Službeni glasnik BiH, broj 84/20

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2788/20, rješavajući apelaciju Alije Delimustafića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Alija Delimustafić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ifet Feraget, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026508 20 Kv 121 od 15. jula 2020. godine i broj 09 0 K 026508 18 K od 30. juna 2020. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2788/20. Ustavni sud je primio 11. novembra 2020. godine apelantov "dopunski podnesak" o novim informacijama u predmetu.

2. Isti apelant, kojeg zastupa isti advokat, podnio je apelaciju Ustavnom sudu 2. septembra 2020. godine zbog nepostupanja Kantonalnog suda, odnosno zbog toga što Kantonalni sud nije postupio u skladu sa zakonom i nije ispitao dalju potrebu primjene izrečenih mjera apelantu. Apelacija je zavedena pod brojem AP 3266/20.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istog apelanta i da pokreću slična pitanja, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji apelacije br. AP 2788/20 i AP 3266/20 i da vodi jedan postupak, te da donese jednu odluku pod brojem AP 2788/20.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026508 18 K od 30. juna 2020. godine utvrđeno je da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost mjera zabrane apelantu, i to pod tačkom 1. zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja u skladu sa članom 140. st. 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) na način da se apelantu zabranjuje da napusti boravište, adresu stanovanja (navedenu) bez prethodnog odobrenja suda osim u slučaju kada ga napušta da bi se pojavio pred sudom u krivičnom postupku ili po pozivu Tužilaštva. Apelant ne smije promijeniti boravište, odnosno prebivalište bez prethodnog odobrenja suda. Dalje je navedeno da provjeru zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja provode ovlaštena službena lica PS Centar, tako što će jednom dnevno, u vremenskom periodu od 8 do 22 sata, kontrolirati da li apelant boravi na navedenoj adresi, te pismenim putem obavijestiti sud ukoliko apelant ne bude zatečen na navedenoj adresi. Također je navedeno da je apelantu zabranjeno izdavanje novih pasoša, kao i korištenje lične karte za prelazak državne granice (te je navedeno ko i kako će izvršiti ovu mjeru). Dalje, pod tačkom 2. je navedeno ko se stara o izvršenju izrečenih mjera. Pod tačkom 3. je navedeno da će izrečene mjere trajati dok za njima postoji potreba, a najduže do eventualnog upućivanja apelanta na izdržavanje kazne zatvora. Apelant je posebno upozoren da mu se može odrediti pritvor ukoliko se ne bude pridržavao mjera zabrane koje su mu izrečene.

7. U obrazloženju rješenja od 30. juna 2020. godine je navedeno da su Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 18 K od 16. jula 2019. godine u krivičnom predmetu protiv apelanta i drugih, zbog krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. u vezi sa krivičnim djelima zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. krivotvorenje isprave iz člana 383. st. 1. i 2, prevara iz člana 294. stav 2, pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. davanje lažnog iskaza iz člana 348. stav 3. i pomoć učinitelju poslije učinjenog krivičnog djela iz člana 346. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ), apelantu izrečene mjere jamstva i mjere zabrane, i to zabrane napuštanja boravišta i putovanja iz člana 140. st. 1. i 2. na način da se apelantu zabranjuje da napusti boravište, adresu stanovanja bez prethodnog odobrenja suda, te da apelant ne može promijeniti prebivalište, odnosno boravište bez prethodnog odobrenja suda.

8. Kantonalni sud je naveo šta je optužnicom apelantu i ostalima stavljeno na teret, odnosno iz kojih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Kantonalni sud je naveo (strana 9) da je, vršeći kontrolu opravdanosti mjera zabrane, u skladu sa članom 140b. stav 6. ZKP, tj. da li su primijenjene mjere još potrebne, usvojio stav da, uslijed proteka vremena, nije došlo do promjena okolnosti u ovom predmetu u pogledu dalje primjene svih ili pojedinih mjera zabrane apelantu, te je ocijenio da je svrsishodno da i dalje traju izrečene mjere zabrane. Tako je Kantonalni sud ocijenio da, u pogledu iteracijske opasnosti zbog koje su prethodno i izrečene mjere zabrane apelantu, i to po osnovu posebnog pritvorskog razloga koji je propisan članom 146. stav 1. tačka a) ZKP, uzimajući u obzir okolnosti predmeta i protek vremena, kao i visinu zaprijećene kazne za krivična djela za koja se tereti apelant, te činjenicu da je apelant lišen slobode na osnovu raspisane međunarodne potjernice, i to dok se nalazio u bjekstvu, a nakon što je pušten na slobodu, na području Karlovca u Republici Hrvatskoj, da je apelant tom prilikom koristio lažna imena, kao i da posjeduje značajnu imovinu u inozemstvu, te da je već ranije rezervirao avionsku kartu za Tajland, postoji osnovana bojazan da bi se apelant ukidanjem mjera zabrane, i to zabrane napuštanja mjesta prebivališta, adrese stanovanja, oduzimanja putne isprave i zabrane izdavanja novih putnih isprava, kao i korištenja lične karte za prelazak državne granice, dao u bjekstvo, te na taj način postao nedostupan organima krivičnog gonjenja.

9. Kako je naveo Kantonalni sud, dalje trajanje mjera je neophodno zbog toga što se njihovim djelovanjem može osigurati apelantovo prisustvo i uspješno vođenje krivičnog postupka u ovom predmetu, a zbog toga što se izrečenim mjerama zabrane ograničava kretanje apelanta na njegovoj adresi stanovanja, te se na taj način uspješno otklanja opasnost od bjekstva.

10. Kantonalni sud je u postupku kontrole opravdanosti mjera zabrane u odnosu na apelanta, kako je navedeno u rješenju, vodio računa o zakonskoj obavezi iz člana 137. stav 2. ZKP da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići primjenom blaže mjere, kao i odredbi člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koja slobodu pojedinca štiti kao njegovo osnovno pravo. S tim u vezi, imajući u vidu navedene okolnosti, Kantonalni sud je utvrdio da se jedino primjenom izrečenih mjera zabrane može postići njihova već opisana svrha, osigurati neometano i efikasno vođenje postupka uz minimum ograničavanja prava optuženog, odnosno da su izrečene mjere proporcionalne procesnim ciljevima zbog kojih su izrečene, te da je njima uspostavljen razuman odnos između ograničavanja prava i sloboda optuženih i održavanja nesmetanog kontinuiteta krivičnog postupka. Dalje je navedeno da će sud i u daljem toku postupka voditi računa o neophodnosti održavanja na snazi izrečenih mjera zabrane, te da će, u slučaju promjene ili prestanka razloga zbog kojih su mjere zabrane prvobitno određene i produžene, mjere zamijeniti odgovarajućim blažim mjerama ili ih ukinuti.

11. Apelant je izjavio žalbu protiv prvostepenog rješenja (koja je dostavljena uz apelaciju). Između ostalog, apelant je u žalbi naveo da je, suprotno svojoj dužnosti u skladu sa članom 140b. stav 6. ZKP i pored brojnih pismenih podnesaka, sud provjeru navedenih mjera zabrane izvršio tek skoro godinu dana nakon donošenja posljednjeg rješenja u čemu se, prema mišljenju odbrane, nalazi bitna povreda odredaba krivičnog postupka. Odbrana je ukazala na Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 1719/20 od 2. jula 2020. godine kojom je usvojena apelantova apelacija i utvrđena povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom kretanja iz člana II/3.m) Ustava BiH. Odbrana je, također, navela da je sud proizvoljno donio zaključak da u navedenom periodu nije došlo do promjene okolnosti u ovom predmetu a da ih nije ispitao, te je u žalbi tvrdila da je činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno. U prilog navedenom odbrana je istakla da je u periodu od 16. jula 2019. godine do donošenja pobijanog rješenja podnesen niz podnesaka (precizirani datumi podnesaka) koji se odnose na apelantovo zdravstveno stanje, te da se u prilozima podnesaka nalazila medicinska dokumentacija uz prijedlog da se izvrši vještačenje kako bi se utvrdilo apelantovo zdravstveno stanje. Odbrana je navela da, suprotno članu 141. ZKP, apelant prilikom donošenja rješenja o određivanju jemstva od 16. jula 2019. godine nije pušten na slobodu, nego da mu je, u skladu sa članom 140. stav 1. i 140c. stav 1. ZKP, određena mjera zabrane napuštanja boravišta (kućni pritvor), čime je apelant i dalje lišen slobode. Na osnovu takve odluke sud je prekršio standard iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Također, u žalbi je navedeno da "sud pri tome gubi iz vida dužinu boravka [apelanta] u pritvoru, kao i činjenicu da glavni pretres u ovom predmetu još nije počeo iako je optužnica potvrđena 11. oktobra 2020. godine".

12. Kantonalni sud, u vijeću od trojice sudija, donio je Rješenje broj 09 0 K 026508 20 Kv 121 od 15. jula 2020. godine kojim je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu.

13. U obrazloženju rješenja vijeće Kantonalnog suda je ukazalo na rješenje od 16. jula 2019. godine, te je dalje navelo da su apelantu određene mjere zabrane iz pobijanog rješenja kao blaže mjere u odnosu na pritvor koji je egzistirao prema apelantu. Kantonalni sud je naveo da je u žalbi tačno navedeno da su mjere zabrane, koje su izrečene navedenim rješenjem, trebale biti kontrolirane svaka dva mjeseca, kako to propisuje odredba "člana 140. stav 6. ZKP", ali da činjenica da nije vršena kontrola mjera zabrane ne znači da one ne egzistiraju, odnosno da nisu na snazi. Ova povreda odredaba krivičnog postupka, kako je naveo Kantonalni sud, nije od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje odluke. Dalje, iz obrazloženja pobijanog rješenja (str. 9 i 10) proizlazi da je predsjednik vijeća za svoj zaključak o neophodnosti daljeg trajanja mjera zabrane naveo razloge koje u cijelosti prihvata i vijeće Kantonalnog suda, a koji su zasnovani na konkretnim činjenicama, tako da apelant neosnovano prigovara da je sud proizvoljno donio zaključak da u navedenom periodu nije došlo do promjene okolnosti u ovom predmetu. Žalbene navode da je u periodu od 16. jula 2019. godine do donošenja pobijanog rješenja podnesen niz podnesaka koji se odnose na apelantovo zdravstveno stanje, te da se u prilozima podnesaka nalazila medicinska dokumentacija uz prijedlog da se izvrši vještačenje kako bi se utvrdilo apelantovo zdravstveno stanje, vijeće "i nije moglo ispitati iz razloga što navodi nisu konkretizirani". Naime, branilac ne navodi datume podnesaka, šta oni sadrže, a kada je riječ o vještačenju [apelanta] na okolnost zdravstvenog stanja, taj navod nije od utjecaja na drugačiju odluku suda.

14. Kantonalni sud je istakao da kontrola opravdanosti primjene bilo koje mjere zabrane koja u tom procesnom momentu egzistira u odnosu na optuženog predstavlja samo provjeru da li su se i u kojoj mjeri na strani optuženog izmijenile okolnosti i da li eventualno izmijenjene okolnosti imaju utjecaja na dalju primjenu svih ili pojedinih mjera zabrane. U ovom konkretnom predmetu apelantu je mjera pritvora, na prijedlog odbrane, zamijenjena jemstvom i mjerama zabrane kao blažim mjerama. Imajući u vidu sve navedeno, vijeće je ocijenilo da su izrečene mjere proporcionalne procesnim ciljevima zbog kojih su izrečene, te da je njima uspostavljen razuman odnos između ograničavanja prava i sloboda optuženog i održavanja nesmetanog kontinuiteta krivičnog postupka.

15. Nakon rješenja od 30. juna 2020. godine, prema informacijama koje je dostavio apelant (koje je Ustavni sud primio 11. novembra 2020. godine), Kantonalni sud (sudija I.T.) je donio novo Rješenje broj 09 0 K 026508 18 K od 23. septembra 2020. godine, a poslije toga Kantonalni sud (u vijeću) 14. oktobra 2020. godine je odbio kao neosnovanu žalbu Tužilaštva izjavljenu protiv rješenja od 23. septembra. Kako je apelant naveo u dopisu koji je poslao Ustavnom sudu, a ono proizlazi iz dostavljenog rješenja, apelantu je (tačka 4. dispozitiva rješenja) ukinuta mjera zabrane napuštanja boravišta, stana na navedenoj adresi. Također, ovim rješenjem sud je utvrdio opravdanost trajanja mjere zabrane putovanja iz člana 140. stav 2. ZKP.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant u apelaciji broj AP 2788/20 ukazuje na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na djelotvoran pravni lijek iz "člana II/2." Ustava Bosne i Hercegovine i člana 13. Evropske konvencije. Apelant ukazuje na rješenje od 16. jula 2019. godine i šta je njime odlučeno (da je određeno jemstvo i mjere zabrane apelantu), te da svoju obavezu sud nije ispunio u periodu do 30. juna 2020. godine, kada je donio osporeno rješenje. Apelant ukazuje da je Ustavni sud, zbog navedenog, donio Odluku broj AP 1719/20 (od 2. jula 2020. godine). Dalje, apelant ukazuje na stav suda iznesen u osporenom rješenju kojim je navedeno da, uslijed protoka vremena, nije došlo do promjene okolnosti u pogledu dalje primjene mjera, a što je proizvoljan stav, kako apelant navodi, "jer sud treba ispitati da li je mjera još potrebna". Dalje, apelant pojašnjava šta znači "ispitati". Apelant ukazuje da se on, i pored datog jemstva, te, s tim u vezi, obaveze da se pusti na slobodu, i dalje nalazi u "kućnom pritvoru", a te navode je iznio u žalbi i na njih nije dobio odgovor. Zbog određenog "kućnog pritvora", uz dato jemstvo, apelantu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, što je suprotno nacionalnom zakonodavstvu i Evropskoj konvenciji. Zbog navedenog, kako apelant navodi, povrijeđeno mu je i pravo na pravičan postupak i efikasan pravni lijek, jer nije dobio odgovor o postojanju zakonskih uvjeta za primjenu pojedinih mjera zabrane. Dalje, apelant navodi da se nalazi u pritvoru od 11. novembra 2016. godine, sa kraćim prekidima, te da je još "lišen slobode" više od tri i po godine iako suđenje još nije ni počelo. Konačno, apelant navodi i datume podnesaka kada se obraćao sudu, uz dostavljenu medicinsku dokumentaciju, te kada je predložio vještačenje radi utvrđivanja njegovog zdravstvenog stanja, a što je sve sud (drugostepeni) ignorirao i dao svoj zaključak koji apelant osporava, čime je došlo do povrede apelantovog prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

17. U apelaciji broj AP 3266/20 apelant je ukazao na povredu prava na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na slobodu kretanja, jer nakon rješenja od 30. juna 2020. godine sud nije preispitao potrebu da se primijene izrečene mjere zabrane.

b) Odgovor na apelaciju

18. U odgovoru na apelaciju (broj AP 3266/20) Kantonalni sud, sudija koji je donio prvostepeno rješenje, odgovorio je da je rješenjem od 30. juna 2020. godine izvršena kontrola opravdanosti daljeg trajanja mjera zabrane u okviru koje je sud razmotrio i mogućnost izricanja blažih mjera u skladu sa članom 137. stav 2. ZKP, pa je sud utvrdio da se samo primjenom izrečenih mjera zabrane može osigurati neometano i efikasno vođenje krivičnog postupka. Uzimajući u obzir da su izrečene mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja u skladu sa članom 140. stav 1. i stav 2. ZKP, sud je ocijenio da je uspostavljen razuman odnos između ograničavanja apelantovog prava i neometanog vođenja krivičnog postupka. Sud je u postupku donošenja rješenja o kontroli mjera zabrane apelantu uzeo u obzir da su izrečene mjere proporcionalne procesnim ciljevima uz minimum ograničavanja apelantovih prava, te uzimajući u obzir da, uslijed proteka vremena u kojem se vodi krivični postupak protiv apelanta, nije došlo do promjena okolnosti u ovom predmetu, tačnije da, u skladu sa svim dokazima i činjenicama, i dalje postoji iteracijska opasnost u skladu sa članom 146. stav 1. tačka a) ZKP da bi se apelant ukidanjem mjera zabrane dao u bjekstvo i na taj način postao nedostupan organima krivičnog gonjenja. Ovo posebno imajući u vidu da je apelant lišen slobode na osnovu raspisane međunarodne potjernice, i to dok se nalazio u bjekstvu nakon što je pušten na slobodu, na području Karlovca u Republici Hrvatskoj, te da je tom prilikom koristio i lažna imena, kao i da posjeduje imovinu u inozemstvu, pa sve navedeno u pobijanom rješenju upućuje na postojanje iteracijske opasnosti, te zbog tog razloga je sud produžio mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja.

19. U odgovoru na apelaciju (broj AP 2788/20) Kantonalni sud je naveo da smatra da u fazi kontrole mjera zabrane, kako je i navedeno u rješenju suda koje je predmet apelacije, kontrola opravdanosti primjene bilo koje mjere zabrane koja u tom procesnom momentu egzistira u odnosu na apelanta predstavlja samo provjeru da li su se i u kojoj mjeri na strani optuženog izmijenile okolnosti i da li eventualno izmijenjene okolnosti imaju utjecaja na dalju primjenu svih ili pojedinih mjera zabrane. Gledano hronološki, u odnosu na apelanta mjera pritvora je zamijenjena blažim mjerama, konkretno jemstvom i zabranom napuštanja boravka u granicama kako je to detaljno navedeno u rješenju ovog suda, a na prijedlog apelantovog branioca. Dakle, sud je, prije svega, imao u vidu da je osnovno pravo osumnjičenog/optuženog lica predviđeno članom 5. stav 3. Evropske konvencije, pa u vezi sa navedenim svoju dužnost da razmotri mogućnost da se optuženom eventualno odredi druga mjera, u smislu odredaba člana 137. stav 2. ZKP. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je u rješenju konstatirano da su mjere zabrane koje su izrečene navedenim rješenjem trebale biti kontrolirane svaka dva mjeseca, kako to propisuje odredba "člana 140. stav 6. ZKP", ali ZKP ne propisuje niti jednom odredbom da, u situaciji kada nije izvršena kontrola mjera zabrane, one prestaju da važe.

20. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da je sud ispitao sve okolnosti (uključujući apelantove podneske o zdravstvenom stanju), te da je donio rješenje od 30. juna 2020. godine u kojem je dao valjanu argumentaciju za svoje zaključke, a što je potvrdio i drugostepeni sud.

V. Relevantni propisi

21. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Odjeljak 4. Mjere zabrane

Član 140.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja

(1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.

(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana sud može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja osobne karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).

Član 140b.
Izricanje mjera zabrane

(1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.

(2) Kada odlučuje o pritvoru sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produženja pritvora.

(3) Osumnjičeni ili optuženi će se u rješenju o izricanju mjera zabrane upozoriti da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere.

(4) U toku istrage mjere zabrane određuje i ukida sudija za prethodni postupak nakon podizanja optužnice - sudija za prethodno saslušanje, a nakon dostavljanja predmeta sudiji odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavne rasprave - taj sudija odnosno predsjednik vijeća.

(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može također trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinsko-pravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.

(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.

(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka, odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a tužitelj i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

Član 140c.
Sadržaj mjera zabrane

(1) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane napuštanja boravišta za osumnjičenog ili optuženog sud će odrediti mjesto u kojem osumnjičeni ili optuženi mora boraviti dok traje ova mjera, kao i granice van kojih se osumnjičeni ili optuženi ne smije udaljavati. To mjesto može biti ograničeno na dom osumnjičenog ili optuženog.

(2) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane putovanja sud će narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i izvršenje zabrane korištenja osobne iskaznice za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine. Rješenje će sadržavati osobne podatke osumnjičenog ili optuženog, a po potrebi može sadržavati i ostale podatke.

(3) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane posjećivanja određenih mjesta ili područja sud će odrediti mjesto i područje te udaljenost ispod koje im se osumnjičeni ili optuženi ne smije približiti.

(4) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane sastajanja sa određenim osobama sud će odrediti razdaljinu ispod koje se osumnjičeni ili optuženi ne smije približiti određenoj osobi.

(5) U rješenju kojim izriče mjeru povremenog javljanja određenom tijelu sud će odrediti službenu osobu kojoj se osumnjičeni ili optuženi mora javljati, rok u kojem se mora javljati i način vođenja evidencije o javljanju osumnjičenog ili optuženog.

(6) U rješenju kojim izriče mjeru privremenog oduzimanja vozačke dozvole sud će navesti kategorije za koje će vozačka dozvola biti suspendirana. Rješenje će sadržavati osobne podatke osumnjičenog ili optuženog, a, prema potrebi, može sadržavati i ostale podatke.

Odjeljak 5 - Jamstvo

Član 141.
Uvjeti za određivanje jamstva

Optuženi kojem se pritvor ima odrediti ili mu je pritvor već određen samo zbog bojazni da će pobjeći, može se ostaviti na slobodi, odnosno može se pustiti na slobodu ako on osobno ili ko drugi za njega pruži jamstvo da do kraja krivičnog postupka neće pobjeći, a sam optuženi obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište.

22. Ustavni sud primjećuje da je od momenta podnošenja apelacija do donošenja ove odluke donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 74/20 od 16. oktobra 2020. godine), koji u relevantnom dijelu (čl. 4. i 8) glasi:

Član 4.

Iza člana 144. dodaje se novi Odjeljak 5a. i novi čl. 144a., 144b., 144c., 144d. i 144e. koji glase:

"Odjeljak 5a. - Kućni pritvor sa elektronskim nadzorom

Član 144a.
(Uvjeti za određivanje kućnog pritvora sa elektronskim nadzorom)

(1) Kućni pritvor sa elektronskim nadzorom može se, na obrazloženi prijedlog tužioca, odrediti prema osumnjičenom, odnosno optuženom, ako postoji osnovana sumnja da je učinio krivično djelo i jedan ili više razloga iz člana 146. stav (1) tač. a), c) i d) ovog zakona ukoliko se svrha koja se želi postići određivanjem odnosno produženjem pritvora može ostvariti primjenom kućnog pritvora sa elektronskim nadzorom.

(2) Prijedlog tužioca iz stava (1) ovog člana mora sadržavati i podatke o tehničkoj izvodljivosti primjene mjere kućnog pritvora sa elektronskim nadzorom.

(3) Sud može odrediti kućni pritvor sa elektronskim nadzorom i kada odlučuje o prijedlogu tužioca za određivanje ili produženje pritvora, ako su ispunjeni uvjeti iz st. (1) i (2) ovog člana.

(4) Kućni pritvor sa elektronskim nadzorom može se odrediti nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se predlaže ova mjera.

(5) Kućni pritvor sa elektronskim nadzorom sastoji se u zabrani osumnjičenom odnosno optuženom da bez odobrenja napusti prostorije u kojima boravi i kad je to potrebno u određivanju uvjeta pod kojima će boraviti u prostorijama kao što su zabrana kontakata sa određenim osobama.

Prilikom određivanja kućnog pritvora sa elektronskim nadzorom osumnjičeni odnosno optuženi će se upozoriti da u slučaju kršenja određenih obaveza mu se može odrediti pritvor.

(6) Na kontakte osumnjičenog odnosno optuženog i njegovog branioca ne primjenjuje se odredba stava (5) ovog člana.

(7) Izuzetno od stava (5) ovog člana osumnjičeni odnosno optuženi može i bez

odobrenja napustiti prostoriju ako je to neophodno radi hitne medicinske

intervencije u odnosu na njega ili osoba sa kojima živi u prostoriji odnosno

radi izbjegavanja ili sprečavanja ozbiljne opasnosti po život ili zdravlje ljudi

odnosno imovinu većih razmjera. Osumnjičeni odnosno optuženi je dužan da o napuštanju prostorije u kojoj boravi, razlozima za to, kao i mjestu na kojem se trenutno nalazi odmah obavijesti sud ili tužioca.

(8) Kućni pritvor sa elektronskim nadzorom ne može se odrediti osumnjičenom odnosno optuženom za kojeg postoji osnovana sumnja da je učinio krivična djela protiv braka, porodice i omladine prema osobama koje žive sa njim u istom domaćinstvu.

(9) Vrijeme provedeno u kućnom pritvoru sa elektronskim nadzorom uračunat će se osumnjičenom odnosno optuženom u pritvor odnosno u kaznu ako bude izrečena.

Član 144b.
(Određivanje kućnog pritvora sa elektronskim nadzorom)

(1) Na određivanje i produženje kućnog pritvora sa elektronskim nadzorom i njegovo trajanje u toku istrage shodno se primjenjuju odredbe čl. 148. i 149. ovog zakona.

(2) Na određivanje i produženje kućnog pritvora sa elektronskim nadzorom i njegovo trajanje nakon potvrđivanja optužnice shodno se primjenjuju odredbe člana 151. ovog zakona.

(3) Na određivanje i produženje kućnog pritvora sa elektronskim nadzorom i njegovo trajanje nakon izricanja presude shodno se primjenjuju odredbe člana 152. ovog zakona.

Član 144c.
(Ukidanje kućnog pritvora sa elektronskim nadzorom)

(1) Trajanje kućnog pritvora sa elektronskim nadzorom mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme.

(2) U toku cijelog postupka kućni pritvor sa elektronskim nadzorom će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen.

(3) Po prijedlogu osumnjičenog odnosno optuženog ili branioca za ukidanje kućnog pritvora sa elektronskim nadzorom, koji je zasnovan na novim činjenicama sud će održati ročište o čemu će obavijestiti stranke i branioca. Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne spriječava održavanje ročišta. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje kućnog pritvora sa elektronskim nadzorom nije dopuštena žalba.

Član 144d.
(Žalba protiv rješenja o određivanju, produženju i ukidanju kućnog pritvora sa elektronskim nadzorom)

(1) Protiv rješenja kojim se određuje, produžava ili ukida mjera kućnog pritvora sa elektronskim nadzorom stranke i branilac mogu izjaviti žalbu, a tužilac može izjaviti žalbu i protiv rješenja kojim je odbijen prijedlog za određivanje mjere.

(2) Na rokove i nadležnost za odlučivanje o žalbi shodno se primjenjuju odredbe čl. 148. do 152. ovog zakona.

(3) Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

Član 144e.
(Izvršenje kućnog pritvora sa elektronskim nadzorom)

(1) Postavljanje i uklanjanje opreme za elektronski nadzor vrši stručna osoba nadležne ustanove.

(2) Stručna osoba iz stava (1) ovog člana dužna je osumnjičenom odnosno optuženom dati uputstva o načinu rada opreme.

(3) Stručna osoba iz stava (1) ovog člana rukuje opremom kojom se daljinski prati kretanje osumnjičenog odnosno optuženog i o svakom kršenju obaveza od strane osumnjičenog odnosno optuženog dužna je bez odlaganja obavijestiti sud i tužioca.

(4) Elektronski nadzor obavlja ustanova nadležna za izvršenje kazne zatvora ili druga ustanova određena posebnim zakonom.

(5) Rješenje o određivanju, produženju ili ukidanju kućnog pritvora sa elektronskim nadzorom se bez odlaganja dostavlja policijskom organu nadležnom za područje na kojem se izvršava mjera koji je ovlašten vršiti neposrednu provjeru izvršavanja obaveza određenih kućnim pritvorom sa elektronskim nadzorom. Ako osumnjičeni ili optuženi ne ispunjava naložene obaveze, nadležni policijski organ je dužan o tome odmah obavijestiti tužioca i sud.

(6) Sud može u svako doba naložiti provjeru mjere kućnog pritvora sa elektronskim nadzorom i zatražiti izvještaj od policijskog organa iz stava (5) ovog člana.

(7) Federalni ministar pravde će u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona donijeti Pravilnik o načinu provođenja kućnog pritvora sa elektronskim nadzorom.

(8) Ukoliko Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine nije drugačije određeno, troškove izvršenja mjere kućnog pritvora sa elektronskim nadzorom snosi kanton."

Član 8.

Ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH" a odredbe čl. 144a., 144b., 144c., 144d. i 144e. počet će se primjenjivati protekom šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom (broj AP 2788/20) je rješenje Kantonalnog suda od 15. jula 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 21. jula 2020. godine, a apelacija broj AP 2788/20 je podnesena 4. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Apelacija broj AP 3266/20 je podnesena zbog nepostupanja Kantonalnog suda u roku koji je propisan zakonom a kako, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, to je i ova apelacija dopustiva.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelant (apelacija broj AP 2788/20) pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/2. i II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6. i 13. Evropske konvencije.

29. Ustavni sud, najprije, primjećuje da je apelantu izrečena mjera zabrane napuštanja boravišta i putovanja na način da je apelantu zabranjeno da napusti boravište, adresu stanovanja (i dalje, kako je navedeno u rješenju - izdavanje pasoša i korištenje lične karte), te apelant ovu mjeru naziva "kućnim pritvorom" i ukazuje da je i dalje "lišen slobode".

30. Ustavni sud ukazuje da je osporenim rješenjem utvrđeno da kod apelanta i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjera zabrane, i to zabrane napuštanja boravišta (adrese stanovanja) i zabrane putovanja (zabrana izdavanja novog pasoša i zabrana korištenja lične karte radi prelaska državne granice). Međutim, Ustavni sud ukazuje da apelant ni u jednom segmentu ne problematizira navedenu mjeru zabrane putovanja. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da Zakon o krivičnom postupku, za razliku od Zakona o prebivalištu i boravištu građana, ne pravi razliku između prebivališta i boravišta. Pri određivanju mjere zabrane Zakon o krivičnom postupku propisuje mjeru zabrane napuštanja boravišta, što u konkretnom slučaju podrazumijeva da je apelantu zabranjeno napuštanje njegovog doma. Suština navoda apelacije jeste da je apelantu određeno jemstvo, a umjesto da bude pušten na slobodu, izrečenom mjerom zabrane (zabrana napuštanja boravišta, adrese stanovanja) apelant je i dalje lišen slobode. Stoga je prvi zadatak Ustavnog suda da u konkretnom predmetu razmotri koja prava se pokreću navedenom apelacijom, odnosno na koje konkretno apelantovo pravo utječe izrečena mjera zabrane.

31. U tom pravcu Ustavni sud upućuje na svoju dosadašnju praksu. U predmetu broj AP 3120/16 od 10. oktobra 2016. godine (dostupan na www.ustavnisud.ba) u kojem je apelant podnio apelaciju zbog toga što mu je odbijen zahtjev da mu se mjera zabrane napuštanja boravišta, putovanja i sastajanja sa određenim licima zamijeni jemstvom, Ustavni sud je naveo (ukazujući na praksu Evropskog suda, kao i svoju praksu) da se isto činjenično i pravno stanje mjera zabrane može ispitati u okviru standarda dva posebna prava - prava na slobodu kretanja i prava na ličnu slobodu i sigurnost (tačka 22. navedene odluke) a s ciljem efikasnije i afirmativnije zaštite ljudskih prava i sloboda. Dalje, Ustavni sud podsjeća na praksu u predmetu broj AP 2949/18 od 17. jula 2018. godine (dostupan na www.ustavnisud.ba) u kojem je u tački 41. naveo mjere zabrane izrečene apelantici: (između ostalog) napuštanje boravišta i putovanja, kojim joj je zabranjeno napuštanje prijavljene adrese stanovanja, te udaljavanje van teritorije Kantona Sarajevo, pa su joj oduzete putne isprave (i dalje, kako je navedeno). Apelantici je određena i mjera javljanja nadležnoj policijskoj stanici prema mjestu prebivališta. Sljedećim rješenjem je određeno da se u odnosu na apelanticu imaju primjenjivati mjere zabrane napuštanja boravišta i putovanja koje su ograničene na teritoriju FBiH i Istočnog Sarajeva uz i dalje oduzete putne isprave (i dalje, kako je navedeno). Ustavni sud je zaključio da izrečena mjera zabrane napuštanja boravišta i putovanja (i druge mjere zabrane) predstavlja ograničenje apelanticinog prava na slobodu kretanja i da na drugačiji zaključak ne utječe ni činjenica da apelantici nije ograničena sloboda da izlazi iz svog doma, da ima društveni život i da održava kontakte s vanjskim svijetom. Isti stav Ustavni sud je usvojio i u drugim predmetima koji su pokretali pitanje mjera zabrane napuštanja boravišta sa ograničenjem kretanja na određenoj teritoriji (npr. Kantona Sarajevo, Istočnog Sarajeva, vidi odluke br. AP 2354/18, tačka 31, AP 2491/17 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 30, dostupne na www.ustavnisud.ba).

32. Za razliku od navedenih predmeta u kojima je, dakle, apelantima bilo zabranjeno da napuste boravište, te je, dalje, ukazano koja je to teritorija/područje/prostor koji ne smiju napuštati (od određenog grada, određenog kantona do zabrane napuštanja Federacije BiH), u konkretnom predmetu apelantu je zabranjeno da napusti boravište, adresu stanovanja koja je navedena u rješenju. U konkretnom slučaju Ustavni sud će najprije ispitati da li navedena mjera zabrane napuštanja boravišta - adrese stanovanja na način kako je to određeno osporenim rješenjem pokreće pitanje prava na ličnu slobodu i sigurnost ili prava na slobodu kretanja.

33. U odnosu na ovo pitanje, od čijeg zaključka zavisi daljnje raspravljanje o predmetnim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da Evropski sud u svojoj praksi stalno ističe da pri određivanju da li je neko lice "lišeno slobode", u smislu člana 5. Evropske konvencije, "početna tačka mora biti njegova konkretna situacija, te je potrebno uzeti u obzir niz faktora kao što su tip, trajanje, djejstva i način provođenja određenih mjera. Razlika između lišavanja slobode i ograničenja slobode jeste u stepenu i intenzitetu, a ne u prirodi ili suštini" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, De Tommaso protiv Italije, presuda od 23. februara 2017. godine, predstavka broj 43395/09, tačka 80. sa daljnjim referencama). Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pod lišavanjem slobode smatra mjera javne vlasti kojom se pojedinac zadržava na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme, i to protivno ili bez svoje slobodne volje (vidi, Evropski sud, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, Serija A, stav 92).

34. Pri tome pri razgraničenju hapšenja, lišavanja i ograničenja slobode osnovni kriteriji su način teritorijalnog ograničenja kretanja, dužina tog ograničenja, kao i poseban pravni status lica koje je u pitanju. U odnosu na teritorijalni kriterij, nesporno je da lišavanje slobode, u smislu člana 5. Evropske konvencije, predstavlja boravak u zatvoru, dakle, u zatvorenoj ustanovi u okviru koje je dopuštena čak i potpuna sloboda kretanja. Zadržavanje lica u pritvoru ili sličnoj ustanovi ili na bilo kom drugom mjestu gdje je licu fizički ograničeno kretanje po naredbi policije ili drugih javnih vlasti, također, potpada pod lišavanje slobode iz člana 5. Evropske konvencije. S druge strane, svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu koje ne čini zatvorenu ustanovu ne predstavlja lišavanje, već, naprotiv, samo ograničenje prava slobode (vidi, Evropski sud, Bozano protiv Francuske, presuda od 18. decembra 1986. godine, Serija A broj 4). Također, kućni pritvor se, u principu, smatra lišavanjem, a ne ograničenjem prava slobode, pogotovo ako je vezan za zabranu komunikacije sa vanjskim svijetom. S druge strane, mjere koje se koriste kao sredstvo za osiguranje prisustva okrivljenog u postupku, kao što su zabrana napuštanja boravišta, obaveza javljanja nadležnim vlastima u određeno vrijeme i na određenom mjestu, predstavljaju mjere ograničenja, ali ne i lišavanja slobode.

35. Dalje, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda u predmetima Mancini protiv Italije, aplikacija broj 44955/98, Lavents protiv Latvije, aplikacija broj 58442/00, Nikolova protiv Bugarske (br. 2), aplikacija broj 40896/98, u kojima je sud razmatrao "kućni pritvor" u pogledu stepena i intenziteta u odnosu na pravo na slobodu, u smislu člana 5. Evropske konvencije.

36. Dalje, Ustavni sud ukazuje na predmet Buzadji protiv Republike Moldavije (vidi, Evropski sud, presuda od 5. jula 2016. godine, aplikacija broj 23755/07) u kojem je Evropski sud izjednačio "kućni pritvor" sa pritvorom. U navedenom predmetu aplikantu su uz "kućni pritvor" nametnuta i dodatna ograničenja – zabrana korištenja telefona i zabrana da razgovara sa bilo kim o svom predmetu (tač. 33. i 36. navedene odluke).

37. Prije razmatranja konkretnog predmeta Ustavni sud podsjeća da je u ranije navedenom predmetu De Tommaso protiv Italije Evropski sud, pozivajući se na svoju brojnu praksu u pogledu značenja izraza "lišavanje slobode", ponovio da je potrebno uzeti u obzir vrstu, trajanje, efekte i način provođenja mjere o kojoj je riječ, te da se razlika između lišavanja i ograničenja slobode odnosi na stepen ili intenzitet, a ne na prirodu ili suštinu ograničenja. Primijenivši ta načela u navedenom predmetu, Evropski sud nije prihvatio da zabrana napuštanja kuće noću predstavlja kućni pritvor, a time i lišavanje slobode. Neki od ključnih faktora koji su ga naveli na ovu odluku obuhvatili su nepostojanje ograničenja slobode podnosioca predstavke da tokom dana napušta kuću, da je mogao da vodi društveni život i održava odnose sa vanjskim svijetom, kao i da ostvaruje socijalne kontakte. Evropski sud se pozvao na svoje presude u sličnim predmetima koji su se odnosili na naloge o obaveznom boravištu i zabrani napuštanja kuće noću, a u kojima je zaključio da te mjere ne predstavljaju lišavanje slobode, već ograničenje slobode kretanja, te je konstatirao da nema razloga da u ovom predmetu promijeni pristup. Evropski sud je, pored toga, zaključio da, za razliku od predmeta u kojima jeste utvrdio lišavanje slobode, podnosilac ove predstavke nije bio prinuđen da živi u ograničenom području i da ništa ne ukazuje na to da je ikada zatražio od vlasti dozvolu da otputuje iz svog mjesta boravka. Također, Evropski sud je naveo da se navedeni predmet razlikuje od predmeta Guzzardi protiv Italije u kojem je Evropski sud zaključio da je podnosilac predstavke bio "lišen slobode", jer je bio prinuđen da živi na ostrvu, na prostoru od 2,5 km2, pod skoro stalnim nadzorom i gdje mu je bilo skoro nemoguće da ostvaruje socijalne kontakte.

38. Ustavni sud, također, ukazuje na predmet Ščensnovičius protiv Litvanije u kojem je Evropski sud utvrdio da se uvjeti kućnog pritvora prema litvanskom zakonu prilično razlikuju od onih koje je prethodno procijenio, te u kojem je smatrao da je izricanje kućnog pritvora, s obzirom na njegov stepen i intenzitet, predstavljalo lišavanje slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije (kao u predmetu Buzadji protiv Republike Moldavije). U navedenom predmetu aplikantu je bilo dozvoljeno da napusti svoj dom veći dio dana (osim između 23 i 9 sati), aplikant je smio raditi i postojala su samo određena ograničenja u njegovom javnom i društvenom životu. Zbog navedenog, period koji treba smatrati konstitutivnim - onim tokom kojeg je podnosilac predstavke lišen slobode - završio se u trenutku kada je restriktivna mjera izrečena podnosiocu predstavke promijenjena iz pritvora u kućni pritvor.

39. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je u presudi Evropskog suda u predmetu Buzadji navedeno relevantno domaće pravo koje propisuje "kućni pritvor". Ustavni sud naglašava da ZKP, u momentu kada je doneseno osporeno rješenje u odnosu na apelanta, nije propisivao "kućni pritvor" (koja mogućnost je sada predviđena, ali još nije počela da se primjenjuje, vidi tačku 22. ove odluke, odnosno novi član 144a. ZKP), ali je postojala mogućnost (kao u apelantovom slučaju) da se izrekne mjera zabrane u skladu sa članom 140. ZKP - zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja, te je navedenim članom regulirano sljedeće: (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo, sud može obrazloženim rješenjem zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište. Također, član 140c. regulira sljedeće: Sadržaj mjera zabrane, te je u stavu 1. propisano: "U rješenju kojim izriče mjeru zabrane napuštanja boravišta za osumnjičenog ili optuženog sud će odrediti mjesto u kojem osumnjičeni ili optuženi mora boraviti dok traje ova mjera, kao i granice van kojih se osumnjičeni ili optuženi ne smije udaljavati. To mjesto može biti ograničeno na dom osumnjičenog ili optuženog."

40. Primjenjujući navedene standarde na konkretni predmet, Ustavni sud primjećuje da apelant intervencijom javne vlasti, konkretno suda, ne smije da napusti svoje boravište, adresu stanovanja, odnosno svoj dom, bez prethodnog odobrenja suda osim ako ga ne napušta zbog dolaska na pretres po pozivu suda ili po pozivu tužilaštva. Također, (pored drugih mjera) zabrana napuštanja adrese stanovanja (doma) se provjerava, odnosno kontrolira na način da ovlaštena službena lica jednom dnevno vrše provjeru da li apelant boravi na datoj adresi u vremenu od 8 ujutro do 22 sata uvečer (suprotno od navedenih predmeta iz prakse Ustavnog suda u kojim je postojala obaveza apelanata da se javljaju nadležnim policijskim stanicama, tačka 31). Dakle, nesporno je da apelant boravi u teritorijalno vrlo ograničenom zatvorenom prostoru (domu) i da je pod cjelodnevnom kontrolom. Naime, kako proizlazi iz osporenih rješenja, apelant ne smije napustiti adresu stanovanja, tj. svoj dom bez prethodnog odobrenja suda osim ukoliko ga ne napušta radi poziva suda ili tužilaštva. Također, ovlaštena službena lica jednom dnevno, u vremenskom periodu od 8 do 22 sata kontroliraju da li apelant poštuje izrečene mjere, odnosno da li boravi na navedenoj adresi, i pismenim putem su dužna da obavijeste sud ako apelant nije zatečen na adresi stanovanja. Dakle, ne može se govoriti da je apelant "zaključan" u određenu ustanovu i pod apsolutnom kontrolom države, ali nesporno je da bez prethodnog odobrenja suda ne može napustiti dom (ni danju, ni noću), apelanta obilaze/kontroliraju nadležni organi u veoma rastezljivom vremenu ( od 8 do 22 sata) svakog dana, te se ne može govoriti ni o beznačajnoj kontroli vlasti nad apelantom. Ustavni sud, također, primjećuje da apelantu nije zabranjeno da komunicira sa vanjskim svijetom, posjete, upotreba telefona.

41. U skladu sa praksom Evropskog suda, koju podržava Ustavni sud, polazeći od konkretnog slučaja, Ustavni sud ne može zanemariti činjenicu da je apelantu pritvor zamijenjen jemstvom i da mu je istovremeno izrečena (i) mjera zabrane napuštanja boravišta, adrese stanovanja, tj. doma (kao i zabrana putovanja, te da su mu oduzeti pasoš i lična karta). Također, Ustavni sud primjećuje da navedena mjera može trajati do okončanja postupka, ili do upućivanja na kaznu izdržavanja zatvora, ako je lice na koje se odnosi izrečena zatvorska kazna. Istovremeno, i pored zakonske obaveze da se vrši dvomjesečna kontrola opravdanosti ove mjere, redovni sud je nije ispitao od 16. jula 2019. godine sve do donošenja osporenog rješenja (što redovni sud ne spori). Dakle, imajući u vidu navedene okolnosti konkretnog slučaja, kako je i Evropski sud naveo u predmetu Guzzardi, sve ove okolnosti pojedinačno ne bi imale takvu snagu da predstavljaju lišavanje slobode, ali kumulativno i u kombinaciji sigurno pokreću pitanje kategorizacije sa stajališta člana 5. Evropske konvencije.

42. Također, Ustavni sud primjećuje da je apelaciju broj AP 3266/20 apelant podnio zbog nepostupanja Kantonalnog suda u skladu sa odredbom člana 140b. stav 6. ZKP, ukazujući na povredu prava na efikasan pravni lijek u vezi sa slobodom kretanja. Međutim, imajući u vidu prethodno navedeno, Ustavni sud će u konkretnom predmetu sve navode ispitati u okviru prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da je potrebno ukazati da iz podneska koji je dostavio apelant (u apelaciji broj AP 2788/20), kao i priloženih dokumenata uz podnesak proizlazi da je Kantonalni sud donio novo rješenje 23. septembra 2020. godine, kojim je ukinuo apelantu mjeru zabrane napuštanja boravišta, adrese stanovanja, te će Ustavni sud ovu informaciju koristiti u nastavku odluke. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da sadržaj apelantovog podneska od 11. novembra 2020. godine predstavlja informaciju o promjenama u predmetu i da se nigdje u apelantovom podnesku ni na koji način ne ukazuje da apelant osporava navedeno rješenje (kojim je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjere zabrane putovanja, kako je prethodno navedeno u tački 30. ove odluke).

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

44. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

(…)

45. Ustavni sud primjećuje da se suština apelantovih navoda odnosi na njegovo ukazivanje na dužinu trajanja pritvora, odnosno da mu je, nakon što je pušten iz pritvora, određena mjera "kućnog pritvora", te ukazuje na proizvoljan zaključak suda u vezi sa daljnjom primjenom izrečene mjere (mjere zabrane), osporava zakonitost mjere i ukazuje da se nalazio u pritvoru (sa kraćim prekidima) od 11. novembra 2016. godine do 23. augusta 2019. godine, te da mu je nakon toga izrečena mjera "kućnog pritvora" zbog čega je lišen slobode više od tri i po godine, a da suđenje još nije ni počelo, te da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije.

46. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda u kojoj je navedeno da se pitanje da li je period pritvora razuman ne može ocjenjivati in abstracto. Razumnost dužine pritvora treba ocjenjivati u svakom predmetu prema posebnim okolnostima tog predmeta. Kontinuirani pritvor može biti opravdan u nekom predmetu samo ako postoje konkretne naznake istinskog zahtjeva javnog interesa koji, ne dovodeći u pitanje presumpciju nevinosti, preteže nad pravilom o poštivanju slobode pojedinca (vidi, između mnogih drugih izvora prava, predmet W. protiv Švajcarske, 26. januara 1993. godine, i Pantano protiv Italije, br. 60851/00, stav 66, od 6. novembra 2003. godine).

47. Prema praksi Evropskog suda, u prvom redu, na nacionalnim sudskim vlastima je da se pobrinu da u datom predmetu pritvor ne premaši razumni rok. U tu svrhu sudske vlasti moraju ispitati sve činjenice koje govore za ili protiv postojanja istinskog zahtjeva javnog interesa koji opravdava, uz dužno poštivanje načela pretpostavke nevinosti, odstupanje od pravila poštivanja slobode pojedinca, te treba da ih navedu u svojim odlukama o zahtjevima za puštanje na slobodu. Evropski sud je pozvan da odluči da li je došlo do povrede člana 5. stav 3. Evropske konvencije na osnovi obrazloženja datih u tim odlukama i činjenica koje navede podnosilac u svojim žalbama. Trajno postojanje osnovane sumnje da je uhapšeno lice počinilo djelo je conditio sine qua non valjanosti kontinuiranog trajanja pritvora, ali nakon određenog proteka vremena, to više nije dovoljno. Evropski sud tada treba utvrditi da li je lišavanje slobode i dalje opravdano drugim osnovama koje su navele sudske vlasti. Ako su te osnove "mjerodavne" i "dovoljne", Evropski sud mora utvrditi i da li su nadležne nacionalne vlasti pokazale "posebnu revnost" u vođenju postupka (vidi, Toth protiv Austrije, od 12. decembra 1991, stav 67, i Bochev protiv Bugarske, br. 73481/01, stav 55, od 13. novembra 2008. godine).

48. U vezi sa datim razlozima u konkretnom slučaju, odnosno da postoji opasnost od bjekstva, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda da, iako težina zaprijećene kazne predstavlja relevantan element prilikom procjenjivanja rizika od bjekstva ili ponovnog vršenja krivičnih djela, potreba da se nastavi lišavanje slobode ne može se procjenjivati sa čisto apstraktne tačke gledišta. Ona se mora procijeniti u vezi s brojnim drugim relevantnim faktorima koji mogu potvrditi postojanje opasnosti od bjekstva i ponovnog vršenja krivičnih djela ili u svjetlu kojih će se ta opasnost činiti toliko neznatna da ne može opravdati zadržavanje u pritvoru do početka suđenja (vidi predmet Panchenko protiv Rusije, br. 45100/98, stav 106, 8. februar 2005. godine).

49. Tako je u predmetu Makarov protiv Rusije (vidi presudu Aleksandr Makarov protiv Rusije, br. 15217/07, od 12. marta 2009. godine) Evropski sud utvrdio da je opasnost od bjekstva poticala od informacije dobijene od Oblasnog odjeljenja FSB da podnosilac predstavke planira da pobjegne, nagovarajući svoje rođake da prodaju imovinu i kupe devize. U svakom narednom nalogu o određivanju pritvora pravosudni organi su se u velikoj mjeri pozivali na postojanje opasnosti od bjekstva podnosioca predstavke, imajući u vidu informaciju dobijenu od FSB. Evropski sud je naveo da razumije zabrinutost pravosudnih organa nakon što su prvi put dobili relevantnu informaciju i da su pravosudni organi, s obzirom na težinu optužbi protiv podnosioca predstavke i ozbiljnost informacije koju su dostavili zvaničnici FSB, mogli s pravom zaključiti da je ustanovljen početni rizik od bjekstva podnosioca predstavke. Evropski sud je, međutim, primijetio da informacija dobijena od zvaničnika FSB nije bila potkrijepljena nikakvim dokazima (kopije kupoprodajnih ugovora, potvrde o prijenosu vlasništva, izvodi iz banke itd.). Evropski sud je prihvatio da je kratkotrajno produženje pritvora podnosiocu predstavke u početku moglo biti opravdano radi osiguranja vremena tužiocu da provjeri informaciju koju je predočio FSB, kao i da prikupi potrebne dokaze. Međutim, proticanjem vremena korisnost te informacije, bez ikakvih dokaza kojima bi se potvrdila njezina istinitost, neminovno je postajala sve manje relevantna, naročito stoga što je podnosilac predstavke uporno osporavao mogućnost bjekstva, navodeći da nikakva imovina nije bila prodata, niti da su devize kupovane, te pozivajući se na svoje godine, loše zdravstveno stanje, neposjedovanje važećeg pasoša za putovanje ili zdravstvenog osiguranja, kao i na činjenicu da nema rodbine i da ne posjeduje imovinu izvan Tomske oblasti. Evropski sud je smatrao da su domaći organi bili obavezni da detaljnije analiziraju ličnu situaciju podnosioca predstavke i da daju konkretne i dokazima potkrijepljene razloge za njegovo zadržavanje u pritvoru, a koju obavezu, prema mišljenju Evropskog suda, nisu ispunili.

50. Kada se navedeni stavovi primijene na konkretan predmet, Ustavni sud primjećuje da je apelant bio u pritvoru od 11. novembra 2016. godine do 23. augusta 2019. godine, kada je doneseno (nakon svih potrebnih formalnosti u vezi sa određenom mjerom jemstva umjesto pritvora) rješenje da se apelantu ukida pritvor i da se ima pustiti na slobodu odmah. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je od tog momenta (zapravo od 16. jula 2019. godine) na snazi rješenje kojim je apelantu određeno jemstvo, kao i zabrana napuštanja boravišta, adrese stanovanja (doma), kako je to u prethodnim tačkama navedeno, a uslijed opasnosti od bjekstva ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu. Imajući u vidu zaključak suda da se navedena mjera zabrane može u okolnostima konkretnog predmeta smatrati "lišavanjem slobode", Ustavni sud, dakle, naglašava da je apelant lišen slobode od 11. novembra 2016. godine do dana kada je doneseno rješenje od 23. septembra 2020. godine i navedena mjera ukinuta (u pouci o pravnom lijeku je navedeno da žalba ne zadržava izvršenje rješenja).

51. Također, imajući u vidu da je bilo prekida trajanja pritvora u jednom periodu, Ustavni sud upućuje na stav Evropskog suda koji je smatrao da se, prema njegovoj praksi, kad se takvi periodi (u kojim je bilo prekida trajanja pritvora) mogu ispitati pred Evropskim sudom uzimajući u obzir odredbe člana 35. stav 1. Evropske konvencije, traži globalna procjena ukupnog perioda (vidi, Evropski sud, Smirnova protiv Rusije, br. 46133/99 i 48183/99). Slijedeći navedeni stav, period koji Ustavni sud, treba uzeti u obzir je od 11. novembra 2016. godine do 23. septembra 2020. godine, dakle, ukupno lišavanje slobode apelanta traje više od tri godine i deset mjeseci (umanjeno za period kada je apelant bio pušten na slobodu i u bjekstvu, kako navodi sud).

52. Dalje, Ustavni sud primjećuje da, osim što problematizira opravdanost izrečene mjere zabrane napuštanja adrese stanovanja (doma), njenu zakonitost, apelant, također, dužinu trajanja lišavanja slobode dovodi u vezu sa činjenicom da "suđenje još nije ni počelo".

53. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda u predmetu Dervishi protiv Hrvatske (presuda Evropskog suda, aplikacija broj 67341/10, od 25. septembra 2012. godine, za potrebe ove odluke korišten je prijevod na hrvatski jezik sa službene stranice Evropskog suda) u kojem je apelant, također, ukazivao na pritvor i njegovu dužinu, a koji mu je u toku postupka bio određen zbog različitih osnova. U navedenoj presudi Evropski sud je naveo sljedeće:

"138. Sud, međutim, smatra da nije potrebno dalje ispitivati do koje su mjere ti razlozi bili mjerodavni ili dovoljni za produljeni pritvor podnositelja, budući je u ovom predmetu u svakom slučaju razvidna povreda njegovih prava iz članka 5. stavka 3. Konvencije, iz slijedećih razloga."

54. Ustavni sud primjećuje da je Evropski sud u navedenom predmetu, nakon što je detaljno naveo sve okolnosti predmeta, u vezi sa suđenjem aplikantu zaključio:

"144. S obzirom na takvu pozadinu, Sud smatra da se razdoblje odugovlačenja u ispitivanju dokaza tijekom suđenja, koje bi se možda moglo tolerirati kad bi se gledalo izdvojeno, zajedno s vrlo dugim razdobljem od godinu i više od devet mjeseci bez ikakvog napretka ili novog razvoja događaja u postupku, te činjenicom da domaće vlasti nisu nikada razmotrile zamjenu podnositeljevog pritvora s drugim mjerama opreza, može samo smatrati nespojivim sa zahtjevom 'posebne revnosti' u takvim predmetima (vidi naprijed citirane predmete Toth, stavci 77. i 78. i Malkov, stavak 51.).

145. Stoga je došlo do povrede članka 5. stavka 3. Konvencije."

55. Imajući u vidu navedene standarde Evropskog suda, odnosno da dužina trajanja pritvora može biti dovedena u vezu sa revnošću suda u (glavnom) postupku protiv apelanta (kao u navedenom predmetu Dervishi ili u predmetu Malkov protiv Estonije, presuda Evropskog suda, aplikacija broj 31407/07, od 4. februara 2010. godine, tačka 51), Ustavni sud u predmetu koji rješava mora da uoči da je apelant i ranije isticao da sud u krivičnom predmetu protiv njega ne preduzima nikakve radnje (vidi Odluku broj AP 6683/17 od 13. februara 2019. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba, tačka 39, predmet u kojem je apelantova apelacija odbijena kao neosnovana i apelacija istog apelanta broj AP 124/19 od 11. juna 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tač. 63. i 64, u kojem je utvrdio povredu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije) iako je optužnica potvrđena 11. oktobra 2017. godine. Dakle, iste navode "da suđenje još nije počelo" apelant ponovo ističe u konkretnoj apelaciji. Ustavni sud, također, primjećuje da je identičan navod apelant iznosio u žalbi, ali da se redovni sud o tome nije očitovao u rješenju kojim je odbio apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja. Također, u odgovoru na apelaciju (broj AP 2788/20) Kantonalni sud nije ništa naveo u vezi sa činjenicom koju je apelant istakao – da suđenje nije počelo. Pri tome Ustavni sud ukazuje da termin koji je koristio apelant "suđenje još nije ni počelo" znači da se radi o fazi postupka (u okviru krivičnog postupka) nakon podizanja optužnice protiv apelanta, fazu glavnog pretresa, koji počinje čitanjem optužnice (član 275. stav 1. ZKP). Ustavni sud je posljednje informacije u vezi sa postupkom koji se vodi protiv apelanta imao u predmetu broj AP 124/19 u kojem je bilo navedeno da glavni pretres još nije otpočeo (tačka 60. navedene odluke).

56. Dakle, radi uspješnog krivičnog postupka, a uslijed opasnosti da bi apelant mogao pobjeći ako bude pušten na slobodu, Kantonalni sud je apelantu najprije odredio i produžavao pritvor (u istrazi i nakon podizanja optužnice). Nakon toga je, prema mišljenju Kantonalnog suda (kako je navedeno u odgovoru i u osporenom rješenju), apelantu izrečena blaža mjera od pritvora. Međutim, Ustavni sud je zaključio da mjera zabrane na način kako je izrečena apelantu, kako se primjenjuje i kontrolira predstavlja "lišavanje slobode" u konkretnom predmetu. Dakle, iako se radi o lakšoj mjeri (od pritvora u pritvorskoj jedinici), i dalje predstavlja lišavanje slobode (vidi citirani predmet Mancini protiv Italije, tač. 17. i 19). S druge strane, apelant ukazuje da mu je određeno i jemstvo, a Ustavni sud primjećuje da je apelantu određena i mjera zabrane putovanja.

57. Ustavni sud ponavlja stav koji je prihvatio iz prakse Evropskog suda da se osumnjičeni/optuženi mora smatrati nevinim dok ne bude osuđen, te da je svrha člana 5. stav 3. Evropske konvencije da osumnjičeni/optuženi bude privremeno pušten na slobodu nakon što njegov produženi pritvor prestane biti razuman. U vezi sa navedenim, Evropski sud je istakao da pretpostavka ide u prilog puštanju iz pritvora. Također, Ustavni sud ukazuje da su garancije koje pruža član 5. stav 3. Evropske konvencije najbliže garancijama iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (pravo na suđenje u razumnom roku) i da podrazumijevaju pravo lica da mu se sudi u razumnom roku, ili da bude pušteno na slobodu do suđenja.

58. Dakle, kako je Evropski sud naveo u predmetu Dervishi, sama činjenica da sud nije pokazao "revnost" u vođenju postupka protiv podnosioca je dovoljna da se zaključi da je podnosiocu prekršeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost, te je Evropski sud smatrao da nije potrebno ispitivati do koje su mjere dati razlozi za pritvor bili mjerodavni ili dovoljni za produženi pritvor podnosiocu. U okolnostima konkretnog predmeta koji rješava, a imajući u vidu činjenicu da je optužnica potvrđena 11. oktobra 2017. godine, dakle, prije više od tri godine, bez ikakvog daljnjeg razvoja u apelantovom krivičnom predmetu, Ustavni sud primjećuje da sudske vlasti nisu pokazale revnost u vođenju krivičnog postupka, a za to vrijeme je pritvor apelantu produžavan, te mu je u kontinuitetu, nakon pritvora, izrečena mjera zabrane napuštanja boravišta (doma), koja, također, predstavlja lišavanje slobode.

59. Kada se svemu navedenom doda činjenica da je redovnom sudu trebalo skoro godinu dana da "kontrolira" mjere zabrane iako je zakonska obaveza svaka dva mjeseca (što redovni sud ne osporava), kao i da sud opet (što je apelant istakao u apelaciji broj AP 3266/20) u roku propisanom zakonom nije izvršio kontrolu nakon rješenja od 30. juna 2020. godine (novo rješenje se moralo donijeti najkasnije do 30. augusta 2020. godine), već je novo rješenje doneseno 23. septembra 2020. godine, dakle, 24 dana kasnije, izvan roka propisanog zakonom, Ustavni sud smatra da je ovakav odnos prema apelantu doveo do kontinuiranog kršenja njegovog prava na ličnu slobodu i sigurnost (bez obzira na utvrđenu istu povredu u predmetu istog apelanta broj AP 124/19, kao i bez obzira na utvrđenu povredu istog apelanta u predmetu broj AP 1719/20 od 2. jula 2020. godine u odnosu na pravo na efikasan pravni lijek u vezi sa pravom na slobodu kretanja, dostupnо na www.ustavnisud.ba).

60. Zbog svega navedenog, kada se imaju u vidu ograničenja kojima je apelant bio izložen -najprije trajanje mjere pritvora, te nakon toga protek vremena do donošenja rješenja od 30. juna 2020. godine i poslije toga još 24 dana kašnjenja u postupanju suda (na šta je apelant ukazivao u apelaciji broj AP 3266/20) dok nije doneseno rješenje od 23. septembra 2020. godine, dakle, ograničenja koja su mu nametale mjere zabrane napuštanja boravišta, adrese stanovanja, a u situaciji kada "suđenje nije ni počelo" (što strane u postupku nisu osporile), došlo je do povrede apelantovog prava na ličnu slobodu i sigurnost.

61. Stoga, u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

62. Imajući u vidu utvrđenu povredu, Ustavni sud ne smatra da je potrebno da dalje ispituje apelantove navode u vezi sa povredom prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

63. Također, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produžavanju mjere pritvora, da u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanta po osporenoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode po osporenim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud potpuno isti stav zadržava u odnosu na donesene mjere zabrane, pogotovo u konkretnom predmetu – kada je utvrđeno da je mjera zabrane napuštanja boravišta, adrese stanovanja predstavljala lišavanje slobode apelanta, te imajući u vidu da je doneseno novo rješenje od 23. septembra 2020. godine, kojim je mjera napuštanja boravišta, adrese stanovanja apelantu ukinuta, Ustavni sud u konkretnom slučaju samo deklaratorno utvrđuje povredu apelantovog prava na ličnu slobodu i sigurnost, kako je prethodno navedeno u ovoj odluci.

VIII. Zaključak

64. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada mjere zabrane izrečene apelantu rješenjem od 30. juna 2020. godine po svom stepenu i intenzitetu predstavljaju "lišavanje slobode", te kada su u kontinuitetu sa ranijim pritvorom trajale skoro tri godine i osam mjeseci, a suđenje još uvijek nije počelo, pri čemu je redovni sud propustio (i) da, u skladu sa obavezom propisanom zakonom, u roku propisanim zakonom donese novu odluku i da ispita da li je primijenjena mjera još potrebna, uzimajući u obzir da okolnosti koje su bile uvjerljive na početku prilikom određivanja pritvora, pa i opravdane jedno vrijeme, kasnije s vremenom slabe.

65. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.