Službeni glasnik BiH, broj 12/20

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 203/18, rješavajući apelaciju "Terex inžinjeringa" d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. januara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija "Terex inžinjeringa" d.o.o. Bijeljina.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 000204 17 Rev 5 od 26. oktobra 2017. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu "Terex inžinjeringu" d.o.o. Bijeljina u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu "Terex inžinjeringu" d.o.o. Bijeljina zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. "Terex inžinjering" d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Faik Muhić, advokat iz Advokatske kancelarije "Muhić i dr." d.o.o. Tuzla, podnio je 11. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 000204 17 Rev 5 od 26. oktobra 2017. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Elektroprivrede Republike Srpske Trebinje - Zavisno preduzeće "Rudnik i termoelektrana Ugljevik" a.d. Ugljevik (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 11. i 14. oktobra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 16. do 30. oktobra 2019. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Apelant je 29. jula 2006. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv tuženog radi naknade štete (obične štete i izmakle dobiti) zbog nezaključenja ugovora o izvođenju radova po osnovu tendera broj 75 koji je raspisao tuženi i u kojem je apelant, između ostalih, izabran za najpovoljnijeg ponuđača. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 Ps 000204 06 Ps od 6. februara 2009. godine tuženi je obavezan da apelantu na ime naknade štete u visini obične štete isplati iznos od 530.000,00 KM, te na ime naknade štete u vidu izmakle dobiti iznos od 1.720.800,00 KM, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos od 6. februara 2009. godine, kao dana donošenja presude, pa do konačne isplate, kao i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.040,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana prijema presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

6. Visina pretrpljene štete utvrđena je na bazi nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke Radivoja Ikonića, koji je svojim nalazom utvrdio obim štete, tačnije direktnu štetu zbog apelantovih izvršenih radnji uslijed pouzdanja da će tuženi zaključiti pravno valjan ugovor i ostvariti dobit koju bi apelant ostvario da je ugovor realiziran sa dijelom od 1.000.000 m3 čvrste mase (od ukupno 2.200.000 m3), što sve čini obim radova određen tužbom i definiran prilikom određivanja zadataka vještačenja samog apelanta.

7. Dokazna vrijednost vještačenja nije umanjena prigovorom tuženog da je vještačenje hipotetičkog karaktera, zato što je vještak za osnov izračunavanja visine štete u vidu izgubljene dobiti uzeo količinu oglašenih radova koju su izabrani ponuđači utvrdili svojim internim sporazumom u čijem donošenju tuženi nije učestvovao, a što je, ujedno, i jedina konkretna primjedba tuženog na vještačenje. U vezi s tim, prvostepeni sud je istakao da tuženi u svojstvu naručioca radova nije imao nikakvih ovlaštenja da učestvuje u takvoj ili sličnoj vrsti sporazumijevanja, tako da je prigovor ocijenjen kao neosnovan.

8. Viši privredni sud je, odlučujući o žalbi tuženog, donio Presudu broj 59 0 Ps 000204 09 Pž od 20. oktobra 2010. godine kojom je žalbu odbio i u cijelosti potvrdio prvostepenu presudu. Drugostepeni sud je na str. 2. i 3. taksativno pobrojao žalbene prigovore tuženog, a u vezi sa vještačenjem tuženi je prigovorio da vještak nije mogao dati precizan i objektivan nalaz o eventualnoj šteti (nepoznate količine i nepoznate cijene) i da su sva računanja hipotetske prirode. Viši privredni sud je u vezi sa iznesenim prigovorom ocijenio da je neosnovan, jer je, prema ocjeni tog suda, vještak dao valjan nalaz i mišljenje o visini štete koju je apelant pretrpio zbog nezaključivanja ugovora sa tuženim. Drugostepeni sud je, dalje, istakao da se tuženi na glavnoj raspravi nije upuštao u sadržinu nalaza, smatrajući da je nalaz vještaka neosnovan, jer je pravni osnov tužbenog zahtjeva neosnovan. U pogledu žalbenog prigovora da su računanja vještaka hipotetske prirode, drugostepeni sud je istakao da je vještak na glavnoj raspravi obrazložio svoj nalaz i mišljenje izjašnjavajući se na koji način i po kom osnovu je izvršen obračun kako direktne štete, tako i izgubljene dobiti koju je apelant pretrpio.

9. Tuženi je protiv drugostepene presude izjavio reviziju zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

10. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog, Presudom broj 59 0 Ps 000204 10 Rev od 22. decembra 2011. godine usvojio reviziju i preinačio nižestepene presude na način što je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev i obavezao apelanta da tuženom naknadi parnične troškove nastale u revizionom postupku. Revizijski sud je suštinski zaključio da se u konkretnom slučaju nisu ispunili uvjeti za naknadu štete u smislu člana 183. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

11. Protiv navedene presude apelant je 8. februara 2012. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu koja je zavedena pod brojem AP 554/12.

12. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 554/12 od 16. januara 2013. godine kojom je usvojio apelantovu apelaciju, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo navedenu presudu Vrhovnog suda i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. Ustavni sud je u navedenom predmetu zaključio da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju svojim proizvoljnim tumačenjem člana 183. ZOO izašao izvan konteksta sadržaja odredaba tog člana zbog toga što određivanje redovnih sudova koji je to razuman rok za obraćanje licu koje je prema zakonu dužno sklopiti neki ugovor u svakom pojedinom slučaju ne proizlazi iz odredaba člana 183. ZOO. Zbog toga je Ustavni sud zaključio da su u konkretnom slučaju apelantovi navodi o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni odredbe člana 183. ZOO osnovani, te da osporena presuda ukazuje na proizvoljno tumačenje odredbe člana 183. ZOO, odnosno proizvoljnost u primjeni materijalnog prava koju ne dopuštaju standardi pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Postupak nakon Odluke Ustavnog suda broj AP 554/12 od 16. januara 2013. godine

13. U postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP 554/12 od 16. januara 2013. godine Vrhovni sud je Rješenjem broj 59 0 Ps 000204 13 Rev 2 od 7. februara 2013. godine usvojio reviziju tuženog, te ukinuo presudu Višeg privrednog suda od 20. oktobra 2010. godine i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da tuženi osnovano pobija odluku o visini naknade štete, jer se visina dosuđene naknade temelji isključivo na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke na koje je tuženi stavio argumentirane primjedbe koje nižestepeni sudovi nisu uvažili. Prema ocjeni Vrhovnog suda, nalaz i mišljenje vještaka imaju nedostatke koji nisu otklonjeni saslušavanjem vještaka na glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom, pa se zbog tog razloga činjenično stanje pred prvostepenim sudom nije moglo potpuno utvrditi.

14. Odlučujući u ponovnom postupku Viši privredni sud je Presudom broj 59 0 Ps 000204 13 Pž 2 od 31. maja 2013. godine, nakon otvaranja rasprave na kojoj je proveden dokaz vještačenjem vještaka prvostepene struke Radivoja Ikonića i dopune tog nalaza, djelimično uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu Osnovnog suda od 6. februara 2009. godine na način što je obavezao tuženog da apelantu na izgubljene dobiti isplati iznos od 1.384.064,89 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 6. februara 2009. godine, kao dana donošenja prvostepene presude, pa do konačne isplate, kao i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 24.942,97 KM, dok je odbio žalbu u preostalom dijelu. Na str. od 4 do 11 drugostepeni sud je detaljno prezentirao nalaz i mišljenje vještaka, odnosno dopunu tog nalaza, primjedbe tuženog na nalaz, te pojašnjenje vještaka u vezi sa sadržajem nalaza i mišljenja, kao i stav tog suda o neosnovanosti, odnosno djelimičnoj osnovanosti prigovora tuženog u odnosu na dopunu nalaza i mišljenja.

15. Rješenjem Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 000204 13 Rev 3 od 26. marta 2014. godine usvojene su revizije apelanta i tuženog, ukinuta je presuda Višeg privrednog suda od 31. maja 2013. godine i predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ukazao da izvršeno vještačenje, kao ni dopuna vještačenja i usmeno obrazloženje vještaka nisu osigurali uspješan ishod s ciljem pravilnog utvrđivanja visine predmetne štete.

16. Naime, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da "drugostepeni sud (kao i prvostepeni) ne cijeni pravilno činjenicu da je tužilac tuženom dao ponudu koja sadrži dvije varijante u pogledu količine radova (1.000.000 m3 čvrste mase i 770.000 m3 te mase) i da su, u skladu sa dobijenom saglasnošću Elektroprivrede Republike Srpske, pripremljenim ugovorom tužiocu dodijeljeni radovi na utovaru, transportu i odlaganju 770.000 m3 čvrste mase, dok su preduzećima 'Continental' d.o.o. Ugljevik i 'Šico and Company' d.o.o. Bijeljina dodijeljeni radovi u manjoj količini. Pri tome nije bitno što se tužilac sa navedena dva preduzeća dogovorio da on obavi radove u količini od 1.000.000 m3 čvrste mase, jer ovaj njihov dogovor ne obavezuje tuženog". Vrhovni sud je primjenom člana 249. stav 1. i 250. stav 2, sve iz ZPP, odlučio kao u izreci rješenja.

17. Viši privredni sud je u ponovnom postupku Rješenjem broj 59 0 Ps 000204 14 Pž 3 od 23. maja 2014. godine uvažio žalbu tuženog, ukinuo presudu Osnovnog suda i predmet dostavio Okružnom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu na postupanje.

18. Iz obrazloženja, između ostalog, proizlazi: "S obzirom na to da Vrhovni sud Republike Srpske stoji na stanovištu da vještačenje koje je obavio vještak finansijske struke (kako u toku prvostepenog postupka, tako i drugostepenog postupka) nije osiguralo uspješan ishod s ciljem pravilnog utvrđivanja visine štete, onda se može izvesti zaključak da je neophodno angažirati drugog vještaka odgovarajuće struke kako bi se, u smislu člana 155. ZPP, obavilo novo vještačenje (…). Pred drugostepenim sudom ne može se provoditi dokaz novim vještačenjem s obzirom na to da takav dokazni prijedlog nije ni stavljen."

19. Odlučujući u ponovnom postupku, shodno uputama neposredno viših sudova, Okružni sud je donio Presudu broj 59 0 Ps 000204 14 Ps 2 od 15. juna 2015. godine kojom je odbio u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, te je obavezao apelanta da tuženom naknadi troškove parničnog postupka.

20. Na osnovu primjedaba viših sudova pred prvostepenim sudom provedeno je novo ekonomsko vještačenje vještaka Ljiljane Erkić, koje se tretira kao jedino vještačenje dok se ranije vještačenje više ne može ocijeniti kao dokaz.

21. U obrazloženju presude Okružni sud je, nakon provedenih dokaza, utvrdio da je tuženi kao naručilac posla (26. i 27. jula 2003. godine) objavio oglas za javno nadmetanje radi prikupljanja ponuda za ustupanje radova na otkrivci na površinskom kopu Bogutovo selo u periodu od 15. augusta do 15. decembra 2003. godine (poslovi otkopavanja, utovara, transporta i odlaganja mase u ukupnom obimu od 2.200.000 m³ čvrste mase), te da su ponuđene cijene trebale da se daju u dvije varijante: a) varijanta prema kojoj naručilac radova osigurava gorivo i mazivo prema usvojenim normativima koje propiše naručilac i b) varijanta prema kojoj izvođač u vlastitoj režiji osigurava gorivo i mazivo. Dalje, utvrđeno je da se apelant prijavio na ovaj oglas i da ga je tuženi 14. augusta 2003. godine obavijestio da je izabran za najpovoljnijeg ponuđača (pored preduzeća "Continental" d.o.o. Ugljevik i "Šico and Company" d.o.o. Bijeljina), kao i da nakon obavještenja o prihvatanju ponuda između apelanta i tuženog nije zaključen ugovor, već da postoji nepotpisan tekst ugovora. Također, apelant je tražio od tuženog da zaključe ugovor po tenderu do kojeg nije došlo zbog zaključka Vlade RS od 29. septembra 2003. godine kojim je data puna podrška poslovnoj politici tuženog da svojom mehanizacijom obavi radove na otkrivci.

22. Među strankama bile su sporne, u prvom redu, količine radova, odnosno da li apelantu uopće pripada količina radova od 1.000.000 m3 čvrste mase ili 770.000 m2 čvrste mase, kako eventualno prihvata tuženi. U svom iskazu predsjednik tenderske komisije u svojstvu svjedoka naveo je da niti jedan od tri ponuđača nije imao opremu da izvrši radove u količini od 2.200.000 m3 čvrste mase shodno tenderskoj dokumentaciji tuženog, da mu je komisija predložila da se pozovu sva tri ponuđača na spornom tenderu i da se izvrši podjela posla s čim su se ponuđači složili o čemu je obaviješten direktor tuženog koji je na osnovu toga tražio saglasnost, čime je, zapravo, potvrđen iskaz direktora tuženog i ostalih svjedoka. Iz sporazuma o podjeli količina radova od 14. augusta 2003. godine utvrđeno je da je predmet tog sporazuma podjela količina radova po tenderu int. broj 75 između apelanta, "Šico and Company" i "Continentala" d.o.o. Ugljevik, a sve nakon dobijene obavijesti od tuženog da su navedene firme dobile posao za izvođenje radova po tenderu. Shodno tome, apelant i ostale dvije firme su saglasno svojim mogućnostima (tehničkim karakteristikama kapaciteta i sl.) količinu iz tendera od 2.200.000 m3 čvrste mase utovara, transporta i odlaganja rasporedili na količine za pojedinačne ugovore, i to apelant 1.000.000 m3, "Šico and Company" 700.000 m3 i "Continental" d.o.o. Ugljevik 500.000 m3 čvrste mase utovara, transporta i odlaganja. Prvostepeni sud je naglasio da su Ministarstvo privrede, energetike i razvoja RS i Ministarstvo finansija RS, nakon što su se firme saglasile o količini radova, dali saglasnost tuženom za zaključenje ugovora sa izabranim ponuđačima, i to za količine radova saglasno sporazumu izabranih ponuđača (apelant u količini od 1.000.000 m3 čvrste mase).

23. Prema ocjeni prvostepenog suda, tuženi je, obraćajući se nadležnim ministarstvima i matičnom preduzeću zahtjevom za izdavanje saglasnosti, praktično tražio saglasnost za količinu radova upravo shodno sporazumu tri odabrana izvođača radova. Tokom postupka priložen je nepotpisani ugovor o izvođenju radova na otkopavanju, utovaru, transportu i odlaganju mase od 26. jula 2007. godine kojim se u članu 2. definiraju predviđene radne operacije za apelanta, i to u iznosu od 770.000 m3. Pošto priloženi ugovor nije potpisan, prema ocjeni prvostepenog suda, takav ugovor o izvođenju radova na otkopavanju, utovaru, transportu i odlaganju mase od 26. jula 2003. godine, prema ocjeni suda, ne može predstavljati dokaz o postignutoj saglasnosti o količini od 770.000 m3 čvrste mase.

24. Dakle, tenderska komisija je predložila ugovaranje posla sa tri ponuđača u ukupnom obimu od 2.200.000 m3 čvrste mase, ali taj obim radova nije odgovarao njihovim tehničkim kapacitetima, tako da su tri ponuđača postigla svoj samostalni pismeni sporazum o podjeli količina prema kojem apelantu pripada količina od 1.000.000 m3 čvrste mase, i to su upravo obim i količina radova za koje se tuženi obratio nadležnim ministarstvima od kojih je dobio saglasnost za zaključenje ugovora, i to za apelanta za količinu radova od 1.000.000 m3 čvrste mase.

25. U vezi sa direktnom štetom koju apelant potražuje, Okružni sud je naveo da navedene troškove (amortizacija, brutoplaće i topli obrok) apelant ne može stavljati na teret tuženom zbog nezaključivanja ugovora i nerealizacije spornog posla, dok je za troškove prevoza mašina naveo da ovi troškovi nisu potkrijepljeni validnim dokumentima.

26. U vezi sa izmaklom dobiti koju apelant potražuje, prvostepeni sud je naveo da je novo vještačenje sačinjeno u dvije varijante, i to u varijanti a) izmakla korist je obračunata u ukupnom iznosu od 1.453.388,44 KM (bazirajući se na količini od 1.000.000 m3 čvrste mase) tako što su od ukupnog prihoda za ovu količinu posla u iznosu od 4.810.000,00 KM oduzeti precizirani iznosi koji čine rashode (troškovi goriva), troškovi amortizacije, troškovi brutoplaća i indirektni troškovi (između ostalog, troškovi proizvodnih usluga i nematerijalni troškovi sa porezima i doprinosima). Prema varijanti b), vještak je izmaklu korist obračunao u iznosu od 982.273,77 KM tako što su od ukupnog prihoda za tu vrstu posla u iznosu od 5.220.000,00 KM oduzeti precizirani iznosi na ime troškova goriva, troškova amortizacije, troškova brutoplaća i indirektne troškove.

27. Međutim, Okružni sud je, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, kao i činjenicu da je apelant u tenderskom postupku dostavio cijene u dvije varijante (koje su bazirane na količini od 1.000.000 m³ čvrste mase), zaključio da ne postoji sporazum o finansijskom dijelu ponude, odnosno da se tužbenom zahtjevu ne može udovoljiti, jer on nije usklađen sa nalazom i mišljenjem finansijskog vještaka. Pri tome Okružni sud je istakao stav da sud nije ovlašten da se opredjeljuje za jednu od datih varijanti iz nalaza i mišljenja vještaka.

28. Presudom Višeg privrednog suda broj 59 0 Ps 000204 15 Pž 4 od 11. marta 2016. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i preinačena prvostepena presuda na način što je obavezan tuženi da apelantu na ime naknade štete u vidu izmakle koristi isplati iznos od 1.453.388,44 KM (varijanta a) nalaza i mišljenja vještaka) sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe (29. jula 2006. godine), kao i iznos od 30.825,25 KM na ime troškova postupka. Preko dosuđenog iznosa odbijen je tužbeni zahtjev, kao i zahtjev tuženog za troškove drugostepenog postupka.

29. Na raspravi održanoj pred drugostepenim sudom stranke su ostale pri svojim činjeničnim navodima iznesenim tokom prvostepenog postupka, a vještak je dopunio nalaz i mišljenje izjasnivši se o izgubljenoj dobiti tako što je od ukupnih prihoda odbio samo troškove koji se mogu vezati za predmetni tender. Prema varijanti a), vještak je u dopuni nalaza i mišljenja obračunao da je izgubljena korist 1.815.255,29 KM, a prema varijanti b), izgubljena korist iznosila bi 1.586.729,77 KM.

30. Prema ocjeni drugostepenog suda, nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke pružaju dovoljno osnova za izračunavanje izgubljene dobiti kao vida štete koju je apelant pretrpio zbog nepristupanja realizaciji tendera broj 75. Pri tome je Viši privredni sud naglasio da se o ukupnom prihodu koji bi apelant ostvario stranke nisu sporile, već je isključivo bilo sporno šta sve čini rashode, odnosno troškove. Kako je vještak u svom nalazu i mišljenju obrazložio sve činjenice koje je vještak dodatno pojasnio na raspravama pred prvostepenim i drugostepenim sudom, Viši privredni sud je zaključio da se nalaz i mišljenje mogu uzeti kao valjani za određivanje visine izgubljene dobiti.

31. Vrhovni sud je Rješenjem broj 59 0 Ps 000204 16 Rev 4 od 22. septembra 2016. godine usvojio reviziju tuženog, ukinuo je presudu Višeg privrednog suda od 11. marta 2016. godine u dijelu kojim je preinačena prvostepena presuda i predmet je u tom dijelu vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je, između ostalog, zaključio da su drugostepenom presudom povrijeđene odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da su izreka i obrazloženje drugostepene presude nejasni i protivrječni, da je prekoračen tužbeni zahtjev u pogledu dosude zakonskih zateznih kamata suprotno tužbenom zahtjevu, kao i da drugostepeni sud nije, u skladu sa ranijim rješenjem Vrhovnog suda, raspravio sporna pitanja i izveo parnične radnje u skladu sa uputama (u pogledu obračuna apelantovih prihoda na osnovu količine radova od 770.000 m³ čvrste mase u skladu sa nepotpisanim ugovorom).

32. U ponovnom postupku Viši privredni sud je Presudom broj 59 0 Ps 000204 17 Pž 5 od 22. juna 2017. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu na način što je obavezao tuženog da apelantu na ime naknade štete u vidu izmakle koristi isplati iznos od 1.059.145,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 6. februara 2009. godine pa do isplate, kao i iznos od 24.437,65 KM na ime troškova postupka. U preostalom dijelu odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa, kao i zahtjev tuženog za troškove drugostepenog postupka.

33. Viši privredni sud je, postupajući po uputama Vrhovnog suda, u ponovnom postupku naložio vještaku finansijske struke da dopuni nalaz i mišljenje na način da obračuna prihod koji je apelant mogao očekivati od dodijeljenog posla na količinu radova od 770.000 m³ čvrste mase, u skladu sa nepotpisanim ugovorom i prema cijenama navedenim u ponuđenom tekstu tog ugovora. Shodno članu 4. nepotpisanog ugovora, jedinične cijene su iskazane u netoiznosima bez poreza na promet. Vještak je na održanoj raspravi izvršio dopunu nalaza i mišljenja. Na raspravi je vještak naveo da je dopunu nalaza i mišljenja sačinio prema smjernicama Vrhovnog suda na bazi podataka iz nepotpisanog ugovora. Na osnovu dopunskog nalaza i mišljenja Viši privredni sud je utvrdio da na osnovu cijena iz nepotpisanog ugovora (za otkopavanje i utovar 1,38 KM, za transport 2,91 KM, za odlaganje 0,40 KM bez poreza) ukupan apelantov prihod iznosi 3.611.300,00 KM (da je realizirao predmetni posao na osnovu 770.000 m³ čvrste mase).

34. Viši privredni sud je pojasnio da je vještak, shodno uputama tog suda, sačinio dvije podvarijante, i to uzimajući u obzir direktne troškove i troškove proizvodnih usluga, te došao do izmakle koristi u iznosu od 1.297.358,41 KM, te uzeo u obzir ukupne direktne troškove i ukupne indirektne troškove i izračunao izmaklu korist u iznosu od 1.059.145,80 KM.

35. Viši privredni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporan obračun ukupnog apelantovog prihoda, već je sporno kolike bi rashode apelant imao za obavljeni posao da je ugovor zaključen, te je naveo da bi apelant imao rashode u vidu direktnih i indirektnih troškova. Drugostepeni sud je potom objasnio šta predstavlja direktne, a šta indirektne troškove, te je utvrdio izmaklu korist koju bi apelant ostvario obavljajući radove iz okončanog tendera broj 75, da ga nije spriječio tuženi, u visini od 1.059.145,80 KM. Viši privredni sud je naveo da je dopunskim vještačenjem pravilno i potpuno utvrđeno koje bi prihode, odnosno troškove apelant imao u realizaciji potencijalnog posla, upravo onako kako je to i dato u nalogu za dopunsko vještačenje, tako da su neosnovani navodi tuženog da je vještak odstupio od naloga za dopunu vještačenja. Također, u pogledu cijene goriva, vještak je pojasnio na koji je način utvrđena cijena za nabavku goriva, te je odgovorio na pitanje tuženog prema kojim parametrima je utvrđen indeks troškova za 2003. godinu od 29,10% za razliku od 42,06% koji je dat u osnovnom nalazu. S tim u vezi, Viši privredni sud je naveo da je posao po tenderu broj 75 trebalo da se realizira u 2003. godini, te da je, prema dopunskom nalazu vještaka, koeficijent pokrivenosti indirektnih troškova prihodima od usluga u 2003. godini utvrđen u iznosu od 29,10 % za razliku od osnovnog nalaza (za 2001. i 2002. godinu) u kojem je utvrđen veći procent zbog toga što su tada bili značajno veći prihodi, a time i veći troškovi. S obzirom na to da je vještak u potpunosti odgovorio na sva pitanja parničnih stranaka i da primjedbe na nalaz i mišljenje ne mogu dovesti u sumnju dopunjeni nalaz i mišljenje, Viši privredni sud je prihvatio kao stručan i objektivan nalaz vještaka finansijske struke koji se može uzeti kao valjan dokaz za utvrđivanje štete u vidu izgubljene dobiti koju je apelant pretrpio. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud je odlučio kao u izreci presude (preinačio prvostepenu presudu), te je zateznu kamatu dosudio apelantu od dana podnošenja tužbe (6. februara 2009. godine) u skladu sa apelantovim tužbenim zahtjevom, dok je odluka o troškovima postupka zasnovana na apelantovom uspjehu u konkretnom sporu.

Osporena presuda

36. Odlučujući o revizijama stranaka, Vrhovni sud je Presudom broj 59 0 Ps 000204 17 Rev 5 od 26. oktobra 2017. godine odbio apelantovu reviziju, dok je djelomično usvojio reviziju tuženog i preinačio drugostepenu presudu na način što je dosuđenu naknadu štete sa iznosa od 1.059.145,80 KM snizio na iznos od 698.015,80 KM, te dosuđene parnične troškove sa iznosa od 24.437,65 KM snizio na iznos od 16.118,00 KM, dok je u preostalom dijelu odbio reviziju tuženog i obavezao apelanta da tuženom naknadi troškove revizijskog postupka.

37. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova, te je istakao da je drugostepena presuda djelimično zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je istakao da osnov odgovornosti za štetu na strani tuženog u konkretnom slučaju proizlazi iz odredaba člana 183. ZOO, budući da je apelant zahtijevao od tuženog da sa njim zaključi ugovor nakon provedenog tendera broj 75, pa su bez temelja revizioni navodi tuženog da nema osnova po kojem bi mogao biti obavezan da naknadi štetu apelantu. Dalje, šteta koju je apelant pretrpio ne može se izjednačiti sa cijenom radova koji bi bili izvedeni da je ugovor zaključen, jer bi u izvršenju ugovorne obaveze apelant imao i određene troškove, pa bi se šteta sastojala samo u gubitku dobiti koju bi zaključivanjem i izvršavanjem ugovora apelant mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili posebnim okolnostima, u skladu sa članom 189. stav 3. u vezi sa čl. 154. stav 1, 155. i 262. stav 2. ZOO.

38. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno odlučio kada je prihvatio dio nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke koji se temelji na količini radova od 770.000 m³ čvrste mase po kojem bi od predmetnog posla apelant ostvario ukupan prihod u iznosu od 3.611.300,00 KM. Od navedenog iznosa vještak je odbio sve troškove koje bi apelant imao u obavljanju posla, i to direktne troškove (troškovi goriva, maziva i ulja, amortizacija, brutoplaće i topli obrok) u iznosu od 1.970.785,23 KM, te indirektne troškove (održavanje opreme, nabavka rezervnih dijelova, troškovi prevoza, utrošak struje, vode, telefona i slično) u iznosu od 581.368,97 KM. Kada se troškovi odbiju od ostvarenog prihoda, dobija se iznos od 1.059.145,80 KM koji predstavlja izgubljenu dobit koju apelant nije ostvario krivicom tuženog.

39. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je vještak u svom nalazu naveo i da bi apelant imao trošak na ime plaćanja poreza na promet usluga po stopi od 10%, što u konkretnom slučaju iznosi 361.130,00 KM, ali je u konačnom obračunu propustio da taj iznos odbije od ukupnih prihoda. U vezi s tim je navedeno da je drugostepeni sud, također, propustio da odbije od iznosa zarade koju bi apelant ostvario u slučaju da je zaključio ugovor sa tuženim navedeni porez na šta je osnovano ukazano u izjavljenoj reviziji. Vrhovni sud je istakao da je plaćanje poreza bila zakonska obaveza, propisana prinudnim propisom koji je važio u vrijeme kada je ugovor trebalo da bude zaključen, pa je sud bio dužan da primijeni taj propis prilikom utvrđivanja visine izmakle koristi. Dakle, nakon plaćanja poreza apelantu bi ostao čist prihod u iznosu od 698.015,80 KM, koji predstavlja izgubljenu dobit koju je tuženi dužan naknaditi apelantu zbog nezaključenja ugovora sa njim.

40. S druge strane, Vrhovni sud je naveo da su parnične stranke imale primjedbe na nalaz i mišljenje finansijskog vještaka, mada nisu prigovorile matematičkim operacijama koje je ovaj izvršio. Osnovne primjedbe apelanta su se odnosile na visinu indirektnih troškova koje bi on snosio u slučaju da je došlo do zaključenja ugovora, dok su se primjedbe tuženog, uglavnom, odnosile na troškove goriva. S obzirom na to da se vještak izjasnio na sve primjedbe i odgovorio na sva pitanja koja su mu postavile stranke, to je drugostepeni sud pravilno prihvatio njegov nalaz i mišljenje u pogledu visine ovih troškova. Pri tome treba imati u vidu da je, prema ugovoru koji su stranke trebale zaključiti, apelantova obaveza bila da, između ostalog, snosi troškove fizičkog osiguranja radilišta i sredstava rada, troškove smještaja radnika i troškove održavanja privremenih puteva. S obzirom na to da ove troškove vještak nije uzeo u obzir prilikom obračuna visine štete, to se ne mogu prihvatiti apelantovi revizioni prigovori da bi stvarni troškovi bili manji od onih koje je obračunao vještak. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani navodi stranaka da je drugostepeni sud učinio povredu odredaba parničnog postupka, jer je na drugostepenoj raspravi bez prijedloga stranaka odredio dopunsko vještačenje vještaka finansijske struke. U konkretnom slučaju drugostepeni sud nije prekoračio svoja ovlaštenja kada je, shodno članu 218. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), na raspravu, pored parničnih stranaka, pozvao i vještaka finansijske struke Lj. E., koja je vještačila u postupku pred prvostepenim sudom. Naime, dopunski nalaz navedenog vještaka nije novi dokaz, već je sastavni dio njenog osnovnog nalaza i mišljenja kojim su razjašnjena sva sporna pitanja i otklonjene dileme koje su se javile pri izvođenju ovog dokaza. Predmet vještačenja je bilo utvrđenje visine izmakle koristi kao vida materijalne štete koju je apelant pretrpio zbog nezaključenja ugovora, pa nisu osnovani revizioni prigovori da je drugostepeni sud mimo apelantovog prijedloga odredio obim vještačenja. Osim toga, u smislu člana 155. ZPP, sud ima mogućnost da naloži vještaku da dopuni svoj prvobitni nalaz i mišljenje, kako bi taj dokaz bio valjana podloga za pravilno rješenje spora. Prema tome, dajući nalog vještaku da visinu štete obračuna na bazi parametara naznačenih u tekstu ugovora koji su stranke po redovnom toku stvari trebale potpisati, drugostepeni sud nije povrijedio odredbe parničnog postupka, već je postupio u skladu sa njima, kako bi na utvrđeno činjenično stanje mogao pravilno primijeniti materijalno pravo. Također, sud ima pravo da daje vještaku uputstva za njegov stručni rad, jer bi, u protivnom, odluku donosio vještak, a ne sud. U smislu člana 161. u vezi sa članom 144. stav 2. ZPP, sud može postavljati vještaku pitanja i tražiti od njega objašnjenja koja se odnose na metod obrade predmeta vještačenja, način utvrđivanja činjenica i zaključivanja, te primjenu pravila nauke, odnosno struke, a sve radi rasvjetljavanja odlučnih činjenica za rješenje spora.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

41. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Obrazlažući povredu navedenih prava apelant je detaljno naveo postupak koji je prethodio predmetnom parničnom postupku (raspisivanje tendera od tuženog za prikupljanje ponuda javnim nadmetanjem radi izvođenja radova na otkrivci na površinskom kopu Bogutovo selo u periodu od 15. augusta do 15. decembra 2003. godine), kao i predmetni parnični postupak okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda. Apelant smatra da je dosuđena visina štete u osporenoj presudi određena proizvoljno i bez uporišta u izvedenom finansijskom vještačenju i relevantnom pravu.

42. Naime, apelant smatra da je Vrhovni sud izvršio obračun štete na bazi proizvoljno određenog obima radova koji su apelantu dodijeljeni spornim tenderom (obračunata visina štete na bazi manjeg obima poslova, tj. na iznos od 770.000 m³ čvrste mase umjesto na iznos od 1.000.000 m³ čvrste mase, koliko je apelantu kao najjačem od tri ponuđača pripalo prema sporazumu sva tri izabrana izvođača radova (apelant, "Continental" d.o.o. Ugljevik i "Šico and Company" d.o.o. Bijeljina) na koji su saglasnost dala nadležna ministarstva RS.

43. Štaviše, apelant smatra da drugostepeni sud nikako, u smislu odredaba člana 123. ZPP, nije mogao sam, umjesto stranaka, predlagati, odnosno određivati obim vještačenja, te nalagati vještaku da obračuna izmaklu korist na bazi 770.000 m3 otkrivke kada takav zadatak nije predložio tuženi, te da sud nije ovlašten pomagati strankama da ostvare bolju procesnu poziciju, jer je to u suprotnosti sa raspravnim načelom i odredbom člana 123. ZPP prema kojoj je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, pa je, dakle, tuženi, a ne sud, bio dužan dokazivati (a nije ni tvrdio) da je dodijeljena količina radova apelantu u iznosu od 770.000 m3 otkrivke, a ne 1.000.000 m3. Apelant je istakao da su redovni sudovi, zaključno sa Vrhovnim sudom, za druga dva pobjednika tendera naknadu određivali prema količinama iz sporazuma koje su pobjednici tendera međusobno podijelili, i to za "Continental" d.o.o. Ugljevik 500.000 m3 i "Šico and Company" d.o.o. Bijeljina 700.000 m3. Jedino su u odnosu na apelanta potpuno neutemeljeno naknadu dosudili ne poštujući sporazum i dodijeljenu količinu apelantu od 1.000.000 m3.

44. I ne samo da je činjenica kolika je količina radova relevantna za apelanta proizvoljno utvrđena, od čega zavisi visina naknade štete, već, pored toga, apelant smatra da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta da mu Vrhovni sud od dosuđenog iznosa štete odbije 10% poreza na promet usluga, prema propisu koji je važio u predmetnom periodu. Apelant to obrazlaže na način da stav Vrhovnog suda, prema kojem se porez na promet tretira kao trošak i odbija od ukupnog prihoda, u ovom slučaju od dobiti, smatra proizvoljnim. Naime, porez na promet je fiskalni namet koji se obračunava na vrijednost usluge i naplaćuje od korisnika usluge, a nikako se ne odbija od prihoda, i to je čak i vještak utvrdio. To bi značilo da kupac, odnosno primalac usluga (u konkretnom slučaju tuženi) plaća vrijednost usluge uvećane za porez, a od ukupno primljenog iznosa davalac usluga (apelant) zadržava vrijednost prihoda, a naplaćeni iznos poreza uplaćuje na račun javnih prihoda. Dakle, davalac usluga (apelant) je samo transmisija između korisnika usluge i države, tj. on za državu vrši obračun i naplatu poreza od krajnjeg korisnika, pa porez na promet robe i usluga niti je trošak, niti je prihod za apelanta, pa nikako nije postojao osnov da se iznos poreza odbije od apelantove dobiti. Stoga, apelant smatra da je Vrhovni sud sasvim proizvoljno i bez uporišta u materijalnim propisima i nalazu vještaka ekonomske struke sam obračunao i stavio na teret apelantu i ovaj porez, odnosno trošak, te na taj način umanjio dosuđeni iznos na ime izmakle koristi apelanta za iznos od 361.130,00 KM.

45. Apelant smatra i da je nepravilno izračunata izmakla korist i zbog toga što je vještak u rashode uračunavao i troškove neke druge djelatnosti i usluga koje nisu u vezi sa konkretnim poslom koji je predmet apelacije, konkretno troškove sa konta 511 i 550, odnosno troškove materijala za izradu i nematerijalne troškove, jer ogromna većina tih troškova nije ni u kakvoj vezi sa konkretnim poslom koji je predmet ovog spora, a sudovi su ovakav nalaz prihvatili. Nasuprot tome, redovni sudovi ove troškove nisu uzimali u obzir pri obračunu štete za druga dva pobjednika tendera, tj. "Continental" d.o.o. Ugljevik i "Šico and Company" d.o.o. Bijeljina, pa je i na taj način izmijenjena dotadašnja praksa Vrhovnog suda RS, bez bilo kakvog obrazloženja za tu izmjenu. U vezi s tim, apelant je u prilogu apelacije dostavio presude Vrhovnog suda br. 59 0 Ps 027075 16 Rev od 30. novembra 2016. godine i 59 0 Ps 022543 15 Rev 2 od 19. januara 2016. godine, pa apelant ukazuje na kršenje prava na pravnu sigurnost zbog toga što je Vrhovni sud u apelantovom slučaju zauzeo drugačiji stav od stavova iznesenih u odlukama koje je apelant dostavio. Iz Presude Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 022543 15 Rev od 19. januara 2016. godine ("Šico and Company" kojeg zastupa advokat Faik Muhić iz Tuzle protiv tuženog), između ostalog, proizlazi ..."varijanta II iznosi 1.537.798,00 KM, umanjen za porez na usluge prema Zakonu o akcizama i porezu na promet. Međutim, kako su nižestepeni sudovi prihvatili varijantu I nalaza i mišljenja vještaka (iznos od 1.199.812,00 - za količinu radova od 700.000 m3 čvrste mase, op.aut.) u kojoj je iznos izmakle koristi izračunat prema cijenama iz nepotpisanog ugovora (koje su niže od cijena u ponudi i u kojima nije sadržan porez na promet) uz odbitak rashoda koje bi imao tužilac da je radio, koji su obrazloženi u nalazu vještaka ekonomske struke, pri činjenici da tužilac nije ulagao žalbu na prvostepenu presudu, dosuđeni iznos naknade štete je prihvaćen kao pravilan....(....)".

46. Apelant smatra da je Vrhovni sud pokazao neobjektivnost, zavisnost od utjecaja državnih organa RS i krajnju arbitrarnost koja se ogleda u proizvoljnoj primjeni prava kako bi, u konačnici, minimizirao i sveo visinu štete (dosuđene apelantu) na najmanji mogući iznos. Osim toga, apelant je ukazao na dužinu trajanja predmetnog parničnog postupka u kojem je doneseno ukupno 12 sudskih odluka.

47. Zbog svih navedenih razloga, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava na pravično suđenje, te da, shodno tome, ukine presudu Vrhovnog suda u cijelosti i da sam, u skladu sa stanjem spisa, donese odluku kojom će se u cijelosti uvažiti apelantov postavljeni tužbeni zahtjev, ili da se predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje Vrhovnom sudu, ali da o reviziji odlučuje drugo vijeće tog suda, uz bojazan da bi u tom slučaju postupak, koji sada traje duže od 11 godina, trajao još 5-6 godina.

b) Odgovor na apelaciju

48. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja apelantovih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine, te da taj sud u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju osporene odluke. U vezi s tim je istakao da su netačne apelantove tvrdnje da su sudovi jednostrano mijenjali uvjete tendera u pogledu količine ugovorenih radova s obzirom na broj izabranih preduzeća za izvođenje radova, kao i sadržaja nepotpisanog ugovora koji je ponuđen apelantu i njegovom zahtjevu koji je uputio tuženom (naznačeno da će apelant obaviti posao u količini od 770.000 m³ čvrste mase). Vrhovni sud smatra da je, suprotno apelantovim navodima, vještak pravilno obračunao visinu troškova koje bi imao apelant da je došlo do zaključenja ugovora. Dalje, neosnovano je apelantovo pozivanje na vještačenja obavljena u parnicama koje su pokrenula druga dva preduzeća kojima je dodijeljen posao na istom tenderu, budući da se nalaz i mišljenje vještaka u jednoj parnici ne može upotrijebiti kao dokaz u drugoj parnici, odnosno ako su prigovori na nalaz vještaka stavljeni u jednoj parnici, to ne znači da su isti prigovori stavljeni i u drugoj parnici. Vrhovni sud je istakao da iz nalaza vještaka u konkretnom slučaju proizlazi da je porez na promet usluga trošak koji snosi izvođač radova, jer je on obveznik plaćanja tog poreza, a za iznos tog poreza je uvećana cijena radova. Da navedeni porez nije odbijen od ukupne dobiti koju bi ostvario apelant, cijena radova bi tada bila niža, jer u njoj ne bi bio sadržan iznos tog poreza tako da bi se opet došlo do istog novčanog iznosa, tj. izgubljena dobit bi i u tom slučaju bila ista.

49. Viši privredni sud je naveo da nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji, te je predložio da se ona odbije kao neosnovana.

50. Okružni sud je naveo da je apelant u cijelosti koristio redovne i vanredne pravne lijekove propisane zakonom, te da su sudovi na svim instancama ocijenili izvedene dokaze i razloge pobijanja nižestepenih presuda, odnosno da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje.

51. Tuženi je naveo da je predmetna apelacija neosnovana i da je apelant sve činjenice navedene u apelaciji isticao tokom postupaka koji su prethodili pobijanoj odluci. Tuženi smatra da je predmetna apelacija podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dozvoljeno, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

52. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.

Član 15.

(1) U zasnivanju dvostranih ugovora učesnici polaze od načela jednake vrednosti uzajamnih davanja.

(2) Zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanje toga načela povlači pravne posledice.

Član 16.

Svako je dužan da se uzdrži od postupka kojim se može drugom prouzrokovati šteta.

Član 154. stav 1.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 183.

Lice koje je po zakonu obavezno da zaključi neki ugovor, dužno je da naknadi štetu ako na zahtjev zainteresovanog lica bez odlaganja ne zaključi taj ugovor.

Član 189.

Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika.

Član 190.

Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

Član 262. st. 1, 2. i 3.

Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio.

Za štetu zbog zadocnjenja sa ispunjenjem odgovara i dužnik kome je povjerilac dao primjeren naknadni rok za ispunjenje.

53. Zakon o postupku nabavke robe, usluga i ustupanju radova ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 20/01) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8. stav 1. tačka 7.

Naručilac je dužan radi sprovođenja javnog nadmetanja iz člana 7. ovog zakona preduzeti sledeće:

7. zaključiti ugovor sa izabranim ponuđačem.

(Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa na srpskom jeziku kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima.)

54. Zakon o parničnom postupku RS ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba navedenog zakona, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 7. st. (1) i (2)

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti samo one činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 147.

Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razrješenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

Član 155.

Ako vještak ne dostavi nalaz i mišljenje u ostavljenom roku, sud će, po isteku roka koji strankama ostavi da se o tome pismeno izjasne, odrediti drugog vještaka.

Ako vještak dostavi nalaz ili mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili protivrječni sami sebi ili izvedenim okolnostima, sud će pozvati vještaka da ih dopuni, odnosno ispravi, i odrediti rok za ponovno dostavljanje nalaza i mišljenja.

Ukoliko vještak ni po pozivu suda ne dostavi potpun i razumljiv nalaz i mišljenje, sud će, uz prethodno izjašnjenje stranaka, odrediti drugog vještaka.

Član 240.

Revizija se može izjaviti:

1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;

2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

3) zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.

Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Član 242.

Stranke mogu u reviziji iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na povrede odredaba parničnog postupka koje su učinjene u postupku pred drugostepenim sudom.

Član 250. stav (2)

Ako revizijski sud nađe da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uslova za preinačenje pobijane presude, rješenjem će usvojiti reviziju, ukinuti u cjelini ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda.

(Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa na srpskom jeziku kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima.)

VI. Dopustivost

55. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

56. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

57. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 000204 17 Rev 5 od 26. oktobra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 11. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

58. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

59. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i segment suđenja u razumnom roku.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

U odnosu na osporenu presudu

60. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku utvrđivanja novčane naknade za štetu koja je pričinjena apelantu zbog nezaključenja ugovora o izvođenju radova u vezi sa poslovima iz javnih nabavki. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o sporu građanskopravne prirode, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

61. Suština spora u ovom slučaju jeste utvrđivanje pravičnog iznosa naknade na apelantovo ime radi naknade materijalne štete (izmakle koristi). Apelant iznosi brojne prigovore u vezi sa postupanjem Vrhovnog suda, koji je mimo procesnih pravila i zahtjeva stranaka usmjeravao predmetni postupak na apelantovu štetu, određivao predmet i obim vještačenja umjesto stranaka, kako bi se apelantu dosudio što niži iznos naknade štete, pri čemu je Vrhovni sud zastupao isključivo interese tuženog kao državnog preduzeća. Apelant ukazuje i na kršenje principa pravne sigurnosti u kontekstu različitih stavova Vrhovnog suda u odnosu na druge dvije firme, pobjednice tendera, u gotovo identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.

62. Imajući u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud, prije svega, žеli da ukaže da princip iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva da postupak, u cjelini gledano, mora da bude pravičan (vidi, mutatis mutandis, Odluku Ustavnog suda broj AP 4183/13 od 1. decembra 2016. godine, tač. od 36. do 39). Stoga će Ustavni sud (i) ispitati da li je u ovom slučaju postupak bio pravičan "u cjelini", te da li vođenje postupka ukazuje na nepravičnosti koje su imale kao posljedicu kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

63. Imajući u vidu navedeni princip, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 1180/15, sagledavajući postupak u cjelini kroz prizmu njegove dugotrajnosti, broja donesenih sudskih odluka, broja vještačenja i propusta redovnih sudova u pojedinim fazama postupka, zaključio "da ovakvo vođenje postupka može samo rezultirati iscrpljivanjem apelanata kako u ekonomskom, tako i u psihičkom smislu, što, svakako, ne može biti u skladu sa standardom pravičnosti postupka 'u cjelini' iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije" (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1180/15 od 31. januara 2019. godine, tač. 59. i 60, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

64. Dovodeći navedeni princip u vezu sa konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je u okviru predmetnog postupka kojim je tražena isplata naknade štete doneseno ukupno 12 sudskih odluka, da je nakon odluke Ustavnog suda doneseno čak devet odluka, da su tokom postupka provedena dva vještačenja i više dopuna tih vještačenja, da su pred drugostepenim sudom otvarane rasprave, da su redovni sudovi svojim odlukama ili potpuno odbijali tužbeni zahtjev za naknadu štete, ili su udovoljavali zahtjevu u cijelosti, ili djelomično, tako da je visina dosuđene naknade štete iznosila u rasponu od 2.250.00,00 KM do 698.015,80 KM koja je utvrđena osporenom presudom Vrhovnog suda (vidjeti činjenično stanje ove odluke). Navedene okolnosti prima facie ukazuju da je postupak, kada se sagleda u cjelini, bio vrlo iscrpljujući za apelanta i u ekonomskom i u psihološkom smislu, tako da se, shodno tome, gledano "u cjelini", ne može reći da takav postupak zadovoljava kriterije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

65. Ustavni sud smatra da je svrsishodno ukazati i na svoj stav iznesen u Odluci broj AP 2628/13, koja je pokretala pitanje naknade štete iz postupka javnih nabavki. Naime, u citiranoj odluci je prilikom poređenja okolnosti tog predmeta sa činjenicama iz predmeta broj AP 554/12 (apelantov predmet) zaključeno "da se o sličnosti navedenih predmeta može govoriti u kontekstu položaja ponuđača u postupcima javnih nabavki u kojima kao ugovorni organ nastupa državni organ, koji koristi svoj dominantni položaj, pri čemu položaj ponuđača ostaje prilično nezaštićen, što je upravo karakteristika oba ova slučaja" (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2628/13 od 25. septembra 2014. godine, tač. 46. i 47, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

66. Polazeći od iznesenih stavova u kontekstu iznesenih apelantovih prigovora, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 554/12 zaključio da je Vrhovni sud (koji je presudom preinačio nižestepene odluke i odbio u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade obične štete isplati iznos od 530.000,00 KM, te na ime naknade štete u vidu izmakle dobiti iznos od 1.720.800,00 KM, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka) proizvoljno primijenio materijalno pravo, odnosno da su u konkretnom slučaju apelantovi navodi o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni odredbe člana 183. ZOO osnovani, te da osporena presuda ukazuje na proizvoljno tumačenje odredbe člana 183. ZOO, odnosno na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava koju ne dopuštaju standardi pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

67. Potom, Ustavni sud podsjeća da je nakon odluke Ustavnog suda (broj AP 554/12) Vrhovni sud, izvršavajući odluku Ustavnog suda, donio rješenje kojim je (ponovo) usvojio reviziju tuženog i ukinuo drugostepenu presudu uz obrazloženje da tuženi osnovano u reviziji pobija odluku o visini naknade štete, jer se visina dosuđene naknade temelji isključivo na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke na koje je tuženi argumentirano prigovorio, ali taj prigovor nižestepeni sudovi nisu uvažili.

68. Ustavni sud zapaža da je nakon toga Vrhovni sud dao smjernice nižestepenim sudovima za provođenje novog vještačenja, određujući predmet i obim vještačenja. Ustavni sud podsjeća da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (član 240. stav 2. ZPP). Istina, odredba člana 242. ZPP omogućava strankama da u reviziji iznose nove činjenice i predlažu nove dokaze samo ako se oni odnose na povredu odredaba parničnog postupka koje su počinjene u postupku pred drugostepenim sudom. Međutim, u konkretnom slučaju se ne radi o takvoj situaciji.

69. Isto tako, odredba člana 250. stav (2) ZPP ukazuje da se u reviziji može ukazivati na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje zbog toga što je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud primijenio citiranu odredbu ZPP, da je razlog za usvajanje revizije tuženog utemeljio na okolnostima da je visina naknade štete dosuđena isključivo na nalazu i mišljenju vještaka na koje je tuženi "argumentirano prigovorio" a nižestepeni sudovi prigovor nisu uvažili (vidi tačku 13. ove odluke). Pri tome iz obrazloženja rješenja Vrhovnog suda nije vidljivo o kom i kakvom "argumentiranom prigovoru" tuženog je riječ a o kojem nižestepeni sudovi nisu vodili računa. Tek u nastavku postupka Vrhovni sud će istaći da se "argumentirani prigovor" tuženog odnosio na parametre prema kojima je vještak trebalo da sačini nalaz i mišljenje (nepotpisani ugovor tuženog) iako iz raspoloživih dokumenata explicite ne proizlazi da je upravo takav prigovor tuženi iznosio tokom postupka.

70. U vezi s tim, Ustavni sud je izvršio uvid u odluke nižestepenih sudova koje su prethodile Odluci Ustavnog suda broj AP 554/12 iz kojih je vidljivo da su se redovni sudovi argumentirano izjasnili o prigovorima tuženog na nalaz i mišljenje vještaka. Ustavni sud, također, zapaža da je Viši privredni sud u svojoj odluci precizirao žalbeni navod tuženog u vezi sa nalazom i mišljenjem vještaka za koji je utvrdio da je neosnovan navodeći, između ostalog, "da se tuženi na glavnoj raspravi nije upuštao u sadržinu nalaza smatrajući da je nalaz vještak neosnovan, jer je pravni osnov tužbenog zahtjeva neosnovan" (vidi tač. od 5. do 8. ove odluke). Potom, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u ponovnom postupku detaljno i argumentirano obrazložio zbog kog razloga se kao polazna osnova za vještačenje u odnosu na količinu radova nije mogao uzeti u obzir nepotpisani ugovor utvrdivši da prigovor nije osnovan (vidi tač. 22-24. ove odluke). Prvostepeni sud je, između ostalog, naveo da su tri ponuđača postigla svoj samostalni pismeni sporazum o podjeli količina prema kojoj apelantu pripada količina od 1.000.000 m3 čvrste mase, i to su upravo obim i količina radova za koje se tuženi obratio nadležnim ministarstvima od kojih je dobio saglasnost za zaključenje ugovora i to za apelanta za količinu radova od 1.000.000 m3 čvrste mase. Takav stav je prihvatio i drugostepeni sud pri čemu Ustavni sud u datom obrazloženju ne uočava nikakvu proizvoljnost.

71. Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da ocjenjuje nalaze vještaka koji su redovnim sudovima poslužili da utvrde novčani iznos na ime naknade materijalne štete. Međutim, Ustavni sud je nadležan da ispita obrazloženje koje su dali redovni sudovi u vezi sa prihvatanjem ili neprihvatanjem nalaza vještaka sa aspekta da li takvo obrazloženje krši standard pravičnosti postupka "u cjelini", kao i da li zbog toga ima kao posljedicu kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

72. Polazeći od svoje nadležnosti, Ustavni sud smatra da su nižestepeni sudovi prigovor tuženog na nalaz i mišljenje vještaka obrazložili na jasan i argumentiran način, što se za Vrhovni sud ne može reći, jer je insistiranje tog suda da nižestepeni sudovi uvaže prigovor (koji explicite nije iznesen pred nižestepene sudove) ostalo bez argumentiranog obrazloženja. Shodno navedenom, čini se opravdanim apelantov prigovor da Vrhovni sud u konkretnom predmetu nije sa jednakom pažnjom razmotrio sve dokaze koji idu u prilog stranama u postupku, što je suprotno pravilima procesnog prava (član 7. st. (1) i (2) i član 123. ZPP).

73. Ustavni sud podsjeća da su tokom postupka provedena dva vještačenja i više dopuna vještačenja. Odredba člana 147. ZPP propisuje da se vještačenja određuju na prijedlog stranke koja je dužna da u prijedlogu navede koje će se činjenice utvrditi vještačenjem. Vještačenje predstavlja dokazno sredstvo koje sud ocjenjuje prema pravilima iz čl. 8. i 123. ZPP, što znači da sud ne mora prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka ako su stručni stavovi vještaka suprotni pravilima logičkog zaključivanja i životnog iskustva. Odredbe člana 155. ZPP propisuju uvjete u kojima sud može odrediti drugog vještaka (vidi Relevantne propise). Međutim, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju procesni uvjeti za određivanje novog vještaka iz člana 155. ZPP nisu ispunili (u konkretnom slučaju vještak nije propustio da dostavi nalaz i mišljenje u ostavljenom roku, odnosno sud nije ni pozvao vještaka da u određenom roku dostavi potpun i razumljiv nalaz i mišljenje), pa je u takvim okolnostima novo vještačenje moglo da se provede samo na prijedlog stranaka, a takav prijedlog sudu nije dostavljen (vidi tačku 18. ove odluke). Shodno tome, u osporenom rješenju Vrhovnog suda izostalo je relevantno obrazloženje u vezi sa apelantovim prigovorom da u ponovnom postupku nisu bile ispunjene procesnopravne pretpostavke za provođenje novog vještačenja. Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke bavio isključivo ovlaštenjima suda da zahtijeva dopunu vještačenja, što u okolnostima konkretnog slučaj uopće nije sporno, jer se sporno pitanje odnosilo na provođenje novog vještačenja pred prvostepenim sudom, u smislu člana 155. ZPP (vidi tačku 20. ove odluke) u situaciji kada procesnopravne pretpostavke za to nisu bile ispunjene.

74. Ustavni sud, također, zapaža da je od Vrhovnog suda izostalo i relevantno obrazloženje u dijelu kojim je taj sud umanjio visinu dosuđene naknade izmakle dobiti. Prema ocjeni Ustavnog suda, iz osporenog obrazloženja ostalo je nejasno kako je Vrhovni sud izvršio obračun iznosa poreza (iz drugostepene presude ne proizlazi da se vještak izjašnjavao u vezi sa porezom na ukupan prihod) i na osnovu kojeg važećeg propisa je to učinio, te da li su za to postojali uvjeti i, ako jesu, koji uvjeti, imajući u vidu da su (novi) nalaz i mišljenje vještaka dopunjeni prema smjernicama Vrhovnog suda i sačinjeni prema nepotpisanom ugovoru po (najnižim) cijenama koje nisu sadržavale porez. Čini se, također, da postupanje Vrhovnog suda u tom dijelu nije saglasno ni sa stavom tog suda iznesenim u odlukama koje je apelant dostavio na uvid uz apelaciju (vidi tačku 45. ove odluke).

75. U vezi sa apelantovim prigovorima kojim ukazuje i na kršenje prava na pravnu sigurnost kao segmenta prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da je postojanje suprotnih sudskih odluka stalna karakteristika pravnih sistema koji se zasnivaju na mreži sudećih i žalbenih sudova sa nadležnošću na određenoj teritoriji. Takve razlike se mogu javiti u okviru istog suda. To se samo po sebi ne može smatrati suprotno Konvenciji (vidi, Evropski sud, Santos Pinto protiv Portugala, broj 39005/04, stav 41, 20. maj 2008. godine, i Tudor Tudor protiv Rumunije, broj 21911/03, stav 29, 24. mart 2009. godine). Međutim, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o gotovo identičnom činjeničnom i pravnom osnovu, da su firme, pobjednice tendera (apelant, "Šico and Company" i "Continental" d.o.o.), vodile parnični postupak protiv istog tuženog i da je u postupku sve tri firme zastupao isti advokat, što ukazuje da se predmetni postupci u bitnom nisu mogli toliko razlikovati, kako to sugerira Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju. Navedeno posebno u svjetlu ukazanih procesnih propusta Vrhovnog suda.

76. Konačno, Ustavni sud, također, zapaža da redovni sudovi prilikom odlučenja nisu pazili ni na institut obligacionog prava koji govori o savjesnosti i poštenju strana u postupku, posebno imajući u vidu činjenicu da je na jednoj strani ugovorni partner državni organ, koji može koristiti svoj suvereni položaj i koji može i da ne zaključi ugovor sa izabranim ponuđačima na tenderu bez posljedica ili sa minimalnim posljedicama, što je očito iz odluka Vrhovnog suda.

77. Shodno svemu iznesenom, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

78. Ustavni sud, na kraju, podsjeća da je prilikom odlučenja imao u vidu odredbu člana 62. stav (5) Pravila Ustavnog suda koja Ustavnom sudu omogućava da izuzetno, ako organ čija je odluka ukinuta donese novu odluku bez poštivanja pravnog shvatanja Ustavnog suda, sam odluči o meritumu predmeta ukoliko postoji odluka organa koja ne krši ustavna prava, tako što će tu odluku ostaviti na snazi. Međutim, imajući u vidu da je apelant protiv Presude Višeg privrednog suda broj 59 0 Ps 000204 17 Pž 5 od 22. juna 2017. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu iz čega slijedi zaključak da je apelant osporio tu odluku, jer s takvom odlukom nije zadovoljan (i ta odluka sadrži dio povreda prava na pravično suđenje na koje je ukazano u prethodnim tačkama ove odluke), Ustavni sud smatra da se u takvim okolnostima nisu ispunili uvjeti za primjenu člana 62. stav (5) Pravila Ustavnog suda.

U odnosu na navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku

79. Apelant ukazuje i da je povrijeđeno njegovo pravo na suđenje "u razumnom roku" zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka. Ustavni sud zapaža da je tužba podnesena 29. jula 2006. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 26. oktobra 2017. godine. Dakle, relevantni period iznosi 11 godina i nepuna tri mjeseca. Ustavni sud, također, podsjeća da taj period uključuje i period postupanja Ustavnog suda povodom apelantove apelacije (period od podnošenja apelacije 8. februara 2012. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda 16. januara 2013. godine), dakle, nepuna godina dana, koji Ustavni sud neće razmatrati. Dakle, relevantni period obuhvata 10 godina i tri mjeseca.

80. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

81. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

82. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

83. Ustavni sud u konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice predmeta i postavljeni tužbeni zahtjev, smatra da se ne radi o naročito složenim pravnim i činjeničnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti. Osim toga, s obzirom na to da se radilo o pitanju naknade štete koju je apelant pretrpio, Ustavni sud zapaža da se radilo o postupku koji je značajan za apelanta, kao i da apelant svojim ponašanjem nije utjecao na dužinu trajanja predmetnog postupka.

84. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud uočava da je u okviru predmetnog postupka doneseno čak 12 odluka, da je u postupku intervenirao Ustavni sud (Odluka broj AP 554/12 od 16. januara 2013. godine), te da je nakon odluke Ustavnog suda od 26. oktobra 2017. godine (period od skoro pet godina) doneseno čak devet sudskih odluka, što, prije svega, ukazuje na nedostatak u pravosudnom sistemu. Ustavni sud, također, zapaža da je postupak na tri sudske instance od podnošenja tužbe (29. jula 2006. godine) do donošenja presude Vrhovnog suda (22. decembra 2011. godine), koja je bila predmet ocjene pred Ustavnim sudom, trajao pet godina i pet mjeseci, što se može okarakterizirati kao prihvatljiva dužina trajanja jednog sudskog postupka na tri sudske instance u kontekstu okolnosti konkretnog slučaja. Međutim, prema ocjeni Ustavnog suda, problem u ovom predmetu u kontekstu garancija prava na pravično suđenje počinje, zapravo, nakon donošenja odluke Ustavnog suda (16. januara 2013. godine) zbog toga što je Vrhovni sud uporno i stalno vraćao predmet nižestepenim sudovima. Ustavni sud ponovo ukazuje da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, kao i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Pri tome Ustavni sud zapaža da se redovni sudovi u odgovorima na apelaciju nisu uopće osvrnuli na navode o dužini trajanja predmetnog postupka.

85. Dakle, imajući u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka u cjelini ne zadovoljava kriterij prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

86. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje "u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

87. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

88. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantu treba isplatiti iznos od 1.500,00 KM.

89. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII. Zaključak

90. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud, mimo procesnih ovlaštenja i zahtjeva tuženog, usmjeravao predmetni parnični postupak na apelantovu štetu, što je za apelanta bilo vrlo iscrpljujuće kako u psihološkom, tako i u ekonomskom smislu, što u kontekstu uočenih procesnih propusta Vrhovnog suda ukazuje da predmetni postupak, sagledan u cjelini, nije bio pravičan na način kako to zahtijevaju standardi prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

91. Istovremeno, Ustavni sud zaključuje da postoji i kršenje apelantovog prava na suđenje "u razumnom roku" kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je predmetni parnični postupak, koji je pred redovnim sudovima trajao nešto duže od 10 godina, u više navrata vraćan na ponovno suđenje, što ukazuje na nedostatak u pravosudnom sistemu, pri čemu odgovornost za dužinu postupka snose redovni sudovi, prvenstveno Vrhovni sud, koji se u odgovoru na apelaciju na ovaj apelantov prigovor nisu izjasnili.

92. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

93. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, sutkinja Valerija Galić je dala izjavu o neslaganju sa odlukom većine.

94. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.