Službeni glasnik BiH, broj 17/18

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 1/18, rješavajući zahtjev Okružnog suda u Banjaluci (sudija Milan Blagojević), na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) alineja b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja Giovanni Grasso, sudija na sjednici održanoj 15. februara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI MERITUMU

Odbija se zahtjev Okružnog suda u Banjaluci (sudija Milan Blagojević) za ocjenu kompatibilnosti čl. 182. stav 1, 208. stav 2. i 433. stav 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Utvrđuje se da je čl. 182. stav 1, 208. stav 2. i 433. stav 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. Okružni sud u Banjaluci (sudija Milan Blagojević; u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio je 29. decembra 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu kompatibilnosti čl. 182. stav 1, 208. stav 2. i 433. stav 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13; u daljnjem tekstu: ZPP) sa čl. II/3.e), II/3.h) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 10. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ovaj zahtjev Ustavni sud je registrirao pod brojem U 1/18.

2. Podnosilac zahtjeva je 5. januara 2018. godine Ustavnom sudu podnio zahtjev za ocjenu kompatibilnosti člana 433. stav 1. ZPP sa čl. II/3.e), II/3.h) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 10. i 14. Evropske konvencije. Navedeni zahtjev Ustavni sud je registrirao pod brojem U 3/18.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju navedenih zahtjeva o kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem U 1/18.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Narodne skupštine Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Narodna skupština RS) zatraženo je 5. i 12. januara 2018. godine da dostavi odgovor na zahtjev.

5. Narodna skupština RS nije dostavila odgovor u ostavljenom roku.

III. Zahtjev a) Navodi iz zahtjeva

6. Podnosilac zahtjeva smatra da odredbe čl. 182. stav 1, 208. stav 2. i 433. stav 1. ZPP (u daljnjem tekstu: sporne odredbe) nisu kompatibilne s odredbama čl. II/3.e), II/3.h) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 10. i 14. Evropske konvencije (pravo na pravično suđenje, pravo na slobodu izražavanja i nediskriminacija).

7. U odnosu na odredbu člana 182. stav 1. ZPP ukazuje da je uspostavljen pravni institut presude zbog propuštanja čija je suština da kada tuženi, kome je uredno dostavljena tužba u kojoj je tužilac predložio donošenje presude zbog propuštanja, ne dostavi pisani odgovor na tužbu u zakonskom roku, sud donosi presudu kojom usvaja tužbeni zahtjev (presuda zbog propuštanja), osim ako je tužbeni zahtjev očigledno neosnovan.

8. Dalje je istakao da su navedena sporna odredba, kao i cijeli institut presude zbog propuštanja neustavni jer su protivni, prije svega, članu II/3.h), a uslijed toga i članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 10. i 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, podnosilac zahtjeva ističe da je članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije zagarantirano pravo na slobodu izražavanja, ali isto tako i pravo pojedinca da ne izrazi svoje misli i da u tom slučaju zbog takvog ponašanja ne smije snositi bilo kakve pravne sankcije. Podnosilac zahtjeva smatra da šutnja parnične stranke (isto se ne odnosi na svjedoke i vještake u sudskom postupku) ne smije biti pravno sankcionirana, a što je učinjeno članom 182. stav 1. ZPP, čime je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, iz stava 1. člana 182. ZPP, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, jasno proizlazi da je njime najprije nametnuta dužnost tuženom (i to u pisanoj formi) da mora izjaviti odgovor na tužbu, da to mora učiniti u određenom roku, a da će, ukoliko to ne učini, biti pravno sankcioniran time što će sud donijeti presudu zbog propuštanja. Iz navedenog, kako smatra podnosilac zahtjeva, proizlazi da država, suprotno članu II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 10. Evropske konvencije, vrši prinudu prema pojedincu da mora da izrazi svoju misao (u pisanom obliku), a da će, ukoliko to ne učini, protiv njega uslijediti navedena pravna sankcija.

9. Dalje, u odnosu na odredbu člana 208. stav 2. ZPP podnosilac zahtjeva ukazuje da je njom propisano da se presuda zbog propuštanja ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, navedeno je neustavno, te da je time u praktičnom smislu zakonodavac uveo zabranu da stranka u postupku izrazi svoju misao o pravno relevantnim činjenicama jer ako to i učini u svojoj žalbi protiv presude zbog propuštanja u tom slučaju sud, imajući u vidu navedenu zakonsku zabranu, ne smije da ispituje tu presudu u pogledu činjeničnog stanja. Podnosilac zahtjeva smatra da je na taj način došlo do kršenja ustavne slobode prava na izražavanja misli iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Navedenom spornom odredbom također se krši i pravo na pravično suđenje, koje mora biti inherentno svakom stadiju sudskog postupka, pa i žalbenom postupku, kako je to garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Pored toga, podnosilac zahtjeva smatra da se navedenom zakonskom zabranom krši i član 14. Evropske konvencije. U tom smislu ukazuje da navedenom zakonskom odredbom zakonodavac neustavno, bez razloga koji bi se mogli opravdati bilo kakvim javnim interesom, na nedozvoljen način diskriminira one stranke u sudskom postupku u kojem se donosi presuda zbog propuštanja u odnosu na sve one stranke u parničnom postupku u kojem se ne donosi takva presuda.

10. U odnosu na odredbu člana 433. stav 1. ZPP podnosilac zahtjeva ukazuje da je njom zakonodavac neustavno nametnuo zabranu da se u žalbenom postupku presuda ili rješenje kojima se završava spor male vrijednosti ne mogu pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ističe da se navedena zabrana ne može opravdati bilo kakvim javnim interesom jer se njom sve stranke, pa i tužilac u konkretnom predmetu, na pravno nedozvoljen način diskriminiraju u odnosu na sve ostale stranke iz sporova koji nisu sporovi male vrijednosti (sporovi čija vrijednost prelazi 5.000 KM) u kojima se sudske odluke mogu pobijati i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Pored navedenog, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, spornom odredbom zakonodavac je propisao zabranu stranci da u žalbenom postupku izrazi svoju misao o pravno relevantnim činjenicama u smislu člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Podnosilac zahtjeva ukazuje da nema, niti može biti pravilne primjene materijalnog prava u bilo kojem sudskom postupku, pa ni u sporovima male vrijednosti, bez pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

11. Podnosilac zahtjeva je istakao da u našem današnjem društvu većini ljudi sporovi koji imaju vrijednost od 3.000 KM ili 4.000 KM, objektivno gledano, znače mnogo kada je riječ o njihovoj imovini. Stoga, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, navedenom spornom odredbom se sve stranke u sporovima male vrijednosti neustavno diskriminiraju u odnosu na ostale stranke iz sporova koji prelaze iznos male vrijednosti (5.000 KM), a kojima je dozvoljeno da u tim sporovima preko 5.000 KM sudsku odluku pobijaju i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

12. U vezi s navedenim, podnosilac zahtjeva je ukazao na Odluku Ustavnog suda broj U 7/17 (stav 33) u kojoj je naglašeno da tamo gdje postoje apelacioni sudovi moraju se poštovati zahtjevi člana 6. Evropske konvencije tako da se parničnim strankama garantira djelotvorno pravo na pristup sudu za utvrđivanje njihovih građanskih prava i obaveza, pri čemu ograničenja ne smiju ograničavati ili smanjivati pristup lica na takav način ili u takvoj mjeri da bude narušena sama suština prava. Kada se navedeni stav dosljedno primijeni, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, to znači da nema djelotvornog prava na pristup žalbenom sudu ako zakonodavac neustavno propiše institut presude zbog propuštanja članom 182. stav 1. ZPP, niti ima takvog djelotvornog prava kada zakonodavac, također neustavno, propiše zabrane kakve je propisao odredbom člana 208. stav 2, odnosno odredbom člana 433. stav 1. ZPP.

b) Činjenice predmeta povodom kojeg je podnesen zahtjev

13. Podnosilac zahtjeva ukazuje da je Osnovni sud u Gradišci donio Presudu zbog propuštanja broj 72 0 P 056561 16 P od 6. decembra 2016. godine zbog toga što tužena nije izjavila odgovor na tužbu. Protiv prvostepene presude tužena je podnijela žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Pored toga, podnosilac zahtjeva je istakao da je vrijednost spora u predmetnoj parnici 500 KM, zbog čega je tuženoj u tom slučaju zabranjeno da navedenu presudu zbog propuštanja pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ne samo zbog zabrane iz člana 208. stav 2. ZPP već i zbog zabrane iz člana 433. stav 1. ZPP, a tu zabranu pred sobom ima i žalbeni sud prilikom razmatranja predmetne žalbe.

14. Podnosilac zahtjeva dalje navodi da je Osnovni sud u Banjaluci u Presudi broj 71 0 Mal 043497 17 Mal 2 od 8. augusta 2017. godine, koja se pobija žalbom tužioca, u pouci o pravnom lijeku dao uputstvo da se prvostepena presuda može pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predmet povodom kojeg je izjavljena žalba odnosi se na pitanje isplate duga u iznosu od 396,80 po osnovu kredita. Tužilac u žalbi ukazuje na pogrešnu ocjenu dokaza od strane prvostepenog suda.

IV. Relevantni propisi

15. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom određuju se pravila postupka na osnovu kojih osnovni sudovi, okružni sudovi, okružni privredni sudovi, Viši privredni sud i Vrhovni sud Republike Srpske raspravljaju i odlučuju u građanskopravnim sporovima ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.

Član 4.

Sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, po pravilu, na osnovu usmenog, neposrednog i javnog raspravljanja.

Član 69.

Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu.

Član 70.

Po prijemu tužbe sa prilozima tuženi je dužan da, najdocnije u roku od 30 dana, dostavi sudu pismeni odgovor na tužbu.

Prilikom dostavljanja tužbe tuženom, sud će poučiti tuženog o obavezi iz stava 1. ovog člana, o tome šta treba da sadrži odgovor na tužbu i obavijestiti ga o posljedicama nedostavljanja odgovora na tužbu u određenom roku.

Član 182.

1) Kad tuženi, kome je uredno dostavljena tužba u kojoj je tužilac predložio donošenje presude zbog propuštanja, ne dostavi pismeni odgovor na tužbu u zakonskom roku, sud će donijeti presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev (presuda zbog propuštanja), osim ako je tužbeni zahtjev očigledno neosnovan.

2) Tužbeni zahtjev je očigledno neosnovan:

1) ako je tužbeni zahtjev očigledno protivan činjenicama navedenim u tužbi;

2) ako su činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev u očiglednoj protivrječnosti sa dokazima koje je sam tužilac predložio ili sa činjenicama koje su opštepoznate.

3) Ako je zahtjev očigledno neosnovan, sud će donijeti presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev.

4) Presuda zbog propuštanja neće se donijeti o zahtjevu ili dijelu zahtjeva kojim stranke ne mogu raspolagati.

Član 208. st. 1. i 2.

1) Presuda se može pobijati:

1) zbog povrede odredaba parničnog postupka;

2) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja;

3) zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

2) Presuda zbog propuštanja ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Član 429.

Sporovi male vrijednosti, u smislu odredaba ovog zakona, jesu sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koji ne prelazi iznos od 5.000 konvertibilnih maraka.

Sporovima male vrijednosti smatraju se i sporovi u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, a tužilac je u tužbi naveo da pristaje da umjesto ispunjenja određenog zahtjeva primi određeni novčani iznos koji ne prelazi iznos iz stava 1. ovog člana (član 321. stav 1.).

Sporovima male vrijednosti smatraju se i sporovi u kojima predmet tužbenog zahtjeva nije novčani iznos, već predaja pokretne stvari čija vrijednost, koju je tužilac u tužbi naveo, ne prelazi iznos iz stava 1. ovog člana (član 321. stav 2.).

Član 433.

Presuda ili rješenje kojim se završava spor male vrijednosti može se pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

U presudi, odnosno rješenju iz stava 1. ovog člana sud je dužan da navede razloge iz kojih se može izjaviti žalba.

Protiv prvostepene presude, odnosno rješenja iz stava 1. ovog člana stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana.

U postupku u sporovima male vrijednosti, rok iz člana 179. stav 2. i člana 192. stav 1. ovog zakona iznosi 15 dana.

V. Dopustivost

16. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine.

Član VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

c) Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine; ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog opšteg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.

17. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je Okružni sud u Banjaluci (sudija Milan Blagojević), što znači da je zahtjev podnijelo ovlašteno lice iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 5/10 od 26. novembra 2010. godine, tač. 7-14, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/11). Imajući u vidu odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je ovaj zahtjev dopustiv zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, te da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev ne bi bio dopustiv.

VI. Meritum

18. Podnosilac zahtjeva je zatražio od Ustavnog suda da odluči o kompatibilnosti spornih odredbi sa čl. II/3.e), II/3.h) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 10. i 14. Evropske konvencije.

19. Sporne odredbe čl. 182. stav 1, 208. stav 2. i 433. stav 1. ZPP glase:

Član 182. stav 1. ZPP

Kad tuženi, kome je uredno dostavljena tužba u kojoj je tužilac predložio donošenje presude zbog propuštanja, ne dostavi pismeni odgovor na tužbu u zakonskom roku, sud će donijeti presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev (presuda zbog propuštanja), osim ako je tužbeni zahtjev očigledno neosnovan.

Član 208. stav 2. ZPP

Presuda zbog propuštanja ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Član 433. stav 1.

Presuda ili rješenje kojim se završava spor male vrijednosti može se pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

22. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je zadatak ovog suda u smislu odredbe člana VI/3.c) da odgovori na pitanje podnosioca zahtjeva da li su sporne odredbe od čije valjanosti zavisi njegova odluka kompatibilne s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Slijedom navedenog, u ovoj odluci Ustavni sud neće davati redovnom sudu bilo kakva mišljenja i upute u pogledu rješavanja konkretnog predmeta povodom kojeg je podnesen zahtjev budući da je pitanje primjene i tumačenja materijalnog prava u isključivoj nadležnosti redovnih sudova (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 5/13 od 5. jula 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, stav 30).

23. Podnosilac zahtjeva problematizira sporne odredbe smatrajući da su one u suprotnosti sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije jer onemogućavaju parničnim strankama djelotvoran pristup sudu u smislu utvrđivanja njihovih građanskih prava i obaveza. Dakle, proizlazi da predmetni zahtjev pokreće pitanje kršenja ustavnog prava na pristup sudu kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te će s tog aspekta Ustavni sud razmotriti predmetni zahtjev.

24. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno "pravo na sud", a da je jedan vid tog prava i pravo na pristup, tj. pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), to pravo nije apsolutno, ono može podlijegati ograničenjima. U tom smislu Evropski sud je u predmetu Lončar protiv Bosne i Hercegovine ukazao da pravo na pristup sudu iz člana 6. stav 1. nije apsolutno pravo, već može podlijegati ograničenjima. Dozvoljenost ograničenja se implicitno podrazumijeva s obzirom na to da pravo pristupa sudu, po samoj svojoj prirodi, zahtijeva zakonsko uređenje od strane države koje može varirati u smislu vremena i mjesta, u skladu s potrebama i resursima zajednice i pojedinaca. Stoga, prema mišljenju Evropskog suda, države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene u pogledu ovog zakonskog uređivanja, ali je na sudu da donese konačnu odluku o tome da li su ispunjeni zahtjevi Evropske konvencije. Ograničenja prava na pristup sudu u skladu su sa članom 6. samo ako ne ograničavaju ili ne umanjuju pristup sudu strana u postupku na takav način ili u tolikoj mjeri da to dovodi u pitanje samu suštinu tog prava. Konačno, takva ograničenja neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. ako nemaju legitiman cilj ili ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između primijenjenih sredstava i cilja koji se nastoji postići. Nadalje, Evropski sud je u citiranoj odluci ukazao da zadatak suda nije da zauzme mjesto domaćih sudova. Prvenstveno je na domaćim organima vlasti, a posebno na sudovima, da riješe probleme u vezi s tumačenjem domaćih zakona. Uloga suda ograničena je na to da utvrdi jesu li su učinci takvog tumačenja u skladu s Konvencijom. Ovo se posebno odnosi na tumačenje pravila procesne prirode od strane sudova, poput vremenskih rokova za podnošenje dokumenata ili podnošenje žalbi (vidi Evropski sud, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 25. februara 2014. godine, st. 37. i 38).

25. Dovodeći navedeno u kontekst predmetnog zahtjeva Ustavni sud zapaža da podnosilac zahtjeva smatra da je presuda zbog propuštanja svojevrsna sankcija za tuženog budući da mu je članom 182. stav 1. ZPP najprije nametnuta dužnost da u pisanoj formi izjavi odgovor na tužbu, da to mora učiniti u određenom roku, a da će, ukoliko to ne učini, biti pravno sankcioniran time što će sud donijeti presudu zbog propuštanja. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, takva negativna posljedica za tuženog bi mogla uslijediti tek nakon održane rasprave na kojoj tužilačka strana iznosi svoje činjenice i izvodi dokaze kojima dokazuje te činjenice, a tuženi ima isto pravo kako bi opovrgao navode tužilačke strane.

26. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u predmetu Genkin i drugi protiv Rusije naglasio da članom 6. Evropske konvencije nije zajamčeno pravo na lično prisustvo pred građanskim sudom, već općenitije pravo da se vlastiti predmet na efikasan način iznese pred sudom, te da se uživa načelo jednakosti oružja sa suprotnom stranom. Na osnovu člana 6. stav 1. Evropske konvencije država ima slobodan izbor sredstava kojima će strankama u parničnom postupku jamčiti ta prava. Stoga, pitanja ličnog prisustva, forme samog postupka (usmeni ili pismeni) i pravnog zastupanja su međusobno povezana i moraju biti analizirana u širem kontekstu garancija "prava na pravično suđenje" iz člana 6. Evropske konvencije. Evropski sud bi trebao utvrditi je li aplikantu, kao stranci građanskog postupka, pružena razumna mogućnost da ima saznanje i pruži odgovor na podneske i dokaze koje je predložila suprotna stranka u postupku, kao i da iznese svoj predmet pod uvjetima koji ga ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranku u postupku. Konačno, Evropski sud ponavlja da kod određivanja pitanja pravičnosti suđenja za potrebe člana 6. Evropske konvencije mora razmatrati postupak u cjelini, uključujući i odluku žalbenog suda (vidi Evropski sud za ljudska prava, Genkin i drugi protiv Rusije, presuda od 31. maja 2016. godine, stav 25).

27. Nadalje, samu formu postupka, pravo na "javnu raspravu" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije Evropski sud tumači tako da uključuje pravo na "usmenu raspravu". Ipak, obaveza održavanja rasprave iz navedenog člana nije apsolutna. Usmena rasprava ne mora biti nužna uslijed izuzetnih okolnosti predmeta, npr. kada ne pokreće pitanje činjenica ili pravna pitanja koja se ne mogu riješiti na odgovarajući način na osnovu spisa predmeta i pisanih zapažanja stranaka. Član 6. Evropske konvencije dozvoljava državama ugovornicama da organiziraju svoje pravne sisteme na način koji olakšava brz i efikasan sudski postupak, uključujući i propis koji omogućava donošenje presude zbog propuštanja. Međutim, to ne smije biti učinjeno na štetu drugih proceduralnih garancija. Također, osiguranjem usmene rasprave u prvostepenom postupku, primjena strogih standarda je blaža u žalbenom postupku u kojem odsustvo takve rasprave može biti opravdano posebnim karakteristikama postupka u pitanju. Shodno tome, postupak za dozvoljavanje žalbe i postupak koji razmatra jedino pravna pitanja, za razliku od činjeničnih, može da bude u saglasnosti sa zahtjevima člana 6, premda žaliocu nije data mogućnost da bude lično prisutan pred žalbenim ili kasacionim sudom (ibid. tačka 26).

28. Ustavni sud zapaža da je presuda zbog propuštanja novina u građanskom procesnom pravu koja je uvedena ZPP iz 2003. godine. Da bi sud mogao donijeti presudu zbog propuštanja kojom se tužbeni zahtjev prihvaća, članom 182. ZPP propisani su vrlo strogi uvjeti koji moraju biti kumulativno ispunjeni. Prvi uvjet je da je tužilac predložio donošenje presude zbog propuštanja. Drugi uvjet je da je sud obavijestio tuženog o posljedicama propuštanja ukoliko ne dostavi odgovor na tužbu u određenom roku. Treći uvjet je da je tužba uredno dostavljena, a četvrti da tužba nije očigledno neosnovana.

29. Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da su prva tri uvjeta tehničke naravi i sud ih utvrđuje iz odgovarajućih isprava, i to: iz tužbe koja mora sadržavati tužiočev prijedlog da sud donese presudu zbog propuštanja, iz sudskog podneska koji se dostavlja tuženom uz tužbu u kojem se tuženi poučava šta treba sadržavati odgovor na tužbu i na posljedice propuštanja dostavljanja odgovora na tužbu u zakonskom roku (član 70. stav 2. ZPP) i iz dostavne knjige ili povratnice o urednoj dostavi tužbe tuženom. Četvrti uvjet predstavlja pravnu ocjenu suda na osnovu tužbe i priloženih dokaza da zahtjev nije očigledno neosnovan. Ustavni sud, također, ističe da stav 2. člana 182. ZPP eksplicitno propisuje da je tužbeni zahtjev očigledno neosnovan kada je očigledno protivan činjenicama navedenim u tužbi ili ako su činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev u očiglednoj protivrječnosti s dokazima koje je sam tužilac predložio ili s činjenicama koje su općepoznate. U tom slučaju zakon je propisao donošenje presude kojom se tužbeni zahtjev odbija.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je propisanim procesnim garancijama (da je tuženom na nesumnjiv način dostavljena tužba s prilozima, uz upozorenja šta odgovor na tužbu treba da sadrži, šta su posljedice nedostavljanja odgovora na tužbu, pri čemu je propisani rok 30 dana) tuženom pružena razumna mogućnost da ima saznanje i da odgovori na podneske i dokaze koje je predložila suprotna stranka u postupku, kao i da iznese svoj predmet "pred sud" pod uvjetima koji ga ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranku u postupku. Ustavni sud dalje zapaža da u slučaju da tuženi ne dostavi odgovor na tužbu sud polazi od pretpostavke da tuženi priznaje činjenične navode istaknute u tužbi budući da su mu uz dostavu tužbe sa svim dokazima saopćeni svi navodi i u primjerenom roku (30 dana) ostavljena mogućnost očitovanja, odnosno procesna mogućnost sprečavanja donošenja presude zbog propuštanja. Navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, ni u kom slučaju ne djeluje nerazumno, niti predstavlja pretjeran teret za tuženog kojem je prethodno ostavljena mogućnost da se izjasni na navode tužbe, dakle na navode suprotne strane u postupku. Stoga slijedi da spornom odredbom tuženi ni u kom slučaju nije stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na tužioca, čime je zadovoljeno načelo "jednakosti oružja" u parničnom postupku.

31. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da je zakonodavac ustanovio presudu zbog propuštanja s ciljem osiguranja efikasnosti i ekonomičnosti parničnog postupka i u konačnici suđenja u razumnom roku. Ustavni sud, također, zapaža da je u tom smislu Evropski sud istakao da član 6. stav 1. Evropske konvencije dozvoljava državama ugovornicama u okviru njihovog polja slobodne procjene da organiziraju svoje pravne sisteme na način koji olakšava brz i efikasan sudski postupak, uključujući i propis koji omogućava donošenje presude zbog propuštanja.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da uvođenje instituta presude zbog propuštanja u građansko procesno pravo kroz spornu odredbu člana 182. stav 1. ZPP slijedi legitiman cilj osiguranja efikasnog i ekonomičnog parničnog postupka. Naime, propisanim procesnim garancijama za donošenje presude zbog propuštanja postignut je proporcionalan odnos između potrebe da se slijedi legitiman cilj u javnom interesu i interesa tuženog da mu se osigura pravo na djelotvoran pristup sudu u građanskom postupku. Pri tome, spornom odredbom tuženi u parničnom postupku ni u kom slučaju nije doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tužioca. Ustavni sud, također, smatra da, imajući u vidu zakonske pretpostavke koje u pogledu tuženog moraju biti ispunjene da bi sud donio presudu zbog propuštanja, nije narušena sama suština prava na pravično suđenje u segmentu prava na pristup sudu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je odredba člana 182. stav 1. ZPP u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Dalje će Ustavni sud ispitati navode podnosioca zahtjeva u odnosu na odredbe čl. 208. stav 2. (žalba kod presude zbog propuštanja) i 433. stav 1. ZPP (žalba u sporovima male vrijednosti). Navedenim odredbama podnosilac zahtjeva problematizira obim odnosno granice prava na žalbu smatrajući da se zbog nemogućnosti podnošenja žalbe zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja krši pravo parničnih stranaka na pravično suđenje u segmentu prava na pristup sudu.

34. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da član 6. stav 1. Evropske konvencije ne primorava države ugovornice da osnivaju apelacione ili kasacione sudove. Pri tome, država koja zaista i osniva takve sudove obavezna je da licima koja se pridržavaju zakona osigura da pred sudovima uživaju osnovna jamstva sadržana u članu 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda Delcourt protiv Belgije od 17. januara 1970. godine, serija A, broj 11, str. 14, stav 25). Osim navedenog, prema praksi Evropskog suda, to što postoje apelacioni ili kasacioni sudovi koji se pridržavaju jamstava koja proistječu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne oslobađa prvostepene sudove od obaveze da se ovih jamstava pridržavaju (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda De Cubber protiv Belgije od 26. oktobra 1884. godine, serija A, broj 86, stav 32). Naime, prema praksi Evropskog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije tiče se prvenstveno prvostepenih sudova. Navedeni član ne zahtijeva da postoje sudovi više instance. Ukazano je da je tačno da osnovna jamstva sadržana u njemu, uključujući tu i nepristrasnost, moraju osigurati svi apelacioni ili kasacioni sudovi koje država ugovornica može osnovati (vidi presudu Delcourt, već citirana, serija A, broj 11, str. 14 i presudu Sutter protiv Švicarske od 22. februara 1984. godine, serija A, broj 74, str. 13, stav 28). Ipak, prema praksi Evropskog suda, čak i u tom slučaju iz toga ne proistječe da niži sudovi ne moraju da osiguraju potrebna jamstva. Takva posljedica bi bila u suprotnosti s intencijom da se osnivaju sudovi različitih stepena nadležnosti s ciljem da se ojača zaštita koja se pruža parničarima.

35. Dovodeći navedeno u kontekst predmetnog zahtjeva Ustavni sud zapaža da je spornim odredbama (čl. 208. stav 2. i 433. stav 1. ZPP) propisano da se presuda zbog propuštanja ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno da se presuda ili rješenje kojim se završava spor male vrijednosti može pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Iz navedenog proizlazi da se ni u jednom ni u drugom slučaju žalba ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

36. Kao što je već navedeno, prema praksi Evropskog suda države nisu obavezne u svojim pravnim sistemima osigurati pravo na žalbu. Međutim, ukoliko je država osnovala žalbene sudove i propisala žalbu, u tom slučaju navedeno podrazumijeva da strane u postupku pred tim sudovima imaju osnovne procesne garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije (nezavisan i nepristrasan sud, "jednakost oružja", suđenje u razumnom roku itd.). Međutim, navedeno nikako ne znači da se garancije prava na pravično suđenje odnose na obim odnosno granice u kojima se može izjaviti žalba. Navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, ulazi u diskreciono pravo svake države i nepropisivanje prava na žalbu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nikako ne znači da se time krši pravo na pristup sudu, kao i bilo koja druga osnovna garancija prava na pravično suđenje. Prema tome, država ima slobodno polje procjene da u skladu s vlastitim potrebama i zahtjevima određenog pravnog sistema odredi obim odnosno granicu žalbe ukoliko je osnovala žalbene sudove.

37. Navedenim ograničenjima parničnim strankama nije uskraćeno pravo na žalbu, već im je samo ograničen obim te žalbe na način da se ona ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga, imajući u vidu praksu Evropskog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom rješavanja predmeta iz svoje nadležnosti iz člana VI/3.c), prema mišljenju ovog suda, takvo ograničenje ni u kom slučaju ne djeluje nerazumno ili pretjerano jer je, u suštini, u skladu s efikasnošću parničnog postupka, kao i s pravnom prirodom spora. Prema tome, proizlazi da navedena zakonska rješenja kakva su uspostavljena spornim odredbama, prema mišljenju Ustavnog suda, ne utječu na samu suštinu ostvarivanja prava na pristup sudu, niti su pretjerana za parnične stranke.

38. Naime, u odnosu na žalbu kod presude zbog propuštanja Ustavni sud zapaža da je u smislu odredbi čl. 69. i 70. ZPP zakonodavac propisao obavezu dostavljanja tužbe na odgovor tuženom. Dakle, zakonodavac je tuženom omogućio da se u svom odgovoru izjasni i na činjenični dio tužbenog zahtjeva tužioca. Stoga, ukoliko se tuženi u zakonskom roku nije izjasnio na navode tužbe, uključujući i njen činjenični dio, sud će, uz ispunjenje relevantnih zakonskih uvjeta, donijeti po prijedlogu tužioca presudu zbog propuštanja. Ustavni sud zapaža da to predstavlja vrstu sankcije za tuženog zbog nedostavljanja odgovora na tužbu. Međutim, kako se činjenično stanje utvrđuje u prvostepenom postupku, a što nije slučaj kod presude zbog propuštanja, stoga bi bilo protivrječno u takvoj situaciji dozvoliti pravo na žalbu zbog nepravilnog ili nepotpunog činjeničnog stanja koju bi s tog aspekta po prvi put trebalo da ispita žalbeni sud. Pored navedenog, kako je već naglašeno, takvo zakonsko rješenje ni u kom slučaju nije nerazumno, niti utječe na samu suštinu ostvarivanja ustavnog prava na pristup sudu budući da parnične stranke u parničnom postupku moraju preuzeti aktivnu ulogu u smislu korištenja svih raspoloživih pravnih radnji, pa i odgovora na tužbu, a kako bi u kasnijem toku postupka ostvarile druga prava koja im pripadaju u smislu ZPP. Propuštanje navedenog dovodi do toga da takve stranke ne mogu biti zaštićene kasnije u žalbenim postupcima. Također, navedeno ograničenje uspostavljeno spornom odredbom posljedica je okolnosti da se presude zbog propuštanja zasnivaju na pretpostavci da je tuženi, koji nije u roku podnio odgovor na tužbu, priznao da su istiniti činjenični navodi tužioca u tužbi. Stoga, proizlazi da je kod donošenja presude zbog propuštanja sud u osnovi vezan tom pretpostavkom i da su njegove mogućnosti provjeravanja njene pravilnosti ograničene.

39. Dalje, u odnosu na žalbu u sporovima male vrijednosti Ustavni sud zapaža da je zakonodavac u odredbi člana 429. ZPP propisao šta spada u sporove male vrijednosti. Dakle, zakonodavac je u okviru svog polja slobodne procjene odredio koji sporovi spadaju u sporove male vrijednosti imajući u vidu značaj i prirodu pojedinih predmeta, kao i efikasnost vođenja parničnog postupka. Također proizlazi da je i u sporovima male vrijednosti veoma važna aktivna uloga parničnih stranaka pred prvostepenim sudom pred kojim stranke uživaju sve garancije prava na pravično suđenje u punom obimu, dakle bez ograničenja. Stoga, parnične stranke u sporovima male vrijednosti imaju obavezu da pred prvostepenim sudom u potpunosti rasprave činjenično stanje na način da predlože sve dokaze kojima dokazuju osnovanost svojih navoda, kao i da svoje navode suprotstave navodima suprotne strane. Navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, nije pretjerano niti nerazumno za parnične stranke u sporovima male vrijednosti.

40. Slijedom navedenog, dolazi se do zaključka da se zbog nemogućnosti podnošenja žalbe zbog pogrešnog ili nepotpunog činjeničnog stanja kod presude zbog propuštanja, kao i u sporovima male vrijednosti, parničnim strankama ne uskraćuje pravo na pristup sudu, niti bilo koja druga osnovna garancija prava na pravično suđenje. Navedenim zakonskim rješenjima se to pravo pristupa sudu samo ograničava u odgovarajućem obimu, a što je sa stanovišta standarda Evropske konvencije dozvoljeno jer spada u domen diskrecionog prava svake države da uredi pravo na žalbu. Međutim, kao što je već naglašeno, takva ograničenja koja su uspostavljena spornim odredbama nisu nerazumna, odnosno ne predstavljaju pretjeran teret za parnične stranke u ovim sporovima na način da one budu onemogućene u ostvarivanju same suštine prava na pristup sudu. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da spornim odredbama zakonodavac parničnim strankama ni u kom slučaju nije uskratio osnovne procesne garancije iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kojih se moraju pridržavati i žalbeni sudovi, te da ograničenja uspostavljena spornim odredbama imaju svoje razumno opravdanje koje nije suprotno pravu na pristup sudu na način kako to osporava podnosilac zahtjeva.

41. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da su sporne odredbe u skladu s odredbom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i odredbom člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

42. U odnosu na navode podnosioca zahtjeva o nediskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da se ovi navodi, iako eksplicitno nije navedeno, dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u istim ili sličnim situacijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da podnosilac zahtjeva, osim svojih navoda o kršenju navedenog prava spornim odredbama ZPP (čl. 208. stav 2. i 433. stav 1. ZPP), nije ponudio takve argumente iz kojih bi se jasno dalo zaključiti da su spornim odredbama parnične stranke na bilo koji način diskriminirane u parničnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi podnosioca zahtjeva o nediskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

43. U odnosu na navode podnosioca zahtjeva o povredi prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije Ustavni sud naglašava da se sloboda izražavanja u smislu navedenih odredbi nikako ne može poistovjećivati s pravom na izražavanje misli u parničnom postupku u smislu ZPP na način kako to smatra podnosilac zahtjeva. Kao što je već rečeno, spornim odredbama nametnuta je procesna disciplina s ciljem ispunjenja određenih načela, kao što su efikasnost postupka i suđenje u razumnom roku, a sankcija zbog nepoštovanja tih načela ne ulazi u obim zaštite koji garantira član 10. Evropske konvencije. Prema tome, proizlazi da sporne odredbe ni na koji način ne pokreću pitanje iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, zbog čega su navodi podnosioca zahtjeva u ovom dijelu neosnovani.

VII. Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da su odredbe čl. 182. stav 1, 208. stav 2. i 433. stav 1. ZPP kompatibilne sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije jer sporne odredbe ni na koji način nisu protivne osnovnim procesnim garancijama koje pruža pravo na pravično suđenje, a posebno pravu na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje budući da ograničenja koja se spornim odredbama nameću parničnim strankama ni u kom slučaju nisu nerazumna niti pretjerana.

45. Dalje, Ustavni sud zaključuje da su odredbe čl. 182. stav 1, 208. stav 2. i 433. stav 1. ZPP kompatibilne i s pravom na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer podnosilac zahtjeva, osim svojih navoda, u ovom dijelu nije ponudio takve argumente koji bi sa sigurnošću upućivali na diskriminaciju parničnih stranaka spornim odredbama.

46. Na kraju, Ustavni sud smatra da odredbe čl. 182. stav 1, 208. stav 2. i 433. stav 1. ZPP ne pokreću pitanja u vezi sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije imajući u vidu činjenicu da se sloboda izražavanja, te zaštita koju u tom pravcu daje član 10. Evropske konvencije ne može poistovjetiti sa specifičnim procesnim zahtjevima iz ZPP, koji su propisani s ciljem ispunjenja određenih načela, kao što su efikasnost postupka ili suđenje u razumnom roku.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.