Službeni glasnik BiH, broj 80/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2353/15, rješavajući apelaciju Boška Radulja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Boška Radulja.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 014486 14 U od 30. aprila 2015. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Bošku Radulju u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 750,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu Bošku Radulju zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Boška Radulja podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 014486 14 U od 30. aprila 2015. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS broj 3209602636 od 19. maja 2014. godine i Rješenja Filijale Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS Banja Luka broj 3209602636 od 28. februara 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Boško Radulj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Omarske, kojeg zastupa Udruženje za zaštitu prava u oblasti zaposlenja i socijalnog osiguranja "Diskriminacija je zabranjena" Banja Luka, podnio je 13. maja 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 014486 14 U od 30. aprila 2015. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS (u daljnjem tekstu: Fond PIO) broj 3209602636 od 19. maja 2014. godine i Rješenja Filijale Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS Banja Luka (u daljnjem tekstu: Filijala PIO) broj 3209602636 od 28. februara 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Fonda PIO zatraženo je 18. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je odgovorio 31. maja 2017. godine, a Fond PIO nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Privremenim Rješenjem Filijale PIO broj 3209602636 od 25. jula 2006. godine apelantu je priznato pravo na invalidsku penziju počev od 2. marta 2006. godine u iznosu od 268,54 KM.

6. Rješenjem Filijale PIO broj 3209602636 od 28. februara 2010. godine apelantu je određena invalidska penzija počev od 1. februara 2010. godine u iznosu od 159, 26 KM mjesečno. Rješenjem je određeno da se tako određena penzija usklađuje mjesečno prema stanju sredstava u Fondu PIO. Navedenim rješenjem zamijenjeno je privremeno rješenje na osnovu kojeg je vršena dotadašnja isplata apelantove penzije. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku provedenom po službenoj dužnosti na osnovu podataka registriranih u matičnoj evidenciji Fonda PIO, kao i ostalih dokaza u predmetu apelanta kao korisnika penzije a u vezi sa odredbama člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS" broj 118/09) apelantu utvrđena invalidska penzija kako je precizirano u izreci rješenja.

7. Apelant se protiv navedenog rješenja žalio Fondu PIO koji je Rješenjem broj 3209602636 od 2. juna 2010. godine žalbu odbio kao neosnovanu.

8. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 004227 10 U od 16. maja 2011. godine u postupku upravnog spora apelantova tužba je uvažena i osporeni akt Fonda PIO od 2. juna 2010. godine je poništen. U obrazloženju presude Okružni sud je, u smislu člana 50. Zakona o upravnim sporovima, obavezao Fond PIO da odmah, a najkasnije u roku od 30 dana od prijema presude, donese novi upravni akt uvažavajući shvatanje tog suda i primjedbe u pogledu postupka.

9. Fond PIO je u postupku izvršenja presude Okružnog suda od 16. maja 2011. godine donio rješenje 31. augusta 2011. godine kojim je odbio apelantovu žalbu protiv rješenja Filijale PIO od 28. februara 2010. godine. Navedeno rješenje Fonda PIO je Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 008026 11 U od 23. novembra 2012. godine poništeno i predmet vraćen Fondu PIO na ponovni postupak. U ponovnim postupcima Fond PIO je rješenjem od 4. februara 2013. godine odbio apelantove žalbe protiv prvostepenog rješenja a koje je presudom Okružnog suda od 31. marta 2014. godine poništeno i predmet vraćen Fondu PIO na ponovni postupak.

10. U ponovnom postupku izvršenja presude Okružnog suda od 31. marta 2014. godine Fond PIO je donio (osporeno) Rješenje broj 3209602636 od 19. maja 2014. godine kojim je odbio apelantovu žalbu protiv rješenja Filijale PIO od 28. februara 2010. godine. U obrazloženju je navedeno da je u provedenom postupku apelantu ponovo određena invalidska penzija počev od 1. februara 2010. godine u iznosu od 159,26 KM mjesečno. Dalje, pored ostalog je istaknuto da je penzijski osnov za određivanje apelantove penzije određen shodno odredbi člana 77. Zakona o PIO - prečišćeni tekst, i to na osnovu prosjeka plaća ostvarenih za period proveden u osiguranju od 1. januara 1970. godine do dana ostvarivanja prava, u vezi sa članom 82. istog zakona, a na osnovu podataka o ostvarenim plaćama registriranim u matičnoj evidenciji kod Fonda PIO.

11. Apelant je protiv navedenog rješenja Fonda PIO tužbom pokrenuo upravni spor. Odlučujući o apelantovoj tužbi Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 014486 14 U od 30. aprila 2015. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je Filijala PIO pravilno postupila donoseći prvostepeno rješenje o ponovnom određivanju penzije apelantu, tako da je i tuženi Fond PIO predmetnim osporenim aktom pravilno odbio apelantovu žalbu, dajući o tome valjano obrazloženje koje u potpunosti prihvata i taj sud. Time je, kako je dalje navedeno, i postupljeno u skladu sa ranijom presudom suda donesenom u istoj upravnoj stvari, a u suštini i sa ranijim presudama, budući da je nesporno i utvrđeno da apelantova invalidnost nije u uzročno- posljedičnoj vezi sa vršenjem vojne službe u Vojsci RS.

12. U odnosu na tužbene navode i primjedbe u pogledu unesenih podataka o apelantovim plaćama u matičnu evidenciju Fonda PIO, Okružni sud je utvrdio da se u tom smislu u istoj upravnoj stvari taj sud već izjasnio svojom Presudom broj 011-0-U-07-000 041 U od 11. aprila 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Uvp-07-000 179 od 9. jula 2008. godine. U toj presudi, kako je dalje navedeno, konstatirano je da se osporavanje pravilnosti obračuna plaća i uplaćenih doprinosa može ostvarivati samo u parničnom postupku kod nadležnog suda i u postupku inspekcijskih organa, a eventualno i u posebnom upravnom postupku kojim bi se, u suštini, riješilo to prethodno pitanje. Okružni sud je zaključio da istaknute primjedbe ne utječu na pravilnost osporenog akta, te ih je smatrao neosnovanim. U odnosu na apelantov zahtjev da mu se penzija obračuna u istom iznosu kao i njegovom radnom kolegi Branku Babiću, Okružni sud je istakao da se o tome već izjasnio u svojoj prethodnoj presudi od 31. marta 2014. godine u čijem izvršenju je i donesen predmetni osporeni akt, a u kojoj je utvrđeno da apelant nije dokazao identitet svog zahtjeva sa pravom koje je ostvario njegov radni kolega, osim činjenice da su radili kod istog poslodavca. Okružni sud je istakao da u konkretnim okolnostima nije moguće vršiti poređenje i na osnovu toga ostvarivanje istih prava. Dalje je naveo da svako lice u postupku propisanom zakonom, a na osnovu utvrđenih činjenica u postupku, ostvaruje svoja prava iz oblasti penzijsko-invalidskog osiguranja u skladu sa Zakonom o PIO. Stoga su istaknuti apelantovi navodi odbijeni kao neosnovani.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je istakao da su njegove plaće koje su evidentirane u matičnoj evidenciji Fonda PIO za period od 1994. do 2005. godine manje za više od tri puta u odnosu na plaće ostvarene od 1985. do 1991. godine zbog propusta apelantovog poslodavca da apelantove plaće za navedeni period od 1994. do 2005. godine evidentira u matičnoj evidenciji Fonda PIO u iznosima određenim propisima o radu ili u visini najniže osnovice za obračun doprinosa utvrđene zakonom zbog čega je apelantova penzija 1. februara 2010. godine iznosila 159,26 KM mjesečno. Navedeni iznos, kako je dalje naveo, jeste manji od penzije KV radnika istog poslodavca Branka Babića za oko 200,00 KM mjesečno, jer poslodavac za navedenog radnika nije propustio da evidentira plaće u matičnu evidenciju Fonda PIO u iznosima utvrđenim propisima o radu ili u visini najniže osnovice za obračun doprinosa utvrđene zakonom. Apelant je istakao da njegov poslodavac nije evidentirao plaće za sve radnike u matičnu evidenciju Fonda PIO u visini najniže osnovice za obračun doprinosa, što kao posljedicu ima umanjenje penzija za oko 700 radnika među kojima je i apelant. Također, apelant smatra da je Porezna uprava RS svjesno propustila da naloži prinudnim putem apelantovom poslodavcu da u evidencije utvrđene zakonom na jednak način evidentira plaće za sve radnike. Pored toga, apelant smatra da mu je u predmetnom sporu povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, jer je postupak trajao više od devet godina.

b) Odgovor na apelaciju

14. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Istaknuto je da je taj sud svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava, dajući za nju razloge koji su navedeni u odluci. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

15. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 134/11, 82/13 i 103/15) relevantne odredbe glase:

Član 106. stav 1.

Fond vodi matičnu evidenciju o osiguranicima, uplatiocima doprinosa i korisnicima prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja.

Član 112.

(1)Fond je obavezan da osiguraniku izda uvjerenje o njegovim podacima unesenim u matičnu evidenciju samo na osobni zahtjev.

(2)Uvjerenje iz stava 1. ovog člana ima karakter javne isprave.

(3)Osiguranik može zahtijevati da Fond donese rješenje o podacima unesenim u matičnu evidenciju.

Član 154.

Doprinosi, obveznici doprinosa, uplatioci doprinosa, osnovice i stope doprinosa, način obračuna i rokovi plaćanja, kao i druga pitanja koja se odnose na doprinose uređuju se posebnim zakonom.

Član 156. stav 1.

(1) Uplatilac doprinosa je obavezan da uplati doprinos za sve obveznike doprinosa, u skladu sa posebnim zakonom.

16. U Zakonu o upravnim sporovima ("Službeni glasnik RS" br. 109/05 i 63/11) relevantne odredbe glase:

Član 25. stav 2.
(2) Zbog složenosti sporne stvari ili ako nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava. (...)

Član 29.

Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku.

Kada sud na raspravi utvrdi drugačije činjenično stanje u odnosu na činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku i otkloni povrede pravila upravnog postupka, poništit će osporeni upravni akt i prvostepeni upravni akt ako je i on sadržavao iste nedostatke, te sam riješiti upravnu stvar (spor pune jurisdikcije).

U slučaju iz stava 2. ovog člana sud utvrđuje činjenično stanje, po pravilu, na raspravi ili preko jednog člana sudskog vijeća, ili preko drugog zamolbenog suda. Ako sud činjenično stanje utvrđuje preko drugog zamolbenog suda, taj sud je obavezan postupiti po zahtjevu i obavijestiti stranke da mogu prisustvovati ročištu za izvođenje dokaza.

15. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 134/11, 82/13 i 103/15) relevantne odredbe glase:

Član 106. stav 1.

Fond vodi matičnu evidenciju o osiguranicima, uplatiocima doprinosa i korisnicima prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja.

Član 112.

(1)Fond je obavezan da osiguraniku izda uvjerenje o njegovim podacima unesenim u matičnu evidenciju samo na osobni zahtjev.

(2)Uvjerenje iz stava 1. ovog člana ima karakter javne isprave.

(3)Osiguranik može zahtijevati da Fond donese rješenje o podacima unesenim u matičnu evidenciju.

Član 154.

Doprinosi, obveznici doprinosa, uplatioci doprinosa, osnovice i stope doprinosa, način obračuna i rokovi plaćanja, kao i druga pitanja koja se odnose na doprinose uređuju se posebnim zakonom.

Član 156. stav 1.

(1) Uplatilac doprinosa je obavezan da uplati doprinos za sve obveznike doprinosa, u skladu sa posebnim zakonom.

16. U Zakonu o upravnim sporovima ("Službeni glasnik RS" br. 109/05 i 63/11) relevantne odredbe glase:

Član 25. stav 2.
(2) Zbog složenosti sporne stvari ili ako nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava. (...)

Član 29.

Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku.

Kada sud na raspravi utvrdi drugačije činjenično stanje u odnosu na činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku i otkloni povrede pravila upravnog postupka, poništit će osporeni upravni akt i prvostepeni upravni akt ako je i on sadržavao iste nedostatke, te sam riješiti upravnu stvar (spor pune jurisdikcije).

U slučaju iz stava 2. ovog člana sud utvrđuje činjenično stanje, po pravilu, na raspravi ili preko jednog člana sudskog vijeća, ili preko drugog zamolbenog suda. Ako sud činjenično stanje utvrđuje preko drugog zamolbenog suda, taj sud je obavezan postupiti po zahtjevu i obavijestiti stranke da mogu prisustvovati ročištu za izvođenje dokaza.

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 014486 14 U od 30. aprila 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 5. maja 2017. godine, a apelacija je podnesena 13. maja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, zatim, pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

24. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku i postupku upravnog spora u kojem je apelantu utvrđivana visina invalidske penzije, dakle, radi se o apelantovim građanskim pravima, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

A) U odnosu na osporene odluke

25. Ustavni sud ističe da apelant osporava odluke upravnih organa i presudu redovnog suda, tvrdeći da su osporene odluke donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava.

26. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama u upravnom postupku i postupku upravnog spora, u konačnici, apelantu utvrđena visina invalidske penzije. Pri tome Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Fond PIO dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljno. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja navoda koje je isticao u žalbi i u tužbama kojima je pokretao upravni spor i koje je Okružni sud ispitao i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da osporenim odlukama nije pravilno određena njegova penzija, zato što je njegov poslodavac propustio da evidentira u matičnoj evidenciji Fonda PIO njegove plaće u iznosima određenim propisima o radu ili u visini najniže osnovice za obračun doprinosa utvrđene zakonom zbog čega je apelantova penzija značajno manja. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u osporenoj odluci ispitao navode apelantove tužbe i dao jasno obrazloženje zašto oni ne mogu dovesti do drugačije odluke, odnosno ne utječu na pravilnost osporenog akta. Pri tome Ustavni sud zapaža da je apelantova penzija u konkretnom postupku utvrđena na osnovu relevantnih podataka u matičnoj evidenciji Fonda PIO u postupku propisanom Zakonom o PIO, odnosno da se u predmetnom postupku nisu utvrđivali iznosi plaća i doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Također, Ustavni sud zapaža da je apelantove navode o tome da njegov radni kolega kod istog poslodavca ima veću penziju od njega Okružni sud ispitao i dao dovoljne i jasne razloge zašto ih je smatrao neosnovanim. U datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog prava. Ustavni sud smatra da su redovni sud i organi uprave u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su dokazima utvrdili činjenično stanje, te da su naveli relevantne propise na kojima su utemeljili osporene odluke i o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

B) Pravo na suđenje u "razumnom roku"

30. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti sa tog aspekta.

a) Relevantni principi

31. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

32. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

33. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

34. Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnom postupku osporavao odluku Filijale PIO od 28. februara 2010. godine kojom mu je ponovno po službenoj dužnosti određena visina invalidske penzije, te da je predmetni postupak okončan presudom Okružnog suda od 30. aprila 2015. godine. Stoga, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste pet godina i dva mjeseca.

c) Analiza dužine trajanja postupka

35. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku i postupku upravnog spora u kojem je utvrđivana visina apelantove invalidske penzije, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu.

36. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak ukupno trajao pet godina i dva mjeseca, što je neprihvatljivo dug period za predmetni upravni postupak i postupak upravnog spora. Pri tome Ustavni sud zapaža da ni upravni organi, ni Okružni sud nisu naveli razloge za prekomjernu dužinu trajanja postupka. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku Fond PIO, kao drugostepeni upravni organ, četiri puta donosio svoja rješenja, dok je Okružni sud u upravnom sporu četiri puta donosio svoje presude, poništavajući pri tome upravni akt drugostepenog organa. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da je već naglasio da stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema. Ustavni sud smatra da je period od pet godina i dva mjeseca u kojem je okončan predmetni postupak van razumnog roka, pogotovo imajući u vidu zakonsko ovlašćenje Okružnog suda prema Zakonu o upravnim sporovima da sâm riješi konkretnu upravnu stvar umjesto stalnog poništavanja upravnog akta i vraćanja predmeta na ponovni postupak. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.

37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u "razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

38. Iako apelant nije zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku trebalo isplatiti iznos od 750,00 KM, imajući u vidu da je navedeni postupak trajao više od pet godina. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

39. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, kao i pravo na suđenje u razumnom roku, a ti navodi već su razmotreni u okviru apelantovog navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

Zabrana diskriminacije

40. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

41. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Iako apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je diskriminiran u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa.

42. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantovi navodi da njegov radni kolega ima veću penziju od njega, kao i da je on u grupi od drugih 700 radnika kojima su evidentirane plaće suprotno propisima o radu, nisu dovoljni da bi potkrijepili apelantove tvrdnje da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istim ili sličnim situacijama. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu neosnovani.

VIII. Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak trajao pet godina i dva mjeseca za čije trajanje je utvrđena odgovornost Okružnog suda i organa uprave, a za šta taj sud i organi uprave nisu ponudili razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.

44. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sud i organ uprave za svoje odluke dali jasne razloge.

45. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava, kao i pravom na suđenje u razumnom roku, a ti su navodi razmotreni u okviru apelantovog prava na pravično suđenje, uključujući i razuman rok.

46. Također, u odnosu na apelanta nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu, jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je apelant bio različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

47. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.