Tim zakonima će se obuhvatiti fizičke osobe BiH koje su bile državljani bivše Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine i 31. marta 1991. imale stalni boravak na teritoriji koji sada pripada entitetu koji vrši privatizaciju. Ovo uključuje izbjeglice i raseljena lica u skladu sa Aneksom 7 GFAP kao i ovlaštene pravne nasljednike umrlih i nestalih lica.

Član 4.
Usmjeravanje sredstava i potraživanja

1. Sredstvima ostvarenim privatizacijom preduzeća i banaka koji se nalaze na teritoriji jednog entiteta raspolagat će taj entitet ili pravne osobe ovlaštene da ih prikupe u skladu sa zakonima tog entiteta.

2. Potraživanja prema preduzećima i bankama koji se privatiziraju smatrat će se odgovornošću entiteta koji vrši privatizaciju.

31. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/03)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

2. Sticanje prava svojine

Član 20. stav (1)

Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem.

Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

Član 38. st. (2) (3) (4) i (5)

Savestan držalac nije dužan da plati naknadu za korištenje stvari niti odgovara za pogoršanje i propast stvari koji su nastali za vreme njegovog savesnog držanja.

Savestan držalac ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari.

Savestan držalac može tražiti naknadu korisnih troškova u meri u kojoj je vrednost stvari povećana.

Nužne i korisne troškove iz st. 3. i 4. ovog člana vlasnik stvari dužan je da naknadi savesnom držaocu u meri u kojoj ti troškovi nisu obuhvaćeni koristima koje je on dobio od stvari.

VI. Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 100770 18 Rev od 16. januara 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 15. februara 2019. godine, a apelacija je podnesena 10. aprila 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

36. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

38. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

39. Ustavni sud ukazuje na to da riječ "imovina", u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Dalje, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), "imovina" koja se štiti može biti samo "postojeća imovina" (vidi Evropski sud, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi Evropski sud, Pine Valley Developments Ltd. i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A, broj 332, tačka 31).

40. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom odlučivalo o tužiočevom tužbenom zahtjevu (utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora, predaja u posjed i isplata po osnovu stjecanja bez osnova), te o apelantovom protivtužbenom zahtjevu (utvrđenje da je apelant kao savjestan sticalac vlasnik spornog poslovnog prostora).

41. Uzimajući u obzir ishod parnice u kojoj je utvrđena ništavost predmetnog ugovora i shodno tome apelantu naložena predaja u posjed spornog poslovnog prostora tužiocu, kao i isplata po osnovu stjecanja bez osnova (164.632,40 KM), a da je apelantov protivtužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o imovinskopravnom sporu u kojem se odlučivalo o apelantovoj imovini, te, stoga, predmetni postupak, bez sumnje, potpada pod obim člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Isto tako, nema sumnje da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu. Shodno tome, Ustavni sud će ispitati da li je miješanje bilo zakonito, a ako jeste, da li je bilo u javnom interesu i da li je bilo proporcionalno cilju kojem se težilo.

42. Ustavni sud zapaža da apelant presudu Vrhovnog suda osporava u cijelosti, dakle i u segmentu tužbenog i protivtužbenog zahtjeva.

U odnosu na dio presude Vrhovnog suda koji se odnosi na ništavost ugovora, predaju u posjed i protivtužbeni zahtjev

43. U kontekstu obrazloženja redovnih sudova da je predmetni ugovor pravno ništav u smislu člana 103. ZOO jer je protivan prinudnim propisima, i to čl. 2, 3. i 4. Okvirnog zakona, Ustavni sud smatra svrsishodnim da ukaže na vlastitu praksu u predmetima koji se tiču istog, odnosno sličnog činjeničnog i pravnog pitanja.

44. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 2157/08 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 82/09 i na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), na koju se apelant poziva u apelaciji, ali je na nju, bezuspješno, ukazao i tokom postupka, Ustavni sud utvrdio kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U citiranoj odluci Ustavni sud je, rješavajući apelaciju podnesenu protiv presude Vrhovnog suda kojom su preinačene nižestepene presude i proglašen ništavim kupoprodajni ugovor čiji je predmet bio poslovni prostor na teritoriji Republike Srpske, zaključio: "... da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, kako je navedeno, arbitrarno protumačio relevantne zakonske odredbe i da je propustio da uzme u obzir relevantne odredbe ZOVPO, pa zbog toga u činjeničnim okolnostima tog slučaja, miješanje u njihovo pravo na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom kako to zahtijeva član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju" (tačka 49). Gotovo identičan stav Ustavni sud je usvojio i u Odluci broj AP 351/10 od 28. maja 2010. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 103/10 i na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

45. Ustavni sud naglašava da je u navedenim predmetima prevagnuo upis prava vlasništva u zemljišne knjige, čime je naglašeno da uknjiženo pravo vlasništva ima značaj apsolutnog (erga omnes), a ne relativnog (inter partes) djelovanja. Također je ukazano da upis u zemljišne knjige, kojim se stječu stvarna prava na nekretninama i koji stvara fikciju apsolutne tačnosti, znači dokaz o vlasništvu, te da pravni značaj gruntovnog upisa nije ograničen, niti eliminiran ni Okvirnim zakonom o privatizaciji, kao ni entitetskim zakonima o privatizaciji (Zakonom o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka FBiH i Zakonom o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima RS). Time se htjelo zaštititi i povjerenje koje ima upis prava vlasništva u zemljišne knjige sa stanovišta pravne sigurnosti u pravnom prometu.

46. Primjenjujući izražene stavove Ustavnog suda na konkretan predmet Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju, za razliku od citiranog predmeta, radi o specifičnim okolnostima u pogledu prava na spornom poslovnom prostoru. Prije svega, za razliku od gore citiranih odluka, u konkretnom slučaju se kao prodavac spornog poslovnog prostora u Prijedoru pojavljuje prvotuženi (Grad Prijedor) kao organ javne vlasti, a ne pravni prethodnik tužioca "Borac" Travnik. Zatim, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su se redovni sudovi prilikom odlučenja bavili isključivo stanjem upisa u katastru, ali ne i u zemljišnoj knjizi, što dodatno pravi razliku između ovog i citiranog predmeta.

47. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 1164/10 od 9. jula 2010. godine (objavljena na www.ustavnisud.ba) zaključeno "da je neosnovano apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 2157/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 30. maja 2009. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 82/09 od 20. oktobra 2009. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), budući da se navedena odluka Ustavnog suda na koju se apelant poziva ne odnosi na isto činjenično i pravno pitanje koje je postavljeno u ovoj apelaciji. Naime, u navedenom slučaju sporna nekretnina je bila registrirana kod nadležnog suda na apelantovo ime, što u ovom slučaju nije". Osim toga, Ustavni sud je sličnu pravnu situaciju razmatrao i u predmetu broj AP 1506/10 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 12. marta 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojem je zaključio da s obzirom na to da apelant u konkretnom slučaju također nije bio upisan kao vlasnik spornog objekta (u zemljišnu knjigu), Ustavni sud je ocijenio da se isti pravni stav koji je izražen u Odluci Ustavnog suda broj AP 1164/10 odnosi i na taj slučaj.

48. Dakle, shodno iznesenom proizlazi da je Ustavni sud zauzeo stav da u predmetima u kojima ne postoji dokaz o upisu prava vlasništva na spornim poslovnim prostorima apelacije nisu osnovane jer nema arbitrarnosti u primjeni prava u odnosu na apelante, koji zbog činjenice da njihovo pravo vlasništva nije konstituirano na spornim poslovnim prostorima i ne mogu polagati pravo na te prostore, što je suštinska razlika u odnosu na činjeničnu i pravnu situaciju s predmetima iz grupe kojima je vodeća Odluka broj AP 2157/08 u kojoj je Ustavni sud utvrdio postojanje arbitrarnosti u primjeni prava u odnosu na apelante.

49. Dakle, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je katastarska čestica na kojoj je izgrađena zgrada i sporni poslovni prostor od 1977. godine u katastarskom operatu bila upisana na ime "Borac" Travnik OOUR Trgovina "kao vlasnik ili plodouživalac", ali da je rješenjem Republičke uprave od 21. marta 2003. godine izvršena ispravka greške u katastarskom operatu, tako da je na k. č. na kojoj se nalazi zgrada i sporni poslovni prostor umjesto "Borac" Travnik OOUR Trgovina sa dijelom 1/2 upisan prvotuženi s dijelom 1/2. Dakle, upis prvotuženog u javnu evidenciju (katastarski operat) izvršen je na osnovu odluke nadležnog organa od 21. marta 2003. godine. Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda ne zapaža, niti to redovni sudovi tvrde, da je rješenje Republičke uprave od 21. marta 2003. godine, na osnovu kojeg se prvotuženi upisao "kao nosilac prava" u katastarski operat, poništeno ili stavljeno van snage od strane nadležnog organa u zakonom propisanom postupku.

50. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu naveli koje je pravo na spornom poslovnom prostoru bilo upisano na ime prvotuženog u katastarskom operatu. Ustavni sud, dalje, zapaža da se redovni sudovi nisu bavili stanjem upisa u zemljišnoj knjizi u odnosu na spornu nekretninu. Međutim, navedeno se ne može staviti na teret redovnim sudovima jer parnične stranke očito u tom pravcu nisu pružile dokaze (stanje upisa u zk.).

51. Stoga, imajući u vidu činjenicu da je prvotuženi u momentu zaključenja predmetnog ugovora bio upisan u katastarski operat kao "nosilac prava" na spornoj nekretnini, pri čemu tokom postupka nije utvrđeno da je prvotuženi bio upisan kao vlasnik u zemljišnoj knjizi, Ustavni sud smatra da prvotuženi tokom postupka nije dokazao da je u zemljišnoj knjizi bio upisan kao vlasnik spornog poslovnog prostora, što bi u smislu prakse Ustavnog suda imalo primat i u odnosu na Okvirni zakon. Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud konkretan predmet može dovesti u vezu s predmetom broj AP 1164/10, odnosno donijeti odluku u skladu sa stavovima izraženim u tom predmetu.

52. Slijedeći vlastitu praksu Ustavni sud smatra da osporenim odlukama u dijelu kojim je utvrđena ništavost predmetnog ugovora, u smislu člana 103. stav 1. ZOO jer je tokom postupka utvrđeno da je protivan prinudnom propisu, i to Okvirnom zakonu, nije prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Shodno tome, Ustavni sud ne zapaža bilo šta što bi pokrenulo pitanje kršenja prava na imovinu u odnosu na dio presuda kojim je apelant obavezan na predaju u posjed spornog poslovnog prostora jer je to logična posljedice ništavosti ugovora, kao ni u odbijanju protivtužbenog zahtjeva jer su redovni sudovi utvrdili njegovu neosnovanost upravo pozivajući se na zaključak da je predmetni ugovor proglašen ništavim.

53. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na ovaj dio presuda redovnih sudova nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

U odnosu na dio presude Vrhovnog suda koji se odnosi na isplatu

54. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu Ustavni sud zapaža da je tužilac tužbenim zahtjevom tražio da se tuženi po osnovu stjecanja bez osnova obavežu da mu solidarno isplate iznos od 334.933,50 KM, zajedno s kamatama, i to za period od 20. aprila 2004. do 1. maja 2017. godine. Konačnom presudom u ovom predmetu Vrhovni sud je primjenom člana 219. ZOO obavezao apelanta na isplatu iznosa od 164.632,00 KM zajedno s kamatama počev od 19. novembra 2012. godine. Vrhovni sud je prilikom odlučenja imao u vidu da apelant sporni poslovni prostor drži u svom posjedu duži niz godina, ali ne i prvotuženi, pa je iz tog razloga preinačio drugostepenu presudu i samo apelanta obavezao na isplatu uz obrazloženje kao u tački 23. ove odluke. Naime, Vrhovni sud je utvrdio da je apelant sporni poslovni prostor koristio u relevantnom periodu na osnovu predmetnog ugovora koji je naknadno otpao jer je utvrđena njegova ništavost, pa je primjenom člana 219. ZOO apelant dužan naknaditi korist koju je imao od besplatnog korištenja spornog poslovnog prostora. Vrhovni sud se prilikom odlučenja nije bavio savjesnošću i poštenjem ugovornih strana, odnosno apelanta.

55. U vezi s datim obrazloženjem Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu zauzetu u predmetu broj AP 603/15 u kojoj je razmatrano pitanje isplate po osnovu upotrebe tuđe stvari (član 219. ZOO) u situaciji kada je pravni osnov (ugovor o zamjeni nekretnina) za korištenje stvari naknadno otpao jer je utvrđena ništavost ugovora o zamjeni nekretnina (stanova) u smislu člana 103. stav 1. ZOO. Ustavni sud u citiranom predmetu nije utvrdio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava, te je u cijelosti podržao obrazloženje redovnih sudova da nema mjesta primjeni člana 219. ZOO u situaciji kada je "tužilac bio savjestan držalac nekretnina u Banjoj Luci, te da je opravdano vjerovao da je njihov vlasnik, jer se kao takav i uknjižio u zemljišnoknjižnim evidencijama nakon što je zaključen ugovor o razmjeni nekretnina, te da slijedom toga nije obavezan da plati naknadu za korištenje stvari za vrijeme njenog savjesnog držanja, kojom prilikom su se redovni sudovi pozvali na odredbu člana 38. stav 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima". Ustavni sud je u citiranom predmetu podsjetio na "član 38. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima koji propisuje da savjestan držalac nije dužan da plati naknadu za korištenje stvari, niti odgovara za pogoršanje i propast stvari koji su nastali za vrijeme njegovog savjesnog držanja" (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 603/15 od 10. novembra 2016. godine, tačka 36, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

56. Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da je apelant od 22. jula 1996. godine u posjedu spornog poslovnog prostora, kao zakupac, sve do zaključenja kupoprodajnog ugovora 20. aprila 2004. godine, te je na osnovu tog ugovora upisan u Knjigu uloženih ugovora kao vlasnik. Dakle, Ustavni sud zapaža da je apelant sporni poslovni prostor koristio bez ometanja punih 16 godina, odnosno do momenta kada je tužilac (2012. godine) pokrenuo upravni postupak za zaštitu svojih prava na spornom poslovnom prostoru. Ustavni sud, također, zapaža da u momentu kupoprodaje na predmetu kupoprodaje nije bilo nikakvih tereta niti ograničenja na spornom poslovnom prostoru, niti je tužilac do 2012. godine apelantu na bilo koji način dao do znanja da koristi tuđu imovinu, pa se, prema mišljenju Ustavnog suda, ovakva tužiočeva pasivnost može staviti na teret tužiocu. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da je apelant sporni poslovni prostor kupio na javnoj licitaciji, da je prodavac spornog poslovnog prostora organ javne vlasti, da je zakonski zastupnik prvotuženog dao mišljenje da je predmetni ugovor pravno valjan, pa u takvim okolnostima apelant opravdano nije mogao ni imati sumnju da od momenta sklapanja kupoprodajnog ugovora (20. april 2004. godine) koristi tuđu stvar. Iz obrazloženja osporenih presuda također proizlazi da sporni poslovni prostor u programu privatizacije tužioca nije bio identificiran prema podacima iz katastra i zemljišne knjige, već samo kao "prodavnica obuće u Prijedoru", tako da i ta okolnost potvrđuje stav da apelant opravdano nije mogao imati sumnju da koristi tuđu stvar. Ustavni sud posebno zapaža da je Okružni privredni sud pošao upravo od savjesnosti i poštenja ugovornih strana (vidi tačku 13. ove odluke) kada je odbio dio tužbenog zahtjeva za isplatu, pa je upravo takvo obrazloženje saglasno s ukazanom praksom iz citiranog predmeta broj AP 603/15. Stoga, Ustavni sud smatra da je osnovanost ovog dijela tužbenog zahtjeva, suprotno obrazloženju Višeg privrednog suda (vidi tačku 19. ove odluke), morala imati u vidu apelantovu savjesnost i poštenje, uzimanjem u obzir svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja na koje je prethodno ukazao Ustavni sud, na što konačno upućuje i odredba člana 38. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.

57. Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu u dijelu kojim je obavezan na isplatu bilo nezakonito.

58. Ustavni sud zaključuje da je u odnosu na presudu Vrhovnog suda kojom je apelant obavezan na isplatu zajedno s kamatama prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

59. Shodno zaključku u odnosu na dio presude Vrhovnog suda koji se odnosio na isplatu, Ustavni sud smatra da nema potrebe da apelacione prigovore u odnosu na ovaj dio osporene presude ispituje i u kontekstu kršenja prava na pravično suđenje jer je te navode ispitao u okviru prava na imovinu.

60. U odnosu na ostali dio zahtjeva tužioca, odnosno apelanta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke i da Ustavni sud ne zapaža proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava, te da u tom dijelu nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

61. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na dio presude Vrhovnog suda koji se odnosi na isplatu kada miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom, odnosno kada su redovni sudovi zanemarili odredbu člana 38. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, obavezujući apelanta na isplatu po osnovu korištenja tuđe stvari, te da nisu uzeli u obzir savjesnost i poštenje na strani apelanta.

62. S druge strane, u odnosu na ostali dio osporene presude Vrhovnog suda, Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je utvrđena ništavost predmetnog ugovora jer je zaključeno da je protivan Okvirnom zakonu, a relevantne okolnosti konkretnog slučaja, odnosno činjenica da prvotuženi tokom postupka nije dokazao da je zemljišno-knjižni vlasnik spornog poslovnog prostora ukazuje da je praksa Ustavnog suda zauzeta u predmetu AP 1164/10 primjenjiva u konkretnom slučaju.

63. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

64. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.